REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 7 Pž-2935/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Tatjana Kujundžić Novak, u pravnoj stvari tužitelja Zavod, OIB ..., Z., protiv 1. tuženika H. I. d.o.o., OIB ..., Z., 2. tuženika H. P. P. d.o.o., OIB ..., Z., i 3. tuženika H. C. d.o.o., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik S. A., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2247/2018 od 7. svibnja 2021., 15. lipnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2247/2018 od 7. svibnja 2021. u točkama I., III. i IV. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se kao nedopuštena žalba prvotuženika H. I. d.o.o. podnesena protiv točaka II. i IV. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 2247/2018 od 7. svibnja 2021.

II. Odbacuje se kao nedopuštena žalba drugotuženika H. P. P. d.o.o. podnesena protiv točaka II., III. i IV. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2247/2018 od 7. svibnja 2021.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je naloženo tuženicima I. – III. solidarno naknaditi tužitelju iznos od 49.931,19 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 6. kolovoza 2017. do isplate po stopi propisanoj za tražbine koje proizlaze iz ostalih odnosa (točka I. izreke), dok je odbijen tužiteljev zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata koji prelazi dosuđenu stopu zateznih kamata iz točke I. izreke (točka II. izreke). Odbijen je zahtjev prvotuženika H. I. d.o.o., Z., za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.000,00 kn (točka III. izreke) i zahtjev trećetuženika H. C. d.o.o., Z., za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 kn (točka IV. izreke).

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio prvotuženik H. I. d.o.o., Z., kojom pobija presudu u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi navodi da je pobijana presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku jer ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, osobito u dijelu u kojem prvostupanjski sud zaključuje da postoji odgovornost tuženika za naknadu štete zbog neprovođenja mjera zaštite na radu, a pritom ne navodi koje je to mjere tuženik propustio provesti. Zbog toga u presudi nedostaju razlozi o tome koja je to štetna radnja zbog koje postoji odgovornost tuženika kao poslodavca. Osim toga, navodi da je prvostupanjski sud dosudio tužitelju za razdoblje od 1. prosinca 2015. do 30. lipnja 2018. cjelokupan iznos isplaćenih mirovina, umjesto razmjeran iznos na koji bi eventualno imao pravo, kao i da je u trenutku stjecanja prava na invalidsku mirovinu tužiteljev osiguranik S. P. imao već preko 30 godina mirovinskog staža za koje je poslodavac uredno uplaćivao doprinose za mirovinsko osiguranje pa žalitelj smatra da tužitelj nije pretrpio štetu u visini isplaćene invalidske mirovine, sve imajući u vidu da bi tužiteljev osiguranik uskoro otišao u starosnu mirovinu. Predlaže preinačiti, a podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalbu protiv prvostupanjske presude je podnio drugotuženik H. P. P. d.o.o., Zagreb, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku i pogrešne primjene materijalnog prava. Bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku žalitelj vidi u tome što pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito zbog toga što je prvostupanjski sud u suprotnosti s čl. 4. Zakona o parničnom postupku utemeljio presudu isključivo na navodima iz obrazloženja pravomoćne presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2419/2008 od 23. studenog 2009. i izjavama voditelja radionice M. J., odnosno šefa radionice M. R. koje je tužitelj dostavio u spis, a što je u suprotnosti s jednim od općih načela procesnog prava – načelom neposrednosti prema kojem se radi utvrđivanja odlučnih činjenica predloženi dokazi izvode neposredno. Osim toga, navodi i da je prvostupanjski sud u suprotnosti s odredbom čl. 492.c Zakona o parničnom postupku uzeo u obzir predmetne izjave pri odlučivanju o osnovanosti tužbenog zahtjeva, premda takve izjave nisu propisno sastavljene. S druge strane, pravomoćna presuda na koju se prvostupanjski sud pozvao je kondemnatornog karaktera i njome nije utvrđena tuženikova odgovornost za štetu pa smatra da je prvostupanjski sud trebao izvesti predložene dokaze radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Predlaže preinačiti, a podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Žalbu protiv točaka I. i IV. izreke prvostupanjske presude je podnio trećetuženik H. C. d.o.o., Z., zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da se odgovornost tuženika ne može temeljiti na presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 2419/2008 od 23. studenog 2009., kako to pogrešno prvostupanjski sud zaključuje, jer tom presudom nije utvrđena odgovornost tuženika za štetni događaj, već se radi o kondemnatornoj presudi koja ne može obvezivati tuženike u ovom postupku. Nalazi pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda da obračuni isplaćenih mirovina predstavljaju javne isprave u smislu odredbe čl. 230. Zakona o parničnom postupku, navodeći da se ne radi o ispravama izdanim u propisanom obliku i u granicama tužiteljeve nadležnosti, a što su tuženici tijekom postupka osporavali. Predlaže preinačiti, a podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. U odgovoru na žalbe tužitelj osporava žalbene navode tuženika, navodeći da je prvostupanjska presuda razumljiva i da njenim donošenjem nisu povrijeđene odredbe parničnog postupka niti je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Predlaže odbiti žalbe kao neosnovane i potvrditi pobijanu presudu.

