REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 53 Pž-3144/2020-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednice vijeća, Ružice Omazić, sutkinje izvjestiteljice i Nevenke Marković, članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja G. H. L. d.o.o., P., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik Z. H., odvjetnik u Odvjetničkom društvu H. & B. d.o.o. iz Z., protiv tuženika V. I. K. d.o.o., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. Š., odvjetnik u S., radi stjecanja bez osnove, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-457/2018-22 od 8. svibnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 15. lipnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-457/2018-22 od 28. svibnja 2020. i sudi:

Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 680.366,82 kn (slovima: šestoosamdesettisućatristošezdesetšest kuna i osamdesetdvije lipe) sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od:

- 19.887,01 kn od 9. kolovoza 2013., - 8.598,59 kn od 9. kolovoza 2013.,

- 20.141,55 kn od 14. kolovoza 2013., - 24.661,78 kn od 18. rujna 2013.,

- 16.312,01 kn od 16. listopada 2013., - 13.973,96 kn od 15. studenog 2013., - 15,73 kn od 15. studenog 2013., - 8.970,39 kn od 14. siječanja 2014., - 4.335,02 kn od 12. veljače 2014.,

- 3.397,80 kn od 12. ožujka 2014., - 4.117,39 kn od 12. travnja 2014., - 42,23 kn od 12. travnja 2014., - 10.343,62 kn od 13. svibnja 2014., - 36.668,27 kn od 12. veljače 2014., - 11.629,57 kn od 12. veljače 2014.,

- 25.759,89 kn od 20. ožujka 2014., - 7.852,32 kn od 20. ožujka 2014., - 254,71 kn od 13. svibnja 2014., - 5.252,72 kn od 16. travnja 2014., - 1.469,49 kn od 16. travnja 2014., - 4.374,86 kn od 16. travnja 2014., - 1.170,12 kn od 16. travnja 2014., - 864,90 kn od 16. travnja 2014., - 231,33 kn od 16. travnja 2014., - 2.935,76 kn od 16. travnja 2014., - 746,70 kn od 16. travnja 2014., - 3.399,16 kn od 16. travnja 2014., - 864,57 kn od 16. travnja 2014., - 7.862,28 kn od 16. travnja 2014., - 1.709,76 kn od 16. travnja 2014., - 9.447,87 kn od 13. svibnja 2014., - 1.942,27 kn od 13. svibnja 2014.,

- 11.099,09 kn od 13. svibnja 2014., - 2.136,16 kn od 13. svibnja 2014 , - 16.020,58 kn od 13. svibnja 2014., - 2.906,08 kn od 13. svibnja 2014., - 8.837,50 kn od 24. svibnja 2014., - 8.168,54 kn od 17. lipnja 2014., - 17.812,42 kn od 15. srpnja 2014., - 22.379,42 kn od 13. kolovoza 2014., - 24.999,22 kn od 10. rujna 2014., - 15.358,96 kn od 11. listopada 2014., - 12.453,50 kn od 18. studenog 2014., - 6.279,18 kn od 17. prosinca 2014., - 4.415,14 kn od 10. siječnja 2015., - 5.827,18 kn od 17. veljače 2015., - 4.760,46 kn od 24. ožujka 2015., - 4.717,07 kn od 9. travnja 2015., - 7.239,23 kn od 7. svibnja 2015., - 12.232,93 kn od 12. lipnja 2015., - 16.711,34 kn od 8. srpnja 2015., - 21.553,17 kn od 13. kolovoza 2015., - 20.795,62 kn od 11. rujna 2015., - 16.879,49 kn od 10. listopada 2015., - 10.231,47 kn od 10. studenog 2015., - 5.250,43 kn od 11. prosinca 2015., - 4.742,38 kn od 26. siječnja 2016., - 5.879,62 kn od 26. veljače 2016., - 4.950,30 kn od 4. ožujka 2016., - 6.159,86 kn od 7. travnja 2016., - 8.267,98 kn od 14. svibnja 2016., - 10.141,07 kn od 10. lipnja 2016., - 15.301,10 kn od 15. srpnja 2016.,

