REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Trg A. Starčevića 7/II

Poslovni broj: 2 Us I-33/2022-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sucu Berislavu Babiću, uz sudjelovanje zapisničarke Adele Franc, u upravnom sporu tužitelja D. o. R H., Z., OIB: …, zastupanog po Ž. d. o. u B., B. protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, kojeg zastupa Z. P., načelnik Sektora za drugostupanjske postupke i propise upravnog prava, uz sudjelovanje zainteresirane osobe N. P. D. iz V. B., OIB: …, kojeg zastupa opunomoćenik F. Š., odvjetnik u V., radi naknade za oduzetu imovinu, 15. lipnja 2022

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništavanje rješenja Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo KLASA: UP/II-942-01/21-01/82, URBROJ: 514- 04-02-01- 01/08-21-04 od 9. prosinca 2021.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora u iznosu od 5.000,00 kn (slovima: pet tisuća kuna).

III Nalaže se tužitelju nadoknaditi zainteresiranoj osobi N. P. D. iz V. B., trošak upravnog spora u iznosu od

6.250,00 kn (šest tisuća dvije stotine pedeset kuna) i to sve u roku od 60 dana, računajući od dostave pravomoćne odluke o troškovima spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika poništeno je djelomično rješenje Republike Hrvatske, Virovitičko-podravske županije, Upravnog odjela za graditeljstvo, zaštitu okoliša i imovinsko – pravne poslove, Izdvojeno mjesto rada u S., KLASA: UP/I- 942-01/20-01/29, URBROJ: 2189-1/08/16-20-11 od 28. prosinca 2020.

2. Navedenim djelomičnim rješenjem u točki I. odbijen je zahtjev zainteresirane osobe za naknadu i to u odnosu na nekretnine upisane u zk. ul. … i zk. ul … k.o.

N., pobliže opisane u izreci navedenog prvostupanjskog rješenja, dok je točkom II. određeno da će u preostalom dijelu zahtjeva za naknadu biti odlučeno u nastavku postupka posebnim rješenjem, a točkom III. izreke prvostupanjskog rješenja određeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

3. Tužitelj u tužbi osporava zakonitost predmetnog rješenja u bitnome navodeći da je tuženik pogrešno zaključio kako je prvostupanjsko tijelo izvelo pogrešan zaključak da je odlukama donesenim od upravnih tijela FNRJ te od komisije za zemljišnoknjižni ispravni postupak u postupku komasacije u k.o. N. deklarirano stjecanje prava vlasništva nadjeljenika koje je stečeno za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, jer su navedena tijela nesporno primijenila republičke zakone koji su bili na snazi u Narodnoj Republici Hrvatskoj i to Zakon o likvidaciji agrarne reforme vršene do 6. travnja 1941. na velikim posjedima i Zakon o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Narodne Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 111/47., 25/58., 58/57., 62/57. i 36/62.). Ukljnižba prava vlasništva nadljeljenika vršena je na temelju odluka donesenih za vrijeme FNRJ koje su donesene temeljem tada važećih propisa, a kojim odlukama je ujedno i mijenjana i dopunjena Ekpropriaciona odluka od

