Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Kž-80/2022-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinje Milenke Slivar, kao predsjednice vijeća, te sutkinja Antonije Bagarić i Dajane Barberić-Valentić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Gregora Sakradžije, u kaznenom predmetu protiv optuženika I. B., zbog kaznenog djela iz čl. 119. st. 1. Kaznenog zakona (KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola K-437/17 od 4. lipnja 2021., u sjednici vijeća od 15. lipnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Žalba optuženika I. B. odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski sud u Puli-Pola proglasio je krivim optuženika I. B. što je počinio kazneno djelo osobito teške tjelesne ozljede iz čl. 119. st. 1. KZ/11 te ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Oštećenik je, na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku (ZKP), s imovinskopravnim zahtjevom upućen u parnicu. Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP-a optuženik je obvezan naknaditi trošak kaznenog postupka koji se sastoji od troškova na ime paušalne svote u iznosu od 1.500,00 kuna, troškova medicinskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku u iznosu od 1.800,00 i 1.265,00 kuna, te putnih troškova oštećenika M. L. u iznosu od ukupno 1.653,00 kune, svjedokinje V. Š. u iznosu od ukupno 360,00 kuna, svjedoka T. G. u iznosu od 74,00 kune, svjedoka R. R. u iznosu od 208,00 kuna, svjedoka D.

V. u iznosu od 170,00 kuna i svjedoka D. L. u iznosu od 1.067,95 kuna.

2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po branitelju S. H., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se ista ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugim sucem pojedincem.

3. Odgovor na žalbu podnio je državni odvjetnik, s prijedlogom da se ista odbije kao neosnovana.

4. Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP-a spis je bio dostavljen ŽDO u Bjelovaru.

5. Žalba nije osnovana.

U odnosu na dio žalbe zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka

6. Žalba smatra kako činjenični opis prvostupanjske presude ne sadrži opis činjenica i okolnosti koje čine obilježja kaznenog djela, posebno u odnosu na opis kvalifikatornih okolnosti. Nadalje se prigovara kako je u izreci presude izostao navod zakonskog opisa kaznenog djela.

7. Drugostupanjski sud nalazi kako činjenični opis izreke prvostupanjske presude sadrži opis činjenica i okolnosti koje čine obilježje kaznenog djela budući da je jasno opisano postupanje optuženika koji postupajući s neizravnom namjerom teškog tjelesnog ozljeđivanja udara oštećenika rukom u glavu uslijed čega oštećenik zadobiva pobrojani skup ozljeda koje, zajedno s "gubitkom sluha na lijevo uho", u ukupnosti čine osobito tešku tjelesnu ozljedu. Dakle, potpuno je jasno kako je posljedica gubitka sluha zaslužna za, kako žalba navodi, "prelazak osnovnog oblika kaznenog djela u kvalificirani".

8. Nadalje, po drugostupanjskom sudu, nije točno kako izreci prvostupanjske presude nedostaje zakonski opis kaznenog djela. Naime, vidljivo je kako je prvostupanjski sud zakonski opis kaznenog djela spojio s dijelom izreke kojim se navodi zakonski članak po kojem se optuženiku izriče kazna, tako da je nedostatak zakonskog opisa u izreci zapravo samo prividan, te je posve jasno kako je optuženik proglašen krivim zbog "kaznenog djela protiv života i tijela – osobito teškom tjelesnom ozljedom iz članka 119. stavka 1. KZ/11 u vezi s člankom 118. stavkom 1 KZ/11".

9. Žalba nadalje smatra kako iz formulacije "bio svjestan da oštećenika može teško tjelesno ozlijediti i pristajući na to" nije jasno je li optuženik i u odnosu na kvalificiranu posljedicu postupao s neizravnom namjerom.

