Republika Hrvatska

Trgovački sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 7 P-230/2019-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Varaždinu, po sucu Mariji Levanić-Škerbić, u parničnom predmetu tužitelja: 1. B. L. d.o.o., OIB: …, T.B. i 2. B. L. d.o.o.,

OIB:… , I. n. 10, K . , R. S.,

oboje zastupani po odvjetnici S. R. S. iz Z., protiv tuženika T.

d.o.o., OIB: …, V. u., O. I, V.

zastupan po odvjeticima iz …., radi

povrata stečenog bez osnove (VPS: 1.602.585,93 kn), nakon zaključenja glavne rasprave na ročištu 5. svibnja 2022. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika te zakonskih zastupnika tuženika A. I. i A. I.,

na ročištu za objavu presude 17. lipnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja: 1. B. L. d.o.o.,

OIB: … G., T . B .

i 2. B. L. d.o.o., OIB: … ,

I. n. K., R. S., protiv tuženika

T. d.o.o., OIB: … , V. u., O. V,

koji glasi:

„Tuženik T. d.o.o., OIB: … , V. u., O.

, dužan je

1. - tužitelju B. L. d.o.o., OIB: … ,

G. , T.B., isplatiti

iznos od 1.043.850,64 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na:

- iznos od 12.809,74 kn od 03.10.2014., - iznos od

10.968,22 kn od 17.10.2014., - iznos od 23.301,75

kn od 22.10.2014., - iznos od 5.437,99 kn od

07.11.2014., - iznos od 2.223,69 kn od

07.11.2014., - iznos od 4.247,18 kn od

06.02.2015., - iznos od 19.411,14 kn od

18.02.2015., - iznos od 369,56 kn od

11.03.2105.,

- iznos od 4.393,72 kn od 13.03.2015.,

- iznos od 6.095,92 kn od 01.04.2015.,

- iznos od 487,00 kn od 01.04.2015.,

- iznos od 638,94 kn od 01.04.2015.,

- iznos od 676,10 kn od 03.04.2015.,

- iznos od 1.809,71 kn od 08.04.2015.,

- iznos od 1.242,88 kn od 10.04.2015.,

- iznos od 438,49 kn od 10.04.2015.,

- iznos od 497,69 kn od 15.04.2015.,

- iznos od 515,77 kn od 17.04.2015.,

- iznos od 647,02 kn od 08.05.2015.,

- iznos od 471,61 kn od 15.05.2015.,

- iznos od 3.517,75 kn od 15.05.2015.,

- iznos od 304,41 kn od 20.05.2015.,

- iznos od 347,78 kn od 22.05.2015.,

- iznos od 1.319,14 kn od 22.05.2015.,

- iznos od 1.543,09 kn od 29.05.2015.,

- iznos od 186,27 kn od 29.05.2015.,

- iznos od 427,30 kn od 19.06.2015.,

- iznos od 2.575,45 kn od 17.06.2015.,

- iznos od 9.218,49 kn od 31.07.2015.,

- iznos od 6.869,00 kn od 07.08.2015.,

- iznos od 5.809,30 kn od 12.08.2015.,

- iznos od 3.373,27 kn od 26.08.2015.,

- iznos od 3.469,89 kn od 26.08.2015.,

- iznos od 3.420,95 kn od 09.09.2015.,

- iznos od 9.668,24 kn od 16.09.2015.,

- iznos od 4.539,84 kn od 16.09.2015.,

- iznos od 12.064,10 kn od 30.09.2015.,

- iznos od 19.505,15 kn od 07.10.2015.,

- iznos od 908,37 kn od 07.10.2015.,

- iznos od 145,37 kn od 16.10.2015.,

- iznos od 817,08 kn od 16.10.2015.,

- iznos od 26.807,54 kn od 25.11.2015.,

- iznos od 492,00 kn od 02.12.2015.,

- iznos od 928,33 kn od 04.12.2015.,

- iznos od 1.794,20 kn od 02.12.2015.,

- iznos od 518,10 kn od 16.12.2015.,

- iznos od 251,26 kn od 23.12.2015.,

- iznos od 4.722,27 kn od 13.01.2016.,

- iznos od 38.728,73 kn od 22.01.2016.,

- iznos od 437,84 kn od 17.02.2016.,

- iznos od 97.533,93 kn od 17.02.2016.,

- iznos od 4.142,62 kn od 19.02.2016.,

- iznos od 2.466,25 kn od 24.02.2016.,

- iznos od 1.126,25 kn od 24.02.2016.,

- iznos od 174,65 kn od 09.03.2016.,

- iznos od 496,24 kn od 09.03.2016.,

- iznos od 293,96 kn od 09.03.2016.,

- iznos od 1.537,19 kn od 23.03.2016.,

- iznos od 16.606,29 kn od 20.04.2016.,

- iznos od 8.132,69 kn od 11.05.2016.,

- iznos od 8.708,61 kn od 18.05.2016.,

- iznos od 4.732,53 kn od 08.06.2016.,

- iznos od 315,89 kn od 06.07.2016.,

- iznos od 60.957,46 kn od 19.08.2016.,

- iznos od 24.762,58 kn od 24.08.2016.,

- iznos od 19.941,97 kn od 31.08.2016.,

- iznos od 11.599,70 kn od 16.09.2016.,

- iznos od 377,37 kn od 21.09.2016.,

- iznos od 37.129,20 kn od 23.09.2016.,

- iznos od 3.380,51 kn od 28.09.2016.,

- iznos od 1.059,52 kn od 30.09.2016.,

- iznos od 9.606,20 kn od 19.10.2016.,

- iznos od 16.724,77 kn od 21.10.2016.,

- iznos od 636,37 kn od 09.11.2016.,

- iznos od 928,01 kn od 09.11.2016.,

- iznos od 5.900,45 kn od 16.11.2016.,

- iznos od 27.803,69 kn od 25.11.2016.,

- iznos od 3.451,78 kn od 30.11.2016.,

- iznos od 1.037,53 kn od 07.12.2016.,

- iznos od 1.184,46 kn od 07.12.2016.,

- iznos od 1.607,68 kn od 07.12.2016.,

- iznos od 12.989,23 kn od 07.12.2016.,

- iznos od 2.309,52 kn od 14.12.2016.,

- iznos od 12.385,70 kn od 23.12.2016.,

- iznos od 7.668,19 kn od 23.12.2016.,

- iznos od 24.473,95 kn od 04.01.2017.,

- iznos od 2.107,05 kn od 13.01.2017.,

- iznos od 28.976,87 kn od 27.01.2017.,

- iznos od 36.891,78 kn od 27.01.2017.,

- iznos od 1.393,56 kn od 03.03.2017.,

- iznos od 1.147,25 kn od 15.03.2017.,

- iznos od 293,44 kn od 24.03.2017.,

- iznos od 49.023,55 kn od 07.04.2017.,

- iznos od 785,69 kn od 19.04.2017.,

- iznos od 22.540,34 kn od 21.04.2017.,