8. ožujka 1941. te nije postala pravomoćna. Prema članku 2. stavku 1. Zakona o likvidaciji agrarne reforme vršene do 6. travnja 1941. na velikim posjedima bilo je propisano da se uknjižba prava vlasništva zemljišta na ima osoba iz članka 1. te Odluke vrši u zemljišnim knjigama na temelju pravomoćnih ekspropriacionih odluka, a u nedostatku tih odluka uknjižba se vrši na temelju odluke o dodjeljivanju zemljišta koje će izdati nadležna kotarska (gradska ) Komisija za agrarnu reformu i kolonizaciju. Smatra da je drugostupanjsko tijelo pogrešno primijenilo materijalno pravo i pogrešno procjenilo provedene dokaze utvrđujući da je oduzimanje nekretnina izvršeno odlukama jugoslavenskih komunističkih vlasti i to temeljem citiranih Zakona. Tužitelj smatra da iz podataka u spisu proizlazi kako je oduzimanje zemljišta izvršeno u agrarnoj reformi provedenoj za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Odlukom o utvrđivanju objekata za veleposjed D. g. I. broj: 27442/III-6.1935 od 15. svibnja 1935., utvrđene su nekretnine veleposjeda predviđene za eksproprijaciju te su iste taksativno navedene u citiranoj Odluci eksprorpijacijskom odlukom Komisije za likvidaciju agrarne reforme Banovine Hrvatske u O. broj: 1027-1941od 8. ožujka 1941., koja je donesena temeljem Zakona o likvidaciji agrarne reforme na velikim posjedima 24. lipnja 1933. te koja se poziva na Odluku Kraljevine Banske uprave u Z. i Ministarstva poljoprivrede broj: 5733/VIa od 23. veljače 1939. i broj 2744/III-6 od 15. svibnja 1935., a utvrđuje se da se pojedine zemljišnoknjižne parcele ekspropriraju u korist agrarnih subjekata te se utvrđuje da se nekretnine imaju u zemljišnoj knjizi prenijeti besteretno s imena velikog posjednika – I. g. D. na ime agrarnih subjekata koji su navedeni pod točkama 1 do 173. Protiv te Odluke mogla se podnijeti žalba u roku od 15 dana, a u spisu nema dokaza da je žalba podnesena. Iz preslika rješenja koja su priložena spisu te koja su navedena u prvostupanjskom rješenju, proizlazi da uvidom u Odluku Komisije za likvidaciju agrarne reforme u O. broj: 1027/41 od 8. ožujka 1941., koja iz tehničkih razloga nije provedena je utvrđeno da je molitelj stvarno nadjeljen u dispozitivu navedenih nekretnina. Zbog toga je tužitelj stajališta da je prvostupanjsko tijelo pravilno utvrdilo kako su jugoslavenske komunističke vlasti propustile u k.o. N. postupiti po citiranom Zakonu o likvidaciji agrarne reforme vršene do 6. travnja 1941. na velikim posjedima pa su i one čestice koje su za vrijeme Kraljevine Jugoslavije bile dodijeljene fizičkim osobama u zemljišnim knjigama ostale upisane kao vlasništvo FNRJ odnosno Zemljišnog fonda za agrarnu reformu i kolonizaciju. Jugoslavenske komunističke vlasti nisu te čestice prenosile u vlasništvo fizičkih osoba kao čestice koje su jugoslavenske komunističke vlasti oduzele g. I. D. i potom ih dodijelile tim fizičkim osobama, već su jugoslavenske komunističke vlasti na tim česticama priznavale pravo vlasništva osobama kojima su te čestice bile dodijeljene u vrijeme Kraljevine Jugoslavije. U skladu s navedenim tužitelj je stajališta da Zakonom o likvidaciji agrarne reforme vršene do 6. travnja 1941., kojim je bilo propisano da su ranije utvrđeni agrarni subjekti vlasnici dodjeljenog im zemljišta, nije u naravi oduzimanje zemljišta od strane jugostavenskih komunističkih vlasti, jer je isto zemljište već bilo oduzeto i dodjeljeno agrarnim interesentima za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, budući se u naravi nije moglo oduzeti ono što je već ranije oduzeto i faktično nije bilo u posjedu ranijeg vlasnika I. D. Nadalje, tužitelj je stajališta kako tuženik preširoko tumači odredbe o pravu na povrat sukladno Zakonu o naknadi te pri tome navodi da se jugoslavenske komunističke vlasti nisu pozvale na odluku upravnih vlasti Kraljevine Jugoslavije, odnosno na Ekspropriacionu odluku Komisije za likvidaciju agrarne reforme u O. od 8. ožujka 1941., iako se u predmetnim odlukama navodi da je molitelj određenim nekretninama nadjeljen kao agrarni interesent za vrijeme stare Jugoslavije. U rješenju NOK V. broj: 03/2- 9856/1-1959 od 12. studenog 1959. navodi se Ekspropriaciona odluka Komisije za likvidaciju agrarne reforme u O. od 8. ožujka 1941 te se ista mijenja jer su nastale neke promjene obzirom na stanje posjeda u naravi i gruntovnim knjigama. Iz iste također proizlazi da su čestice na koje se odnosi već bile dodijeljene agrarnim interesentima za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Nasuprot shvaćanju drugostupanjskog tijela i u izvodu iz Knjige nadljeljenika starog agrara Narodnog odbora kotora Ureda za katastar broj: 446 od 13. travnja 1955. navode se čestice kao i nadjeljenik iz Odluke Komisije za likvidaciju agrarne reforme iz O. broj: 1027 od

