Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-478/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, po sutkinji toga suda Vesni Kuzmičić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja J. V., OIB: ..., M., zastupan po punomoćniku N. J., odvjetniku u OD J., G. i p. j.t.d. u D., protiv tuženika S. d.o.o., OIB: ..., Z., zastupan po punomoćniku H. L., odvjetniku u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Metkoviću, poslovni broj Pn-59/2020-25 od 11. veljače 2022., 15. lipnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Metkoviću, poslovni broj Pn-59/2020-25 od 11. veljače 2022. u pobijanom dijelu pod točkom I. i III. izreke.

II. Trošak sastava odgovora na žalbu se ne dosuđuje.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

"I Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 40.000,00 (četrdeset tisuća) kuna, uvećan za zatezne kamate koje se dobiju uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku od podnošenja tužbe pa do isplate.

II. Odbija se zahtjev tužitelja da mu tuženik u roku od 15 dana isplatiti iznos poviše onog u točki I. izreke ove presude, odnosno od 10.000,00 (deset tisuća) kuna, uvećan za zatezne kamate koje se dobiju uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku od podnošenja tužbe pa do isplate.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi parnični trošak tužitelju u iznosu od 4.360,00 kuna, u roku od 15 dana uvećan za zatezne kamate koje se dobiju uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

2. Protiv navedene presude žali se tuženik te presudu pobija u dijelu pod točkom I. i III. izreke zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP) predlažući pobijanu presudu ukinuti te odbaciti tužbu kao nedopuštenu, odnosno, podredno preinačiti sukladno žalbenim razlozima.

3. Na žalbu tuženika odgovorio je tužitelj, u odgovoru je porekao žalbene navode te predložio odbijanje žalbe.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari čini zahtjev tužitelja radi naknade neimovinske štete, a povodom članaka koje je tuženik objavio 17. rujna 2020. na www ... i 18. rujna 2020. u tiskanom dnevnom listu "...".

6. Suprotno žalbenim prigovorima tuženika, donoseći pobijanu presudu i u postupku koji je istoj prethodio, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer izreka presude ne proturječi sama sebi niti razlozima presude i obrazloženju iste, razlozi u obrazloženju presude nisu proturječni sami sebi, a o odlučnim činjenicama ne postoji evidentna proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi u sadržaju isprava i zapisnika danima u postupku, a istoj presudi su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno, oni koji su navedeni nisu nejasni. Također, nisu počinjene ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a.

7. U postupku među strankama nije bilo sporno:

- da je tuženik na internetskim stranicama portala S. (www ...) te u tiskanom izdanju novina objavio članke i to 17. rujna 2020. pod naslovom: "...", te 18. rujna 2020. pod naslovom: "...",

- da je u navedenim člancima tužitelj predstavljen kao pedofil uz prikaz njegovih fotografija premda se nije nikada niti sumnjičio niti vodio postupak radi takvog kaznenog djela,

- da je tužitelj bio u istražnom zatvoru 27 dana radi sumnje u počinjenje kaznenog djela iz članka 136. KZH-a – protupravno oduzimanje slobode, za koje je kazneni postupak pravomoćno obustavljen, jer nije bilo elemenata kaznenoga djela.

8. U ovoj fazi postupka među strankama je sporno:

- je li tužitelj ostvario formalne uvjete za podnošenje tužbe,

- je li tužitelj aktivno legitimiran u odnosu na članak od 17. rujna 2020.,

- postoje li na strani nakladnika isključujuće okolnosti glede odgovornosti za štetu,

- visina štete.

