Poslovni broj: 15 UsI-401/22-8

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Ivane Barać kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja N.-M. G., OIB:…, iz T., , zastupanog po

opunomoćeniku B. B.,odvjetniku u S., , protiv tuženika Ministarstva prostornoguređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, OIB: 95093210687,Zagreb, Ulica Republike Austrije 20, uz sudjelovanje zainteresirane

osobe OpćineP., OIB: …, sa sjedištem u P., ,zastupane po opunomoćenici B. P., diplomiranoj pravnici i zaposlenici, radiproduljenja važenja lokacijske dozvole dozvole, nakon javne i usmene raspravezaključene 8. lipnja 2022. godine u prisutnosti zamjenice opunomoćenika tužitelja iopunomoćenice zainteresirane osobe, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika,bjavljene 15. lipnja 2022. godine,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-350-05/21-02/49, URBROJ: 531-07-01-01/05-21-2 od 20. prosinca 2021. godine i rješenja Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za graditeljstvo i prostorno uređenje, Sjedišta Split, KLASA: UP/I-350-05/21-01/000020, URBROJ: 2181/1-01-11-00-00/04-21-0004 od 29. ožujka 2021. godine.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1.U pravovremenoj tužbi tužitelja podnesenoj 16. veljače 2022. godine protiv rješenja tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-350-05/21-02/49, URBROJ: 531-07-01-01/05-21-2 od 20. prosinca 2021. godine, tužitelj u bitnom najprije reproducira izreke osporenih rješenja, nakon čega ističe kako su ista neosnovana, a prvenstveno akti da ne sadrže elemente propisane čl. 98. Zakona o općem upravnom postupku, pa tako da uvod rješenja tuženika da je sastavljen protivno odredbi čl. 98. st. 1. ZUP-a budući ne sadrži OIB javnopravnog tijela (tuženika) koje je donijelo pobijano rješenje, odnosno OIB-e žalitelja u upravnom postupku. Također, ni obrazloženje rješenja da nema sadržaj propisan odredbom čl. 98. st. 5. ZUP-a, ovo stoga što iz obrazloženja ne bi bilo razvidno tko bi sve bili podnositelji žalbe protiv prvostupanjskog rješenja, odnosno zbog čega je svaki od žalitelja pobijao prvostupanjsko rješenje. Nadalje, tuženik u obrazloženju rješenja navodi da bi prvostupanjsko tijelo nakon provedenog postupka, utvrđenog činjeničnog stanja, te utvrđenja da su ispunjeni uvjeti iz čl. 150. st. 2. Zakona o prostornom uređenju izdalo rješenje o produženju važenja lokacijske dozvole, a donošenjem kojeg rješenja da ne bi bio povrijeđen zakon na štetu žalitelja. Takav zaključak, odnosno stav tuženika da je potpuno pogrešan, a to iz sljedećih razloga. Iz spisa predmeta Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za graditeljstvo i prostorno uređenje, Sjedišta Split, klasa: UP/I-350-05/21-01/000020, da nije razvidno da bi zahtjev Općine P. za izdavanje rješenja za produženje važenja lokacijske dozvole klasa: UP/I-350-05/19-01/000004, Urbroj: 2181/1-01-11-00-00/04-19-0007 od 22. veljače 2019. godine bio podnesen u zakonskom roku. Naime, predmetni zahtjev Općine P. da je kod prvostupanjskog tijela zaprimljen dana 24. ožujka 2021.

godine, a što osim iz prvostupanjskog spisa, proizlazi i iz samog obrazloženja prvostupanjskog rješenja. Čak i u slučaju kada bi predmetni zahtjev Općine P.

