Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29 a

Poslovni broj: Gž-722/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Mihe Mratovića kao predsjednika vijeća, te Nediljke Radić kao suca izvjestitelja i dr. sc. Lidije Vojković, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. B., OIB: ..., iz K. Š., zastupane po punomoćniku T. K., odvjetniku u Odvjetničkom društvu K. & K. d.o.o. S., protiv tuženika A. R., OIB: ..., S., zastupan po punomoćniku D. T., odvjetniku u S., radi namirenja potraživanja, rješavajući žalbu tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2674/20 od 18. siječnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 15. lipnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2674/20 od 18. siječnja 2022.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je kako glasi:

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Dužan je tuženik A. R. iz S., OIB: ..., odnosno njegov svakodobni pravni sljednik trpjeti odnosno dopustiti namirenje tražbine tužitelja I. B. iz S., OIB: ... u iznosu od 153.387,56 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB- a na dan isplate sa kamatama koje teku kako slijedi:

- na iznos od 300.000 DEM po stopi koja se priznaje na devizne štedne uloge građana po viđenju od 01.02.1995.god. do 31.12.2001.god,

- na iznos od 153.387,56 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se priznaje na devizne štedne uloge građana po viđenju od 01.01.2002.god. do 31.12.2007.god., a od 01.01.2008.god. pa do isplate po stopi koja se dobije uvećanjem eskontne stope koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena pa do 30.06,2013.god., a od 01.07.2013.god do 31.07.2015.god. po stopi koja se određuje u skladu sa čl. 12a Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi koja je jednaka referentnoj stopi HNB-a uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015.god. pa sve do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

i to sudskom prodajom nekretnine označene kao:

čest.zgr. 3066/2 i čest.zem. 9247 i 9255/5, i to baš poduložak 1054:

1.1. a) poslovni prostor položen u podrumu i prizemlju zgrade ukupne površine 84,65 m[2] koji se sastoji od priručnog skladišta, manjeg skladišta, hodnika, dva zahoda te stepeništa za podrum b) poslovni prostor položen na I. katu ukupne površine 50,57 m2 koji se sastoji od dvije kancelarije, predprostorije, hodnika, zahoda, kupaone, balkona te stepeništa za I. kat zgrade, te namirenjem tužiteljice iz polučene prodajne cijene.

II. Dužan je tuženik A. R. u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, a po pravomoćnosti ove presude naknaditi tužiteljici trošak postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja rješenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.”

II. Nalaže se tužiteljici da u roku od 15 dana naknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 63.500,00 kuna, dok se u preostalom dijelu zahtjeva za isplatu iznosa od 14.500,00 kuna, više od dosuđenoga, zahtjev tuženika odbija kao neosnovan."

2. Tužiteljica pobija presudu zbog žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje u tekstu: ZPP), te predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači na način da usvoji tužbeni zahtjev i naloži tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljice, tuženik je osporio navode uz prijedlog da se žalba odbije kao neosnovana.

4. Žalba je neosnovana.

5. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, i na pravilnu primjenu materijalnog prava, a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

6. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju upućuje tužiteljica u žalbi, jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva, te ne proturječi sama sebi, ni razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naplatom novčane tražbine na temelju Ugovora o zajmu od 14. siječnja 1995. i to prodajom nekretnine na kojoj postoji upisano založno pravo u korist prednika tužiteljice, a kojim je osigurana naplata tražbine na temelju toga ugovora, te namirenje tužiteljice iz iznosa ostvarenog prodajom.

