REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj 25 P-149/2021

OPĆINSKI SUD U CRIKVENICI

Kralja Tomislava 85A

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Crikvenici, po sutkinji tog suda Kristini Pavelić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja R. S., J., OIB: ..., zastupan po punomoćnici D. S., odvjetnici u R., protiv tuženika H. V., Z., OIB: ..., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane glavne i javne rasprave održane 10.svibnja 2022., u nazočnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti tuženika, 17.lipnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Proglašava se ovrha pokrenuta po tuženikovom zahtjevu za izravnu naplatu kod FINA-e dana 29.12.2020. godine temeljem ovršne isprave Rješenja H. V. klasa: ..., ur.broj: ... od 24.02.2011. godine odnosno ovrha koja se vodi kod Općinskog suda u Crikvenici posl.br. Ovr-14/2021 nedopuštenom.“

Obrazloženje

1. U svojoj tužbi, zaprimljenoj na sudu 15.veljače 2021. tužitelj tvrdi da je zaključkom Općinskog suda u Crikvenici, posl.br Ovr-14/2021 od 25.01.2021. upućen da u roku od 15 dana pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, kako je, ovrhovoditelj, ovdje tuženik, 29.12.2020. podnio Financijskoj agenciji zahtjev za izravnom naplatom temeljem ovršne isprave – odluke H. V., klasa: ..., ur.broj: ... od 24.02.2011. godine ističući kako bi ovršenik R. S., ovdje tužitelj, bio dužan ovrhovoditelju, H. V., iznos od 1.360,80 kn zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine iznose od dospijeća do isplate. Nadalje navodi kako je ovršenik, ovdje tužitelj podnio prijedlog za odgodu izdavanja naloga i prijedlog za donošenjem rješenja kojim se pljenidba i prijenos proglašavaju nedopuštenim, u smislu odredbe čl. 210. Ovršnog zakona. Naslovni sud da je donio rješenje i zaključak posl.br. Ovr-14/2021 dana 25.01.2021. kojim je odbio prijedlog ovršenika za proglašenje odgode nedopuštenom kao neosnovan budući ovršni sud ne odlučuje o zastari tražbine, te je ovršenika uputio u parnicu radi utvrđenja ovrhe nedopuštenom, a odbio je prijedlog za odgodu ovrhe kao neosnovan. Tužitelj nadalje navodi kako je ovršenik platio dug za koji ga se tereti predmetnim zahtjevom za izravnu naplatu. Da ovršenik nema nikakvog duga prema ovrhovoditelju, vidljivo je i iz financijske kartice obveznika otvorene stavke ovrhovoditelja prema kojoj je ovršenik dana 12.11.2017. imao dug prema ovrhovoditelju samo za 2017. u ukupnom iznosu od 453,60 kn, a koji dug je također podmiren. Tužitelj je naveo da bi, da je imao dugovanje, kako ga se tereti u ovosudnom postupku, za 2014-2016. godinu, dug bio istaknut i vidljiv na otvorenim stavkama ovrhovoditelja na dan 12.11.2017. Međutim, takav dug nije vidljiv na otvorenim stavkama, a niti ne može biti vidljiv jer ne postoji. Slijedom navedenog, ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhe na temelju ovršne isprave odnosno nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika, odnosno tražbina je ispunjena, pa se stoga predlaže proglasiti ovrha nedopuštenom temeljem čl. 50 st.1. toč. 7 i 10 Ovršnog zakona. Tužitelj je istakao i prigovor zastare te je naveo da je temelj izravne naplate ovršna isprava- rješenje H. V. od 24.02.2011. koje je postalo izvršno 14.03.2011., u konkretnom slučaju da tražbine koje tuženik, ovrhovoditelj u ovršnom postupku potražuje, predstavljaju povremene tražbine koje proistječu iz te ovršne odluke i dospijevaju na naplatu ubuduće, točnije dospijevale su 15.03.2014., 15.06.2014., 15.09.2014. godine, zatim 15.03.2015., 15.06.2015., 15.09.2015. godine te 15.03.2016., 15.06.2016. i 15.09.2016. Kako je riječ o naknadi za uređenje voda to se ima primijeniti Zakon o financiranju vodnog gospodarstva, a odredbom čl. 74 st.2. Zakon o financiranju vodnog gospodarstva da je propisano da se na zastaru obračuna i izvršenja odnosno ovrhe vodnih naknada, osim naknada iz st.2. (naknada za zaštitu voda i naknade za razvoj koje obračunavaju i naplaćuju isporučitelji vodnih usluga) primjenjuje Opći porezni zakon (NN 147/08, 18/11, 78/12, 136/12, 73/13, 26/15 i 44/16), a tek podredno odredbe Zakona o obveznim odnosima (čl. 226. st.1 ZOO-a prema kojem sve povremene tražbine zastaruju za 3 godine, pa čak i one povremene tražbine koje proistječu iz utvrđene pravomoćne sudske odluke ili odluke drugog nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbe pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, i ako dospijevaju ubuduće). Slijedom iznijetog, tužitelj predlaže da sud prihvati njegov tužbeni zahtjev, uz dosudu parničnog troška tužitelju.