- iznos od 9.715,25 kn od 21.04.2017.,

- iznos od 2.072,95 kn od 21.04.2017.,

- iznos od 1.368,81 kn od 03.05.2017.,

- iznos od 37.290,38 kn od 05.05.2017.,

- iznos od 8.270,45 kn od 12.05.2017.,

- iznos od 9.518,26 kn od 19.05.2017.,

- iznos od 21.169,80 kn od 26.05.2017.,

- iznos od 25.636,38 kn od 09.06.2017.,

- iznos od 1.547,41 kn od 09.06.2017.,

- iznos od 2.025,43 kn od 15.06.2017.,

- iznos od 1.093,85 kn od 15.06.2017.,

- iznos od 3.678,63 kn od 22.06.2017., - iznos od

2.539,92 kn od 22.06.2017., - iznos od 49.416,04 kn od

28.06.2017., - iznos od 29.770,00 kn od 30.06.2017.,

pa do isplate po stoji koja se određuje od 03.10.2014. do 31.07.2015., za

svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila

zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5

postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do isplate za svako polugodište,

uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na

razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima

izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3

postotna poena,

2. - tužitelju B. L. d.o.o., OIB: … , I.

n., K., R. S., isplatiti iznos od 75.504,77

EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na

- iznos od 1.373,11 EUR od 21.11.2014., - iznos od 864,54 EUR od 21.11.2014., - iznos od 784,01 EUR od 13.12.2014., - iznos od 44,51 EUR od 30.12.2014., - iznos od 313,68 EUR od 08.01.2015., - iznos od 12,62 EUR od 13.02.2015., - iznos od 491,94 EUR od 29.05.2015., - iznos od 131,26 EUR od 29.05.2015., - iznos od 3.160,90 EUR od 12.06.2015., - iznos od 1.553,53 EUR od 17.07.2015., - iznos od 1.809,88 EUR od 10.07.2015., - iznos od 773,56 EUR od 17.07.2015., - iznos od 171,71 EUR od 19.08.2015., - iznos od 1.005,06 EUR od 04.09.2015., - iznos od 975,59 EUR od 26.09.2015., - iznos od 294,06 EUR od 06.11.2015., - iznos od 236,70 EUR od 20.11.2015., - iznos od 608,64 EUR od 04.12.2015., - iznos od 522,29 EUR od 23.12.2015., - iznos od 334,02 EUR od 30.12.2015., - iznos od 1.039,76 EUR od 25.03.2016., - iznos od 154,50 EUR od 12.04.2016., - iznos od 1.536,32 EUR od 16.04.2016., - iznos od 258,50 EUR od 20.05.2016., - iznos od 4.365,20 EUR od 03.06.2016., - iznos od 485,64 EUR od 17.06.2016., - iznos od 1.019,10 EUR od 17.06.2016., - iznos od 224,18 EUR od 01.07.2016.,

- iznos od 5.549,96 EUR od 05.08.2016., - iznos od

1.227,12 EUR od 05.08.2016., - iznos od 1.719,46 EUR od

16.09.2016., - iznos od 6.049,39 EUR od 30.09.2016., -

iznos od 2.820,36 EUR od 07.10.2016., - iznos od 4.984,85

EUR od 07.10.2016.,

- iznos od 1.990,73 EUR od 04.11.2016., - iznos od

975,84 EUR od 25.11.2016., - iznos od 86,71

EUR od 25.11.2016., - iznos od 349,14 EUR od

02.12.2016., - iznos od 481,98 EUR od

16.12.2016., - iznos od 2.013,45 EUR od

16.12.2016., - iznos od 636,33 EUR od

16.12.2016., - iznos od 1.062,64 EUR od

23.12.2016., - iznos od 289,94 EUR od

13.01.2017., - iznos od 375,49 EUR od

13.01.2017., - iznos od 302,40 EUR od

20.01.2017., - iznos od 542,08 EUR od

03.02.2017., - iznos od 786,90 EUR od

03.02.2017., - iznos od 186,49 EUR od

03.02.2017., - iznos od 3.714,74 EUR od

08.02.2017., - iznos od 6.184,60 EUR od

17.02.2017., - iznos od 2.370,13 EUR od

17.03.2017., - iznos od 1.948,17 EUR od

19.05.2017., - iznos od 943,08 EUR od

02.06.2017., - iznos od 38,30 EUR od

02.06.2017., - iznos od 2.441,94 EUR od

23.06.2017., - iznos od 817,28 EUR od

21.07.2017., - iznos od 70,46 EUR od

21.07.2017.,

pa do isplate po stoji koja se određuje od 03.10.2014. do 31.07.2015., za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena,

a od 01.08.2015. pa do isplate za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena".

II Nalaže se tužiteljima naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 120.225,00 kn, u roku od 8 dana, dok se za iznos od 625,00 kn zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelji su ovome sudu protiv tuženika podnijeli tužbu radi povrata stečenog bez osnove i to iznosa od ukupno 1.602.585,93 kn, uvećano za zatezne kamate i troškove parničnog postupka.

2. U tužbi se navodi da je tuženik po zaprimljenim narudžbama prvo i drugo tužitelja, prema dostavljenim šablonama i detaljnih specifikacija izrađivao i istima isporučivao štanc noževe za kožarsku auto industriju i to za prvo tužitelja od siječnja 2012. do srpnja 2017., a za drugo tužitelja od listopada 2014. do srpnja 2017.

Specifikacije štanc noževa se tijekom poslovne suradnje nisu bitno mijenjale, dok se s druge strane proces izrade štanc noževa kod tuženika tijekom godina pojednostavio zbog uvođenja laserske proizvodnje što je značajno skratilo vrijeme potrebno za izradu noževa. Temeljem usmenog sporazuma između stranaka, tuženik je cijenu izrade noževa obračunavao sukladno ugovorenom cjeniku koji je sadržavao određene fiksne stavke (npr. cijena prema cm dužine noža, prema broju lohera itd.)

