REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZADRU
Zadar, Ulica plemića Borelli 9
Poslovni broj: 21 P-1248/2021-23
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zadru, po sutkinji Ivani Čačić Brčić, u pravnoj stvari tužitelja I. K. iz Z., A. H. …, OIB:…, zastupanog po punomoćniku B. V., odvjetniku u Z., protiv tuženice R. H., OIB:…, zastupane po ODO, GUO u Z., radi utvrđenja prava vlasništva, nakon glavne, usmene i javne rasprave održane i zaključene 2. lipnja 2022. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i zakonske zastupnice tuženice, te objave 15. lipnja 2022.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je tužitelj stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na čest. zem. 454/8 k.o. Slivnica, za cijelo, što je tuženica dužna priznati i trpjeti da se tužitelj, temeljem ove presude i po njenoj pravomoćnosti, upiše kao vlasnik čest. zem. 454/8 k.o. Slivnica, za cijelo, uz istodobno brisanje tog prava sa imena tuženice, za cijelo, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
II. Dužna je tuženica naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.650,00 kn (slovima:desettisućašestopedesetkuna) u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu, preko dosuđenog, zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj I. K. (dalje u tekstu: tužitelj) u tužbi navodi da je vlasnik i posjednik čest. zem. 454/8 k.o. Slivnica, ukupne površine 3107 m2, za cijelo koju je stekao temeljem ugovora o darovanju nekretnina zaključenog sa svojim ocem I. K. koji ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika mr.sc. D. M. iz Z., pod poslovnim brojem OV- 2696/2018 od 30. svibnja 2018.godine, dok je njegov otac ovu nekretninu stekao nasljeđivanjem od svojih prednika, tako da se predmetna nekretnina nalazi u vlasništvu tužitelja, što osobno, što preko prednika i to od pamtivijeka i nitko nikada ni njega, niti njegove prednike nije ometao u posjedu i vlasništvu predmetne nekretnine koja u naravi predstavlja u pretežitom dijelu njegovu izgrađenu obiteljsku kuću sa pripadajućim dvorištem ograđenim sa svih strana. Tužitelj na kraju navodi da je legalizirao objekt te podmirio sve obveze vezane za legalizaciju i da se prije podnošenja ove tužbe obratio tuženici sa zahtjevom za mirno rješenje spora, no tuženica je isto to odbila. Predlaže da sud prihvati postavljeni tužbeni zahtjev.
2. Tuženica R. H. (dalje u tekstu: tuženica) u odgovoru na tužbu, u bitnom, navodi da tužbeni zahtjev nije osnovan, jer da tužitelj nije predložio (pravomoćna) rješenja o nasljeđivanju kojima bi dokazao osnovanost svojih tvrdnji, a da iz posjedovnog lista br. 74 k.o. Slivnica proizlazi da je kao posjednik kč. br. 454/8 upisan G. K. pok. J. iz S.. U. svojoj tužbi podnositelj nije naveo u kakvoj je vezi s upisanim posjednikom pa i iz tog razloga ne proizlazi osnovanost njegovog zahtjeva za mirno rješenje spora, te da je tijekom postupka potrebno utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, koje je kvalitete bio predmetni posjed, te na koji način su prednici tužitelja koristili predmetnu nekretninu da bi isti bio potrebne kvalitete za stjecanje prava vlasništva.
3. Sud je u dokaznom postupku izveo dokaze čitanjem isprava i dokumentacije priloženih spisu i to: zahtjev za mirno rješenje spora i odgovor (l.s.4- 5), rješenje o izvedenom stanju (l.s.68), rješenje (l.s.10), ugovor o korištenju mreže (l.s.11), izvod iz katastarskog plana (l.s.12), skicu izmjere (l.s.13), zk. izvadak (l.s.14), ugovor o darovanju nekretnina (l.s.15-17), prijepis posjedovnog lista (l.s.22-23), povijest posjeda (l.s.26), zatim je izveo dokaz očevidom na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka mjernika radi identifikacije nekretnine (l.s.44-48), pregledao DOF snimku (l.s.49), snimak Geoportala (l.s.49), izveo dokaz saslušanjem svjedoka T. K. i L. K. (l.s.55-56), pročitao povijest zk. upisa (l.s.60-62, 64-68), te pročitao spis ovog suda broj Z-13186/07.
4. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.
5. Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva čest. 454/8 k.o. Slivnica darovanjem od svojeg oca.
6. Činjeničnu i pravnu osnovu zahtjeva tužitelja čini teza da je predmetna nekretnina od strane njegovih prednika stečena dosjelošću.
7. U konkretnom slučaju među strankama nije sporno da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 186.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19 – dalje: ZPP), tj. da se tužitelj prije podnošenja tužbe obratio nadležnom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora, kojem zahtjevu nije udovoljeno.
8. Tuženica u konkretnom slučaju svoje protivljenje tužbenom zahtjevu, među ostalim, temelji i na tvrdnji da tužitelj svoje navode u pogledu očevog stjecanja predmetne nekretnine nasljeđivanjem nije dokazao pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju, pa je ovdje istaći da je odredbom 114. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 100/04, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 – dalje u tekstu: ZV), propisano je da se vlasništvo može steći na temelju pravnog posla, odluke suda, odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona.
8.1. Prema odredbi čl. 128. st. 1. i 2. ZV nasljednik stječe vlasništvo naslijeđenih stvari u času otvaranja nasljedstva, ako zakonom nije drukčije određeno. Nasljednik je ovlašten ishoditi upis svoga prava vlasništva nekretnine u zemljišnoj knjizi.
8.2. Po čl. 129. st. 1. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj 52/71, 47/78 i 56/00 – dalje u tekstu: ZN) propisano je da u času ostaviteljeve smrti nasljednik stječe nasljedno pravo i na njega po sili zakona prelazi ostavina umrle osobe, čime postaje njegovo nasljedstvo. U istom času nasljednik stječe i ostala prava i obveze vezane uz njegovo svojstvo nasljednika ako što drugo ne proizlazi iz njihove pravne naravi (čl. 129. st. 1. ZN).
8.3. Dakle, ostaviteljev nasljednik stječe pravo vlasništva koje je bilo ostaviteljevo, te je nasljednik sveopći slijednik (univerzalni sukcesor) ostavitelja za slučaj njegove smrti. To on postaje u trenutku ostaviteljeve smrti ipso iure, bez posebnog akta i bez obzira na to je li riječ o nasljeđivanju na temelju zakona ili oporuke, a ako je riječ o nekretninama i bez upisa u zemljišnu knjigu postaje nasljednik izvanknjižni vlasnik.
8.4. Dakle, nasljeđuju se stvari i prava koja pripadaju ostavitelju u trenutku njegove smrti, a rješenje o nasljeđivanju ima tek deklaratorni karakter te se može utvrđivati je li i neka druga imovina osim one koja je navedena u rješenju o nasljeđivanju bila u vlasništvu ostavitelja. Pritom izraz naknadno pronađene imovine ne treba tumačiti doslovno, jer se navedena odredba prema shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1232/1991, a koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, odnosi i na ono za što se znalo u vrijeme vođenja ostavinske rasprave da postoji i da je dio ostavine, ali se to nije konstatiralo u rješenju o nasljeđivanju.
8.5. Dalje je navesti da samo onaj tko je zaista vlasnik nekretnine može na temelju svojeg pravnog posla prenijeti svoje pravo vlasništva nekretnine na drugu osobu, ali to još nije dovoljno. Naime, da bi onaj tko je vlasnik nekretnine mogao prenijeti svoje pravo vlasništva, potrebno je da a) on bude upisan u zemljišnu knjigu kao vlasnik te nekretnine (knjižni vlasnik) ili b) ako nije upisan u zemljišnu knjigu (izvanknjižni vlasnik) bude u poziciji da može omogućiti upis stjecateljevog vlasništva protiv one osobe koja je neistinito (nevaljano) upisana u zemljišnu knjigu kao da je ona vlasnik.