8. ožujka 1941., koja Odluka je ekspropriaciona odluka za koju drugostupanjsko tijelo navodi da se na nju nisu pozvale jugoslavenske komunističke vlasti. Slijedom navedenog tužitelj je stajališta da na taj način oduzeta i nadjeljena zemljišta ne mogu biti predmet povrata pa je i pogrešno pozivanje tuženika na republičke propise nakon 1945. temeljem kojih se zemljišnoknjižno stanje sređivalo sa stanjem u naravi. Stoga predlaže poništavanje osporavane odluke tuženika.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja i predlaže da se tužba odbije.

5. Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu ističe da je odluka tuženika utemeljena na stajalištu kako likvidacija agrarne reforme nije provedena do sloma Kraljevine Jugoslavije i da do tog trenutka nisu do kraja provedeni zakoni o likvidaciji agrarne reforme. Takvo stajalište tuženik argumentira samom činjenicom neisplate naknade za nekretnine eksproprirane rješenjem Kraljevine Jugoslavije, Ministarstva poljoprivrede broj: 62085/VIa od 26. rujna 1935., izmijenjenog rješenjem Ministarstva poljoprivrede Kraljevine Jugoslavije broj: 65081/VIa od 15. rujna 1936. Ukazuje i na članak 6. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donijetih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije (Službeni list FNRJ broj: 86/46. i 105/47.), a kojim je bilo propisano da će se neraspravljeni pravni odnosi, koji su zasnovani za vrijeme važenja zakona bivše Jugoslavije i za vrijeme neprijateljske okupacije, rješavati prema važećim propisima Federativna Narodne Republike Jugoslavije, kao i da je u svrhu uređenja nerazjašnjenih agrarnih odnosa, nakon drugog svjetskog rata, donesen Zakon o likvidaciji agrarne reforme vršene do 6. travnja 1941. na velikim posjedima, koji se odnosio i na sporne nekretnine te da taj predmet nije okončan po prijašnjem Zakonu o likvidaciji agrarne reforme na velikim posjedima od 19. srpnja 1931. Osporava stajalište tužitelja da navedena Ekspropriaciona odluka nije provedena iz tehničkih razloga, budući iz stanja spisa nema dokaza da je ista postala pravomoćna, kao što nema dokaza da su agrarni subjekti platili naknadu u kolonizirani fond u iznosu