te obračun prema fiksnim stavkama tužitelji ne osporavaju. Osim fiksnih stavki tužitelji i tuženik su ugovorili i varijabilnu stavku za obračun cijene izrade noževa pod nazivom „dodatak za težu izradu“ koji se obračunavao na bazi količine minuta utrošenih za težu izradu noževa. Od početka suradnje u siječnju 2012., pa sve do rujna 2014. visina „dodatka za težu izradu“ kretala se u prosjeku 1,6% od ukupnog iznosa svakog pojedinog računa, da bi se nakon rujna 2014. visina tog dodatka počela neosnovano povećavati prelazeći visinu od 30%, a kasnije i 50% ukupnog iznosa svakog pojedinog računa. Tako je tužitelj usporedbom računa koji sadrže specifikacije štanc noževa za isti model automobila u približno istoj količini prije i nakon rujna 2014. zaključio da je tuženik neosnovano i proizvoljno povećavao varijabilnu stavku „dodatak za težu izradu“. Na opisanu zlouporabu varijabilne stavke prvo tužitelj je posumnjao sredinom 2017. te o tome odmah obavijestio tuženika, nakon čega je dana 3. kolovoza 2017. održan sastanak na kojem su tužitelji pozvali tuženika na povrat neosnovano stečenih iznosa, no tuženik je to odbio. Stoga tužbenim zahtjevom u ovome predmetu tužitelji od tuženika traže razliku između neosnovano zaračunatog i naplaćenog iznosa po osnovi „dodatka za težu izradu“ i prosječnog do tada uobičajeno zaračunatog „dodatka za težu izradu“ u visini od 1,6%

ukupnog iznosa računa.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je suradnja tuženika i prvotužitelja, vezana uz proizvodnju štanc noževa, dogovorena 2011. godine te je počela 2012.

godine. Sve elemente suradnje dogovorili su za prvotužitelja gosp. D. G., a za tuženika gđa. A. I. i gosp. A. I. Tuženik je svoje ponude davao u skladu

sa šifrarnikom prvotužitelja te na isti način izdavao račune. Tijekom navedenog razdoblja, tuženik je za tužitelja izrađivao štanc noževe, sukladno primljenim narudžbama i prema dogovorenim cijenama. Zaključno sa srpnjem 2014. godine, pod stavkom „Dodatak za težu izradu“ (šifra 1903), tuženik je tužitelju obračunavao vrijeme utrošeno na manipulaciju materijala kako je opisano u dokumentu mađarskog društva „E. Kft“. U srpnju 2014. godine, održan je sastanak kod prvotužitelja,

na kojem su od strane tuženika bili prisutni gđa. A. I. i gosp. A. I., a za prvotužitelja gosp. D. G. Predstavnici tuženika tada su se izjasnili da pojedinačne cijene za pojedine operacije nisu u skladu s težinom njihove izrade te da se cijena složenijih alata ne može izraziti samo kroz elemente koje je prvotužitelj imao u svom šifrarniku. U prvom redu, izrada alata za prvotužitelja je bila mnogo složenija od očekivane iz razloga što su alati imali više detalja i tražili daleko veću čvrstoću i izdržljivost. Povrh toga, šablone koje je tuženik od tužitelja dobivao često nisu bile podesne za izradu alata jer papir od kojeg se rade nije bio adekvatan za određivanje točnih dimenzija alata. Netočna je tvrdnja tužbe da je proces proizvodnje kod tuženika pojednostavio uvođenjem laserske tehnologije. Ta tehnologija nije mogla riješiti probleme s izradom alata za tužitelje jer je kod istih problem bio upravo u potrebi za velikom količinom stručnog ručnog rada. Nakon toga, s gospodinom D. G. je dogovoreno da se od 1. kolovoza 2014. stavka „Izrada specijalnih alata paušalno“ (šifra 1957) zamijeni stavkom „Dodatak na težu izradu“ (šifra 1903). Dodatak na težu izradu obračunavan je po broju dodatnih minuta potrebnih za izradu alata. Osnovna cijena, radi očuvanja konkurentnosti, nije mijenjana te je na taj način tuženik prvotužitelju i dalje isporučivao jednostavnije alate po nižim kalkulativnim cijenama, dok je za složenije alate tuženik mogao ostvariti adekvatnu cijenu. Dakle,

do promijene cijena korištenjem stavke „dodatak na težu izradu“ došlo je suglasnošću volja stranaka. Suradnja tuženika i drugotužitelja je dogovorena i počela je u jesen 2014. godine. Sve elemente suradnje dogovorili su za drugotužitelja

B. Z. uz pomoć i podršku D. G., a za tuženika A. I. i A.

I. Cijene po kojima je tuženik svoje proizvode isporučivao drugotužitelju od samog početka suradnje bile su cijene opisane i obračunate na način koji je s

D. G. dogovoren u srpnju 2014. Tijekom tri godine tuženikovi računi kod prvotužitelja plaćani su bez ikakvog prigovora. Svi računi su plaćani u roku te tuženik nije imao nikakve potrebe niti objašnjavati sadržaj i visinu računa, niti je od strane prvotužitelja došlo do reklamacije kvalitete, količine ili cijene tuženikove robe. Svi ti računi u sebi su sadržavali stavku „dodatak na težu izradu“ sa značenjem kako su istu stranke definirale u srpnju 2014. Niti od strane drugotužitelja u razdoblju 2014. – 2017. godine nije bilo nikakvih prigovora na cijenu tuženikove robe, koja je u cijelosti odgovarala dogovoru i ponudama koje je tuženik drugotužitelju slao. Svi računi su uredno plaćeni.

3.1. Osim opisivanja poslovne suradnje između stranaka, tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare tražbina tužitelja, pozivom na zastarni rok od tri godine iz čl. 228 st. 1. ZOO-a, uz obrazloženje da su tražbine koje tužitelji postavljaju u izravnoj vezi s ugovorima iz čl. 228 st. 1. ZOO koje su stranke sklapale. Iako za zastaru traženja stečenog bez osnove nije propisan poseban rok, tuženik smatra da je u konkretnom slučaju plaćanje izvršeno na temelju ugovora o prometu robe, a da takva tražbina ne može zastarijevati u općem zastarnom roku, kao tražbine stečenog bez osnove iz građanskopravnih odnosa.

3.2. Uz navedeno tuženik tvrdi je između prvotužitelja i tuženika ovaj spor razriješen nagodbom te da stoga više nemaju međusobnih potraživanja, u smislu čl. 150. ZOO-a. Tuženik ovu tvrdnju obrazlaže navodima da je u rujnu 2019., između prvotužitelja i tuženika postojala svijest o postojanju spora. Spor se sastojao u tome da je tuženik od prvotužitelja potraživao iznos od 66.154,76 kuna, a prvotužitelj od tuženika iznos od 193.718,00 EUR. Tuženik je prvotužitelju, putem punomoćnika, dana 26. kolovoza 2019. uputio poziv na plaćanje iznosa od 66.154,76 kuna, a prvotužitelj je, putem punomoćnice, dana 13. rujna 2019. godine odgovorio da nije moguće platiti otvorene račune tužitelja dok se stranke ne dogovore oko međusobnih potraživanja, uključujući navodno potraživanje od 193.718,00 EUR na ime previše zaračunatih troškova izrade štanc noževa. Taj spor su prvotužitelj i tuženik riješili dana 18. prosinca 2019. na način da tuženik prvotužitelju daje odobrenje na iznos od 33.077,38 kn, članica uprave prvotužitelja N. K. postavlja pitanje koja je osnova za izdavanje odobrenja od strane tuženika, na to dobiva odgovor da je riječ o „pomirbenom pristupu naplate u svrhu zaključenja predmeta naših usluga prema B. d.o.o. i s ciljem nastavka suradnje u skoroj budućnosti.“, nakon čega

N. K. odgovara da je odobrenje potpisano i bit će provedeno u 12.

mjesecu.