8.6. Izvanknjižno vlasništvo nastaje u slučajevima stjecanja nekretnine u vlasništvo na temelju odluke suda ili druge vlasti, na temelju nasljeđivanja, kao i na temelju zakona, kada se na tim temeljima vlasništvo stječe bez upisa u zemljišne knjige. Pošto je izvanknjižno stečeno vlasništvo, može ga se upisati u zemljišne knjige, čime će postati knjižno; ne upiše li ga se, postojat će i dalje kao izvanknjižno.
8.7. Kraj takvog stanja stvari u konkretnom slučaju valjalo je utvrditi je li ili nije prednik tužitelja bio vlasnikom utužene nekretnine, odnosno postoji li ili ne neprekinuti valjani slijed stjecanja predmetnih nekretnina.
9. U predmetnom slučaju među strankama nije sporan identitet predmeta spora kako je isti prikazan na skicama i ortofoto snimkama koje prileže spisu, pri čemu je izgled lica mjesta utvrđen i prilikom očevida uz sudjelovanje vještaka mjernika na kojem je ujedno utvrđeno da se u naravi radi o nekretnini na kojoj se nalazi sagrađena građevina – podrum koja je vidljiva i na DOF snimku, a na kojoj se nalazi oznaka kućnog broja 48B, što je u skladu s rješenjem Državne geodetske uprave, Odjela za katastarske programe i geodetske poslove po kojem je zgradi izgrađenoj na lokaciji 454/8 k.o. Slivnica određen taj kućni broj.
9.1. Nadalje nije sporno, a slijedi iz isprava u spisu, da je na čest. zem. 454/8 oranica površine 3107 m2 upisana u zk.ul. 501 k.o. Slivnica kao vlasnik uknjižena ovdje tuženica, a da je ista da je u posjedovnom listu broj 74 k.o. Slivnica evidentirana kao posjed G. K. pok. J. iz S. koji je, prema povijesti posjeda, evidentrian kao posjednik I. revizijom ove k.o. 1957. godine, dok je ranije, prema podacima iz 1939. ova nekretnina bila evidentirana kao posjed J. K. za ¾ dijela, te Š. K. za ¼ dijela. Prema povijesti zk. upisa pak slijedi da je ova nekretnina rješenjem Z- 1328/62 od 8. listopada 1962. na temelju rješenja Narodnog odbora kotara – odjela za financije Zadar uknjižena kao Općenarodna imovina – Poljoprivredno zemljišni fond, dok je ovdje tuženica upisana temeljem prijedloga od 21. travnja 2009. broj Z- 3990/09 u kojem se predlagateljica pozvala na predmnjevu iz odredbe čl. 362. st. 3. ZV nakon čega je doneseno rješenje o uknjižbi u korist ovdje tuženice. S druge pak strane spis ovog suda broj 13186/07 ne odnosi se na ovdje utuženu nekretninu.
9.2. Dalje iz izvedenih dokaza i to pravomoćnog i izvršnog rješenja o izvedenom stanju od 14. studenog 2017. slijedi da je ovdje tužitelju ozakonjena dovršena, slobodnostojeća jednostavna zgrada stambene namjene (podrum) u Slivnici, ravne ploče, izgrađene na česat. 454/8 k.o. Slivnica i prikazana u geodetskom snimku izvedenog stanja uz obrazloženje, u bitnom, da se ova nekretnina nalazi unutar građevinskog područja naselja te nije izgrađena na međi niti su se vlasnici i posjednici zemljišta koje neposredno graniče s predmetnim odazvali pozivu radi izjašnjavanja. Iz ugovora o korištenju mreže pak slijedi da je tužitelj ishodio priključak struje za predmetnu nekretninu.
9.3. Na koncu nije sporno ni to da je tužitelj sa svojim ocem I. K. B. kao darovateljem zaključio ugovor o darovanju predmetne nekretnine 30. svibnja 2018. na kojem je potpis darovatelja ovjeren kod javnog bilježnika mr.sc. D. M. u Zadru pod brojem OV-2696/18 istoga dana.