2. U svojem odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako se predmetni dug odnosi na dugovanje po osnovi 1. 2. i 3. rate 2014., 2015. i 2016., budući da tuženi naknadu za uređenja voda obračunava rješenjem o obračunu i naknadi, a isto se može donijeti na neodređeno vrijeme, te se mijenja po zahtjevu strane ili po službenoj dužnosti, ako se izmjeni obveznik ili osnovica naknade, sve sukladno čl. 16. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva. Tuženik je istakao da tužitelj ne dostavlja dokaz da je dug platio, a činjenica što je tuženik prijedlogom za ovrhu od 29.prosinca 2017. obuhvatio samo dospjela dugovanja koja se odnose na razdoblje 2017., da to nužno ne znači da ne postoje i druga dospjela neplaćena potraživanja. Tuženik je dalje naveo kako je na dan 7.travnja 2016. uvidom u poslovne knjige utvrđeno kako je tužitelj imao dospjela dugovanja prema tuženiku s osnova naknade za uređenje voda za nekretnine koje se vode na području grada C. u iznosu od 1.512,00 kuna i to po osnovi 1., 2., i 3. rate za 2013., 2014., 2015. i 1.rate za 2016., o čemu da je obavijestio tužitelja poslavši mu obavijest o stanju duga uz poziv da isti odmah plati, a budući tužitelj nije postupio po dopisu tuženika, tuženik da je putem svoje punomoćnice odvjetnice, predao Općinskom sudu u Rijeci, stalnoj službi u Crikvenici, prijedlog za ovrhu. Rješenje o ovrsi da nikad nije donijeto omaškom suda. U odnosu na prigovor zastare, tuženik je istakao se u ovom slučaju primjenjuje Opći porezni zakon, osim za naknade za zaštitu voda i naknadu za razvoj, tuženik je istakao kako je zastarni rok 6 godina, a ako bi se i računao zastarni rok do 3 godine, tuženik da je svojim radnjama prekinuo tijek zastare.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u ovosudni ovršni predmet Ovr- 14/2021, obavijest o stanju duga od 7.travnja 2016. ( str. 37 spisa), prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave ( str. 38-39 spisa), financijsku karticu obveznika- knjiženja ( str. 40- 64 spisa), te je saslušao tužitelja kao stranku.

4.Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19.; dalje: ZPP), sud je odlučio kao u izreci ove presude.

5. U svojem iskazu tužitelj je naveo kako za predmetno dugovanje nije dobio opomenu, kako uplatnice ne može naći ali da je podmirio dugovanje.

6. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u ovršni predmet ovog suda posl.br. Ovr-14/2021, te je sud uvidom u isti utvrdio da je tuženik 29.prosinca 2020. podnio Financijskoj agenciji zahtjev za izravnom naplatom temeljem ovršne isprave- odluke tuženika klasa ... ur.broj: ... od 24.veljače 2011., kojom je utvrđena obveza tužitelja naknade za uređenje voda za nekretninu navedenu u rješenje te tuženik od tužitelja potražuje iznos od 1.360,80 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče: na iznos od 151,20 kuna od 16.ožujka 2014., 151,20 kuna od 16.lipnja 2014., 151,20 kuna od 16.rujna 2014., na iznos od 151,20 kuna od 16.ožujka 2015., na iznos od 151,20 kuna od 16.lipnja 2015., na iznos od 151,20 kuna od 16.rujna 2015., na iznos od 151,20 kuna od 16.ožujka 2016., na iznos od 151,20 kuna od 16.lipnja 2016 i na iznos od 152,20 kuna od 16.rujna 2016. Nadalje, uvidom u navedeni ovršni predmet Ovr- 14/2021 sud je utvrdio kako je tužitelj rješenjem od 15.siječnja 2021. upućen da u roku od 15 dana pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, budući da tužitelj tvrdi da je nastupila zastara potraživanja i da nema dugovanja prema tuženiku.

