Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-42/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Turudića, univ.spec.crim., predsjednika vijeća te Tomislava Juriše i dr. sc. Tanje Pavelin, članova vijeća,, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Kero, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. M., zbog kaznenih djela iz članka 110. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 5. studenog 2021. broj K-22/2021., u sjednici vijeća održanoj 15. lipnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog M. M. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu optuženi M. M., proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv života i tijela - ubojstva iz članka 110. KZ/11. činjenično i pravno opisanog pod točkom 1., kaznenog djela protiv života i tijela – tjelesne ozljede iz članka 117. stavak 1. i 2. KZ/11. činjenično i pravno opisanog pod točkom 2., kaznenog djela protiv osobne slobode – prijetnje iz članka 139. stavak 3. u vezi sa stavkom 1. i 2. KZ/11., činjenično i pravno opisanog pod točkom 3. kaznenog djela protiv imovine – oštećenja tuđe stvari iz članka 235. stavak 1. KZ/11. i kaznenog djela protiv osobne slobode – prijetnje iz članka 139. stavak 3. u vezi sa stavkom 1. i 2. KZ/11. činjenično i pravno opisanog pod točkom 4. Nakon toga, za počinjena kaznena djela utvrđene su mu pojedinačne kazne zatvora i to u trajanju od 13 (trinaest) godina za kazneno djelo iz članka 110. KZ/11. iz točke 1., u trajanju od 1 (jedne) godine za kazneno djelo iz članka 117. stavak 1. i 2. KZ/11. iz točke 2., u trajanju od 6 (šest) mjeseci za kazneno djelo iz članka 139. stavak 3. KZ/11. iz točke 2., u trajanju od 6 (šest) mjeseci za kazneno djelo iz članka 235. stavak 1. KZ/11. iz točke 3. te u trajanju od 6 (šest) mjeseci za kazneno djelo iz članka 139. stavak 3. KZ/11. pa je optuženi M. M. na temelju članka 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 14 (četrnaest) godina.

1.1. U tu kaznu mu je na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme lišenja slobode od 12. studenog 2020. nadalje.

1.2. Na temelju odredbe članka 68. stavak 1. KZ/11. prema optuženiku M. M. izrečena je sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja koja mjera temeljem odredbe članka 68. stavak 3. KZ/11 može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora.

1.3. Na temelju odredbe članka 69. stavak 1. KZ/11. prema optuženiku M. M. izrečena je sigurnosna mjera obaveznog liječenja ovisnosti o drogama, koja mjera temeljem odredbe članka 69. stavak 3. KZ/11. može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje tri godine.

1.4. Na temelju članku 148. stavak 1. u vezi s člankom 145. stavak 1. i stavak 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.- odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.) određeno je da je optuženik M. M. dužan naknaditi troškove kaznenog postupka, na ime troškova vještačenja u iznosu od 62.858,00, kao i paušalni iznos od 1.000,00 kuna, dok će se troškovi branitelja po službenoj dužnosti isplatiti iz sredstava tijela koje vodi postupak, a naplatiti naknadno od optuženika o čemu će biti doneseno posebno rješenje.

2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske uvaži žalbene razloge te optuženiku izrekne kaznu zatvora u duljem trajanju.

3. Optuženik se žali osobno i po branitelju, J. C., odvjetniku u S., pa će se žalbe razmatrati jedinstveno. Žalba je podnesena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da optuženika blaže kazni za kaznena djela pod točkom 1. do 3. presude te da ga „oslobodi kazne“ za kazneno djelo pod točkom 4. presude, a podredno predlaže pobijanu presudu ukinuti.

4. Odgovor na žalbu je podnio optuženik po branitelju J. C. s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske odbije žalbu državnog odvjetnika.

5. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08. spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

6. S obzirom da se državni odvjetnik žali u odnosu na odluku o kazni, u odluci će se prvo obrazlagati odluka o optuženikovoj žalbi i to vezano uz točku 4. prvostupanjske presude i kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavak 3. KZ/11. u odnosu na oca A. M., pa nadalje, jer se je optuženik u smislu članka 416. ZKP/08. na raspravi od 9. srpnja 2021. (list 505 spisa) u odnosu preostale točke očitovao da se smatra krivim na način kako je to činjenično pravno opisano u optužnici.