9.4. Svjedokinja T. K., rođena 1946. u S., je u svojem iskazu navela da je ta nekretnina vlasništvo K. i to odavno, a najprije je bilo od tužiteljevih roditelja, a prije toga njegovog djeda B. kojem međutim, ne zna ni godinu rođenja, niti smrti, dok je tužiteljev otac rođen 1945. Nadalje, da je ovu nekretninu očistio ovdje tužitelj i sagradio podrum i to već poduže, ali ne zna koliko točno godina. Prije su tu tužiteljevi prednici držali blago, bilo je ograđeno dračom jer u ono vrijeme nitko nije imao žice. Ova svjedokinja dalje navodi da ne poznaje osobu imenom G. K., ali koliko joj je poznato nitko od K. tamo nema ništa u svom posjedu i vlasništvu. Na kraju navodi da od kad je ona tamo nikada nitko tužitelju, niti njegovom ocu, kao ni djedu nije pravio nikakve probleme niti svojatao bilo kakvo pravo vezano za ovu nekretninu niti ih je itko smetao u njihovom posjedu i vlasništvu iste, a tužitelj je kad je čistio ovu nekretninu uklonio onu ogradu, podigao je podrum sa pločom i doveo struju.
9.5. Iz iskaza svjedokinje L. K., rođene 1942. u S., također slijedi da je ova nekretnina vlasništvo tužiteljeve obitelji, a ranije su oni tamo držali blago i bilo je zagrađeno dračom, ali nakon Domovinskog rata ne drži se blago, pa više nije niti zagrađeno, drača je propala sama od sebe. Tužitelj je tamo očistio i počeo gradnju, napravio je podrum. Tužiteljev otac se zove I., a njegov otac se zvao B., a ova nekretnina je bila još od njihovih starijih. I ona tvrdi da nikada nitko ni tužitelja ni njegove stare nije tamo smetao ni pravio probleme, niti vodio sudske postupke ni svojatao kakvo pravo, oni su to mirno uživali. Tvrdi i to da je G. K. 1946. kolonizacijom otišao u S., te ona nije nikada čula da bi se on vratio, a niti je ikad čula da bi ovo bilo njegovo. Na kraju je navela da se ona rodila i udala u S. i tamo oduvijek živi, te otkadzna za sebe ovo je K. i to su njezina osobna saznanja.
9.6. Iskazima saslušanih svjedokinja ovaj sud poklanja vjeru kao uvjerljivima, logičnima i međusobno u suglasju, a radi se o svjedokinjama koje nisu osobno zainteresirane za ishod ovog postupka.
9.7. Tužitelj je u svojem iskazu naveo da je predmetna nekretnina od davnina njihova, bila je vlasništvo oca I., a prije njega djeda B. koji je bio rođen početkom 1900. ali ne zna točnu godinu, zna da je umro 1985. Ovdje je bila njihova ograda, tako su je i zvali, tu su držali blago te je i osobno čuvao ovce. Ističe da je bio na brodu i zaradio neke novce te je odlučio graditi kuću i započeo je gradnju na ovoj nekretnini tako da je napravio podrum koji je legalizirao, ishodio kućni broj 48/B, doveo struju odnosno dobio priključak. Dalje navodi da nikad nije upoznao G. K., jedino je iz priče čuo da se radi o osobi koja je kolonizacijom otišla u S. i nikad se više nije vratio, međutim, niti on niti netko drugi od K. na ovoj predmetnoj nekretnini nikad nije imao nikakvo pravo vlasništva niti bilo kakvo drugo pravo. Oko ove nekretnine nikad nije bilo spora da je to njihov, te mu je osobno pola sela došlo pomagati kad je počeo graditi 2007. Tužitelj tvrdi da ni oca, niti djeda nikada nitko nije smetao u posjedu i vlasništvu ove nekretnine, a ta njihova ograda je bila ograđena malim zidićem na kojem je bila postavljena usječena drača, međutim, kako mu teren dosta visi to je taj zidić iskoristio za podizanje terena kada je čistio teren prije gradnje. Na kraju je iskazao da su se djedovi nasljednici međusobno usmeno podijelili, te među njima nikad nije bilo spora da je ova nekretnina pripala njegovog oca, a otac je to darovao njemu, time da svi nasljednici djeda B. žive blizu i nikakvog spora među njima nema.
