REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
Rijeka, Erazma Barčića 5
Poslovni broj: 2 Us I-351/2022-
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke
Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužiteljice S. J., iz K., K. 20, koju zastupa opunomoćenik V. V., odvjetnik u R., V. 9, protiv tuženika Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Samostalnog sektora za drugostupanjski postupak, Zagreb, Trg N. Topalušić 1, radi prestanka dozvole za obavljanje srodničkog udomiteljstva, 15. lipnja 2022.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Samostalnog sektora za drugostupanjski postupak, KLASA: UP/II-551-04/21-02/15, URBROJ: 524-11-01/1- 22-
2 od 28. veljače 2022., te radi nadoknade troškova ovoga upravnog spora.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim rješenjem Centra za socijalnu skrb Rijeka, KLASA: UP/I551-04/21-01/13, URBROJ: 2170-20-05/30-21-2 od 13. svibnja 2021. odlučeno je da tužiteljici prestaje dozvola za obavljanje srodničkog udomiteljstva. Dozvola je obuhvaćala i smještaj jedne odrasle osobe s intelektualnim poteškoćama, ciljano sestrične B. S. (štićenice). Prvostupanjsko tijelo obrazlaže, u bitnome, da je Klinika za psihijatriju preporučila izdvajanje B. S. iz primarne udomiteljske obitelji, zbog sumnje u zlostavljanje.
2. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-551-04/21-02/15, URBROJ: 524- 11-
01/1-22-2 od 28. veljače 2022., odbio žalbu tužiteljice izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja. U odnosu na prvostupanjsko rješenje, tuženik dodaje, u bitnome, da je tužiteljica, premda je porekla da je sestričnu ozlijedila po licu, priznala da je fizički kažnjava. K tomu, iz izjave tužiteljice po kojoj njena štićenica stalno laže, proizlazi da se tužiteljica prema štićenici ne odnosi s dovoljnim poštovanjem. Tuženik zaključuje da je s dovoljnim stupnjem sigurnosti utvrđeno da tužiteljičino ponašanje nije bilo u interesu štićenice. Tuženik ujedno primjećuje da se prvostupanjsko tijelo pozvalo na pogrešnu odredbu (čl. 40. st. 1. t. 4. umjesto t. 5. Zakona o udomiteljstvu), utvrdivši da nije riječ o pogrešci koja je utjecala na pravilno rješavanje stvari.
3. Tužiteljica u tužbi i na raspravi opisuje svoju brigu o štićenici, osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, sljedeće. Tužiteljica je u udomiteljstvo krenula s najčišćim namjerama, premda štićenica ima i bliže srodnike od tužiteljice. U obrazloženjima osporavanih rješenja nije argumentirano ni dokumentirano u čemu se sastoji navodna visoka razina rizika po štićenicu. Javnopravna tijela nisu dodatno ispitala pogrešno protumačen navod tužiteljice prema kojoj ona fizički kažnjava štićenicu, već su, bez osnove, neposredno riješila stvar. Uz to, štićenica nije stručno obrađena u pogledu navoda o fizičkom zlostavljanju. U svome iskazu tužiteljica je opovrgnula navode koji joj idu na teret, ali je osporavana odluka donesena isključivo na temelju tome suprotstavljenih navoda. Stoga nije ispunjena ni jedna od pretpostavki propisanih za prestanak udomiteljstva. Pored toga, u međuvremenu je odbačena kaznena prijava prvostupanjskog tijela koja je protiv tužiteljice podnesena vezano uz konkretni događaj. Tužiteljica predlaže poništiti osporavano rješenje tuženika, uz vraćanje predmeta na ponovni postupak. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 5.000,00 kuna (uvećano za PDV).
4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporenog rješenja, bez iznošenja dodatne argumentacije, predloživši da Sud odbije tužbeni zahtjev.
5. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje i u spisu ovoga upravnog spora. Raspravnim rješenjem odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi stranaka, zbog razloga iznesenih u tom rješenju, kao i razloga koji proizlaze iz nastavka ovog obrazloženja.
6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 15. lipnja 2022. bez uredno pozvanog tuženika, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
7. Članak 183. Zakona o socijalnoj skrbi („Narodne novine“, broj 157/13, 152/14, 99/15, 52/16, 16/17, 130/17, 98/19, 64/20, 133/20 i 138/20) glasi:
(1) Udomiteljstvo je oblik pružanja socijalnih usluga kojim se djetetu ili odrasloj osobi osigurava smještaj u udomiteljskoj obitelji.
(2) Uvjeti koje mora ispunjavati udomiteljska obitelj, način obavljanja i prestanak obavljanja udomiteljstva te druga pitanja povezana s udomiteljstvom, uređuju se posebnim zakonom.
8. U predmetnom slučaju primijenjen je članak 40. stavak 1. točka 5. Zakona o udomiteljstvu („Narodne novine“, broj 115/18), kao posebnog zakona iz članka 183. stavka 2. Zakona o socijalnoj skrbi. Prema navedenoj odredbi Zakona o udomiteljstvu, udomiteljstvo prestaje ako udomitelj obavlja udomiteljstvo protivno interesima korisnika.