bio zaprimljen kod nadležnog javnopravnog tijela dana 22. ožujka 2021. godine, podnositelj zahtjeva da je prekuludiran glede zahtjeva za produženje važenja lokacijske dozvole, to iz razloga što je predmetna lokacijska dozvola stekla svojstvo pravomoćnosti prije 22. ožujka 2019. godine, a što da je razvidno iz spisa predmeta Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za graditeljstvo prostorno uređenje, Sjedišta Split, klasa: UP/I-350-05/19-01/000004. Datum pravomoćnosti lokacijske dozvole da je odlučna činjenica za donošenje odluke povodom zahtjeva za produljenje lokacijske dozvole. S obzirom da prvostupanjski tijelo u postupku produljenja lokacijske dozvole nije utvrđivalo odlučnu činjenicu kojeg bi datuma predmetna lokacijska dozvola stekla svojstvo pravomoćnosti, to da je tuženik takvo što bio dužan nedvojbeno utvrditi u žalbenom postupku. Tužitelj pretpostavlja da su se tuženik, a i prvostupanjsko tijelo, vodili datumom na štambilju klauzule pravomoćnosti na samoj lokacijskoj dozvoli, međutim, datum na otisnutom štambilju sadržaja "RJEŠENJE JE PRAVOMOĆNO, Split, 22.03.2019." da predstavlja datum kada je štambilj otisnut na lokacijskoj dozvoli, a ne datum pravomoćnosti lokacijske dozvole (predmetna lokacijska dozvola je postala pravomoćna prije tog datuma). Slijedom navedenog je jasno da je datum pravomoćnosti predmetne lokacijske dozvole, kao odlučne činjenice za donošenje odluke o produljenju, ostao neutvrđen u upravnom postupku produljenja lokacijske dozvole. Dakle, za donošenje zakonite odluke u žalbenom postupku tuženik je, kao drugostupanjsko tijelo, bio dužan spisu o produženju lokacijske dozvole priklopiti upravni spis iz kojeg proistječe lokacijska dozvola, a sve radi utvrđenja potpunog i pravilnog činjeničnog stanja. Ovo poglavito iz razloga što žaliteljima nije bilo omogućeno sudjelovanje u upravnom postupku izdavanja predmetne lokacijske dozvole, već se dostava te dozvole smatrala izvršenom i urednom istekom roka sukladno čl. 95. ZUP-a. Slijedom svega navedenog je jasno da je pobijano rješenje u cijelosti neosnovano te da je tuženik žalbeni postupak proveo suprotno odredbama

ZUP-a što da je za posljedicu imalo povredu prava i interesa tužitelja kao stranke u žalbenom postupku. Slijedom izloženog, tužitelj je tužbenim zahtjevom predložio sudu donijeti presudu kojom će poništiti osporena rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela, te je ujedno predložio i da sud naloži tuženiku nakaditi trošak spora tužitelju.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu, između ostalog naglasio kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, kao i da u cijelosti ostaje kod navoda iznijetih u obrazloženju osporenog rješenja, slijedom čega je predložio sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

3.Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu, u bitnom je navela kako navodi tužitelja da Općina P. nije u zakonskom roku podnijela zahtjev za produženjem lokacijske dozvole, odnosno da u upravnom postupku nije utvrđen datum pravomoćnosti predmetne lokacijske dozvole da su u cijelosti neosnovani. Naime, predmetna lokacijska dozvola KLASA: UP/I-350-05/19-01/000004, URBROJ: 2181/1- 01-11 00-00/04-19-0007 od 22. veljače 2019. da je postala pravomoćna dana 22.

ožujka 2019., a zainteresirana osoba da je podnijela zahtjev za produženje važenja lokacijske dozvole koji je zaprimljen u pisarnici prvostupanjskog tijela dana 22. ožujka 2021., što da je razvidno iz spisa prvostupanjskog predmeta, dakle nesporno je zainteresirana osoba unutar zakonskog roka od dvije godine propisanog odredbom čl. 150. Zakona o prostornom uređenju (Narodne novine broj 153/13, 65/17, 114/18, 39/19, 98/19) podnijela zahtjev za produljenje važenja lokacijske dozvole. Također, trenutak unosa zahtjeva za produljenje važenja lokacijske dozvole od strane službene osobe u elektronički sustav e-dozvole da nije pretpostavka za utvrđivanje pravodobnosti zahtjeva. Nadalje, da je notorna činjenica kako se na štambilju pravomoćnosti uvijek upisuje datum kada je isprava postala pravomoćna jer isti tome i služi, stoga da je datum otisnut na štambilju upravo datum pravomoćnosti iste, pa da je netočan navod tužitelja kako je datum pravomoćnosti lokacijske dozvole ostao neutvrđen. Navodi tužitelja kako pobijano rješenje ne sadrži sve elemente propisane čl. 98. Zakona o općem upravnom postupku u potpunosti da su irelevantni u ovoj upravnoj stvari budući da OIB javnopravnog tijela ni na koji način ne utječe na meritum stvari, niti na zakonitost rješenja. Slijedom navedenog, zainteresirana osoba je predložila sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