4. Tužitelji su se na tuženikov odgovor na tužbu očitovali u podnesku od 2. listopada 2020. u bitnome ističući da:

- je netočan navod tuženika da je izrada alata (štanc noževa) za prvotužitelja počevši od srpnja 2014. postala mnogo složenija, jer su alati imali više detalja i tražili daleko veću čvrstoću i izdržljivost. Ističu da je struktura i kvaliteta materijala, kao i oblici alata (štanc noževa) izrađivanih do srpnja 2014., identična strukturi i kvaliteti materijala i oblicima alata koji su izrađivani nakon srpnja 2014., kao i da se alati tijekom čitavog razdoblja poslovne suradnje između prvotužitelja i tuženika koriste na istim strojevima za izrezivanje jednakih ili vrlo sličnih oblika od kože za iste modele vozila, slijedom čega se isti ne smiju međusobno bitno razlikovati. Tužitelji tvrde da ove navode potvrđuje i stručno mišljenje neovisnog sudskog vještaka za strojarstvo dipl.ing. Čovića kojeg dostavljaju u spis,

- je tuženik stavku „dodatak za težu izradu“ (šifra 1903), zaračunavao tužiteljima kao varijabilnu stavku cjenika (na bazi utrošenih minuta) od samog početka poslovne suradnje 2011., ali u znatno manjem iznosu nego nakon rujna 2014.g., što je upravo i razlog zbog kojeg su tužitelji ustali ovom tužbom protiv tuženika,

- da je potpuno netočno da su prvotužitelj i tuženik u prosincu 2019. sklopili ikakvu nagodbu, a pogotovo ne nagodbu kojom bi prvotužitelj odustao od svog potraživanja u iznosu od 193.718,00 EUR ukoliko mu tuženik podmiri iznos od 33.077,38 kn. Predmetnim knjižnim odobrenjem tuženik je samoinicijativno jednostrano odustao od dijela svog potraživanja prema prvotužitelju, a koje nije predmet ovog sudskog postupka, već se odnosi na potraživanje tuženika prema prvotužitelju po računima koji nisu obuhvaćeni predmetnim tužbenim zahtjevom i koje prvotužitelj do danas nije podmirio.

5. Tuženik je svoj odgovor na tužbu dopunio u podnesku od 7. siječnja 2021. U kojemu navodi da je tuženik do 1. kolovoza 2014. pod šifrom „dodatak za težu izradu“ obračunavao pojedinačne operacije, a nakon tog datuma minute utrošene na složenije operacije. Jedinična cijena ostala je ista – neto 3,70 kuna (odnosno 0,50

EUR), samo što cijena više nije bila određivana po broju složenih operacija, već po njihovom trajanju. Ujedno se nakon 1. kolovoza 2014. godine više nije obračunavala paušalna stavka pod šifrom 1957 „Izrada specijalnih alata paušalno“. Tuženik se u cijelosti slaže s tvrdnjom tužitelja da je između stranaka dogovoreno da će se cijena izrade alata obračunavati na bazi utrošenih minuta (pod šifrom 1903 – „dodatak za težu izradu“). Međutim, nije točno da je tuženik nakon rujna 2014. godine neutemeljeno počeo povećavati minute potrebne za izradu alata. Tuženik prije kolovoza 2014. godine uopće nije obračunavao minute potrebne za izradu alata.

6. Prema navedenome, tužitelji temelje svoj zahtjev za povrat stečenog bez osnove na sljedećim činjeničnim tvrdnjama:

- da su tužitelji i tuženik ugovorili obračun cijene izrade noževa na bazi fiksnog cjenika uvećane za varijabilnu stavku - „dodatak za težu izradu“ - koji se čitavo vrijeme poslovne suradnje između ugovornih strana, dakle od 2011. godine, obračunavao na bazi minuta utrošenih za izradu noževa,

- da se tehnička i tehnološka zahtjevnost izrade noževa tijekom trajanja poslovne suradnje između tužitelja i tuženika nije mijenjala te da je tuženik nakon kupnje novih modernijih strojeva za lasersku proizvodnju u tehničkom smislu unaprijedio proces izrade noževa, što je moglo samo ubrzati proces izrade noževa, odnosno umanjiti vrijeme (odnosno broj minuta) potrebno za izradu noževa,

- da je tuženik počevši od rujna 2014. za izradu noževa iste tehničke i tehnološke zahtjevnosti neosnovano obračunavao znatno veće iznose po osnovi stavke „dodatak za težu izradu“ navodeći na računima znatno veći broj minuta potrebnih za izradu noževa, slijedom čega se neosnovano povećavala jedinična cijena po nožu,

- da su tužitelji sve navedeno utvrdili tek nakon što su platili previše obračunatu cijenu, slijedom čega tužbenim zahtjevom u ovome postupku od tuženika traže razliku između neosnovano zaračunatog i naplaćenog iznosa po osnovi

„dodatka za težu izradu“ i prosječnog do tada uobičajeno zaračunatog „dodatka za težu izradu“ u visini od 1,6% ukupnog iznosa računa.

7. Tuženik s druge strane osporava tužbeni zahtjev ističući u bitnome:

- da tuženikovi računi odgovaraju ugovorima između parničnih stranaka i među njima uspostavljenoj praksi,

- da je tuženik u stavci pod šifrom 1903 „dodatak za težu izradu“ prije 1. kolovoza 2014. godine obračunavao broj složenih operacija, a nakon 1. kolovoza 2014. godine broj minuta utrošenih na složene operacije,

- da do promjene načina obračuna od kolovoza 2014. godine nije došlo iz razloga drastičnog kompliciranja izrade alata za tužitelje, već iz razloga što raniji način obračuna nije adekvatno reflektirao vrijeme utrošeno za izradu složenijih alata,

- da su stranke u prosincu 2019. godine nagodbom uredile svoje sporne odnose,

- da su tražbine tužitelja većim dijelom u zastari.

8. Tvrdnja tuženika da su stranke nagodbom prije ovoga spora razriješile svoj spor na koji se odnosi tužbeni zahtjev u ovome predmetu, ostala je nedokazana,

budući da su to tužitelji kategorički osporili, a dokumentacija na koju se tuženik pozvao u prilog tvrdnji o sklopljenoj nagodbi (i to e-mail prepiska između direktorice tuženika A. I. i članice uprave prvotužitelja N. K.) nije dostatna za

zaključak o sklapanju nagodbe.