9. U provedenom postupku sud prvog stupnja utvrdio je sljedeće relevantne činjenice, koje žalbenim prigovorima tuženika nisu dovedene u sumnju:

- da je tuženik zahtjev za ispravak informacije uz ispriku uputio tuženiku, kao nakladniku preporučenom pošiljkom dana 15. prosinca 2020.,

- da je shodno iznesenom, zahtjev za ispravak informacije i ispriku dostavljen sukladno odredbi članka 22. stavak 2. ZM-a,

- da je tužitelj tužbu u ovom predmetu podnio u roku iz članka 23. ZM-a,

- da je tužitelj pušten iz istražnog zatvora 14. listopada 2020., dakle, 27 dana nakon objave članka u kojem razdoblju nije imao pristup medijima te je imao potpuno ograničen pristup vanjskom svijetu i osobama pa da je sasvim logično kako je isti stekao mogućnost saznanja o medijskim natpisima te adekvatne zaštite svojih prava tek izlaskom iz istražnog zatvora nakon kojeg, a unutar roka od tri mjeseca može podnijeti tužbu, odnosno prethodno zahtjev za ispravak odnosno ispriku,

- da is spisa Općinskog državnog odvjetništva u Dubrovniku broj Kis-DO- 90/2020 proizlazi da je pravomoćno obustavljen kazneni progon protiv osumnjičenog J. V. za kazneno djelo protupravnog oduzimanja slobode te da uopće nije bio terećen za kaznena djela koja bi sadržavala u sebi elemente kolokvijalno nazvano "pedofilije" ili bilo kakvih seksualnih ili tome sličnih radnji na štetu maloljetne osobe, već da ga se sumnjičilo isključivo kazneno djelo protupravnog oduzimanja slobode iz članka 136. stavak 3. KZH-a, jer je utvrđeno kako nema elemenata kaznenog djela za koje ga se sumnjičilo,

- d

a je šteta nastala i da je ista utemeljena na protupravnom ponašanju tuženika uslijed spornih članaka i to članka od 17. rujna 2020. godine u kojem se većim dijelom prenose navodi portala ....net u kojem se navodi da je tuženik "monstrum" (po prenesenim navodima) I. M., a koje navode je objavio web portal ....net.,

- da tuženik upire da se u tom članku ne radi o tužitelju, međutim, da je posve jasno da se upravo radi o njemu, jer je u svom slijedećem članku od 18. rujna 2020. isti događaj interpretiran ponovno, ali ovaj put sa, od nakladnika, (njegova novinarskog osoblja) kreiranim naslovom koji tužitelja kvalificira strahovito teškim nazivom – da je "pedofil", unatoč tome što ama baš iz ničega, pa ni iz policijskog izvješća koji se navodi u članku, nije proizlazilo da bi se radilo o kaznenim djelima protiv spolne slobode ili kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta (članak153. do članka 166. Kaznenog zakona), a niti to proizlazi iz bilo kojeg dijela kaznenog spisa ili izvješća policije da bi postojao medicinski nalaz ili okolnost koja bi upućivala na postojanje pedofilskih sklonosti tužitelja (pedofilije kao spolne nastranosti, vrste seksualne perverzije, sklonosti prema djeci istog ili suprotnog spola, odnosno oblika spolnog zlostavljanja i nasilja, koje se očituje putem zadovoljavanja pohote i seksualnog nagona odraslih osoba nad djecom),

- da je uz to u prvom članku od 17.rujna 2020. kao tag (oznaka na dnu članka) po kojoj se u web pretraživačima lakše dolazi do tog članka, stavljena riječ "bludničenje", čime se sugeriralo da bi se u tom članku opisivala osoba s takvim oblikom nepoželjnog ili zabranjenog ponašanja - čl. 155. (kazneno djelo bludne radnje) ili članak 158. stavak 2. (kazneno djelo spolna zlouporaba djeteta mlađeg od petnaest godina u kojem se spominje bludne radnje kao oblik zabranjenog ponašanja) Kaznenog zakona,

- da ne stoji prigovor tuženika da se u prvom članku od 17. rujna 2020. ne radi o tužitelju obzirom da je jasna vremenska, činjenična i opisna povezanost tog i onog drugog članka od 18. rujna 2020. u kojoj svatko, pa čak i osoba ispod prosječne razine inteligencije, može razumjeti da se radi o istom događaju i osobi, a o tome svjedoče i komentari prvog članka gdje je vidljivo da su i čitatelji prepoznali o kome se radi. Čitanjem jednog i drugog članka (u kojem je objavljena fotografija tužitelja) da se posve jasno zaključuje da se piše o istoj osobi,