10. Drugostupanjski sud nalazi kako iz činjeničnog opisa jasno proizlazi kako je optuženik s neizravnom namjerom postupao isključivo u odnosu na zadavanje teške tjelesne ozljede, dok je krajnja posljedica u vidu nanošenja osobito teške tjelesne ozljede obuhvaćena nehajem optuženika. U tom smislu potpuno je ispravno pravno kvalificiranje činjeničnog opisa kao kaznenog djela iz čl. 119. st. 1. u vezi s čl. 118. st. 1. KZ/11, te nema sumnje da bi se možda moglo raditi o kaznenom djelu iz čl. 119. st. 3. u vezi sa st. 1. i čl. 118. st. 1. KZ/11.

U odnosu na dio žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja

11. U odnosu na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja žalba secira iskaze oštećenika, svjedokinje Š. i svjedoka G. s obzirom na promjene u iskazima tih svjedoka protekom vremena. U nastavku će se drugostupanjski sud fokusirati na obrazlaganje okolnosti zbog kojih smatra kako je dokazano da je oštećenik pao na tlo uslijed udaranja od strane optuženika čime će neizravno biti odgovoreno i na relevantne žalbene navode.

12. Prije svega drugostupanjski sud ističe kako je sam optuženik prilikom davanja prvog iskaza pred državnim odvjetnikom priznao kontakt s oštećenikom braneći se kako je on samo postavio ruke u trenutku kada je oštećenik krenuo na njega, kojom prilikom je on (optuženik) samo odgurnuo oštećenika koji je tada pao na tlo. Dakle, već je iz iskaza samog optuženika izvjesno kako oštećenik nije sam, bez ikakvog kontakta, isključivo zbog alkoholiziranosti pao na tlo, već je nedvojbeno (s obzirom da to ne poriče niti optuženik) postojao određeni kontakt između optuženika i oštećenika.

13. Nadalje, svjedokinja Š. je svjedočila cjelokupnom događaju (vidjela je prvi i drugi udarac) te je već na prvoj raspravi 2015. jasno iskazala kako je potpuno sigurna da je drugi udarac oštećeniku zadao upravo optuženik. Dakle, ona je odmah nedvosmisleno iskazala da je pad oštećenika posljedica udarca šakom u bradu od strane optuženika. Kada ova svjedokinja na raspravi 2019. iskazuje za optuženika kako "danas više ne bi prepoznala tu osobu" navedeno se, prema ocjeni drugostupanjskog suda, odnosi na njezinu usporedbu izgleda optuženika 2013. u odnosu na 2019., te navedeno ne predstavlja njeno reteriranje od ranijih iskaza kada je u vremenu nakon počinjenja djela mogla sa sigurnošću potvrditi kako je u sudnici prisutni optuženik zadao udarac oštećeniku. Nadalje, kada bi i prihvatili kao hipotezu da ova svjedokinja ne može sa sigurnošću identificirati osobu počinitelja dokazni materijal opet ukazuje u prilog tvrdnji optužbe kako je upravo optuženik počinio predmetno kazneno djelo. Naime, niti sam optuženik ne spori da je on bio posljednja osoba koja je bila u određenom kontaktu s oštećenikom prije samog pada, dok svjedokinja Š. niti u jednom trenutku ne dovodi u pitanje svoju tvrdnju kako je pad oštećenika bio posljedica zadavanja udarca od strane zaštitara. Dakle, ako je pad oštećenika posljedica zadavanja udarca od strane zaštitara, a optuženik ne spori kako je upravo on bio osoba (zaštitar) koji je bio posljednji u kontaktu s oštećenikom prije pada, onda iz navedenog slijedi kako je samo optuženik svojim udarcem mogao izazvati pad oštećenika.

14. U odnosu na svjedoka G. žalba prigovara kako je ovaj svjedok prilikom davanja ranijih iskaza iskazivao da bi "krajičkom oka vidio kako oštećenik pada", da bi onda na raspravi 2019. ovaj svjedok iskazao da je "krajičkom oka vidio kako optuženik udara oštećenika i kako oštećenik pada na tlo". Prema žalbi ovaj je svjedok prilagodio svoj iskaz na raspravi 2019. tvrdnjama optužbe zbog prijateljskih odnosa s oštećenikom.