4.U sporu je održana rasprava 8. lipnja 2022. čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju su pristupile zamjenica opunomoćenika tužitelja i opunomoćenica zainteresirane osobe, dok nije pristupio uredno pozvani tuženik pa je rasprava održana u njegovoj odsutnosti, na kojoj je zamjenica opunomoćenika tužitelja navela kako u cijelosti ostaje kod svih navoda iz tužbe, pri postavljenom tužbenom zahtjevu, u cijelosti je osporila sve navode odgovora na tužbu tuženika i zainteresirane osobe kao neosnovane, a pored toga dodatno je istaknula kako ustraje u dokaznom prijedlogu iz tužbe i to da sud pribavi i pregleda spis upravnog tijela oformljen po zahtjevu za produženje lokacijske dozvole, kao i upravni spis izdavanja lokacijske dozvole, no s obzirom da je tuženik uz odgovor na tužbu već dostavio spis oformljen po zahtjevu za produženje lokacijske dozvole koji će biti pročitan u dokaznom postupku, isključivo je ustrajala u dokaznom prijedlogu da sud pribavi i pregleda spis izdavanja lokacijske dozvole Klasa: UP/I-350-05/19-01/000004, dok drugih dokaznih prijedloga nije imala. Potom osporila je kao neosnovane navode iznijete na istoj raspravi od strane opunomoćenice zainteresirane osobe te je ponovila kako je nužno pribavit spis izdavanja lokacijske dozvole s obzirom da je tuženik u žalbenom postupku propustio utvrditi odlučnu činjenicu na koju je ukazivao tužitelj u svojoj žalbi. Konačno, popisala je trošak spora u ukupnom iznosu od 6.250,00 kuna uz prijedlog da sud naloži tuženiku naknaditi trošak spora tužitelju u naznačenom iznosu.

Na istoj raspravi, opunomoćenica zainteresirane osobe navela je kako u cijelosti ostaje kod svih navoda iz odgovora na tužbu, te je dodatno pojasnila kako je zahtjev za produljenje važenja lokacijske dozvole predan putem pošte preporučenom pošiljkom dana 18. ožujka 2021., pa da se dan predaje zahtjeva putem pošte preporučenom pošiljkom smatra danom predaje javnopravnom tijelu, sve sukladno čl. 72. ZUP-a. Konačno, istaknula je kako se protivi dokaznom prijedlogu tužitelja i to da se pribavi i pregleda spis izdavanja lokacijske dozvole s obzirom da je sama lokacijska dozvola čije je produljenje zatraženo opskrbljena klauzulom pravomoćnosti, pa da se takav dokazni prijedlog ukazuje suvišnim i nepotrebnim, te s obzirom da zainteresirana osoba nije imala nikakvih daljnjih dokaznih prijedloga, predložila je zaključiti raspravu i donijeti presudu kojom se u cijelosti odbija tužbeni zahtjev tužitelja.

5.U dokaznom postupku sud je pročitao tužbu zajedno sa svim prilozima, odgovor na tužbu tuženika, odgovor na tužbu zainteresirane osobe te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.

6 .

Sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja i to da sud pribavi i pregleda spis izdavanja lokacijske dozvole Klasa: UP/I-350-05/19-01/000004, to na okolnosti precizirane u tužbi i održanoj raspravi, kao nepotreban i suvišan, smatrajući da se pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja predloženog dokaza, s obzirom na dokaze koji prileže spisu tuženika dostavljenom uz odgovor na tužbu i spisu upravnog spora, sve to imajući u vidu predmet ovog spora, a to je ocjena zakonitosti osporenih rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela.

7.Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

8.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

9.Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenih rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela.

10.Naime, prvostupanjskim rješenjem Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za graditeljstvo i prostorno uređenje, Sjedišta Split, Klasa: UP/I-350-05/21- 01/000020, Urbroj: 2181/1-01-11-00-00/04-21-0004 od 29. ožujka 2021. godine, lokacijska dozvola klasa: UP/I-350-05/19-01/000004, urbroj: 2181/1-01-11-00-00/04- 19-0007 od 22. veljače 2019. godine, izdana po Upravnom odjelu za graditeljstvo i prostorno uređenje, Sjedišta Split, pravomoćna dana 22. ožujka 2019. godine produžuje za još dvije godine od dana utvrđene pravomoćnosti osnovne lokacijske dozvole, odnosno do 22. ožujka 2023. godine, to u bitnom što je prvostupanjsko tijelo utvrdilo da su za produženje lokacijske dozvole ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 150. st. 2. Zakona o prostornom uređenju (Narodne novine br. 153/13, 65/17, 114/18, 39/19 i 98/19), te je rješenje doneseno pozivom na citiranu odredbu.