- 22.122,69 kn od 23. kolovoza 2016., - 22.849,50 kn od 8. rujna 2016.,

- 16.250,30 kn od 12. listopada 2016., - 9.094,24 kn od 12. studenog 2016., - 5.621,07 kn od 10. prosinca 2016.,

- 4.713,46 kn od 13. siječnja 2017., - 5.975,44 kn od 11. veljače 2017.

do isplate i to do 31. srpnja 2015. prema stopi koja se primjenjuje na odnose iz trgovačkih ugovora, a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. prema stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od osam dana.

r i j e š i o  j e

Uvažava se tužiteljeva žalba, preinačuje rješenje Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-457/2018-22 od 28. svibnja 2020. u točki II. njegove izreke i rješava:

1. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 78.917,63 kn (sedamdesetosamtisućadevetstosedamnaest kuna i šezdesettri lipe) sa zateznom kamatom od 28. svibnja 2020. do isplate po stopi koja se primjenjuje na ostale odnose, sve u roku od osam dana.

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 4.120,00 kn (četiritisućestodvadeset kuna).

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-457/2018-22 od 28. svibnja 2020. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik plati iznos od 680.366,82 kn sa zateznom kamatom od dospijeća više pojedinačno navedenih iznosa do isplate po stopi koja se primjenjuje na odnose iz trgovačkih ugovora, kao i da mu nadoknadi trošak spora sa zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate po stopi koja se primjenjuje na ostale odnose.

2. Rješenjem, donesenim pod istim poslovnim brojem, utvrđeno je da je tužitelj povukao tužbu u dijelu kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 42.984,49 kn (točka I. izreke) i naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi trošak postupka u iznosu od 45.875,00 kn (točka II. izreke).

3. Tužitelj je podnio žalbu protiv presude, pobijajući je u cijelosti, i protiv rješenja, pobijajući ga u točki II. njegove izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je tužbeni zahtjev neosnovan jer je tužitelj znao da plaća nešto što nije dužan platiti, ističući kako to ne proizlazi iz izvedenih dokaza. Ističe da sporazum koji su stranke potpisale 5. prosinca 2013. i utvrdile visinu duga tužitelja prema tuženiku samo potvrđuje da tužitelji nije imamo razloga posumnjati da je iznos dugovanja za koji ga tereti tuženik pa posljedično tome i plaćanje koje vrši do 2017. godine imaju svoju osnovu u pružanju vodnih usluga od strane tuženika. Ističe kako prvostupanjski sud pogrešno tumači značaj te isprave, koja je ustvari samo usklađenje salda između dobavljača i kupca i ničim ne upućuje na znanje tužitelja da plaća nešto što nije dužan platiti, te da bi suprotno shvaćanje, koje je zauzeo sud, derogiralo mogućnost pravne zaštite po osnovi stjecanja bez osnove i naknade štete. U odnosu na izraženo shvaćanje suda da je tužitelj kao pravna osoba u ispunjenju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti dužan postupati s povećanom pažnjom i provjeravati svaki račun i prigovoriti mu ako smatra da nije dužan platiti pojedine stavke iz tog računa ističe da se isto načelo savjesnosti poštenja primjenjuje i na tuženika u poslovanju s tužiteljem jer se radi o pružanju javnih usluga i opskrbi pitkom vodom i jedinom pružatelju te usluge. Posebno ističe da je nakon tužiteljeve reklamacije računa za veljaču 2017. godinu tuženik izvršio provjeru na terenu, a što upućuje na to da niti tuženik nije znao da tužitelj ne koristi sustav i pročišćavanje i da tuženik neosnovano naplaćuje uslugu koju tužitelj ne koristi, a što upućuje na to da upravo tuženik u svom poslovanju nije postupao s povećanjem pažnjom i nije sam provjeravao svaku stavku u računima, tereteći tužitelja za uslugu za koju nije sklopljen ugovor s tužiteljem niti je tu uslugu pružao tužitelju, tada je nelogičan zaključak suda da je tužitelj znao da plaća ono što nije dužan platiti, kad ni tuženik nije znao da naplaćuje isporuku pitke vode koju ne isporučuje tužitelju. Posebno ukazuje na to da kod platitelja mora postojati svijest o tome da plaća ono što nije dužan platiti i da nije dovoljno da je morao znati da je upotrijebio pažnju dobrog stručnjaka nego je potrebno da zna da plaća ono što nije dužan, te pritom upire, kao i tijekom prvostupanjskog postupka, na zauzeto shvaćanje u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev x 489/2012, Rev 104/1994 i dr. Navodi da stoga pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati a osobito jer u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama odnosno jer su navedeni razlozi nejasni i međusobno proturječni te ne odgovaraju sadržaju isprava u spisu. Zaključno, žalitelj navodi da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer nije bilo osnove za primjenu čl. 1112. Zakona o obveznim odnosima nego je trebalo primijeniti odredbu čl. 1111. tog Zakona i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Odluku o trošku pobija zbog pogrešne odluke o glavnoj stvari. Predlaže da žalbeni sud uvaži žalbu, preinači pobijanu presudu i rješenje tako da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove postupka ili da odluke ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 15.640,63 kn.

4. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.

5. Žalba je osnovana.

6. Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst i 25/13, 89/14 i 70/19; dalje u tekstu: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Predmet spora, nakon određenja tužbenog zahtjeva s nalazom sudskog vještaka, je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 680.366,82 kn s pripadajućim zateznim kamatama na ime stečenog bez osnove, a koji iznos je tužitelj tuženiku platio na ime naknade za odvodnju i pročišćavanje u razdoblju od kolovoza 2013. do veljače 2017. na temelju računa u kojima je tuženik, između ostalog, obračunao tu naknadu. Tuženik je osporio osnovanost tužbenog zahtjeva ističući da je tužitelj znao što plaća i da nije zadržao pravo na povrat, zbog čega tužitelj nema pravo zahtijevati povrat uplaćenih iznosa.

8. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan, budući da je utvrdio da je tužitelj znao da plaća nešto što nije dužan platiti, jer je kao pravna osoba u ispunjenju svojih obveza bio dužan postupati s povećanom pažnjom i provjeravati svaki račun i prigovoriti istom ako smatra da nije dužan platiti pojedine stavke iz računa. Kako tužitelj nije prigovarao računima nego je s tuženikom čak sklopio sporazum o plaćanju duga i nije zadržao pravo na povrat iznosa koji se odnosi na odvodnju i pročišćavanje u utuženom razdoblju od kolovoza 2013. do veljače 2017. pozivom na odredbu čl. 1112. st. 1. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 78/15; dalje: ZOO) je odbio tužbeni zahtjev.

9. Pobijana presuda je zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju ukazuje žalitelj, jer je odlučna činjenica o znanju tužitelja da plaća nešto što nije dužan platiti u suprotnosti sa sadržajem izvedenih dokaza, a što je imalo za posljedicu pogrešnu primjenu materijalnog prava.

10. Iz obrazloženja pobijane presude i podataka u spisu proizlazi da između stranaka nisu sporne činjenice:

- da je tuženik javni isporučitelj vodnih usluga na području Općine P., - da je tuženik godinama ispostavljao tužitelju račune kojima je, između ostalih stavaka, tužitelju obračunavao i naplaćivao usluge javne odvodnje i usluge pročišćavanja,

- da je tuženik tužitelju usluge javne odvodnje naplaćivao od 2008. godine, a usluge pročišćavanja od 2011. godine,