od 2% doprinosa od naknade, što su trebali izvršiti u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti odluke te daljnjih 2% u roku od dvije godine. Također nema dokaza da su agrarni subjekti stavili izlučne zahtjeve u odnosu na navodno dodijeljene nekretnine. Ukazuje da je imovina I. g. D. nesporno konfiscirana pa se na istu primjenjuju odredbe Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije (Narodne novine, broj: 61/46. i 74/46.) te da prema članku 20. stavku 1. agrarni subjekti kao treće osobe koje polažu vlasnička prava na konfisciranu imovinu su mogli i trebali staviti izlučne zahtjeve u prekluzivnim rokovima. Osporava se i stajalište tužitelja da tuženik preširoko tumači odredbe o pravu na povrat sukladno Zakonu o naknadi te se poziva na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III/2242/2014 od 6. lipnja 2016., a u kojoj je jasno navedeno da se u postupcima povrata imovine vlasništvo u smislu članka 48. stavka 1. Ustava mora vrlo široko tumačiti jer obuhvaća načelna sva imovinska prava. Pojašnjava kako je predmetno zemljište konfiscirano g. I. D. temeljem presude Okružnog narodnog suda u D. broj: Kž- 295/45- 3 od 21 studenog 1945., odnosno na temelju Odluke Kotarskog Narodnog suda u P. S. broj: R-110/46 od 9. prosinca 1946. Isto tako zemljište je Odlukom o utvrđivanju objekata agrarne reforme i kolonizacije za posjed g. D. iz P. S. Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u P. S. broj: 443-47 od 2. svibnja 1947. eksproprirano na ime Zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije. Stoga je stajališta da je tuženik pravilno zaključio kako su navedene poratne odluke čvrst dokaz da oduzimanje predmetnog zemljišta I. g. D. nije izvršeno na temelju predratne odluke Ekspropriacione odluke Komisije za likvidaciju agrarne reforme u O. od 8. ožujka 1941., već je oduzeto izravnim zahvatima jugoslavenskih komunističkih vlasti. Pri tome je prihvaćeno stajalište da se navedeno dogodilo prije donošenja i stupanja na snagu Zakona o likvidaciji agrarne reforme vršene do 6. travnja 1941., budući je navedeni propis stupio na snagu tek krajem 1947. te se u trenutku njegovog stupanja nekretnine već bile uknjižene za korist Zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije, a što je vidljivo iz vlastovnica u zemljišnoknjižnim ulošcima. Da je točan navod tužitelja kako je postupak eksproprijacije na temelju predratnih odluka doista okončan i da su izostale poslijeratne intervencije komunističkih vlasti, prijašnji vlasnik bi i dalje zadržao svoj status u zemljišnim knjigama. Rješenje NOK V. broj: 03/2- 9856/1-1959 od 12. studenog 1995. puno je diskrepanci, a to što se u obrazloženju navodi da je molitelj određenim nekretninama nadjeljen kao agrarni interesent za vrijeme stare Jugoslavije, nikako ne znači da je agrarni subjekt temeljem tog rješenja i stekao pravo vlasništva. Zainteresirana osoba je stajališta kako su navedena rješenja deklaratornog karaktera, a da su nadjeljnici ili agrarni subjekti stekli pravo vlasništva razrješenjem agrarnih odnosa temeljem poslijeratnih propisa, koji su implementirani u konfiskacijske i eksproprijacijske odluke u pogledu imovine I. g. D. Stoga je stajališta da zainteresirana osoba ostvaruje pravo na naknadu te predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenog, zainteresirana osoba predlaže sudu odbiti tužbu tužitelja kao neosnovanu.

6. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika i isprave koje su priložene u taj spis, a dana 15. veljače 2022. kod ovog suda održana je javna rasprava kako bi se, u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.; u daljnjem tekstu: ZUS), svakoj stranci dala mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.

7. Na raspravu je pristupio tužitelj koji je u cijelosti ostao kod navoda iz tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva te je ujedno zatražio trošak na ime sastava tužbe u iznosu od 2.500,00 kn te pristupa na ročište u iznosu od 2.500,00 kn, dakle sveukupno

5.000,00 kn. Na raspravu je pristupio i opunomoćenik zainteresirane osobe koji je ostao kod navoda iz odgovora na tužbu te je zatražio trošak na ime sastava odgovora na tužbu u iznosu od 2.500,00 kn i pristupa na ročište u iznosu od 2.500,00 kn, uvećano za pripadajući PDV, odnosno sveukupno 6.250,00 kn.

8. Na raspravu nije pristupio uredno pozvani tuženik te je ista održana u njegovoj odsutnosti sukladno odredbi članka 39. stavka 2. ZUS.

9. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. Među strankama je sporno jesu li g. I. D. predmetne nekretnine oduzele jugoslavenske komunističke vlasti ili je eksproprijacija okončana za vrijeme Kraljevine Jugoslavije; dakle, ima li mjesta primjeni Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine, broj 92/96, 39/99, 80/02 i 81/02 – u daljnjem tekstu: Zakon o naknadi).