11.Potom, osporenim rješenjem tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-350-05/21-02/49, URBROJ: 531-07-01-01/05-21-2 od 20. prosinca 2021. godine postupajući između ostalih i po žalbi tužitelja, njegova žalba je odbijena čime je potvrđeno naprijed citirano prvostupanjsko rješenje, u bitnom iz identičnih razloga na koje se pozvalo i tijelo prvog stupnja u svom rješenje, odnosno što je i tuženik smatrao da su u konkretnom slučaju za produženje lokacijske dozvole ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 150. st. 2. Zakona o prostornom uređenju, uslijed čega je tuženik to rješenje ocijenio pravilnim i zakonitim.

12.Među strankama ovog spora ukazuje se prijepornim jesu li u konkretnom slučaju bile ispunjene pretpostavke za produženje predmetne lokacijske dozvole i to najprije je li zahtjev za produženjem iste pravodobno podnesen, te potom je li lokacijska dozvola zaista postala pravomoćna dana 22. ožujka 2019. godine, u svezi s čim je li u tom pogledu činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđene i potom na isto pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, uslijed čega je sporna zakonitost osporenih rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela u cijelosti.

13.Odredbom čl. 150. st. 1. Zakona o prostornom uređenju („Narodne novine“, broj 153/13, 65/17, 114/18 i 39/19) propisano je da lokacijska dozvola prestaje važiti ako se u roku od dvije godine od dana pravomoćnosti lokacijske dozvole ne: 1. podnese zahtjev za davanje koncesije, 2. podnese zahtjev za donošenje rješenja o izvlaštenju, 3. podnese prijedlog za donošenje odluke o služnosti ili pravu građenja na zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske, 4. podnese zahtjev za izdavanje građevinske dozvole, odnosno 5. pristupi provedbi zahvata u prostoru za kojega se ne izdaje akt za građenje.

Stavkom 2. istoga članka propisano je da se važenje lokacijske dozvole produžuje na zahtjev podnositelja zahtjeva ili investitora jednom za još dvije godine ako se nisu promijenili uvjeti propisani prostornim planom u skladu s kojima je lokacijska dozvola izdana.

14.Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je osporenim rješenjem postupajući između ostalih i po žalbi tužitelja izjavljenoj protiv prvostupanjskog rješenja istu odbio, ovo stoga što i ovaj sud nalazi kako su u konkretnom slučaju bile ispunjene pretpostavke da se po zahtjevu zainteresirane osobe produži važenje predmetne lokacijske dozvole kakve u vidu ima odredba čl. 150. st. 2. Zakona o prostornom uređenju, uz razloge koji su iscrpno obrazloženi u obrazloženju osporenog rješenja tuženika, koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, pa sud cijeni kako osporeno rješenje tuženika, tako i prvostupanjsko rješenje u cijelosti pravilnima i zakonitima, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

15.Sud nalazi potrebnim prije svega navesti kako iz spisa upravnog tijela kojeg je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu nedvojbeno proizlazi da je Općina P. uz

zahtjev za

produženje važenja lokacijske dozvole dostavila i presliku lokacijske dozvole klasa: UP/I-350-05/19-01/000004, urbroj: 2181/1-01-11-00-00/04-19-0007 od 22. veljače 2019. koja je pak izdana za planirani zahvat u prostoru: rekonstrukcija raskrižja državne ceste D8 i Ulicu kneza Mislava u P. na kat. čest. zem. 4407, 4406, 4399/1, 4398, 4394, 4389, 4393, 4392, 4376/2, 4376/1 k.o. D. P.

kojom se formira građevna čestica 1, te 4416, 4415/2 k.o. D. P. kojom se formira građevna čestica 2, te se određuju lokacijski uvjeti definirani priloženom projektnom dokumentacijom koja je sastavni dio lokacijske dozvole i to: Idejni projekt oznake T.D. 02-95/18 od srpnja 2018. godine, ovlaštenog projektanta D. K.,

dipl. ing. građ., broj ovlaštenja G …, a koja je postala pravomoćna 22. ožujka 2019.

godine.

