REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 2115/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Šarića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice A. K., OIB: ..., iz Z., i drugotužiteljice M. K., OIB: ..., iz D., koje zastupa punomoćnik Z. N., odvjetnik u Z., protiv prvotuženice Đ. P., OIB: ..., iz Z., i drugotuženika V. V., OIB: ..., iz Z., koje zastupa punomoćnica I. M., odvjetnica u Z., radi utvrđenja ništetnosti i poništenja ugovora o doživotnom uzdržavanju, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužiteljica protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 1667/2020-2 od 25. lipnja 2020., kojom presudom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P- 4240/2014-58 od 6. rujna 2019., ispravljena rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4240/2014-62 od 23. prosinca 2019., te kojim je rješenjem potvrđeno rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4240/2014-62 od 23. prosinca 2019., u sjednici održanoj 15. lipnja 2022.,
r i j e š i o j e:
I. Odbacuju se prijedlog za dopuštenje revizije tužiteljica i dopuna tog prijedloga od 7. studenog 2020. kao nedopušteni.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužiteljice su podnijele prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1667/2020-2 od 25. lipnja 2020., kojom presudom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4240/2014-58 od 6. rujna 2019., ispravljena rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4240/2014-62 od 23. prosinca 2019., te je ujedno predmetnim rješenjem potvrđeno rješenje o ispravku Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4240/2014-62 od 23. prosinca 2019.
2. Tužiteljice su 7. studenog 2020. dostavile podnesak kojim dopunjuju i ispravljaju podneseni prijedlog za dopuštenje revizije. Navedeni podnesak je, obzirom da su tužiteljice zaprimile drugostupanjsku odluku 8. listopada 2020., dostavljen u roku propisanom odredbom čl. 387. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), pa je stoga ovaj sud, odlučujući o prijedlogu tužiteljica, uzeo u razmatranje i navode tužiteljica sadržane u pravovremeno dostavljenom podnesku kojim su tužiteljice dopunile i ispravile prijedlog za dopuštenje revizije.
3. U prijedlogu za dopuštenje revizije tužiteljice su naznačile četiri pitanja koja smatraju važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu odredbe čl. 385a. ZPP. Argumentirajući važnost postavljenih pitanja, tužiteljice su se pozvale na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske i praksu drugostupanjskih sudova, smatrajući da je pravno shvaćanje koje je o postavljenih pitanjima iznio drugostupanjski sud protivno shvaćanju izraženom u navedenim odlukama.
4. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije, tuženici su predložili odbiti prijedlog tužiteljica kao neosnovan. Potražuju naknadu troška podnošenja odgovora na reviziju.
5. Postupajući sukladno odredbama čl. 385., 385.a i 387. ZPP, revizijski sud je ocijenio da pitanja podnositeljica, naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije, ne udovoljavaju pretpostavkama dopuštenosti iz članka 385.a ZPP, jer prema ocjeni ovog suda, nije riječ o pitanju koje bi bilo važno za odluku u konkretnom sporu (treće pitanje), odnosno, ne radi se o pitanjima koja bi bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ilirazvoj prava kroz sudsku praksu (prvo, drugo i četvrto pitanje).
6. U pogledu prvog i drugog naznačenog pravnog pitanja, a koja polaze od tvrdnje tužiteljica o postojanju nesrazmjera između danog uzdržavanja i koristi koju su primili davatelji uzdržavanja (tuženici) i u tom smislu ništavosti ugovora o doživotnom uzdržavanju zbog protivnosti moralu društva (čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), tužiteljice su se pozvale na odluke revizijskog suda (Rev-36/08 od 10. prosinca 2008., II Rev 95/75 od 23. listopada 1975., Rev-1780/1998 od 16. ožujka 2005., Rev-92/07 od 15. veljače 2007., Gž-4066/76 od 27. lipnja 1977.) za koje smatraju da se temelje na pravnom shvaćanju kojemu je suprotno shvaćanje drugostupanjskog suda izneseno u konkretnom predmetu. Međutim, navedene odluke nisu donesene u činjeničnoj i pravnoj situaciji koja bi bila podudarna ovom predmetu, a u kojem je utvrđeno da su davatelji uzdržavanja i prije sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju izvršavali obveze koje su predmet tog ugovora, pa se stoga ne mogu smatrati valjanom argumentacijom važnosti tih pitanja koja bi opravdala intervenciju revizijskog suda u smislu osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili razvoja prava kroz sudsku praksu.
Pritom podnositeljice nisu određeno obrazložile zbog čega smatraju da bi postavljena pitanja bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu odredbe čl. 385.a ZPP iz drugih razloga, koji ne uključuju nepodudarnost pobijane odluke sa sudskom praksom na koju su se pozvale.
7. Treće pitanje naznačeno u prijedlogu polazi od tvrdnje da su tužiteljice podneskom tijekom postupka precizirale činjeničnu osnovu spora te „precizirale jezičnu formulaciju“ tužbenog zahtjeva, a što se ne smatra preinakom tužbe. Međutim, suprotno takvim tvrdnjama podnositeljica, one su u podnesku od 15. studenog 2016. uz postojeći tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti istaknule eventualno kumulirani tužbeni zahtjev radi poništenja ugovora, a što su zaključili i nižestupanjski sudovi u ovom predmetu smatrajući da se radi upravo o preinačenju tužbe, te se stoga postavljeno pitanje ne može smatrati važnim za rješavanje ovog spora, u smislu odredbe čl. 385a. ZPP.
8. Četvrtim postavljenim pitanjem podnositeljice problematiziraju pravilnost i zakonitost donesenog rješenja o ispravku prvostupanjske presude. Navedeno pitanje se ne može smatrati važnim u smislu odredbe čl. 385a ZPP, u vezi sa odredbom čl. 400. st. 1. i 2. ZPP, jer je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud donošenjem rješenja o ispravku ispravio očitu pogrešku u pisanju redoslijeda riječi (čl. 342. st. 1. ZPP), pri čemu se odluke revizijskog suda te praksa drugostupanjskih sudova na koje su se podnositeljice pozvale argumentirajući važnost pitanja (Revx-979/2016 od 21. prosinca 2016., Revx-914/2011 od 2. rujna 2004., odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-5622/17 od 15. rujna 2017., Županijskog suda Bjelovaru broj Gž-1/98 od 25. ožujka 1998. te Županijskog suda u Varaždinu broj Gž- 5894/14 od 2. prosinca 2014. i Gž-1118/03 od 22. rujna 2003.) donesene u bitno različitim procesnopravnim situacijama, u kojima je došlo do počinjenja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.
9. Slijedom toga, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije, to je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi sa čl. 387. st. 3. i 5. ZPP, riješeno kao u izreci.
10. Zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije je odbijen, jer je ocijenjeno, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, da ta radnja u postupku nije bila od utjecaja na donošenje odluke povodom prijedloga.
Zagreb, 15. lipnja 2022.
Predsjednik vijeća:
Željko Šarić, v.r.