9.8. Ocjenjujući iskaz tužitelja ovaj sud nalazi da je isti u suglasju sa svim ostalim izvedenim dokazima u ovoj pravnoj stvari, posebice iskazima saslušanih svjedokinja, te mu stoga poklanja vjeru.
10. Prema odredbi čl. 159. st. 1. ZV, dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno trajanje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari.
11. Prema odredbi čl. 388. st. 2. ZV, stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ZV prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih učinaka.
12. S obzirom na činjenične navode u tužbi o predmetnom zahtjevu valjalo je odlučivati primjenom pravila odredbi Općeg građanskog zakonika (u daljnjem tekstu: OGZ), a koja pravna pravila se primjenjuju na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 1941. godine („Narodne novine“, broj 73/91).
13. Prema pravnom pravilu iz paragrafa 1460. OGZ za stjecanje prava vlasništva dosjelošću bilo je potrebno ostvarenje ovih pretpostavki: a) sposobnost stjecatelja, b) sposobnost stvari da bude u vlasništvu, c) posjed određene kvalitete i d) vrijeme dosjelosti određeno zakonom, dok je za stjecanje prava vlasništva izvanrednom dosjelošću posjed trebao biti samo pošten, a izvanredno vrijeme dosjelosti je bilo 30 ili 40 godina (pravno pravilo iz paragrafa 1477. OGZ).
14. Nadalje se za stjecanje vlasništva prema pravnom pravilu iz paragrafa 1460. OGZ zahtijeva pošten posjed, dok je pošten prema pravnom pravilu iz paragrafa 328. OGZ onaj tko iz vjerojatnih razloga drži stvar kao svoju.
15. Ocjenjujući izvedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08,57/11, 148/11 i 25/13 – dalje u tekstu: ZPP), ovaj sud nalazi da je tužitelj u konkretnom slučaju dokazao da su se njegovi prednici – otac I. i djed B., nalazili u samostalnom, poštenom, neprekidnom posjedu utužene nekretnine.
15.1. Naime, na temelju dokaza izvedenih u ovom postupku, nalazi se utvrđenim da je tužitelj dokazao da je njegov otac I., rođen 1945., ovu nekretninu stekao od svojeg oca B. koji je bio rođen početkom 1900.-te, a ova nekretnina je bila još od njihovih starijih, o čemu svjedoči L. K., iz čega slijedi jasan zaključak da su tužiteljevi prednici bili u samostalnom neprekidnom posjedu opisane nekretnine sasvim sigurno od 6. travnja 1901., pa i prije.
16. Sve da tome i nije tako, istaći je da je Republika Hrvatska potpisnik Konvencije o zaštiti ljudskih prava, a isto tako je od 2013. godine članica Europske Unije, zbog čega je u svom pravnom sustavu dužna primjenjivati Europsko pravo pa prema tome i Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i Protokole koji su sastavni dio te Konvencije. Zbog toga je dužna primjenjivati i Protokol br. 1. uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava, a isto tako dužna je primjenjivati i odluke Europskog suda za ljudska prava. Europski sud za ljudska prava je već odlučivao u predmetima protiv Republike Hrvatske koji su se ticali stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu, pa je tako donio odluke u predmetima „Trgo“ protiv Republike Hrvatske iz 2009. godine, te u predmetima Radomilja i dr. protiv Republike Hrvatske i Jakeljić protiv Republike Hrvatske iz 2016. godine, koje su po ocjeni ovoga suda donesene u istom činjeničnom supstratu kao što je činjenični supstrat u ovom predmetu. Iz navedenih odluka Europskog suda za ljudska prava proizlazi da je Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo odredbu čl. 388. st. 4. ZV zbog retroaktivnih učinaka i štetnih posljedica koje su iz toga proizlazile u odnosu na vlasnička prava trećih osoba koji bi zbog odredbe takvog zakona izgubili svoja prava na nekretninama, a koja su im oduzeta za vrijeme socijalističke vladavine. Međutim, u konkretnom predmetu proizlazi da nitko od trećih osoba osim tužitelja ne polaže pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini i da bi isključivu korist od ukidanja ovog zakonskog članka imale lokalne vlasti koje bi stekle prava u pogledu predmetnog zemljišta, zbog čega u konkretnom slučaju to