8. U provedenom dokaznom postupku prvostupanjski je sud utvrdio:

- da su prednik tužiteljice i tuženik sklopili ugovor o zajmu 14. siječnja 1995. na temelju kojeg je prednik tužiteljice kao zajmodavac, dao I. P. kao zajmoprimcu zajam u iznosu od 300.000,00 DEM, kojim ugovorom je ugovoreno i vrijeme vraćanja zajma te kamata kako je ugovoreno u točki 2. i 3. ugovora o zajmu,

- da su ugovorne stranke ugovora o zajmu sačinile priznanicu od 15. ožujka 1995. iz koje priznanice je vidljivo da su stranke ugovorom o zajmu utvrdili ukupni iznos zajma u iznosu od 300.000,00 DEM i 35.000,00 USD,

- da je točkom 4. ugovora o zajmu ugovoreno da će stranke izvršiti upis založnog prava hipoteke na nekretnini označenoj u stavku 1. te točke za iznos glavnog duga i kamate,

- da je u zemljišnim knjigama u knjizi položenih ugovora broj poduloška 1054 K.O. S. u teretnom listu C upisano na teret prostora u listu AII, na temelju ugovora o zajmu od 14/1-1995, pravo zaloga u iznosu od tristotisuća DEM i nuzgredica u korist B. I. p. M. te se smatra da je isto uknjiženo 14. ožujka 1995.

- da je na temelju ugovora o prodaji „U Splitu, dana 14. lipnja 1999. godine” i rješenja Općinskog suda u Splitu broj IIP-763/99 od 17. studenog 1999. u knjizi položenih ugovora broj poduloška 1054 K.O. S. izvršen upis prava vlasništva posebnog dijela i to predmetnih nekretnina s imena P. I. M. na ime R. A., za cijelo,

- da je presudom Općinskog suda u Splitu poslovnog broja P-4613/2018 od 21. listopada 2019. u pravnoj stvari tužiteljice M. B. protiv tuženika I. P. radi isplate te po protutužbi tužitelja I. P. protiv tuženika M. B., radi utvrđenja, u tom dijelu potvrđenom presudom Županijskog suda u Splitu poslovnog broja Gž-1091/2020 od 9. srpnja 2020. presuđeno da su ništave i bez pravnog učinka priznanice u iznosu od 83.000 DEM bez datuma, priznanica od 9. siječnja 1999. godine u iznosu od 580.000 DEM te priznanica od 12. ožujka 1999. godine u iznosu od 610,000,00 DEM,

- da iz obrazloženja presude Županijskog suda u Splitu poslovnog broja Gž- 1091/2020 od 9. srpnja 2020. i presudom Općinskog suda u Splitu poslovnog broja P-4613/2018 od 21. listopada 2019. proizlazi stajalište tih sudova da je ugovor o zajmu kojeg su stranke sklopile protivan prisilnim propisima te samim time ništavan, sukladno odredbi čl. 103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01) koji zakon se primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine”, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21).

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud smatra da uslijed ništavosti ugovora o založnom pravu odnosno ništavosti predmetnog ugovora o zajmu, pa u dijelu kojim se ugovara založno pravo, nema mogućnosti da se sada na temelju sudskih odluka na koje se poziva tužiteljica i to kao obveze povrata po osnovi stjecanja bez osnova, dakle, druge pravne osnove od one koja je upisana kao osnova upisanog založnog prava – hipoteke, radi povrata zajma, može isključiti ništavost ugovornog zaloga i prihvatiti tužbeni zahtjev kao osnovan, pa je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

10. Ovakva činjenična utvrđenja i pravni zaključak suda prvog stupnja su pravilni, a tužiteljica ih svojim žalbenim navodima nije dovela u sumnju.

11. Prema odredbi članka 307. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 i 81/15 – dalje u tekstu: ZV) ugovorom o davanju u zalog, odnosno ugovorom o hipoteci, obvezuje se dužnik ili netko treći (zalogodavac) da će radi osnivanja založnog prava koje će osigurati određenu vjernikovu tražbinu predati vjerovniku određenu pokretnu stvar u zalog ili će mu dopustiti da svoje založno pravo upiše u javnu knjigu kao teret određene stvari ili će mu prenijeti neko pravo radi osiguranja. Iz navedenog jasno proizlazi akcesorna narav založnog prava, pa pravna sudbina tog ugovora ovisi o valjanosti onog ugovora koji je pravni temeljem tražbine čije osiguranje je kauza ugovora o založnom pravu.