11. Odredbom članka 1. stavka 1. Zakona o naknadi, propisano je da se tim Zakonom uređuju uvjeti i postupak naknade za imovinu koja je prijašnjim vlasnicima oduzeta od strane jugoslavenske komunističke vlasti, a koja je prenesena u općenarodnu imovinu, državno, društveno ili zadružno vlasništvo (u daljnjem tekstu: društveno vlasništvo) konfiskacijom, nacionalizacijom, agrarnom reformom i drugim propisima i načinima navedenim u ovom Zakonu.

12. U članku 2. stavka 1. Zakona o naknadi primjerice su navedeni propisi na temelju kojih je oduzimana imovina na teritoriju Republike Hrvatske, a za koje se na temelju tog Zakona prijašnjem vlasniku utvrđuje pravo na naknadu.

13. Prema odredbi članka 388. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj: 91/96.,73/00., 114/01., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 152/14.), stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovoga Zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

14. U odnosu na navedeno sporno pitanje, ovaj sud smatra da je tuženik iscrpno, razložno i utemeljeno obrazložio u osporavanom rješenju svoj zaključak da agrarna reforma nije okončana za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, odnosno da su predmetne nekretnine g. I. D. oduzete od strane jugoslavenske komunističke vlasti. Tako je tuženik u obrazloženju svog rješenja iznio opširan i detaljan pregled izmjena normativnog okvira relevantnog za ovu upravnu stvar u promatranom razdoblju, ali i isto tako povijesno-političko i faktično stanje vezano za eksproprijaciju nekretnina, iz kojeg je razvidna utemeljenost tuženikovih stavova i zaključka.

15. Naime, iz dokumenata: Odluke Kr. Banske uprave, Poljoprivredno odelenje, Agrarno-pravni otsek, br. 27.442/III-6.1935. od 15. svibnja 1935. godine o utvrđivanju objekta za veleposjed g. I. D.; rješenja Kraljevine Jugoslavije, Ministarstva poljoprivrede, broj: 62085/VI-a od 26. rujna 1935. koje se odnosi na postupak eksproprijacije šuma; rješenje Kraljevine Jugoslavije, Ministarstva poljoprivrede, broj: 21337/VI-a od 5. kolovoza 1936., rješenja Kraljevine Jugoslavije, Ministarstva poljoprivrede, broj: 65801/VIa od 15. rujna 1936; Eksproprijacione odluke Komisije za likvidaciju Agrarne reforme u O., broj: 1027-1941. od 8. ožujka 1941., proizlazi da je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije vođen postupak eksproprijacije na veleposjedu g. I. 16. Međutim, iz preslika zemljišno-knjižnih uložaka, razvidno je, da su, i nakon provedenih postupaka, sve nekretnine ostale u vlasništvu I. g. D. sve do uspostave jugoslavenske komunističke vladavine. Osim toga, tijekom upravnog postupka, utvrđeno je da su predmetne nekretnine ostale i u njegovom posjedu.

17. Nadalje, prema mjerodavnim propisima tog vremena, u izvršenju rješenja o eksproprijaciji, trebalo je za navedene nekretnine isplatiti naknadu, o čemu nema nikakvih dokaza u spisu. Isto tako nije vidljivo da je odluka o eksproprijaciji ikada postala pravomoćna, kao što nema dokaza da su agrarni subjekti platili naknadu u kolonizirani fond niti su isti postavili izlučne zahtjeve u odnosu na nekretnine koje su im trebale biti dodijeljene.