16.Glede tužbenih prigovora koji se odnose na prvo prijeporno pitanje, odnosno u kojima tužitelj ističe kako je zainteresirana osoba svoj zahtjev za produženje važenja lokacijske dozvole podnijela nepravodobno, odnosno kada je proteklo razdoblje dulje od dvije godine od dana pravomoćnosti iste, uslijed čega da su osporena rješenja nezakonita, za kazati je kako sud predmetne prigovore smatra u cijelosti neosnovanima. Naime, uvidom u spis predmeta utvrđeno je da istom prileže zahtjev za produženje važenja lokacijske dozvole Općine P., klasa: 350-05/18-02/06,

urbroj: 2181/02-06-4-21-05 od 11. ožujka 2021. godine, na kojem je pak otisnut prijamni štambilj prvostupanjskog tijela, tj. Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za informatiku i zajedničke poslove, s datumom zaprimanja 22. ožujka 2021., koji je u elektroničkom sustavu e-dozvole zaprimljen dana 24. ožujka 2021. godine. Kod izloženog stanja stvari, potpuno je jasno kako je u obrazloženju prvostupanjskog rješenja naveden datum kada je zahtjev unesen u e-dozvolu, a ne datum kada je zahtjev zaprimljen kod tijela prvog stupnja, koji je prema podacima spisa to tijelo zaprimilo 22. ožujka 2021. To pak neprijeporno znači kako je u konkretnom slučaju produženje važenja lokacijske dozvole zatraženo u roku njezinog važenja, uslijed čega je važenje iste pravilno produženo za još dvije godine, odnosno do 22. ožujka 2023. uz nedvojbenu činjenicu koju niti sam tužitelj ne osporava, odnosno da se nisu promijenili lokacijski uvjeti propisani prostornim planovima u skladu s kojima je lokacijska dozvola izdana, budući da planovi na temelju kojih je lokacijska dozvola izdana nisu mijenjani u pogledu predmetnog zahvata u prostoru, tj. lokacijskih uvjeta za isti.

17.Vezano za tužbene prigovore koji se odnose na drugo prijeporno pitanje, odnosno u kojima tužitelj ističe kako predmetna lokacijska dozvola nije postala pravomoćna 22. ožujka 2019., već da je ista svojstvo pravomoćnosti stekla ranije od tog datuma, prije svega je za kazati kako upravnom spisu prileže lokacijska dozvola koja je opskrbljena štambiljem pravomoćnosti iz kojeg je razvidno da je ista postala pravomoćna upravo 22. ožujka 2019., a koja klauzula je ovjerena službenim pečatom prvostupanjskog tijela, dakle tijela koje je i izdalo samu lokacijsku dozvolu, te je potpisana od strane službene osobe tog tijela. Kod izloženog stanja stvari, predmetna klauzula pravomoćnosti predstavlja javnu ispravu, uslijed čega sud nema razloga da istoj ne pokloni vjeru, odnosno da ne prihvati činjenicu da je lokacijska dozvola dosita postala pravomoćna 22. ožujka 2019., s čim u vezi je za nadodati kako tužitelj nije dostavio nikakve relevantne dokaze koji bi doveli uz sumnju pravilnost same klauzule pravomoćnosti.

18.U svezi prethodno izloženog, dodatno je za navesti kako je zainteresirana osoba svoj zahtjev za produženje važenja predmetne lokacijske dozvole podnijela Splitsko-dalmatinskoj županiji, Upravnom odjelu za graditeljstvo i prostorno uređenje, Sjedištu Split, dakle istom onom tijelu koje i donijelo lokacijsku dozvolu i koje je u svojoj arhivi dužno čuvati pravomoćne lokacijske dozvole, uslijed čega u situaciji da je Općina P. svoj zahtjev doista podnijela protekom roka od dvije godine od dana pravomoćnosti iste, tada bi takvu okolnost zasigurno tijelo prvog stupnja i utvrdilo, u kojem slučaju bi odbilo zahtjev za produženje važenja lokacijske dozvole, no kako je to tijelo nedvojbeno utvrdilo da je zahtjev podnesen unutar roka od dvije godine od dana pravomoćnosti iste, pravilno je i zakonito postupilo kada je u smislu odredbe čl. 150. st. 2. Zakona o prostornom uređenju produžilo važenje predmetne lokacijske dozvole.