7. Optuženik smatra da za kazneno djelo prijetnje opisano u točki 4. izuzev iskaza svjedoka A. M. nema drugih dokaza da je optuženik počinio kazneno djelo, a što nije dovoljno za osuđujuću presudu. Međutim, prvostupanjski sud je (točka 38.- 38.2.) dovoljno obrazložio zbog čega prihvaća iskaz optuženikovog oca A. M., pritom ukazujući na precizne detalje tog iskaza u pogledu upućenih riječi i optuženikovog ponašanja prema ocu sve to povezujući s odnosom i ponašanjem optuženika prema ocu u prethodnom vremenskom periodu. Takvu argumentaciju prvostupanjskog sud i u pogledu ispunjenja subjektivnog obilježja kaznenog djela (točka 43.) iz članka 139. stavak 3. KZ/11. u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

8. U odnosu na točku 3. prvostupanjske presude i kazneno djelo oštećenja tuđe stvari iz članka 235. stavak 1. KZ/11. u odnosu na T. B. M., optuženik smatra da, iako je dao svoju suglasnost da se pročita njen iskaz, sud je trebao istu pozvati na raspravu, a vezano uz očitovanje o prijedlogu za progon, pa je ostalo nejasno postoji li uopće prijedlog za progon u odnosu na to kazneno djelo, upirući time, iako to izričito ne navodi, na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 5. ZKP/08.

8.1. Međutim, T. B. M. je ispitana pred Županijskim državnim odvjetništvom u Splitu 2. prosinca 2020. (list 269.) pa se je očitovala na način da ustraje u kaznenom progonu i traži da se optuženik primjereno kazni. Iskaz je pročitan, pa tako i očitovanje o kaznenom progonu, na temelju odredbe članka 431. stavak 1. točka 6. ZKP/08., dakle uz suglasnost stranaka, na raspravi 9. srpnja 2021. zbog čega nema dileme je li oštećenica podnijela prijedlog za kazneni progon.

9. U odnosu na točku 2. prvostupanjske presude i kaznena djela iz članka 117. stavak 2. KZ/11. članka 139. stavak 3. KZ/11., a sve u odnosu na M. M., optuženik u žalbi smatra da bi u konkretnom slučaju kazneno djelo prijetnje predstavljalo tzv. nekažnjivo prateće djelo u odnosu na kazneno djelo tjelesne ozljede, upirući time, iako to izričito navodi, na povredu Kaznenog zakona.

9.1. Međutim, niti jedna od opisanih radnji točke 2. presude ne predstavlja nekažnjivo prateće djelo, upravo suprotno, svako od inkriminiranih djela propisano je, optuženo i osnovano presuđeno, primjenom članka 51. KZ/11., kao zasebno kazneno djelo, pri čemu ta kaznena djela imaju i različit zaštitni objekt. U konkretnom slučaju ne radi o prividnom stjecaju, nego o zasebnim radnjama koja svaka za sebe s obzirom na činjenični opis izreke, i egzistiraju kao samostalna kaznena dijela te predstavljaju samostalnu kriminalnu količinu, a suprotno žalbenim navodima, respektirajući različit zaštitni objekt tih djela, kazneno djelo prijetnje nije u odnosu inkluzije prema kaznenom djelu tjelesne ozljede.

10. U odnosu na odluku o kazni žali se državni odvjetnik i navodi da sud prilikom odmjeravanja duljine trajanja kazne zatvora nije u dovoljnoj mjeri cijenio brojne otegotne okolnosti na strani okrivljenika. Optuženik pak smatra da sud nije pravilno utvrdio sve relevantne okolnosti prilikom odmjeravanja vrste i mjere kazne te da je trebao izreći jedinstvenu kaznu zatvora u kraćem trajanju.

10.1. Međutim, nakon što je ispitao odluku o kazni u smislu ovako suprotstavljenih stanovišta stranaka, ovaj sud drugog stupnja nalazi da je prvostupanjski sud pravilno i u dovoljnoj mjeri, u smislu članka 47. KZ/11., ocijenio sve utvrđene otegotne okolnosti.

10.2. Osnovano je i u dovoljnoj mjeri, a suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika i optuženika, cijenio kao otegotne okolnosti bezobzirnost i bešćutnost ( optuženik u dopuni osobne žalbe neosnovano smatra da je ta okolnost dio obilježja terećenog kaznenog djela) te upornost u postupanju optuženika koji je u kratkom vremenskom periodu prema različitim oštećenicima počinio kaznena djela (točka 49.1.) s posebnim naglaskom na način počinjenja te kronologiju događaja nakon počinjenja kaznenog djela ubojstva u odnosu na M. M. opisanog pod točkom 1. presude, odnosno činjenicu pronalaska žrtve M. M. u odnosu na vrijeme uhićenja optuženika. Sud je također, u dovoljnoj mjeri, a suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika, cijenio optuženikovu dosadašnju osuđivanost (list 70 spisa) a posebno u odnosu na kazneno djelo prijetnje na štetu oca A. M. (žrtve kaznenih djela iz točke 4. presude). Pogrešno državni odvjetnik smatra da je kao otegotno trebalo cijeniti izostanak žaljenja i kajanja zbog počinjenih kaznenih djela, jer se takvo ponašanje optuženika ne pretpostavlja.