9. Tuženikov prigovor zastare u cijelosti je neosnovan, jer se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, budući da je pravna osnova tužbenog zahtjeva stjecanje bez osnove. Navedeni zastarni rok počinje teći od prvog dana koji slijedi nakon dana plaćanja svakog pojedinog računa od strane prvo-,

odnosno drugotužitelja (trenutka u kojem je utuženi iznos prešao u imovinu tuženika bez osnove u pravnom poslu).

10. Tijekom postupka provedeni su dokazi čitanjem dokumentacije u spisu i to: dokumentacije uz tužbu (listovi 12-29 spisa), uz odgovor na tužbu (listovi 41-299 spisa), uz podnesaka tužitelja od 10.11.2020. (listovi 309-327 spisa), uz podnesak tuženika od 7. siječnja 2021. (listovi 333-368 spisa), uz podnesak tužitelja od 10.2.2021. (listovi 375-402 spisa), uz podneska tuženika od 15.1.2022. (list 405-445 spisa), uz podnesak tužitelja od 16.3.2021. (listovi 452-501 spisa) te uz podnesak tuženika od 7. travnja 2021. (list 509-543) te su saslušani svjedoci D. G. i

B. Z., kao i zakonski zastupnici tuženika A. I. i A. I., budući da su oni pregovarali i dogovarali poslovnu suradnju između stranaka.

10.1. Osim provedenih dokaza tužitelji su predlagali i provođenje strojarskog te financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, no ove dokazne prijedloge sud nije prihvatio, našavši da se radi o nepodesnim dokaznim prijedlozima kojima ne bi bile utvrđene odlučne činjenice za ocjenu osnovanosti pravne osnove tužbenog zahtjeva,

iz razloga kako slijedi u nastavku obrazloženja.

11. Institut stjecanja bez osnove je jedan od temelja za povrat plaćenih sredstava,

pod kojim se smatra prelazak nečije imovine u imovinu druge osobe i stjecanje koristi izvršenom radnjom, u imovinu druge osobe bez osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Ovaj institut reguliran je u čl. 1111.- 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 , 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje u tekstu: ZOO) u kojima su propisana pravila i opseg vraćanja stečenog bez osnove. Prema članku 1111. ZOO-a, stjecanje bez osnove definira se kao prelazak nečije imovine (ili njezinog dijela), pod čime se razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, u imovinu druge osobe bez osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. U tom slučaju obogaćena strana, odnosno stjecatelj, dužan je vratiti imovinu, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

11.1. Stjecanje bez osnove je, dakle, takav izvanugovorni obveznopravni odnos na temelju kojega je stjecatelj obvezan na povrat ili naknadu vrijednosti onoga dijela imovine ili imovinske koristi koje je stekao bez pravom priznate osnove odnosno po osnovi koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala. Da bi se radilo o stjecanju bez osnove trabaju biti ispunjene opće pretpostavke takvog obveznopravnog odnosa. U prvom redu potrebno je doći do povećanja imovine ili obogaćenja na jednoj strani. S druge strane, potrebno je doći do umanjenja imovine ili osiromašenja na drugoj strani, koje nastaje kada određena stvar ili pravo izađe iz imovine. Između umanjenja imovine na jednoj strani i njezinog povećanja na drugoj strani mora postojati kauzalna povezanost. Konačno, potrebno je da ne postoji odgovarajuća pravna osnova. Pod pravnom osnovom treba razumjeti sve pravom predviđene osnove stjecanja i gubitka imovinskih prava i obveza. To će u pravilu biti pravni poslovi, u prvom redu ugovori, odluke sudova i drugih državnih organa i zakon. Sa slučajem nepostojanja pravne osnove izjednačuju se slučajevi u kojima se pravna osnova nije ostvarila, premda se trebala ostvariti i kada je pravna osnova kasnije otpala.

11.2. Budući da je drugotužitelj pravna osoba sa sjedištem u R. S.,

valja napomenuti da je mjerodavno pravo u odnosu na pravni odnos između drugotužitelja i tuženika također Zakon o obveznim odnosima, budući da je primjenom čl. 4(1)(a) Uredbe Europskog parlamenta i Vijeća broj 593/2008 od 17. lipnja 2008. godine (Uredba Rim-I) na ugovorni odnos primjenjivo pravo države u kojoj prodavatelj ima uobičajeno boravište. Uobičajeno boravište trgovačkog društva smatra se mjesto gdje njegova uprava ima sjedište, a kod tuženika, kao prodavatelja,

to je Jalkovec.

12. Predmet spora je, dakle, zahtjev prvotužitelja i drugotužitelja s osnove povrata iznosa za koje tvrde da su prešli u imovinu tuženika bez osnove u pravnom poslu – sklopljenom ugovoru o djelu i to povrata iznosa koji premašuju ugovoreni i do tada uobičajeni iznos cijene izrade štanc noževa, a koje je tuženik obračunao u razdoblju od rujna 2014. do lipnja 2017. (u odnosu na narudžbe 1.-tužitelja), odnosno od listopada 2014. do srpnja 2017. (u odnosu na narudžbe 2.-tužitelja). Konkretno, iznos koji tužitelji obuhvaćaju tužbenim zahtjevom na ime povrata iznosa stečenog bez osnove temelji se na razlici koliko je tuženik na ime „dodatka za težu izradu“ obračunavao do kraja kolovoza 2014. i koliko je za taj dodatak tužiteljima obračunavao od 1. rujna 2014.

13. Nesporno je između stranaka:

- da je tuženik po zaprimljenim narudžbama prvo i drugo tužitelja, prema dostavljenim šablonama i detaljnim specifikacijama izrađivao i istima isporučivao štanc noževe za kožarsku auto industriju i to za prvo tužitelja od siječnja 2012. do srpnja 2017., a za drugo tužitelja od listopada 2014. do srpnja 2017.,

- da je temeljem usmenog sporazuma između stranaka tuženik cijenu izrade noževa obračunavao sukladno ugovorenom cjeniku koji je sadržavao određene fiksne stavke (npr. cijena prema cm dužine noža, prema broju lohera itd.),

- da su osim fiksnih stavki tužitelji i tuženik ugovorili i varijabilnu stavku za obračun cijene izrade noževa pod nazivom „dodatak za težu izradu“ koji se obračunavao na bazi količine minuta utrošenih za težu izradu noževa,

- da su u imovinu tuženika prešli novčani iznosi koje tužitelj tužbom traži natrag od tuženika (nesporno je da je tužitelj platio puni iznos spornih računa za isporučene štanc noževe).

14. Između stranaka sporna, a odlučna činjenica u ovome predmetu, je pitanje je li do povećanja imovine na strani tuženika (plaćanjem računa od strane prvo i drugo tužitelja za isporučene štanc noževe) došlo bez uporišta u ugovoru između stranaka,

odnosno bez valjane pravne osnove. Konkretno, je li tuženik nakon rujna 2014. obračunavao cijene izrađenih i isporučenih alata –štanc noževa po cijeni koja nije ugovorena između stranaka, odnosno je li tuženik ugovorenu cijenu neutemeljeno povećao na način da je neosnovano počeo povećavati minute potrebne za izradu alata i time, primivši od tužitelja plaćanje po tako ispostavljenim računima, stekao novčani iznos na koji je osnovnom sklopljenog ugovora s tužiteljima nije imao pravo.