6. Žalba prvotuženika H. I. d.o.o. djelomično nije osnovana, a djelomično nije dopuštena.

7. Žalba drugotuženika H. P. P. d.o.o. djelomično nije osnovana, a djelomično nije dopuštena.

8. Žalba trećetuženika H. C. d.o.o. nije osnovana.

9. Žalba prvotuženika H. I. d.o.o. i drugotužeika H. P. P. d.o.o. nije dopuštena u dijelu kojim žalitelji pobijaju točku II. izreke prvostupanjske presude kojom je djelomično odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu dijela zakonskih zateznih kamata jer su u tom dijelu tuženici uspjeli u sporu pa podnošenjem žalbe ne bi mogli ishoditi povoljniju pravnu zaštitu. Žalba prvotuženika H. I. d.o.o. nije dopuštena niti protiv točke IV. izreke prvostupanjske presude kojim je odlučeno o zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka trećetuženika H. C. d.o.o., a žalba drugotuženika H. P. P. d.o.o. protiv točaka III. i IV. izreke, budući da su tim dijelovima prvostupanjske presude odbijeni zahtjevi za naknadu troškova parničnog postupka drugih tuženika, a ne žalitelja, pa žalitelji nemaju pravni interes pobijati prvostupanjsku presudu u tom dijelu jer tuženici nisu nužni niti jedinstveni suparničari. Stoga su žalbe prvotuženika i drugotuženika u tom dijelu na temelju odredbe čl. 367. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u vezi s odredbama čl. 358. st. 1. i 3. ZPP-a, djelomično odbačene kao nedopuštene.

10. Ispitavši prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu sukladno odredbama čl. 365. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava te vodeći računa o razlozima zbog kojih se može pobijati presuda u sporu male vrijednosti (čl. 467. st. 1. ZPP-a), ovaj sud nalazi da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

11. Predmet ovog spora je zahtjev za naknadu štete u iznosu od 49.931,19 kn koju tužitelj potražuje od tuženika na temelju odredbe čl. 161. i čl. 162. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 68/18 i 115/18; dalje: ZMO), navodeći da se radi o šteti koju je pretrpio isplatama invalidske mirovine osiguraniku S. P. izvršenim u razdoblju od 1. prosinca 2015. do 30. lipnja 2018. Rješenjem broj 491980 od 11. travnja 2005. tužitelj je priznao svom osiguraniku pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad uzrokovanu 70% ozljedom na radu koju je taj osiguranik kao radnik pretrpio na radu kod poslodavca H. – H. ž. d.o.o. pa u ovom postupku potražuje 70% od ukupno isplaćenog iznosa na ime invalidske mirovine, smatrajući odgovornim tuženika kao pravnog sljednika bivšeg poslodavca.

12. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da su tuženici pravni sljednici društva H. – H. ž. d.o.o. koje se sukladno odredbi čl. 1. st. 1. Zakona o podjeli trgovačkog društva H. H. ž. d.o.o. („Narodne novine“ broj 153/05 i 57/12, dalje: Zakon o podjeli) podijelilo na četiri trgovačka društva s ograničenom odgovornošću za poslovna područja 1. upravljanje, održavanje i izgradnju željezničke infrastrukture, 2. prijevoz putnika, 3. prijevoz tereta i 4. vuču vlakova, koja su u odnosu na podijeljeno društvo sljednici preuzete imovine, prava i obveza. (čl. 7. st. 2. Zakona o podjeli). Tuženici su nastupom pravnih učinaka podjele stupili u prava i obveze društva H. H. ž. d.o.o., kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, te su solidarno odgovorni za obveze trgovačkog društva H. H. ž. d.o.o. (čl. 550.a st. 6. Zakona o trgovačkim društvima „Narodne novine” broj: 152/11 – pročišćeni tekst, 111/12, 68/13, 110/15 i 40/19, dalje: ZTD i čl. 550.o st. 1. ZTD-a).