10.3. Kao olakotnu okolnost prvostupanjski sud je osnovano ocijenio tempore criminis optuženikovu bitno smanjenu ubrojivost te njegovo korektno ponašanje pred sudom.

10.4. Optuženik smatra da je sud trebao uzeti u obzir kao olakotnu okolnost činjenicu da je optuženik priznao počinjenje kaznenih djela pod točkom 1. – 3. izreke presude, njegove osobne prilike (bez preciznijeg definiranja o kojim se to osobnim prilikama radi) te činjenicu da oštećenici nisu zainteresirani za kazneni postupak i ne potražuju naknadu štete od optuženika. Međutim, prvostupanjski sud osnovano to ne smatra posebnom olakotnom okolnosti (točka 47.) nalazeći da je priznanje kaznenih djela pod točkom 1.,2. i 3. izreke presude usmjereno na ostvarivanje povoljnijeg položaja u ovom kaznenom postupku jer ionako svi dokazi upućuju na njega kao počinitelja. Činjenica da oštećenici nisu zainteresirani za kazneni postupak i ne potražuju naknadu štete irelevantna je za odluku o kazni i eventualno na složene obiteljske odnose.

10.5. Optuženik u osobnoj žalbi citira niz stručnih članaka i sudsku praksu te iznosi točne podatke o kriterijima u pogledu načela individualizacije, izbora vrste i mjere kazne ali neosnovano smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. jer je presuda „proturječna razlozima na kojima se temelji odnosno ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama“ te pritom ne ukazuje konkretno u čemu bi se ta bitna povreda odredaba kaznenog postupka sastojala. Suprotno takvom, sasvim načelnom stavu optuženika, valja ukazati da je prvostupanjski sud iznio razloge u pogledu izbora vrste i mjere kazne (točka 49. – 49.2.) te sukladno članku 47. KZ/11. na dostatan način obrazložio olakotne i otegotne okolnosti koje je kao takve ocijenio i te se okolnosti mogu jasno razlučiti kako u pogledu pojedinačno, za svako kazneno djelo utvrđenih kazni zatvora tako, i u pogledu jedinstvene kazne zatvora.

11. Stoga su i po stavu ovog drugostupanjskog suda odgovarajuće pojedinačno utvrđene kazne zatvora i to kazna zatvora za kazneno djelo ubojstva iz članka 110. KZ/11., u odnosu na oštećenog M. M. u trajanju od 13 (trinaest) godine, za kazneno djelo tjelesne ozljede iz članka 117. stavak 1. i 2. KZ/11. u trajanju od 1 (jedne) godine te za kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavak 3. KZ/11. u trajanju od 6 (šest) mjeseci odnosu na oštećenog M. M., za kazneno djelo iz članka 235. stavak 1. KZ/11. u odnosu na T. B. M. u trajanju od 6 (šest) mjeseci te za kazneno djelo iz članka 139. stavak 3. KZ/11. u odnosu na A. M., u trajanju od 6 (šest) mjeseci. Također odgovarajućom ovaj drugostupanjski sud nalazi izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 14 (četrnaest) godina. Upravo ta kazna je primjerena osobnim prilikama i ličnosti optuženika te dostatna da se izrazi društvena osuda za počinjena kaznena djela kao i da se utječe na optuženika i sve ostale da se suzdrže od činjenja kaznenih djela.

12. S obzirom na to da žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja podnesena u korist optuženika u sebi sadrži, između ostalog, i žalbu zbog odluke o sigurnosnoj mjeri, sukladno odredbi čl. 478. ZKP/08., Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu presudu i u tom dijelu te je utvrdio da žalba zbog odluke o sigurnosnim mjerama nije osnovana, jer su te mjere izrečene budući da su se za to stekle sve zakonom propisane pretpostavke čije je postojanje sud prvog stupnja ispravno utvrdio.

13. Slijedom navedenog, s obzirom da nisu utvrđene povrede zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 476. stavak 1. ZKP/08., a na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 15. lipnja 2022.

Predsjednik vijeća

Ivan Turudić,univ.spec.crim., v.r.