15. Tužitelji svoje tvrdnje o tome da je tuženik ugovorenu cijenu neutemeljeno povećao na način da je neosnovano počeo povećavati minute potrebne za izradu alata, temelje prvenstveno na prikazu tuženikovih računa (priložen uz tužbu – str. 12- 17 spisa). Iz navedenog tabličnog prikaza doista proizlazi da je u tuženikovi računima stavka "dodatak za težu izradu" varirala, te da je do kolovoza 2014. činila cca 1,6% ukupnog iznosa računa, a od 1. rujna 2014. se ta stavka penje i do 50% iznosa računa. Pri tome tužitelji tvrde da tijekom trajanja poslovne suradnje između tužitelja i tuženika nije došlo do drastičnog kompliciranja izrade noževa te prilažu u spis vještački nalaz izrađen po vještaku Č. Č., dipl. ing. (str. 309-324 spisa),

koji potvrđuje ovu tvrdnju tužitelja, a ujedno predlažu provođenje strojarskog vještačenja kojim žele dokazati da se nije mijenjala tehnička i tehnološka zahtjevnost izrade štanc noževa koje su tužitelji naručivali od tuženika nakon rujna 2014. u odnosu na noževe koje su naručivali do rujna 2014.g., zatim da za izradu noževe koji se odnose na iste modele automobila tuženiku počevši od rujna 2014. nije bilo opravdano potrebno znatno više vremena, kao i da je uvođenje laserske proizvodnje kod tuženika trebalo ubrzati i time pojeftiniti proizvod.

15.1. Međutim, uzimajući prvenstveno u obzir da se tužbeni zahtjev temelji na povratu stečenog bez osnove, te s obzirom da je tuženik svoje protivljenje tužbenom zahtjevu utemeljio na tvrdnji da tuženikovi računi odgovaraju ugovorima između parničnih stranaka i među njima uspostavljenoj praksi, ovdje se prvenstveno kao sporno pojavilo pitanje što je ugovoreno između parničnih stranaka i kakva je bila njihova poslovna praksa.

15.2. Naime, tek nakon što sud utvrdi da je osnovana osnova tužbenog zahtjeva,

imalo bi smisla provoditi dokaze u odnosu na njegovu visinu. Po stavu ovoga suda provođenjem predloženog strojarskog vještačenja (kao ni financijskog vještačenja) ne bi se utvrdile odlučne činjenice koje se tiču postojanja ili nepostojanja pravne osnove za tuženikovo stjecanje novčanog iznosa koji je predmet ove tužbe. Jer kada bi se vještačenjem i utvrdilo da se nije mijenjala tehnička i tehnološka zahtjevnost izrade štanc noževa koje su tužitelji naručivali od tuženika nakon rujna 2014. u odnosu na noževe koje su naručivali do rujna 2014.g., ili da za izradu noževe koji se odnose na iste modele automobila tuženiku počevši od rujna 2014. nije bilo opravdano potrebno znatno više vremena, kao i da je uvođenje laserske proizvodnje kod tuženika trebalo ubrzati i time pojeftiniti proizvod, ostaje pitanje što je i kako ugovoreno između stranaka u svezi cijene predmetnih alata (štanc noževa).

15.3. Stoga je sud prvenstveno utvrđivao činjenice koje se tiču elemenata ugovora između stranaka, odnosno što je ugovoreno između parničnih stranaka i kakva je bila njihova poslovna praksa i to posebice oko načina ugovaranja cijene.

16. Odredbom čl. 12. st. 1. ZOO-a je određeno da se u obveznim odnosima među trgovcima, što parnične stranke nedvojbeno jesu, pored ugovora, primjenjuje i praksa koju su međusobno razvili. Nesporno je da parnične stranke nisu sklopile pisani ugovor u kojem bi definirale sadržaj svog poslovnog odnosa. Na njihov odnos mogu se primijeniti samo odredbe usmenog ugovora i praksa koju su uspostavili.

17. Iz utvrđenog činjeničnog stanja i izvedenih dokaza proizlazi da su stranke nalazile u ugovornom odnosu iz ugovora o djelu i ugovora o kupoprodaji, koji je nastao na temelju usmene pogodbe između stranaka i to na način da su prvo i drugo tužitelji od tuženika naručivali izradu alata (štanc noževa) prema određenim specifikacijama, a tuženik je takve alate izrađivao i isporučivao tužiteljima, koji su nakon preuzimanja alata plaćali ispostavljene račune. Navedeno je između stranaka nesporno, a proizlazi i iz iskaza saslušanih zakonskih zastupnika tuženika A. i

A. I. te svjedoka D. G. i B. Z., koji su dogovarali poslovnu

suradnju između stranaka.

17.1. Nadalje, iz dokumentacije u spisu te iz iskaza saslušanih direktora tuženika i svjedoka, proizlazi da su stranke uspostavile poslovnu praksu u kojoj je tuženik pri formiranju cijene štanc noževa obračunavao varijabilnu stavku „dodatak za težu izradu“ u minutama za složene operacije, te je to vidljivo iskazivao na računima i tužitelji su tako obračunate operacije uredno plaćali.

17.2. O postojanju ustaljene poslovne prakse zaključuje se i iz e-maila od 14. kolovoza 2015. u kojemu D. G. daje uputu nabavi u T. „...da se odradi po standardnoj proceduri. Noževi za K. će se preuzeti u T. T. fakturira

direktno na B. K“. U kopiji poruke nalaze se i direktor tuženika A.

I. i B. Z. Tijekom trajanja poslovnog odnosa između parničnih

stranaka, tužitelji su se predstavljali kao jedan subjekt koji je imao objedinjeno poslovanje.

17.3. Iako je između stranaka nesporno dogovoren obračun cijena izrade alata na bazi utrošenih minuta, iz dokumentacije u spisu proizlazi da tuženik prije kolovoza 2014. uopće nije obračunavao minute potrebne za izradu alata. Naime, iz tuženikovih računa koje je tužitelj priložio uz tužbu (str. 22-26 spisa), kao i iz iskaza zakonskih zastupnika tuženika, proizlazi da je tuženik prije kolovoza, odnosno rujna 2014. varijabilnu stavku „dodatak za težu izradu“ obračunavao po komadu, a ne po minutama. Prema tome, tvrdnja tužitelja da je tuženik varijabilnu stavku „dodatak za težu izradu“ čitavo vrijeme poslovne suradnje između ugovornih strana, dakle od 2011. godine, obračunavao na bazi minuta utrošenih za izradu noževa, nema uporišta u dokumentaciji u spisu, već upravo suprotno, proizlazi da je tuženik u stavci pod šifrom 1903 „dodatak za težu izradu“ prije kolovoza 2014. obračunavao broj složenih operacija, a nakon 1. kolovoza 2014. broj minuta utrošenih na složene operacije.