- da taj drugi članak u kojem se tužitelja naziva pedofilom, navodi čitatelja čak na zaključak da i policija tužitelja drži pedofilom, konstatirajući u tom naslovu da on jest pedofil, ne ostavljajući dilemu čitatelju pa makar i nekakvim upitnikom na kraju rečenice ili naznakom uopće, da bi takva kvalifikacija bila upitna, što predstavlja jedno od najtežih oblika difamacije osobe koju čovjek može doživjeti u svom životu.

10. Temeljem ovih odlučnih činjeničnih utvrđenja, posebno cijeneći iskaze preslušanih svjedoka K. T., odnosno V. K. M., urednice tuženika te iskaz tužitelja preslušanog u svojstvu parnične stranke, ocjenjujući tako izvedene dokaze sukladno odredbi članka 8. ZPP-a sud prvog stupnja zaključuje da objava spornih članaka, odnosno informacija navedenih u citiranim člancima u kojem se tužitelj stavlja u kontekst "bludničenja" nad maloljetnom djecom, posve jasno predstavlja veliki problem za život tužitelja, o čemu je on iscrpno i uvjerljivo, po ocijeni prvostupanjskog suda, svjedočio radi čega mu je sud poklonio vjeru jer je na navedene okolnosti dobio prijetnje i osude okoline, prijatelja, a imao je i probleme u obitelji, a što je posve jasno kada jedan poznati medij s toliko pratitelja i čitatelja objavi kvalifikaciju da je netko pedofil uz objavu njegove fotografije ne ostavljajući puno dileme čitatelju, posebice onima koji čitaju samo naslove ili izvode zaključke iz velikim slovima i podebljano u naslovu tužitelja da je pedofil.

11. Također, nakon tvrdnji da je tužitelj pedofil, a koja je uzrokovana kvalifikacijom tuženika, naročito u članku od 18. rujna 2020. posebno je navedeno kako je tužitelju, upravo radi objave ovih informacija ugrožena sigurnost jer je dobio niz vrlo ozbiljnih prijetnji radi čega ima problema u svakom segmentu svog društvenog života.

12. Tuženik da se po niti jednoj osnovi iz članka 24. stavak 4. ZM-a ne može osloboditi odgovornosti, jer da nije prenio nikakvo vjerno izviješće niti proizlazi da bi tvrdnja o pedofiliji ili bludničenju bila objavljena unutar autoriziranog intervjua ili utemeljena na točnim činjenicama ili adekvatnim provjerama ili da bi se postupalo u dobroj vjeri, jer da je policijsko izviješće govorilo o sumnji (dakle samo sumnji, a ne tvrdnji da je počinitelj tog dijela iz članka 136. KZ-a) na počinjenje kaznenog djela. Ujedno da se ne radi ni o vrijednosnim sudovima uopće već o činjeničnim tvrdnjama. U ovom slučaju tuženikova prava na slobodu izražavanja da nisu povrijeđena po niti jednom kriteriju kojeg je u praksi uspostavio Europski sud za ljudska prava, utemeljen na Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda (dalje: EKZLJP). Kao tekst da je EKZLJP jasno definirao u predmetu Axel Springer SE i RTL Televizija GMBH protiv Njemačke – zahtjev broj 51405/12, (presuda od 21. rujna 2012.) utvrdivši nekoliko kriterija koje su nacionalni sudovi dužni poštovati prilikom vaganja ili balansiranja između sukobljenih interesa zaštićenih člankom 8. i člankom 10. EZKLJP.

13. Citirajući članak 8. dalje: EKZLJP, odnosno cijeneći i praksu Europskog suda za ljudska prava sud prvog stupnja zaključuje kako je u svakom konkretnom slučaju naknade štete s osnove informacije objavljene u medijima, potrebno provesti test u kojem će suprotstaviti prava – ono pojedinca da štiti svoj ugled, obiteljski život i privatnost, i ono javnosti i novinara odnosno nakladnika da se javnosti osigura informaciju od javnog interesa.