18. Stoga proizlazi da Zakon o likvidaciji agrarne reforme nije proveden do sloma Kraljevine Jugoslavije, a organizacija agrarnih subjekata, njihov međusobni odnos, njihova prava, kao i odnos tih zajednica prema trećim osobama te odnos korisnika zemljišta prema samoj zajednici, nisu uređeni za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Osim toga, prema Zakonu o likvidaciji agrarne reforme bilo je propisano da će, nakon pravomoćnosti odluke o eksproprijaciji i nakon što agrarni subjekti uplate doprinos u Kolonizacioni fond, Komisija za likvidaciju agrarne reforme dostaviti jedan primjerak odluke nadležnom zemljišno-knjižnom sudu radi provedbe u zemljišnim knjigama. Nadalje, Uredbom o financijskoj likvidaciji agrarne reforme na velikim posjedima bilo je propisano da se isplata odšteta vlasnicima velikih posjeda vrši na osnovu pravomoćnih odluka navedene Komisije. Dakle, isplata naknade se trebala izvršiti tek nakon zemljišno-knjižne provedbe odluka o eksproprijaciji. Međutim, u provedenom je postupku, uvidom u arhivski građu, utvrđeno da ne postoje podaci da je isplaćena naknada za eksproprirano zemljište g. I. D.

19. S obzirom na sve navedeno, a uzimajući u obzir i činjenice da nije došlo do realizacije promjene vlasnika u zemljišnim knjigama niti je došlo do prijenosa posjeda ekspropriranog zemljišta na agrarne interesente, a niti je isplaćena naknada za predmetne nekretnine, proizlazi osnovanim zaključak tuženika kako su predmetne nekretnine g. I. D. oduzete tek od strane jugoslavenske komunističke vlasti.

20. Tako je presudom Okružnog narodnog suda u D., broj: Kz-295/45-3 od 21. studenog 1945. utvrđeno kako je okrivljeni g. I. D. proglašen krivim za počinjenje krivičnog djela iz članka 10. Zakona o krivičnim djelima protiv države, uslijed čega je kažnjen po članku 3. Odluke o zaštiti nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj na konfiskaciju imovine koja se sastoji iz veleposjeda i to, između ostalih, i predmetnih nekretnina, kao i svim nekretninama koje se nalaze na području Federativne Jugoslavije koje nisu navedene u presudi te sa svim zgradama kao i svim postrojenjima na tim nekretninama. Ujedno se osuđuje na trajan izgon iz čitavog područja Federativne Jugoslavije.

21. Iz Odluke Kotarskog narodnog suda u P. S. broj: R-110/46 od 9. prosinca 1946. godine proizlazi kako je u svrhu provođenja konfiskacije imovine I. g. D. u smislu presude Okružnog narodnog suda u D., broj: Kz- 295/45-3 od 21. studenog 1945. određen popis i procjena navedene imovine na licu mjesta te podredno određena uknjižba prava vlasništva, između ostalih, i na nekretninama I. g. D. upisanih u zk.ul.br. … i …sve k.o. N.

22. Uvidom u odluku Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u P. S., broj: 443-47 od 2. svibnja 1947. utvrđeno je da je na temelju provedenog postupka po paragrafima 24.-27. Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Narodne Republike Hrvatske od 24. studenog 1945. te Odluke Kotarskog narodnog suda u P. S. broj: R-110/46-14 od 9. prosinca 1946. kojom je konfisciran posjed I. g. D. te izvršen prijenos u zemljišnim knjigama s imena prijašnjeg vlasnika na ime FNRJ, utvrđen kao objekt agrarne reforme i kolonizacije posjed I. g. D. temeljem stanja posjeda prema upisu u zemljišnim knjigama, između ostalih, u zk.ul.br. … i … k.o. N. te određen prijenos s imena FNRJ i upis na ime Zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije.

23. Nadalje, uvidom u spis upravnog postupka odnosno u mišljenja Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj: KTR-I-271/97 od 9. travnja 1998. i broj: DOKR- I-971/00. od 20. prosinca 2000. proizlazi da je presuda Okružnog narodnog suda u D., broj: Kz-295/45 od 21. studenog 1945., kojom je g. I. D. osuđen zbog kaznenog djela iz članka 10. Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države uz kaznu konfiskacije sve imovine, presuda bivše Jugoslavije, i da je riječ o presudi iz odredbe članka 4. stavak 1. Zakona o naknadi, odnosno, o presudi za kazneno djelo, političko kazneno djelo, politički motivirano kazneno djelo i da je do osuđujuće presude došlo zlouporabom prava i političke moći.