9. Sud, ponajprije, naglašava da se smisao i svrha instituta udomiteljstva ostvaruju zaštitom prava i interesa osoba koje je potrebno udomiti, a ne zaštitom položaja udomitelja, pri čemu udomiteljstvo nije subjektivno pravo udomitelja. Ako u pojedinom slučaju postoji dvojba o tome je li konkretno udomiteljstvo sukladno interesima korisnika, treba izbjeći rizik odlučivanja protivno smislu i svrsi ovog instituta. Netom iznesena polazišta utječu i na sudsku kontrolu pravilnosti utvrđivanja odlučnih činjenica u ovovrsnim predmetima.
10. Osporavane odluke javnopravnih tijela temelje se, u osnovi, na sljedećim činjenicama:
10.1. Centar za rehabilitaciju Rijeka obavijestio je 31. ožujka 2021. prvostupanjsko tijelo o sumnji na fizičko zlostavljanje B. S. od strane udomiteljice (ovdje tužiteljice);
10.2. štićenica B. S. zbog toga je istog dana psihijatrijski pregledana u Kliničkome bolničkom centru Rijeka, Klinici za psihijatriju, gdje je preporučeno da se štićenica, zbog sumnje u zlostavljanje, izdvoji iz primarne udomiteljske obitelji;
10.3. iz iskaza tužiteljice danog prvostupanjskom tijelu 1. travnja 2021. proizlazi da se tužiteljica prema svojoj štićenici ne odnosi s dovoljnim poštovanjem („Upitana od kuda joj ozljede, ista navodi da ima ogrebotinu na ruci i plavicu. Izjavljuje da štićenica ima glaukom, ne zna od kud joj ogrebotina na nosu. Izjavljujem da je nisam nikada udarila po licu, ali jesam po guzici, jer ništa ne zna, higijenu je stalno moram učiti. Sve što B. kaže, nije istina, stalno izmišlja“).
11. Sagledavajući cjelinu iznesenog u točki 10. ovog obrazloženja, Sud ocjenjuje da je u dotičnom slučaju dovoljnoj mjeri utvrđeno da je tužiteljica udomiteljstvo obavljala protivno interesima korisnice B. S., čime je ispunjena pretpostavka za prestanak udomiteljstva propisana člankom 40. stavkom 1. točkom 5.
Zakona o udomiteljstvu. Pri postojanju psihijatrijske preporuke i problematične izjave sâme tužiteljice (dane na zapisnik, koji je tužiteljica potpisala bez primjedbi), za ostvarenje smisla i svrhe mjerodavnih pravnih normi u upravnom postupku nije bilo nužno izvoditi dodatne dokaze. Za utvrđenje činjenice obavljanja udomiteljstva protivno interesima korisnika nije nužno ni postojanje kaznene odgovornosti udomitelja.
12. Usto, tužiteljica pogrešno smatra da je prvostupanjsko tijelo ovu upravnu stvar riješilo neposredno, u smislu članka 49. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09, u nastavku teksta: ZUP). Naime, uzimanjem izjave tužiteljice na zapisnik ne samo da je tužiteljici omogućeno izjašnjavanje u postupku (u svjetlu čl. 30. ZUP-a), nego je otpala mogućnost da se predmetna upravna stvar smatra neposredno riješenom (a contrario čl. 49. t. 1. ZUP-a, što se odnosi na situaciju kada nije potrebno posebno izjašnjavanje stranke). O neposrednom rješavanju upravne stvari može se govoriti kada je u upravnom postupku odmah pristupljeno meritornom rješavanju predmeta, pri čemu stranci nije pružena mogućnost izjašnjavanja o činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnima za rješavanje upravne stvari (osim navoda stranke sadržanih u zahtjevu za pokretanje postupka, kada je postupak pokrenut na zahtjev stranke), niti su u postupku izvođeni dokazi (osim uvida u službene podatke javnopravnog tijela). Ovdje je: (1) stranci (tužiteljici) omogućeno izjašnjavanje; (2) izveden dokaz pribavom isprave (nalaz) Klinike za psihijatriju. Već bi jedan od ovih dvaju čimbenika i sam po sebi bio dovoljan za zaključak da upravna stvar nije riješena neposredno.
13. Uzevši u obzir navedeno, osporavana odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Sukladno prethodnom trebalo je, na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21), vezano uz članak 79. toga Zakona, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.
14. Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužiteljica nije pozvana na plaćanje sudske pristojbe za tužbu i presudu, jer je oslobođena plaćanja sudskih pristojbi na temelju odredbe članka 11. stavka 1. točke 16., u vezi sa člankom 22. stavkom 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18).
U Rijeci 15. lipnja 2022.
S u d a c
dr. sc. Alen Rajko
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.