- da su stranke na kraju svake kalendarske godine potpisivale sporazum na temelju kojeg bi utvrdile koji iznos tužitelj duguje tuženiku (a koji iznos je uključivao naknadu za odvodnju te naknadu za pročišćavanje) te dogovorile način plaćanja tog iznosa,

- da je tijekom nadzora izvršenog od strane D. inspekcije Ministarstva u ožujku 2017. tužitelj saznao da mu tuženik neosnovano naplaćuje usluge odvodnje i pročišćavanja, jer je tužitelj spojen na vlastiti sustav odvodnje i pročišćavanja,

- da je tužitelj nakon toga prigovorio računu tuženika od 28. veljače 2017. te da je tuženik taj račun stornirao u dijelu koji se odnosi na plaćanje naknade za odvodnju i pročišćavanje nakon čega više za tu uslugu nije ispostavljao račune ,

- da je tužitelj u razdoblju od kolovoza 2013. pa do veljače 2017. godine (pet godina prije podnošenja tužbe) tuženiku uplatio ukupan iznos od 680.366,82 kn na ime naknade za odvodnju i pročišćavanje, kao i zatezne kamata zbog kašnjenja u plaćanju predmetnih naknada,

- da je tužitelj račune uredno zaprimio i platio te da nije prigovarao visini, niti obračunu naknada koje su navedene u predmetnim računima, te da tužitelj nije zadržao pravo na povrat plaćenog iznosa.

11. Sporno je ima li pravo tužitelj zahtijevati povrat plaćenih naknada za odvodnju i pročišćavanje u posljednjih pet godina prije utuženja, a koje uplate je tužitelj vršio na temelju računa koje je tuženik izdavao tužitelju u kojima je između ostalih usluga sadržana i ta stavka, budući da je sporno je li tužitelj izvršio plaćanje iako je znao da plaća ono što nije dužan platiti.

12. Prema odredbi čl. 1112. st. 1. ZOO-a tko izvrši plaćanje znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje , osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta.

13. Prema shvaćanju ovog suda s pravom ističe tužitelj da nije imao stvarno znanje da stavke odvodnje i pročišćavanja sadržane u računima ispostavljenim tužitelju, obuhvaćaju upravo ono što tužitelj već samostalno ima. Naime, nesporno je da je pri inspekcijskom nadzoru tužitelj upozoren da se u računima navedene stavke odvodnje i pročišćavanja neosnovano naplaćuju tužitelju, jer on sam ima svoj sustav pročišćavanja.

14. Za primjenu čl. 1112. ZOO-a moraju biti ispunjene objektivne i subjektivne pretpostavke. Pored umanjenja imovine na strani tužitelja koji je vršio plaćanja mora doći do povećanja imovine na tuženikovoj strani, a kod osobe koja je izvršila plaćanje mora postojati svijest o tome da plaća ono što nije dužna platiti. Kod toga nije dovoljno da je tužitelj morao znati da plaća ono što nije dužan, već je u smislu čl. 1112. ZOO-a potrebno da je tužitelj doista znao da plaća ono što nije dužan. (Tako u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev x 489/2012).

15. Suprotno zaključku prvostupanjskog suda, činjenica da je tužitelj stvarno znao da plaća ono što nije dužan platiti ne proizlazi iz izvedenih dokaza. Naime, zaključci koje izvodi prvostupanjski sud da je tužitelj po načelu savjesnog postupanja u ispunjenju svojih obveza trebao kontrolirati račune i reklamirati ako smatra da je nešto neosnovano obračunato ne mogu biti relevantni za zaključak da je tužitelj u trenutku plaćanja znao da plaća i uslugu koju mu tuženik nije obavljao u spornom razdoblju.

16. Stoga ovaj sud smatra da su se u konkretnom slučaju ostvarile pretpostavke iz odredbe čl. 1111. ZOO-a za stjecanje bez osnova, a da nisu ostvarene pretpostavke iz čl. 1112. ZOO-a.