18. Ovdje je potrebno navesti da tužitelji tijekom postupka ističu da, čak i u slučaju da je točno da je tuženik tek počevši od kolovoza 2014. započeo pravilno obračunavati dodatak za težu izradu na ugovoreni način, dakle na bazi utrošenih minuta, da se uvidom u pojedine račune za isporuku istih ili gotovo identičnih noževa dolazi do zaključka da se visina dodatka za težu izradu noževa istih ili gotovo identičnih specifikacija kontinuirano neosnovano značajno povećavala nakon 2014. U prilog ovoj tvrdnji tužitelji dostavljaju u spis (uz podnesak od 10.2.2021.) ogledne primjerke računa s narudžbama i specifikacijama noževa koji se odnose na noževe naručene u razdoblju nakon 2014., za rezanje kože sjedala dva modela automobila:

Mercedes VS 20 i BMW G30. Tvrde da usporedbom jediničnih cijena noževa koji se odnose na navedene modele automobila, koji su istih ili gotovo identičnih specifikacija, proizlazi da se jedinična cijena noževa kontinuirano povećavala u razdoblju nakon 2014. Tužitelji tvrde da se, s obzirom da je jedina varijabilna stavka za obračun bio „dodatak za težu izradu“, dolazi do zaključka da je uzrok uvećanja jedinične cijene noževa upravo uvećanje te varijabilne stavke, odnosno uvećanje naznačenih minuta navodno utrošenih za izradu noževa, koje je tuženik potpuno neosnovano uvećavao.

19. Tuženik je ove zaključke tužitelja pobio u podnesku od 16. veljače 2021. potkrijepivši svoje tvrdnje da i kod istog modela automobila postoji više desetaka komada kože, koji svaki komad kože ima svoj pojedinačni nož kojim se reže, odnosno i kod istog modela automobila kao što je primjerice Mercedes VS 20 (na koji se tužitelji pozivaju) postoje noževi različite složenosti i cijene. Tužitelji primjerice ističu dva računa iz 2015. godine za model automobila Mercedes VS20 – račun 529 i račun 710, kao dokaz da je tuženik povećao jedinične cijene po nožu. Točno je da je cijena po nožu na računu 710 veća od cijene po nožu na računu 529 i da se oba računa odnose na noževe za isti model automobila. No tuženik dostavlja specifikacije- šablone vezane uz račune 529 i 710 iz kojih je vidljivo da je riječ o posve različitim modelima noževa, te da su noževi na računu 710 bitno složeniji od noževa na računu 529. Noževi na računu 710 imaju bitno dulju oštricu i složeniju konstrukciju u odnosu na noževe na računu ….., pa samim time ni cijena ne može biti identična (proizlazi iz računa …. sa specifikacijom i shemom noževa te račun ….. sa specifikacijom i shemom noževa – str. 405-429 spisa).

19.1. Prema tome, tvrdnja tužitelja da je tuženik počevši od rujna 2014. za izradu noževa iste tehničke i tehnološke zahtjevnosti neosnovano obračunavao znatno veće iznose po osnovi stavke „dodatak za težu izradu“, nema uporište u dokumentaciji u spisu.

20. Međutim, pored navedenog, i bez daljnje analize ispravnosti pojedinih računa koje je tuženik tijekom poslovne prakse ispostavljao tužiteljima, a oni ih uredno plaćali, ovdje je potrebno kao najbitnije naglasiti da iz utvrđenog činjeničnog stanja te analize dokumentacije u spisu i iskaza saslušanih osoba proizlazi da je poslovna praksa između stranaka bila takva da cijena noževa koje je tužitelj izrađivao te prodavao i isporučivao tužiteljima nije bila u cijelosti unaprijed definirana, već su tužitelji tek u trenutku preuzimanja noževa dobili račune i specifikaciju cijene.

20.1. Naime, iz iskaza direktora tuženika A. I. te svjedoka D. G. (koji

je u ime tužitelja naručivao noževe od tuženika i dogovarao elemente njihove poslovne suradnje), koji su saslušani na ročištu 5. svibnja 2022. te koji gotovo identično opisuju tehničke detalje oko naručivanja noževa, proizlazi da se, u pravilu, unaprijed nije znalo koliko će pojedini nož koštati. Kada se to znalo, tada su tužitelji dobili ponudu i ta ponuda je praćena računom. Međutim, kada se nije znalo, jer nije bilo moguće znati koliko će minuta biti potrebno za proizvodnju noževa, tada je tuženik tužiteljima, uz isporučenu robu, ispostavio račun sa specifikacijom. Na toj specifikaciji (izdatnici) tuženik je naveo duljinu oštrica noževa, specijalne elemente i utrošene minute. Specificirana je šifra, količina, jedinica mjere, jedinična cijena i ukupna cijena (to proizlazi iz dokumentacije uz odgovor na tužbu – računi uz ponude i pripadajući e-mailovi).

20.2. I sami tužitelji tijekom postupka opisuju proces naručivanja, kontrole, odobrenja i plaćanja računa (u podnesku od 2. listopada 2020.), navodeći da je sam proces naručivanja noževa uključivao sljedeće korake: - g. Z. iz CAD odjela drugo tužitelja šalje prvo tužitelju i tuženiku specifikaciju, odnosno narudžbu za štanc noževe, - uz narudžbu tuženiku se dostavljaju CAD podaci i/ili šablone, - odjel za kupnju naznačuje u sistemu narudžbu u vrijednosti 1,00 kuna po štanc nožu, s obzirom da konačna cijena noža u tom trenutku još nije poznata, - narudžba se šalje tuženiku, - konačna cijena štanc noža može se utvrditi tek u trenutku dovršetka izrade noža uvidom u stavke naznačene u dostavnici ili u računu.

20.3. Prema tome, nedvojbeno proizlazi da su tužitelji u trenutku preuzimanja robe dobili specifikaciju cijene robe koju su naručili, primivši tuženikov račun sa specifikacijom. Stoga se, po stavu ovog suda, račun tuženika, na kojem je konačno definirana cijena noževa, ima smatrati tuženikovom ponudom.

21. Odredbom čl. 262. st. 2. ZOO-a određeno je da je ponuda prihvaćena i kad ponuđenik plati cijenu te kad učini neku drugu radnju koja se na temelju ponude, prakse između stranaka ili običaja može smatrati prihvatom ponude. Prema tome, plaćanje cijene za robu predstavlja jasnu suglasnost s tako definiranom cijenom.

