- 1 -              III Kr 153/2023-3

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 153/2023-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Žarka Dundovića i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog A. A. zbog kaznenog djela iz čl. 177. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 – ispravak, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21 i 114/22 - dalje: KZ/11) i drugih, odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 13. lipnja 2023. broj Kzd-39/2023-34 i presuda Županijskog suda u Osijeku od 21. rujna 2023. broj Kžzd-47/2023-8, u sjednici održanoj 13. ožujka 2024.

 

 

p r e s u d i o  j e :

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog A. A. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

Obrazloženje

 

1. Pravomoćnom presudom koju čine uvodno citirane presude osuđeni A. A. proglašen je krivim zbog počinjenja jednog kaznenog djela povrede djetetovih prava iz čl. 177. st. 2. KZ/11 za koje mu je na temelju tog propisa utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca i jednog kaznenog djela nametljivog ponašanja iz čl. 140. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11 za koje mu je na temelju čl. 140. st. 2. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci te je na temelju čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine u koju mu je na temelju čl. 54. KZ/11 uračunato vrijeme lišenja slobode i provedeno u istražnom zatvoru od 11. siječnja 2023. do 11. kolovoza 2023.

 

2. Protiv te pravomoćne presude osuđenik je po braniteljici R. P. Š., odvjetnici iz B., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) zbog povrede kaznenog zakona „…iz čl. 469. ZKP-a“ i „…povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. ZKP-a“, s prijedlogom „…da Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu pobijane presude ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.“.

 

3. Postupajući u skladu s odredbom čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22 - dalje: ZKP/08) prvostupanjski sud je zahtjev sa spisom dostavio Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je u odgovoru na zahtjev navelo da zahtjev smatra neosnovanim.

 

4. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske je prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske dostavljen osuđeniku i branitelju.

 

5. Zahtjev nije osnovan.

 

6. U uvodu zahtjeva osuđenik navodi čl. 469. ZKP/08 kao osnovu zbog koje pobija pravomoćnu presudu, ne precizirajući o kojim se to konkretnim povredama kaznenog zakona iz toč. 1.-6. citiranog propisa radi. Međutim, u obrazloženju zahtjeva u odnosu na oba kaznena djela zbog kojih je pravomoćnom presudom proglašen krivim, osuđenik ističe da je u pitanju povreda iz toč. 1. čl. 469. ZKP/08 jer da se ne radi o kaznenim djelima budući da činjenični opisi predmetnih djela ne sadrže sva bitna obilježja propisana zakonom.

 

6.1. U odnosu na kazneno djelo iz čl. 177. st. 2. KZ/11 osuđenik ističe da je u pitanju dolusno kazneno djelo i da se radnja počinjenja sastoji u grubom zanemarivanju roditeljskih dužnosti prema djeci, kod kojih moraju kao reakcije na takva ponašanja biti utvrđene reaktivne smetnje. Smatra da se u činjeničnom opisu osuđeniku ne inkriminira s kojim oblikom namjere je djelo počinjeno (pogrešno se citiraju odredbe čl. 44. i čl. 38. KZ/11) i da takav optuženi akt ne sadrži ovu subjektivnu komponentu kao zakonsko obilježje kaznenog djela iz čl. 177. st. 2. KZ/11, tako da djelo za koje se tereti nije kazneno djelo. Osim toga, tvrdi da se radi tek o dva kontaktiranja sa žrtvom, 31. prosinca 2022. i 3. siječnja 2023., a to da se ne može smatrati kontinuiranim kriminalnim ponašanjem počinitelja ovog kaznenog djela, već bi se moglo raditi o prekršaju.

 

6.2. U odnosu na kazneno djelo iz čl. 140. st. 2. u vezi sa st. 1. KZ/11 osuđenik ističe da se ne radi o ovom kaznenom djelu jer nije ostvareno bitno zakonsko obilježje tog kaznenog djela, namjera uspostavljanja kontakata sa žrtvom, zbog čega da je na njegovu štetu ostvarena navedena povreda kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 1. KZ/11.

 

7. Međutim, protivno navodima iz zahtjeva, činjenični opisi u izreci prvostupanjske presude za oba kaznena djela sadrže sva bitna subjektivna i objektivna obilježja kaznenih djela za koje je osuđenik proglašen krivim.