14. Dakle, sud prvog stupanja zaključuje da iz konvencijskog prava te dobro utvrđene prakse Europskog suda za ljudska prava je razvidno da je sud u svakom slučaju naknade štete s osnove netočnih informacija objavljenih u medijima, dužan provesti test razmjernosti.

15. Držeći se takvih kriterija sud prvog stupnja je u postupku izvršio analizu primjene sukobljenih prava sublimirajući po točkama kako slijedi:

- da doprinos izražavanja raspravi o javnom interesu, što je predmet javnog interesa ovisi o okolnostima konkretnog slučaja. ESLJP je priznao postojanje takvog interesa ne samo kad se objava odnosila na politička pitanja ili zločine, nego i kad je bila riječ o sportskim pitanjima ili umjetničkim izvođačima,

- da objava informacije da je tužiteljica bila pravomoćno osuđena za kazneno djelo prijetnje je po stavu ovog suda doprinos raspravi o javnom interesu u članku u kojem se polemizira ponašanje političkih aktera u kandidiranju osoba za nositelje najviših funkcija vlasti u državi. To je rasprava od javnog interesa, posebice u vrijeme održavanja parlamentarnih izbora,

- da koliko je poznata osoba o kojoj se radi i što je predmet članka, uloga i funkcija osobe i priroda aktivnosti koje su predmet objave u medijima važan je kriterij pravičnog vaganja sukobljenih interesa. S tim je u vezi važna razlika između privatnih osoba od onih koje djeluju javno. Privatna osoba nepoznata javnosti može tražiti posebnu zaštitu svog prava na privatni život. Suprotno tome, javne osobe, kao što je nesumnjivo tužiteljica, u pravilu ne mogu. Pritom sud ima na umu da se radi glede spornog članka o izvještavanju o činjenicama koje mogu pridonijeti raspravi u demokratskom društvu o tome da li osobe koje su u prošlosti počinitelji kaznenih djela, ili općenito imaju u prošlosti aktivnosti koje se u nekom društvu smatraju nemoralnim, biti nositelji najvažnijih javnih funkcija u državi.

- da glede prethodnog ponašanja osobe čije je pravo na čast, ugled i dostojanstvo, navodno povrijeđeno, pitanje da li je tužiteljica u ovom slučaju ranije surađivala s medijima nije od značaja kao što je to bilo u predmetima ESLJP, jer takva okolnost ovog slučaja nije od značaja jer je njen politički angažman direktno vezan i da medijsku prisutnost, odnosno svijest da će se pojavljivati u medijima kao predmet interesa javnost.

- da glede sadržaja, oblik i posljedica objavljivanja neistinite informacije o toma da je tužitelj pedofil, način na koji je vijest objavljena upućuje na to da je cilj objavljenog članka bio da se prepašću javnosti podiže čitanost, bez obzira na teško poniženje tužitelja, pa se pravo medija na slobodu izražavanja ne može nadrediti tužiteljevu pravu na zaštitu ugleda,

- da u odnosu na okolnosti članka – pisan u okolnostima sumnje na počinjenje kaznenog djela na javnom mjestu, koje je pod povećalom javnosti ukazuju na opravdanost izvještavanja, ali ne i na dodavanje kvalifikacija ("pedofil", "bludničenje") koje su neistinite, ničim provjerljivim utemeljene, te koje posve sigurno u svijesti tuženika imaju znanje s kojim teškim posljedicama će se tuženik suočiti u konačnici,

- da glede metoda kojom su podaci o osobi pribavljeni i njihove točnosti, valja istaknuti da je posve jasno da je ukazivanje novinskih članaka, posebice onog drugog od 18. rujna 2022., imalo karakter bezobzirnog ponašanja medija, koje je kreiralo formulacije neutemeljene na stvarnim i provjerenim podacima. Svjedočenja svjedoka (novinara - djelatnika tuženika), je ukazivalo o jednoj strani medalje – onoj kako su došli do teksta ispod naslova, ali je odgovornost medija potpuna glede kreiranja i naslova ("pedofil") i tagova ("bludničenje") koji nisu imali temelj za takvo pisanje po profesionalnim i uobičajenim pravilima novinarstva, u kojem se također dobro zna da značenje tih pojmova, a tu je i nezaobilazna presumpcije nevinosti sve da se tužitelja teretilo za takvu vrst kaznenih djela (a nije),