13. U ovoj fazi postupka je ostalo sporno postoji li odgovornost trgovačkog društva H. H. ž. d.o.o. kao poslodavca za štetni događaj od 27. siječnja 2003. u kojem je S. P. zadobio tjelesne ozljede koje su dovele do umirovljenja (u omjeru od 70%), a zbog čega bi tuženici kao pravni sljednici bili odgovorni za štetu sukladno odredbama čl. 161. i čl. 162. st. 3. ZMO-a koju je tužitelj pretrpio isplatama invalidske mirovine.

14. Tuženici pobijaju prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a navodeći da nije jasno na temelju čega je prvostupanjski sud utvrdio postojanje odgovornosti pravnog prednika tuženika za predmetni štetni događaj, a osobito iz razloga što pravomoćna (kondemnatorna) presuda na koju se prvostupanjski sud pozvao utvrđujući odgovornosti pravnog prednika ne obvezuje ovdje parnične stranke. Ocjena je ovoga suda da žalbeni navodi tuženika u tom dijelu nisu osnovani jer pobijana presuda ima jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama, a prvostupanjski sud svoju odluku nije utemeljio isključivo na presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2419/2008 kako to žalitelji pogrešno navode, već je navedenu presudu cijenio kao jedan od dokaza (ispravu) zajedno s ostalim dokazima u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a – izjavom voditelja radionice M. J. i šefa radionice M. R. te prijavom o ozljedi na radu koja je ispunjena i potpisana od strane odgovorne osobe pravnog prednika tuženika i u tom dijelu sadrži izjavu poslodavca da su primijenjene opće mjere zaštite na radu, dok nisu primijenjene posebne mjere zaštite na radu. Dakle, prvostupanjski sud je pri ocjeni dokaza izvedenih radi dokazivanja odlučnih činjenica – neprovođenja mjera zaštite na radu, ocijenio sve izvedene dokaze pojedinačno i u njihovoj ukupnosti, slijedom čega žalbeni navodi tuženika kojima upiru da je pobijana presuda u tom dijelu nerazumljiva i nejasna nisu osnovani.

15. Žalbenim navodima kojima žalitelj (drugotuženik) ukazuje da je prvostupanjski sud u suprotnosti s odredbom čl. 492.c ZPP-a uzeo u obzir isprave na str. 6. i 7. spisa premda te isprave nisu propisno sastavljene, žalitelj zapravo pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1 . ZPP-a za koju smatra da postoji jer je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu toga zakona, a to je prema stajalištu žalitelja bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Međutim, ovaj spor je spor male vrijednosti u kojem se presuda kojom se završava takav spor može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. tog Zakona i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Stoga ovaj sud nije ovlašten u sporu male vrijednosti ispitivati osnovanost žalbenog navoda kojima se pobija presuda zbog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka. Dodatno, tuženici tijekom prvostupanjskog postupka nisu osporavali vjerodostojnost isprava na str. 6. i 7. spisa, već svoja osporavanja iznose u suprotnosti s odredbom čl. 352. st. 2. ZPP-a prvi puta tek u fazi žalbenog postupka pa ovaj sud takve prigovore, sve i kad bi bilo dopušteno osporavanje prvostupanjske presude iz tog razloga, ne bi niti mogao uzeti u obzir. Osim toga, prvostupanjski sud predmetne isprave nije ocjenjivao u smislu odredbe čl. 492.c ZPP-a kao pisani iskaz svjedoka, već je pri utvrđivanju dinamike štetnog događaja uzeo u obzir predmetne isprave cijeneći ih pritom kao obične isprave zajedno s ostalim dokazima u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, kako je to ovaj sud prethodno već napomenuo. Pored toga, tuženici nisu osporavali činjenice koje je tužitelj iznio u tužbi na okolnost dinamike štetnog događaja pa se radi o nespornoj činjenici koju nije niti bilo potrebno dokazivati.

16. Odredbom čl. 161. ZMO-a, pozivom na koju tužitelj potražuje naknadu štete u ovoj pravnoj stvari, je propisano da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju (st. 1.). Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja: 1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu, 2. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja i 3. troškove profesionalne rehabilitacije, kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava (st. 2.). Zahtjevom za naknadu štete Zavod može obuhvatiti ukupnu svotu štete (kapitaliziranu štetu) ili svotu stvarne štete prema isplatama (pojedinih davanja) koja se odnosi na određeno razdoblje (npr. kalendarska godina) (st. 3.).