 

7.1. U činjeničnom opisu u toč. 1. izreke prvostupanjske presude, koji se odnosi na kazneno djelo iz čl. 177. st. 2. KZ/11, jasno je navedeno da je osuđenik prema žrtvi poduzimao brojne inkriminirane uvrede i prijetnje pri čemu je bio svjestan štetnosti tih radnji po njen psihofizički razvoj, što je kod žrtve K. A. izazvao osjećaj uznemirenosti te strah za vlastitu i majčinu sigurnost. Prema tome, takav opis sadrži sva objektivna obilježja kaznenog djela iz čl. 177. st. 2. KZ/11 jer su opisane osuđenikove radnje zlostave koje su imale za posljedicu da su njima grubo povrijeđena djetetova prava. Brojnost i grubost uvreda i prijetnji kod žrtve su tako značajne da nema govora o tome da bi u pitanju bila mala kriminalna količina i da bi se moglo raditi samo o prekršaju. Nadalje, kako se predmetno kazneno djelo može počiniti jedino s namjerom kao oblikom krivnje, jer nehajno postupanje u čl. 177. KZ/11 nije propisano (čl. 27. st. 1. KZ/11), potpuno je jasno da se navedeni činjenični opis odnosi na dolusno postupanje i to na izravnu namjeru, kao što je to sud prvog stupnja i obrazložio (toč.15.-16.), a drugostupanjski sud prihvatio kao ispravno (toč. 11.1.).

 

7.2. U pogledu kaznenog djela iz čl. 140. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11 u činjeničnom opisu su također jasno opisani svi biti objektivni i subjektivni elementi tog kaznenog djela jer je navedeno da je osuđenik sve opisane inkriminirane radnje kroz razdoblje od preko dva mjeseca poduzimao u cilju uspostavljanja neželjenih kontakata s bivšom suprugom K. M., a to je kod ove izazvalo tjeskobu, opravdan strah i zabrinutost da bi joj osuđenik mogao nauditi. Opisano ponašanje osuđenika i načini praćenja žrtve su radnje kojima osuđenik manifestira želju da s bivšom suprugom uspostavi neželjeni kontakt, a to su sve obilježja ovog kaznenog djela, tako da i u ovom dijelu zahtjev nije osnovan.

 

8. Osuđenik uvodno ističe da pravomoćnu presudu pobija i zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. ZKP/08, a u obrazloženju pod toč. Ad.2. navodi da prvostupanjska presuda u obrazloženju ne sadrži razloge zbog kojih je sud utvrdio da je on želio uspostaviti neželjene kontakte s žrtvom, a zbog toga da se presuda ne može ispitati jer ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

 

8.1. Iz navedenog slijedi da osuđenik na ovaj način pravomoćnu presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, a zbog te povrede se, međutim, ovaj izvanredni pravni lijek ne može podnositi, sve u smislu odredbe čl. 517. st. 1. toč. 2. ZKP/08.

 

9. Iako to uvodno ne ističe, osuđenik u obrazloženju zahtjeva u odnosu na oba kaznena djela (str. 3., 3. odlomak i str. 4., 3. odlomak) na istovjetan način tvrdi da mu je prvostupanjskom presudom teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Tvrdi da su iskazi svjedoka koje je predložila obrana valorizirani kao pristrani, iako za to nije bilo nikakvih objektivnih razloga, jer se radilo o svjedocima koji o spornim događajima imaju neposredna saznanja, dok su s druge strane iskazi svjedoka optužbe, koji o spornim okolnostima imaju samo posredna saznanja, valorizirani kao istiniti, objektivni i nepristrani. U argumentaciji ovih tvrdnji osuđenik se poziva na predmet Europskog suda za ljudska prava Perić protiv Hrvatske.