19.U odnosu na tužbene navode u kojima tužitelj ističe kako je osporeno rješenje tuženika nezakonito jer da nema sadržaj propisan odredbom čl. 98. Zakona o općem upravnom postupku s obzirom da ne sadrži OIB-e tuženika kao javnopravnog tijela koje je donijelo rješenje, niti žalitelja, za kazati je kako je Zakon o izmjenama i dopuni Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj 110/21) na kojeg se tužitelj poziva stupio na snagu tek 1. siječnja 2022., a kako se u upravnom postupku primjenjuju propisi koji su bili na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva, kod stanja stvari da je zainteresirana osoba svoj zahtjev za produženje važenja lokacijske dozvole prvostupanjskom tijelu podnijela 22. ožujka 2021., to pak znači da su za predmetnu upravnu stvar mjerodavne odredbe Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09), čija odredba čl. 98. nije propisivala da uvod rješenja sadrži OIB-e javnopravnog tijela i stranaka, uslijed čega okolnost koju tužitelj problematizira nije od nikakvog utjecaja za zakonitost osporenog rješenja, s tim da čak i da je zahtjev podnesen nakon 1. siječnja 2022., takva okolnost ne bi bila razlog zbog kojeg bi rješenje bilo nezakonito i kojeg bi samo zbog toga trebalo poništiti.

20.Vezano za tužbene navode u kojima tužitelj ističe manjkavost obrazloženja osporenog rješenja tuženika, za navesti je kako je tuženik u obrazloženju svog akta dao jasne, precizne i detaljne razloge zbog kojih smatra žalbene prigovore između ostalih i tužitelja iz ovog spora neosnovanim, odnosno zbog čega prvostupanjsko rješenje smatra pravilnim i zakonitim, s kojim navodima je u cijelosti suglasan i ovaj sud, pa kako obrazloženje sadrži utvrđeno činjenično stanje, kao i razloge koji su bili odlučujući pri ocjeni pojedinih dokaza te propise na temelju kojih je riješena upravna stvar, ovaj sud ne nalazi da bi obrazloženje osporenog rješenja bilo protivno mjerodavnoj odredbi čl. 98. st. 5. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09).

21.Zaključno, u odnosu na tužbene navode tužitelja u kojima ističe kako on nije sudjelovao u postupku izdavanja lokacijske dozvole čije se važenje produžuje osporenim rješenjima, za kazati je kako su takvi navodi u cijelosti bespredmetni, to pak stoga što predmet ovog spora nije, niti može biti ocjena zakonitosti pravomoćne lokacijske dozvole klasa: UP/I-350-05/19-01/000004, urbroj: 2181/1-01-11-00-00/04- 19-0007 od 22. veljače 2019. godine, izdane po Upravnom odjelu za graditeljstvo i prostorno uređenje, Sjedišta Split, pravomoćne dana 22. ožujka 2019. godine, već je predmet istog ocjena zakonitosti prvostupanjskog rješenja od 29. ožujka 2021., dakle onog kojim se produžuje važenje citirane lokacijske dozvole, kao i rješenja tuženika od 20. prosinca 2021. kojim je odbijena žalba između ostalih i tužitelja iz ovog spora izjavljena protiv tog rješenja.

22.Slijedom iznijetog, s obzirom na odredbe mjerodavnih materijalnih i procesnih zakonskih odredbi te utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud zaključuje kako osporenim rješenjem tuženika, kao niti onim prvostupanjskog tijela nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa kako tužitelj u ovom sporu ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari sud nije našao osnove za usvajanje njegove tužbe.

23.Uslijed izloženog, sud nalazi da je u provedenom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, na koje je potom pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo zbog čega je zakonito prvostupanjsko rješenje, kod kojeg stanja stvari je i tuženik pravilno postupio kada je osporenim rješenjem odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv tog rješenja, uslijed čega tužbeni prigovori tužitelja nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

24.Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanih rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 31. stavak 2. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 57. stavak 1. ZUS- a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

25.Naposljetku, s obzirom da sukladno odredbi čl. 79. st. 4. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njegov zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.

U Splitu, 15. lipnja 2022. godine

S U D A C

Ivan Dadić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba

u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske (čl. 66. u svezi čl. 70. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja B. B., odvjetniku u S., , uz zapisnik o objavi,

- tuženiku Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica Republike Austrije 20, uz zapisnik od 8. lipnja 2022., zapisnik o objavi i povrat spisa, po pravomoćnosti,

- zainteresiranoj osobi Općini P., sa sjedištem u P., , uz zapisnik o objavi,

- u spis.

Rj./- Naplatiti sudsku pristojbu (VPS neprocjenjiva).

- Spis u kalendar 30 dana.