17. Odredbom čl. 162. ZMO-a je propisano da Zavod ima pravo na naknadu šteta od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe (st. 1.). Za štetu iz stavka 1. ovoga članka odgovara poslodavac ako je šteta nastala zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu, odnosno mjere za zaštitu građana (st. 3.).

18. Iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, pravilnost kojih ovaj sud nije ovlašten ispitivati u sporu male vrijednosti (čl. 467. st. 1. ZPP-a), proizlazi da je do štetnog događaja u kojem je tužiteljev osiguranik S. P. doživio ozljedu na radu došlo 27. siječnja 2003. godine tako što je taj osiguranik podigao vilice viličara u zrak koje je osigurao fosnama, a nakon popravka je oslobodio vilice i tom prilikom je došlo do pucanja vijka na cilindru uslijed zamora materijala i pada vilice koja je osiguraniku prignječila desnu nogu. U trenutku štetnog događaja osiguranik je nosio zaštitnu opremu u vidu zaštitnog radnog odijela, zaštitne cipele, zaštitne rukavice i zaštitnu kacigu, a poslodavac je primijenio opće mjere zaštite na radu. Međutim, kako je u postupku utvrđeno da poslodavac nije primijenio posebne mjere zaštite na radu (što je sam poslodavac izjavio u prijavi ozljede na radu), a ozljeda na radu je uzrokovana padom vilice viljuškara na nogu tužiteljevog osiguranika do kojeg je došlo uslijed „zamora materijala“, to pravilno prvostupanjski sud zaključuje da postoji odgovornost tuženika u smislu odredbe čl. 162. st. 3. ZMO-a za štetu, kao sljednika poslodavca koji nije proveo sve (posebne) mjere zaštite na radu.

19. Naime, odredbom čl. 10. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj 59/96, 94/96 i 114/03; dalje: ZZR), koji je bio na snazi u trenutku štetnog događaja, je propisano ako se opasnosti za sigurnost i zdravlje zaposlenika ne mogu ukloniti primjenom osnovnih pravila zaštite na radu, primjenjuju se pravila zaštite na radu koja se odnose na zaposlenike i na način obavljanja radnog postupka (posebna pravila zaštite na radu) (st. 1.). Posebna pravila zaštite na radu sadrže uvjete glede dobi života, spola, stručne spreme i osposobljenosti, zdravstvenog stanja, duševnih i tjelesnih sposobnosti, koje moraju ispunjavati zaposlenici pri obavljanju poslova s posebnim uvjetima rada (st. 2.). Posebna pravila zaštite na radu sadrže i: obvezu i načine korištenja odgovarajućih osobnih zaštitnih sredstava i zaštitnih naprava, posebne postupke pri uporabi opasnih radnih tvari, obvezu postavljanja znakova upozorenja od određenih opasnosti i štetnosti, obvezu osiguranja napitaka pri obavljanju određenih poslova, način na koji se moraju izvoditi određeni poslovi ili radni postupci, a posebno glede trajanja posla, jednoličnog rada i rada po učinku, postupak s unesrećenim ili oboljelim zaposlenikom do upućivanja na liječenje nadležnoj zdravstvenoj ustanovi (st. 3.).

20. Odredbom čl. 43. ZZR-a je propisano da je poslodavac dužan osigurati da strojevi i uređaji i osobna zaštitna sredstva u svakom trenutku budu u ispravnom stanju (st. 2.) te da je poslodavac dužan isključiti iz uporabe strojeve i uređaje i osobna zaštitna sredstva na kojima nastanu promjene zbog kojih postoji opasnost po sigurnost i zdravlje zaposlenika (st.4.). S tim u svezi, poslodavac je dužan redovito obavljati preglede svih strojeva i uređaja i osobnih zaštitnih sredstava koja koristi radi utvrđivanja da li su na njima primijenjeni propisi zaštite na radu i da li zbog nastalih promjena tijekom uporabe ugrožavaju sigurnost i zdravlje zaposlenika (čl. 51. ZZR).