 

9.1. Međutim, iz navedenih prigovora proizlazi da se u biti radi o činjeničnim prigovorima kojima se nastoje dovesti u sumnju ispravnost utvrđenja iz pravomoćne presude, a ne prigovoru o teškoj povredi prava na pravično suđenje iz čl. 517. st. 1. toč. 2. ZKP/08 zajamčeno čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 - dalje: Ustav) i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija). Osuđenik nije zadovoljan na koji je način sud ocijenio izvedene dokaze i na taj način sugerira da su činjenična utvrđenja suda pogrešna. Međutim, kako se zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude ne može podnositi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, već samo iz osnova taksativno propisanih čl. 517. st. 1. toč. 1.-3. ZKP/08, to zahtjev niti u ovom dijelu nije osnovan. Stoga je promašeno osuđenikovo pozivanje na navedenu presudu Europskog suda za ljudska prava koja iz navedenih razloga nije primjenjiva na konkretne okolnosti ovog predmeta.

 

10. Nadalje, osuđenik u obrazloženju (str. 4., 5.-7. odlomak), iako kao osnovu pobijanja pravomoćne presude uvodno nije isticao povredu iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08, tvrdi da je u žalbenom postupku počinjena povreda odredaba kaznenog postupka koja je mogla utjecati na presudu i to na način da mu drugostupanjski sud nije dogovori na njegove brojne činjenične prigovore. Ističe da se obrazloženje presude suda drugog stupnja u odnosu na njegove činjenične prigovore svodi na nabrajanje dokaza na kojima je utemeljena presuda suda prvog stupnja, bez ikakvog osvrta na žalbene navode, posebno u odnosu na zaključak o vremenu počinjenja kaznenih djela ili činjenici da svjedok M. Č. kao konobarica nije mogla imati saznanja o odlučnim činjenicama. Osuđenik se pri isticanju ovog prigovora poziva na odluku ovog suda od 30. studenog 1993., broj III Kr-330/93.

 

10.1. Suprotno navedenim tvrdnjama, sud drugog stupnja je osuđeniku odgovorio na sve bitne žalbene prigovore kojima je on pobijao pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, iz obrazloženja drugostupanjske presude proizlazi da je sud drugog stupnja u odnosu na sve istaknute žalbene osnove najprije u zasebnim točkama ukratko izložio bitan sadržaj prigovora iz žalbe kojima je osuđenik pojedine žalbene osnove argumentirao, a potom je u točkama koje slijede iznosio svoja očitovanja. Tako je i u odnosu na činjenične prigovore iz žalbe osuđenika u toč. 12. obrazloženja presude drugostupanjski sud najprije ukratko izložio sadržaje tih prigovora, a potom je u toč. 12.1. obrazloženja naveo zašto navedene prigovore ne prihvaća. Pritom je drugostupanjski sud iznio razloge temeljem kojih je sud prvog stupnja ocijenio vjerodostojnost izvedenih dokaza i temeljem kojih je izveo zaključke o odlučnim okolnostima ukazujući da se radi o ispravnom vrednovanju dokaza i pravilnom utvrđivanju odlučnih okolnosti. Na taj je način sud drugog stupnja, ocjenjujući žalbene prigovore, provjerio pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja iz pobijane presude i nije našao da bi žalbeni prigovori doveli u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja, te je žalitelju na to i ukazano. Time je drugostupanjski sud u smislu čl. 487. st. 1. ZKP/08 u obrazloženju presude ocijenio žalbene razloge i stoga nije u žalbenom postupku počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka kako se to u zahtjevu tvrdi. Pritom se osuđeniku ukazuje da drugostupanjski sud nije dužan odgovoriti baš na svaki žalbeni razlog, već je dužan iznijeti očitovanje na bitne razloge tako da iz odluke mora biti jasno da se osvrnuo na bitna pitanja. Upravo se u tom pravcu Europski sud za ljudska prava u pogledu prigovora o povredi prava na pošteno suđenje, u kontekstu arbitrarnosti obrazloženja, očitovao u svojim odlukama npr. Van de Hurk protiv Nizozemske, stavak 61. i Boldea protiv Rumunjske, stavak 30. Stoga zahtjev osuđenika niti u ovom dijelu nije osnovan.

 

11. Iz svih navedenih razloga, kako osuđenikov zahtjev za izvanredno preispitivanje nije osnovan, na temelju čl. 519. u vezi čl. 512. ZKP/08, presuđeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 13. ožujka 2024.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Dražen Tripalo, v.r.