- da u odnosu na prirodu i težinu posljedice potencijalne dosuđujuće presude u ovom postupku, valja istaknuti se ne radi o udaru na slobodu medija, već o zaštiti prava osobnosti pojedinca koji se bez svoje krivnje našao u teškoj difamaciji od strane tuženika, pa je i visina odštete prilagođena teškim posljedicama nastalim po tužitelja. Poruka odaslana ovom presudom ne ugrožava demokratska načela slobode izražavanja, već obeštećuje u realnom iznosu tužitelja kojem je difamacija donijela probleme ekstremne naravi (problemi u zapošljavanju, održavanju prijateljstava, obiteljskih odnosa, socijalnih kontakata.),

- da tužitelj dakle nije javna osoba, ali je postojao javni interes izvještavanja o događaju i postupanju policije vezano za sumnju za počinjenje kaznenog djela iz članka 136. KZ-a, s tim da je to izvještavanje nije smjelo biti kako je tuženik to učinio nazivajući tužitelja pedofilom, već je moglo biti učinjeno sukladno informacijama kao što su policijsko izvješće, u kojem ni riječi nije bilo da bi tužitelja sumnjičili za ono što se naziva pedofilija. Ničim se ne može u ovom slučaju opravdati proglašavanje tužitelja pedofilom pa čak i da se radi o prenošenju nečije (u ovom slučaju neautorizirane!) izjave jer je tuženik kao nakladnik morao biti svjestan koje štetne posljedice za tužitelja u ovakvo konstruiranom članku, odnosno naslovu istog od 18. rujna 2020. godine, može izazvati. U trenutku pisanja članka tužitelj nije bio osuđivan, ni ranije, a ni kasnije po ovom slučaju (vidljivo iz kaznenog spisa), a niti mu je uopće medicinski dijagnosticirana "pedofilija", pa je stoga članak tuženika posve jasno s velikom dozom bezobzirnosti nanio štetu tužitelju sukladno članku 1045. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje: "ZOO").

16. Temeljem svega iznesenog, cijeneći težinu kvalifikacija, masovnost čitatelja, izazvane reakcije, nastupile posljedice u privatnom i društvenom životu tužitelja o kojima je tužitelj, po stavu prvostupanjskog suda iskazao glede otežanog zapošljavanja, socijalnih kontakata, obiteljske situacije i dr., smatrao je opravdanim dosuditi tužitelju iznos od 40.000,00 kuna zbog iznošenja spornih navoda kojima je označen pedofilom odnosno bludnikom, za koje je tuženik znao ili je u krajnjem slučaju morao znati da su neistiniti jer nije imao osnov za objavu istih informacija. Stoga je visinu naknade sud odredio sukladno odredbi članka 1100. ZOO-a. Posebno je naglašeno da je tuženik samo djelomice popravio štetu uklanjanjem članka (prema iskazu tužitelja), ali nije objavio ispravak ili ispriku, pa je ocijenio očitim da je u većem dijelu javnosti ostao dojam da je tužitelj pedofil, čime je pretrpljena šteta zbog povreda prava osobnosti itekako visoka.

17. Radi iznesenog, sud prvog stupnja je tužitelju dosudio iznos od 40.000,00 kuna smatrajući kako isti predstavlja pravični iznos za naknadu neimovinske štete, a tužitelja je odbio za više traženih 10.000,00 kuna budući je jedan dio štete tuženik sanirao uklanjanjem članka te je dio štete nastao za tužitelja očito i pisanjem ....net portala, kao lokalnog portala, odnosno i drugih medija.