12. Založni vjerovnik ima pravo od svagdašnjeg vlasnika založene stvari, a i od svakog treće zahtijevati da trpi namirenje zalogom osigurane tražbine iz vrijednosti založene stvari, ako nije nešto drugo zakonom određeno (članak 336. stavak 3. ZV-a).

13. Tužiteljica svoje potraživanje u ovom postupku temelji na Ugovoru o zajmu od 14. siječnja 1995. Odlukom Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4613/18 od 21. listopada 2019., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1091/20 od 9. srpnja 2020. utvrđeno je da predmetni ugovor o zajmu ništavan u smislu odredbe članka 103. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) s obzirom da je protivan prisilnim propisima. To stoga jer je u vrijeme sklapanja navedenog ugovora o zajmu bila na snazi Uredba o uvjetima i načinu održavanja likvidnosti i plaćanjima prema inozemstvu ("Narodne novine", broj 61/92, 72/92 i 59/93), kojom je u članku 11. Uredbe sadržana zabrana kupnje, prodaje i pozajmljivanja deviza i posredovanja u kupnji, prodaji i pozajmljivanju deviza između domaćih osoba i između domaćih osoba i stranih osoba u Republici Hrvatskoj, ako Zakonom o deviznom poslovanju i ovom Uredbom nije drugačije određeno. Ovom Uredbom, kao i Zakonom o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometa zlata ("Narodne novine" broj 91A/93, 36/98), pitanje zabrane pozajmljivanja deviza među fizičkim osobama nije drugačije određeno, jer je članku 10. stavku 3. toga Zakona propisano da je kupnja i pozajmljivanje deviza, kao i posredovanje u kupnji, prodaji i pozajmljivanju deviza između domaće osobe i strane osobe u RH, dopušteno samo u slučajevima i na način predviđenim tim Zakonom, a prema članku 34. toga Zakona domaće fizičke osobe mogu koristiti devize sa svojih deviznih računa i deviznih štednih uloga za plaćanje uvoza robe i usluga, i druga plaćanja u inozemstvu, a u RH za kupnju obveznica koje glase na stranu valutu, davanje donacija u znanstvene, kulture i humanitarne svrhe, te obavljati druga plaćanja kako to je to predviđeno zakonom. Stoga nije predviđeno da se devize mogu koristiti za davanje zajmova.

14. S obzirom na navedeno, odnosno na činjenicu da je Ugovor o zajmu od 14. siječnja 1995. ništavan pravni posao i ne proizvodi pravne učinke, to niti ugovor o zalogu (hipoteci) sadržanu u predmetnom ugovoru o zajmu također ne proizvodi pravne učinke, jer ne postoji potraživanje koje se osigurava tim zalogom.

15. Naime, vjerovnikova tražbina i založno pravo koju osigurava povezani su tako da je tražbina glavno pravo, dok je založno pravo sporedno (akcesorno) pravo pa egzistencija svakog subjektivnog založnog prava ovisi o postojanju i valjanosti tražbine koja se osigurava. Subjektivno založno pravo osigurava tako određenu tražbinu i ono ne može postojati bez tražbine koju osigurava. Vjerovnik dakle, ima pravo iz vrijednosti nekretnine tražiti namirenje tražbine, ali ne bilo koje tražbine, već samo one koja je osigurana založnim pravom. Ako te tražbine nema, vjerovnik nema pravo tražiti namirenje.

16. Slijedom navedenog kada je osnovni pravni posao ništavan i ne proizvodi pravne učinke, kao što je to u konkretnom slučaju, tada je ništavo i osiguranje koje osigurava takav pravni posao (tako i Vrhovni sud RH u Revx-1116/2011 od 15. svibnja 2019. i Revx-610/16 od 20. rujna 2017.).

17. Stoga, pravilno je prvostupanjski sud smatrao da tužiteljica u konkretnom slučaju ne može osnovano zahtijevati od tuženika da trpi namirenje njegove tražbine prodajom založene nekretnine, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

18. Odluka o troškovima postupka donesena je pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15).

19. Stoga je valjalo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu, potvrditi pobijanu presudu i odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

U Splitu, 15. lipnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Miho Mratović, v. r.