21. Odgovornost poslodavca kao vlasnika opasne stvari (sredstva rada) kojim se ozlijeđeni radnik služio pri obavljanju radnih zadaka je sukladno odredbi čl. 15. ZZR-a objektivna odgovornost koja se ocjenjuje prema općim propisima obveznog prava pa je teret dokazivanja ekskulpacijskih razloga sukladno općim propisima obveznog prava – čl. 177. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO) koji je bio na snazi u trenutku štetnog događaja – upravo na tuženicima (čl. 219. st. 1. ZPP). Drugotuženik je u odgovoru na tužbu isticao da je štetni događaj uzrokovan višom silom, ne navodeći pritom koji to događaj prema tumačenju tuženika predstavlja višu silu. S druge strane, iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je do pada vilice viljuškara došlo zbog pucanja vijka uslijed zamora materijala, a zamor materijala po prirodi stvari ne predstavlja izvanredan, vanjski događaj koji se nije mogao predvidjeti i čije posljedice se nisu mogle spriječiti, već takav događaj čije su se posljedice mogle spriječiti izvršavanjem zakonskih dužnosti iz čl. 51. ZZR-a, odnosno postupanjem u skladu s odredbom čl. 43. ZZR-a i isključivanjem iz uporabe sredstva rada (viljuškara) koja su zbog promjena tijekom uporabe počela ugrožavati sigurnost radnika na radu. Kako tuženici nisu u skladu s odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a iznosili činjenice i predložili dokaze na okolnost postojanja ekskulpacijskih razloga za oslobođenje od odgovornosti, to ovaj sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo i to odredbu čl. 162. st. 3. ZMO-a zaključivši da postoji odgovornost tuženika za štetu koju je tužitelj pretrpio isplatama invalidske mirovine jer je do pada vilica viljuškara došlo uslijed zamora materijala, a koje se moglo spriječiti ispunjenjem zakonskih dužnosti iz odredbe čl. 51. i čl. 43. ZZR-a, u vezi s odredbom čl. 10. ZZR-a.

22. Neosnovano prvotuženik žalbom pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno navodeći da tužitelj nema pravo potraživati isplatu mirovine u punom iznosu. Tužitelju je šteta nastajala sukcesivno, svakom pojedinom isplatom mirovine, a kako su isplate mirovina vršene tijekom razdoblja od 1. prosinca 2015. do 30. lipnja 2018., to se primjenjuje Zakon o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 68/18 i 115/18, dalje: ZMO) koji čl. 162. st. 2. određuje da naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona obuhvaća novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu.

23. Neosnovano prvotuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno navodeći da bi prema redovitom tijeku stvari tužitelj isplaćivao svom osiguraniku u spornom razdoblju starosnu mirovinu i da zbog toga tužitelj isplatama invalidske mirovine izvršenim u razdoblju od 1. prosinca 2015. do 30. lipnja 2018. nije pretrpio nikakvu štetu. U ovom parničnom postupku je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za aktuarstvo mr. D. V., dipl.ing., čiji nalaz i mišljenje je prvostupanjski sud prihvatio u cijelosti kao stručan i objektivan (i kojeg žalitelji ne osporavaju u ovoj fazi postupka), a iz kojeg proizlazi da ukoliko se pretpostavi da bi tužiteljev osiguranik (rođ. 1954.god.) radio do 65. godine života, odnosno do stjecanja uvjeta za starosnu mirovinu, to u utuženom razdoblju tužitelj svom osiguraniku ne bi isplaćivao starosnu mirovinu. Dakle, proizlazi da tužiteljev osiguranik prema redovitom tijeku stvari, a da nije bilo štetnog događaja, ne bi ostvario pravo na starosnu mirovinu i slijedom toga tužitelj ne bi bio dužan (da nije bilo štetnog događaj) isplaćivati svom osiguraniku starosnu mirovinu, slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim tuženikove prigovore usmjerene na osporavanje činjenice nastanka štete.

24. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je tužitelj u razdoblju od 1. prosinca 2015. do 30. lipnja 2018. isplatio svom osiguraniku na ime invalidske mirovine iznos od 71.330,27 kn, a kako je je ozljeda na radu doprinijela umirovljenju u omjeru od 70%, to je pravilno prvostupanjski sud zaključio da su tuženici dužni solidarno platiti tužitelju iznos od 49.931,19 kn u omjeru odgovornosti svog prednika. Obračuni mirovina jesu javne isprave u smislu odredbe čl. 230. st. 1. ZPP-a jer su izdane u okviru djelatnosti koje tužitelj kao osoba s javnim ovlastima po zakonu obavlja pa u tom dijelu nisu osnovani žalbeni navodi trećetuženika.

25. Tuženici nisu uspjeli u sporu pa nemaju pravo na naknadu troškova parničnog postupka, već to pravo pripada tužitelju koji nije stavio zahtjev za naknadu troškova (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

26. Slijedom navedenog, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbio žalbe kao neosnovane i potvrdio pobijanu presudu jer ne postoje razlozi zbog kojih se pobija niti razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Zagreb, 15. lipnja 2022.

Sutkinja

Tatjana Kujundžić Novak