17. Zato je pravilnom primjenom navedenih materijalno pravnih odredaba valjalo prihvatiti konačno precizirani i s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka usklađeni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 680.366,82 kn.

18. Tužitelj na glavnicu zahtijeva plaćanje zateznih kamata od dana kada je izvršio plaćanja tuženiku. Prema shvaćanju ovog suda tuženik je prilikom ispostavljanja računa bio nepošten jer je kao javni pružatelj usluga vodovoda i odvodnje znao odnosno morao znati da s tužiteljem nema sklopljen ugovor o pružanju usluga pročišćavanja i odvodnje i da tu uslugu ne pruža tužitelju. Stoga je na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a prihvaćen zahtjev za isplatu zateznih kamata od dana stjecanja uplaćenih iznosa, koje tuženik tijekom postupka nije osporavao, po stopi koja se primjenjuje na trgovačke ugovore.

19. Konačno valja reći da u odnosu na predmetnu tražbinu nije nastupila zastara, budući da se na potraživanje s osnove stjecanja bez osnova primjenjuje opći rok zastarijevanja od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, a nije sporno da se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu samo iznosa koje je tužitelj platio tuženiku u posljednjih pet godina prije podnošenja tužbe. Naime, radi se o tužiteljevim plaćanjima izvršenim od 9. kolovoza 2013. do 11. veljače 2017., a tužba je podnesena 2. kolovoza 2018. pa je do umanjenja imovine na strani tužitelja i povećanja imovine na tuženikovoj strani došlo unutar propisnog roka zastarjevanja od pet godina.

20. Zbog navedenog je primjenom odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a valjalo preinačiti pobijanu presudu i odlučiti kao u izreci ove presude.

21. O troškovima postupka ovaj sud je odlučio na temelju čl. 166. st. 2. ZPP-a. Prema odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Tuženik je neosnovano osporio osnovu tužbenog zahtjeva, pa je unatoč tome što je nakon izvedenog vještačenja tužitelj snizio tužbeni zahtjev odnosno uskladio ga s nalazom i mišljenjem vještaka, tuženik dužan nadoknaditi cjelokupan trošak tužitelju koji je bio potreban za vođenje spora. Tužitelju pripada pravo na troškove sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: OT) i to: za sastav tužbe 7.240,00 kn prema Tbr 8/1 OT, sastavljanje podneska od 24. lipnja 2018. kojim se očitovao na navode odgovora na tužbu u iznosu od 7.240,00 kn i podneska od 10. veljače 2020. kojim se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka u iznosu od 7.240,00 kn prema Tbr 8/1 OT, zastupanje na ročištima 5. srpnja 2019., i 27. veljače 2020. iznos od po 7.240,00 kn za svako prema Tbr 9/1 OT, zastupanje na ročištu 12. rujna 2019. u iznosu od 3.620,00 kn prema Tbr 9/2, te PDV u iznosu od 9.950,00 kn prema Tbr 42. OT, zatim, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 5.000,00 kn i na presudu u iznosu od 5.000,00 kn prema Tar.br 1.2. i 2.1. Tarife sudskih pristojbi sadržanoj u Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 80/18), te trošak predujma za vještačenje u iznosu od 3.500,00 kn. Pored toga tužitelju pripada i žalbeni trošak i to za sastav žalbe u iznosu od 8.512,50 kn prema Tbr. 10/1 OT uvećano za PDV u iznosu od 2.128,13 kn i sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 5.000,00 kn. Dakle, tužitelju je priznat ukupni trošak u iznosu od 78.917,63 kn sa zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate sukladno članku 30. stavku 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17) po zahtijevanoj stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje na ostale odnose.

22. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude jer tom ročištu nije pristupio, a za ročište od 12. rujna 2019. mu je priznat trošak prema Tbr. 9/2 umjesto prema zahtijevanom Tbr. 9/1.

23. Stoga je odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 15. lipnja 2022.

Predsjednica vijeća

Mirta Matić, v.r.