22. Na navedeno nije od utjecaja pitanje jesu li tužitelji prilikom kontrole računa, uslijed kompliciranog i opsežnog procesa naručivanja, bili ili nisu bili u mogućnosti utvrditi da su pojedinačne cijene isporučenih štanc noževa zbog višestrukog uvećanja „dodatka za težu izradu“ znatno porasle.

22.1. Naime, tužitelji tijekom postupka tvrde da su od tuženika naručivali tisuće štanc noževa različitih karakteristika, da jedna serija može imati i preko 200 štanc noževa, pri čemu se cijene noževa kreću od 29,00 EUR do preko 300,00 EUR po alatu (nožu), da su radnici tužitelja B. Z. i D. G. bili upoznati su s

cijenama noževa u dijelu koji se odnosi na fiksne stavke, ali da nisu mogli biti upoznati s količinom minuta koje su tuženiku potrebne za težu izradu, kao i da je tuženik cijene izrade alata uvećavao postupno, a ne odjednom za 50%.

22.2. Pitanje organizacije posla na strani tužitelja te pitanje jesu li ili nisu tužitelji prilikom ovjere ulaznih računa koje su dobivali od tuženika te prije njihovih plaćanja provjerili njihovu materijalnu ispravnost u pogledu sadržaja i podataka o vrstama i količinama isporuka koje su u računu prikazane i to posebice jesu li zaračunate cijene u skladu s ugovorenima, nije od utjecaja na zaključak da plaćanje cijene za robu predstavlja jasnu suglasnost s tako definiranom cijenom u smislu odredbe čl. 262. st. 2. ZOO-a.

23. Osim toga, uzimajući u obzir stalnu poslovnu suradnju između parničnih stranaka, koja je trajala šest godina, da tužitelji i nisu platili cijenu za isporučene štanc noževe kako je istu odredio tuženik, smatralo bi se da su cijenu prihvatili, ako je odmah nisu odbili. To je izričito propisano odredbom čl. 265. st. 3. ZOO-a koja glasi: "Kad ponuđenik stoji u stalnoj poslovnoj vezi s ponuditeljem glede određene robe, smatra se da je prihvatio ponudu koja se odnosi na takvu robu ako je nije odmah ili u ostavljenom roku odbio.“

23.1 U konkretnom slučaju su stoga, po stavu ovoga suda, a kako to ispravno tvrdi tuženik, ispunjeni i svi uvjeti za primjenu čl. 265. st. 3. ZOO-a u odnosu na predmet ugovora i cijenu predmeta ugovora, za svaku pojedinačnu isporuku štanc noževa između parničnih stranaka: - parnične stranke su bile u stalnoj poslovnoj vezi u pogledu štanc noževa, - tuženik je isporučio naručene noževe te je prilikom isporuke predočio i predmet isporuke i elemente cijene, - tužitelji su robu preuzeli, te nisu prigovorili niti robi, niti cijeni robe, već su cijenu platili. Pri tome je bitno navesti da iako čl. 262 st. 2. i čl. 265 st. 3. ZOO-a govore o prihvatu ponude (koja sadrži sve elemente ugovora), oni se svakako (arg. a maiori ad minus) odnose i na prihvat samo jednog elementa ponude (cijene), ako su ostali elementi već ranije bili usuglašeni.

24. Dakle, u konkretnom slučaju nije riječ o tome da je cijena bila unaprijed poznata i ugovorena, pa da je tuženik tužitelju naplatio više od ugovorene cijene.

Između stranaka bili su poznati parametri cijene (cijena po centimetru sječiva, cijena po dodatnom elementu, cijena po minuti izrade), ali nije bila poznata količina jednog parametra cijene (broj minuta utrošen na izradu alata). Nakon što je tuženik noževe proizveo, taj je parametar, zajedno s ukupnom cijenom postao poznat. Tužitelji nisu prigovorili obračunu, niti cijeni, niti kvaliteti, već su račune uredno platili. Tužitelji su se plaćanjem cijene, koja je do trenutka izdavanja računa bila nepoznata, usuglasili s cijenom kako je istu obračunao tuženik. Time je sadržaj ugovora između parničnih stranaka postao potpun.

24.1. Samim time, tužitelji nisu platili bez osnove već temeljem ugovora. Nema stjecanja bez osnove kad je osnova upravo ugovor koji postaje potpun i sklopljen tužiteljevim preuzimanjem robe i računa. Da su tužitelji i platili znajući da nisu dužni platiti imali bi pravo zahtijevati vraćanje samo ako su zadržali pravo tražiti vraćanje ili ako su platili da bi izbjegli prinudu, a što ne tvrde ni sami tužitelji ( tako i VSRH Rev 3443/1999-2).

25. Temeljem svega navedenoga, kako tužitelji u ovome predmetu nisu dokazali odlučnu činjenicu koja se odnosi na nepostojanje pravne osnove za prelazak utuženog novčanog iznosa u imovinu tuženika, dok iz stanja spisa proizlazi da je pravna osnova postojala, valjalo je tužbeni zahtjev odbiti, kao pod točkom I izreke.

26. Odluka o troškovima parničnog postupka sadržana je pod točkom II izreke, a temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a njezina visina određena je primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015). Tuženiku su (prema troškovniku pun. tuženika – str. 560 spisa) priznati troškovi parničnog postupka ukupnom iznosu od 120.225,00 kn, a koji se odnose na trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 20.037,50 kn s uračunatim PDV-om (1.603 boda x 10,00 kn/bod = 16.030,00 kn uvećano za 25% PDV-a), temeljem Tbr.8. toč.1. vezano uz Tbr. 42.

Tarife, za zastupanje tuženika na ročištu 13.1.2021., 16.2.2021. te 5.5.2022. u iznosu od po 20.037,50 kn s uračunatim PDV-om za svako ročište (Tbr.9. toč.1. vezano uz Tbr. 42. Tarife), sastav podneska od 7.1.2021. i 7.4.2021. u iznosu od po 20.037,50

kn s uračunatim PDV-om za svaki podnesak (Tbr.8. toč.1. vezano uz Tbr. 42. Tarife).

Navedeni ukupni iznos troška dužni su tužitelji naknaditi tuženiku (temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a). Tuženiku nije priznat zatraženi trošak za sastav podneska od

16.2.2021., primjenom čl. 155. st. 1. ZPP-a, budući da je toga dana bilo održano pripremno ročište na kojemu je tuženik imao prilike iznijeti sve navode iz navedenog podneska. Stoga je za iznos od 625,00 kn odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška.

U Varaždinu 17. lipnja 2022.

Sudac:

Marija Levanić-Škerbić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu na Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, a putem ovog suda u roku od 8 dana od dana primitka ove presude, u tri primjerka.

DNA:

1. Pun. tužitelja – o. S. R. S. iz Z.,

2. Pun. tuženika – o. iz OD P.i dr. d.o.o. iz V.