7. Prije svega ističe se kako tužitelj nije dokazao da je predmetnog dugovanje podmirio, iako tvrdi da je, a sam je u svojem iskazu naveo da nema uplatnica kojim bi dokazao da je tražbinu platio. Tužitelj je na temelju čl. 219. ZPP dužan dokazati činjenicu koju tvrdi, a koja činjenica je sporan, a tužitelj nije dokazao da je predmetno potraživanje platio.

8. Sporno je nadalje u ovom postupku je li nastupila zastara potraživanja. Tuženik je zahtjev za izravnu naplatu predao 29.prosinca 2020., a njegovo potraživanje odnosi se na iznos od 1.360,80 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče: na iznos od 151,20 kuna od 16.ožujka 2014., 151,20 kuna od 16.lipnja 2014., 151,20 kuna od 16.rujna 2014., na iznos od 151,20 kuna od 16.ožujka 2015., na iznos od 151,20 kuna od 16.lipnja 2015., na iznos od 151,20 kuna od 16.rujna 2015., na iznos od 151,20 kuna od 16.ožujka 2016., na iznos od 151,20 kuna od 16.lipnja 2016 i na iznos 152,20 kuna od 16.rujna 2016. Nadalje, iz ovršnog spisa Ovr- 14/2021 proizlazi da je prijedlog za ovrhu podnio na temelju rješenja od 24.veljače 2011. koje je izvršno 14.ožujka 2011., a tuženik je dostavio specifikaciju potraživanja.

9. Prema članku 74. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva ( Narodne novine153/2009, 90/2011, 56/2013, 154/2014, 119/2015, 120/2016, 127/2017, 66/20 19), na zastaru obračuna i izvršenja odnosno ovrhe vodnih naknada, osim naknada iz stavka 2. ovoga članka, primjenjuje se Opći porezni zakon, a pravo na obračun i ovrhu naknade za zaštitu voda i naknade za razvoj, koje obračunavaju i naplaćuju isporučitelji vodnih usluga uz cijenu vodnih usluga, zastarijeva kada prema propisu kojim se propisuje cijena vodne usluge zastarijeva cijena vodne usluge uz koju se naplaćuje. Prema članku 108. Općeg poreznog zakona ( NN 116/2016, 106/2018, 121/2019, 21/20 i 42/2020, dalje OPZ/17) zastara nastupa protekom šest godina računajući od kada je zastara počela teći, a počinje teći istekom godine u kojoj je nastala porezna obveza, a ovaj zakon je stupio na snagu 1.siječnja 2017. Nadalje, prema članku 94. Općeg poreznog zakona ( Narodne novine 147/2008, 18/2011, 78/2012, 136/2012, 73/2013, 26/2015, 44/2016, 115/2016, dalje OPZ/08), pravo poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo na pokretanje postupka naplate poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za tri godine računajući od dana kada je zastara počela teći, zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći nakon isteka godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili nakon isteka godine u kojoj je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu, kamate i troškove ovrhe, dok prema članku 96. apsolutni rok zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te prava poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe nastupa za šest godina računajući od dana kada je zastara počela prvi put teći, a prema odredbama članka 94. stavka 3. 4. i 5. ovoga Zakona. Međutim, valja navest kako je člankom 197. stavkom 1. OPZ/17 određeno kako će se postupci pokrenuti do stupanja na snagu ovoga Zakona prema odredbama Općeg poreznog zakonika („Narodne novine“ broj 147/08, 18/11, 78/12, 136/13, 7313, 26/15 i 44/16) osim postupaka pokrenutih na temelju glave VIII. i IX., dovršit prema odredbama toga Zakona. Ovršni postupak u konkretnom slučaju pokrenut je 29.prosinca 2020., pa zastara za potraživanje tužitelja nije nastupila, jer nije protekao rok od šest godina prema OPZ/17.

10. Slijedom iznijetog, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

U Crikvenici, 14.lipnja 2022.

Sutkinja

Kristina Pavelić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.