nisu razlozi koji su potaknuli Ustavni sud Republike Hrvatske da stavi izvan snage odredbu čl. 388. st. 4. ZV. U ovom predmetu proizlazi na temelju provedenih dokaza da je tužitelj osobno i preko svojih prednika oca I. i djeda B. bio u isključivom i neprekidnom bona fide posjedu najkasnije od početka 20. stoljeća, te da su istekom roka od 40 godina iz čl. 159. st. 4. ZV ispunili zakonske uvjete za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Stoga se po ocjeni ovoga suda može zaključiti da je tužiteljev prednik na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96.), a koji se primjenjuje od 1. siječnja 1997. godine, postao vlasnikom predmetnog zemljišta stupanjem na snagu tog zakona, jer su u tom trenutku bili u neprekidnom poštenom posjedu preko 50 godina. Ta odredba Zakona o vlasništvu ostala je na snazi gotovo tri godine dok je nije ukinuo Ustavni sud Republike Hrvatske 17. studenog 1999. godine. Pri tome, s obzirom na navode u Odlukama Europskog suda za ljudska prava nevažno je za određivanje može li se u njihov zahtjev za utvrđenjem vlasnika nekretnine dosjelošću okvalificirati kao imovina zaštićena čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju vrijeme kada je tužitelj podnio tužbu, tj. da li ju je podnio prije ukidanja odredbe čl. 388. st. 4. ZV od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske ili ju je podnio kasnije. S obzirom na naprijed navedeno, može se zaključiti da je tužiteljev prednik temeljem izvorne verzije odredbe čl. 388. st. 4. ZV ex lege postao vlasnikom predmetne nekretnine i to 1. siječnja 1997. godine kada je Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima stupio na snagu. Također, u ovom predmetu nema naznake da bi ukidanjem odredbe čl. 388. st. 4. ZV nitko drugi osim javne vlasti stekao ikakva prava u pogledu predmetnog zemljišta ili da bi neka druga stranka osim tužiteljeva prednika ikada potraživala kakva prava nad tim zemljištem. Stoga u ovom slučaju ne postoje razlozi koji su potaknuli Ustavni sud Republike Hrvatske da stavi odredbu čl. 388. st. 4. ZV izvan snage, zbog čega je u takvim okolnostima na temelju važećih zakonskih propisa tužiteljev prednik stekao vlasništvo na predmetnim nekretninama dosjelošću, a tužitelj potom ugovorom o darovanju sklopljenim sa svojim ocem.
17. Dakle, iz izvedenih dokaza slijedi da je tužitelj dokazao neprekinuti pravni slijed načina stjecanja prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, pa je, temeljem citiranih odredbi, valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao u izreci ove presude.
18. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. ZPP te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12), a sve prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 10.001,00 kn, po kojima je tužitelju valjalo priznati trošak za sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 7. toč. 1.), sastav prijedloga za mirno rješenje spora u iznosu od 1.000,00 kn, te za zastupanje na ročištima od 8.11.2021., 11.1.2022., 26.4.2022., 19.5.2022. i 2.6.2022. u iznosu od po 1.000,00 kn (Tbr. 9. toč. 1.), tj. ukupno 7.000,00 kn što uz PDV i trošak plaćenog predujma za očevid u iznosu od 1.500,00 kn, te troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od po 400,00 kn, čini sveukupan trošak postupka u iznosu od 10.650,00 kn koji je tužitelju dužna naknaditi tuženica u roku od 15 dana.
18.1. S druge pak strane valjalo je odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troška zastupanja na očevidu od 12.4.2022., za sastav podneska od 19.1.2022. te sudske pristojbe na tužbu, budući da taj trošak za tužitelja nije ni nastao (čl. 151. st.1. ZPP).
U Zadru, 15. lipnja 2022.
Sutkinja
Ivana Čačić Brčić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana objave, odnosno primitka prijepisa ove odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta iz čl. 335. ZPP.
DNA:- Tužitelju po punomoćniku
- Tuženici po Općinskom državnom odvjetništvu
Nakon pravomoćnosti: Ministarstvo financija, Porezna uprava