24. Iz navedenih dokumenata nespornim proizlazi da se, prilikom uknjižbe prava vlasništva (kao općenarodne imovine) na spornom zemljištu, jugoslavenske komunističke vlasti nisu pozvale na odluke upravnih tijela Kraljevine Jugoslavije kao pravnu osnovu na temelju koje će se izvršiti uknjižba prava vlasništva, već je uknjižba prava vlasništva izvršena na temelju Odluke Narodnog kotarskog suda u S., br. R- 110/46-14 od 9. prosinca 1946. i odluke Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u S. br. 443/47 od 2. svibnja 1947. Zbog čega proizlazi da bi, da nije bilo intervencija jugoslavenskih komunističkih vlasti u razdoblju od 1945. do 1947., prijašnji vlasnik g. I. D. i nadalje zadržao svoj status knjižnog vlasnika. Naime, da je postupak eksproprijacije okončan, kako to pravilno zaključuje tuženik, jugoslavenske komunističke vlasti, ne bi imale razloga predmetne nekretnine konfiscirati, odnosno eksproprirati na temelju odluke donesene na temelju Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Narodne Republike Hrvatske, već bi predratne odluke samo bile provedene u zemljišnim knjigama.

25. S obzirom na sve navedeno, a uzimajući u obzir i činjenice da nije došlo do realizacije promjene vlasnika u zemljišnim knjigama niti je došlo do prijenosa posjeda ekspropriranog zemljišta na agrarne interesente, a niti je isplaćena naknada za predmetne nekretnine, proizlazi osnovanim zaključak javnopravnih tijela kako su predmetne nekretnine g. I. D. oduzete tek od strane jugoslavenske komunističke vlasti.

26. Stoga uz činjenicu da se u svim navedenim odlukama izričito navodi mjera konfiskacije imovine prijašnjem vlasniku kao posljedica osude za kazneno djelo od 21. studenoga 1945., sud ocjenjuje neosnovanim prigovore da je do oduzimanja imovine došlo prije nastupa jugoslavenskih komunističkih vlasti, čije odluke su osnova za povrat imovine odnosno priznavanje prava na naknadu oduzete imovine prema članku

1. Zakona o naknadi.

27. Neovisno naime o radnjama koje je u odnosu na imovinu prijašnjeg vlasnika poduzimala Kraljevina Jugoslavija u svrhu agrarne reforme, nedvojbeno je kako je do oduzimanja imovine došlo tek naprijed navedenim odlukama kojima je imovina konfiscirana i na temelju kojih je prenesena u vlasništvo FNRJ odnosno za korist Zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije.

28. S obzirom na sve navedeno, pravilno je tuženik usvojio žalbu zainteresirane osobe i poništio rješenje te je stoga sud na temelju članka 57. stavka 1. ZUS odlučio kao u točki I izreke presude.

29. Prema odredbi članka 79. stavka 4. ZUS, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu.

30. Kako je tužitelj izgubio spor u cijelosti, to je u smislu članka 79. stavka 4. ZUS odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova spora (točka II izreke presude).

31. Međutim, po toj osnovi, zainteresiranoj osobi je, budući da je ista uspjela u sporu, u skladu sa zahtjevom za naknadu troška navedenoga u troškovniku predanog na ročištu održanom 14. lipnja 2022., priznat trošak sastava odgovora na tužbu (Tbr. 23/1. Tarife) u iznosu od 2.500,00 kn uz pripadajući PDV, što ukupno iznosi 3.125,00 kn te za zastupanje na raspravi 14. lipnja 2022. (Tbr. 23/2. Tarife) u iznosu od 2.500,00 kn, što uz pripadajući PDV ukupno iznosi 3.125,00 kn, odnosno ukupno priznati trošak iznosi 6.250,00 kn. Stoga je u odnosu na troškove spora koje je zatražila zainteresirana osoba odlučeno kao pod točkom III izreke presude.

32. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Osijeku 15. lipnja 2022.

Sudac

Berislav Babić v.r.

Uputa o pravnom lijeku: protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).