18. Odluku o troškovima postupka sud prvog stupnja utemeljio je na odredbi članka 154. stavak 2. u svezi sa člankom 155. ZPP-a.

19. Gore navedena činjenična utvrđenja te pravne zaključke prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj žalbeni sud. Naime, u iscrpno provedenom postupku sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio relevantne činjenice, na isto je valjano primijenio materijalno pravo pa se žalitelj u cijelosti upućuje na navode detaljno elaborirane prvostupanjske presude.

20. U odnosu na žalbu tuženika odgovoriti je da u žalbi tuženik ustrajava u tvrdnji kako tužitelj nije ispunio procesnu pretpostavku iz članka 22. stavka 2. ZM-a, odnosno da nije podnio zahtjev za ispravak u roku od 30 dana od objave sporne informacije pozivajući se na revizijsku odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2871/16 od 6. rujna 2017. U odnosu na navedeno odgovoriti je da protivno stavu tuženika iz odredaba članka 22. ZM-a je vidljivo da ista ne sadrži poseban rok u kojem bi se oštećena osoba trebala obratiti nakladniku radi ispravka, odnosno isprike. Vremensko ograničenje oštećenica glede isticanja zahtjeva za ispravak, odnosno ispriku proizlazi iz činjenice da je pravo na tužbu vezano uz prethodno obraćanje nakladniku (u konkretnom predmetu, i prema navodima tuženika isto je nesporno izvršeno), a da se tužba za naknadu štete može podnijeti najkasnije u roku od 3 mjeseca od saznanja za objavu informacije kojom je šteta prouzročena (članak 23. ZM-a) što znači da se radi o subjektivnom prekluzivnom roku. Po stavu ovog žalbenog suda zakonodavac nije ni na koji način uputio na međusobnu povezanost odredaba članka 40. i članka 22. stavak 2. ZM-a, što više propisao je subjektivni prekluzivni rok za razliku od objektivnog prekluzivnog roka iz članka 40. ZM-a. Stoga nema uporišta za primjenu prekluzivnog roka iz članka 40. ZM-a na slučaj iz članka 22. stavak 2. ZM-a (tako i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-743/06 od 7. srpnja 2009. te rješenje ovoga suda broj Gž-491/17 od 6. lipnja 2017.).

21. Dakle, suprotno žalbenim prigovorima tužba tužitelja je pravovremena dok sudska praksa na koju se poziva tuženik nije relevantna za ovaj postupak. Stav na koji se poziva tužitelj predstavlja aktualnu sudsku praksu, a ujedno je jedino ispravno tumačenje odgovarajućih odredbi ZM-a. Nadalje, u tužbi tuženik i nadalje neosnovano smatra kako je objava spornog članka bila od interesa javnosti i da se radi o informacijama dobivenim od MUP-a RH. Navedeni prigovor je neutemeljen jer MUP RH zasigurno nije urednicima i novinarima tuženika dao informaciju da je tužitelj pedofil, posebno je neutemeljena tvrdnja žalitelja kako je postojao javni interes objaviti da je tužitelj pedofil, kraj činjenice da je kazneni postupak za sasvim drugo kazneno djelo obustavljen ili u krajnjoj liniji objaviti zahtjev za ispravak ili ispriku.

22. Konačno, u odnosu na žalbeni prigovor kako je jedini dokaz na okolnost utvrđivanja visine štete iskaz tužitelja odgovoriti je da naveden dokaz nije jedini koji je proveden u ovom postupku na tu okolnost, a posebno je istaći da iz svih provedenih dokaza proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva zašto je sud dao opširne odnosno valjane razloge i argumente, koje prihvaća i ovaj žalbeni sud.

23. Radi svega iznesenog, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi žalitelja, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu te potvrditi presudu prvostupanjskog suda sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a kao i odluku o troškovima postupka.

24. Zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi trošak odgovora na žalbu je odbijen jer ova postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje ove parnice (članak 166. stavak 1. u svezi sa člankom 155. stavak 1. ZPP-a).

U Splitu 15. lipnja 2022.

Sutkinja

Vesna Kuzmičić, v. r.