15. Ako i prihvatimo kako ovaj svjedok nije vidio osobu koja je udarila oštećenika, drugostupanjski sud nalazi kako je, i unatoč tome, u postupku dokazano da je upravo optuženik zadao udarac oštećeniku. Naime, ovaj je svjedok još 2015. iskazao kako je začuo tupi udarac, kojom prilikom je krajičkom oka vidio kako oštećenik pada, te je, nakon što se okrenuo, zatekao optuženika kako stoji nad oštećenikom. Dakle, kada se prethodno pobrojane okolnosti iz iskaza iz 2015. povežu s iskazom optuženika kako je on bio posljednja osoba koja je bila u određenom kontaktu s oštećenikom prije samog pada onda je izvjesno kako je spomenuti "tupi udarac" oštećeniku mogao zadati jedino optuženik, tj. ne postoji nikakva sumnja da je to mogao biti neki drugi od prisutnih zaštitara.

16. Žalba nadalje smatra da nije jasno kako je oštećenik mogao zadobiti "prijelom nosnih kostiju bez pomaka i krvni podljev donje usnice" ako je prema iskazu svjedokinje Š. zadobio udarac u području podbratka. Žalba smatra kako su opisane ozljede "prijeloma nosnih kostiju bez pomaka i krvnog podljeva donje usnice" posljedica udarca prvog zaštitara (dakle, ne udarca optuženika), a kako na podbratku nije bio zabilježen niti hematom navedeno, po žalbi, govori u prilog tezi obrane da je oštećenik na tlo pao sam, uslijed alkoholiziranosti.

17. Drugostupanjski sud nalazi kako svjedokinja Š. govori o udarcu u bradu, no kada osoba svjedoka u noćnim uvjetima svjedoči nanošenju udarca u glavu oštećenika onda ona objektivno nije u mogućnosti suviše precizirati mjesto udaranja, tj. upitno je može li svjedok u takvim okolnostima precizno razdvojiti je li mjesto udaranja bilo brada ili nos (s obzirom da brada nije toliko udaljena do vrha nosa), time da nije isključeno kako udaranje bliže bradi (zbog blizine tog područja lica s nosom) može istovremeno zahvatiti i vrh nosa.

18. Zbog svega prethodno navedenog drugostupanjski sud nalazi kako je pravilno utvrđeno činjenično stanje u pogledu identiteta počinitelja i dinamike zadavanja osobito teške tjelesne ozljede.

19. Nadalje, žalba smatra kako u postupku nije nesporno dokazano "niti da bi kod oštećenika došlo do trajnog oslabljenja njegovog važnog organa, odnosno potpunog gubitka sluha na lijevo uho", s obzirom da je sudsko medicinski vještak na raspravi od 19. veljače 2015. rekao da "će prognozu gubitka sluha dati vještak ORL".

20. Drugostupanjski sud smatra kako je u postupku nedvojbeno utvrđeno da je oštećeniku "trajno i u znatnoj mjeri oslabljen njegov važan organ", kako to traži čl. 119. st. 1. KZ/11. Naime, u pisanom je nalazu i mišljenju sudsko-medicinski vještak nedvojbeno utvrdio kako je kod oštećenika nastupio "Potpuni gubitak sluha na lijevo uho" (list 108 spisa), koju okolnost su u spisu potvrđivali i brojni medicinski nalazi priloženi od strane oštećenika. Kada sudsko-medicinski vještak na raspravi od 19. veljače 2015., između ostalog, navodi "Prognozu gubitka sluha dat će vještak ORL. Iz meni dostupnih podataka postoji ljevostrana gluhoća", onda vještak ne odstupa od pisanog dijela svog nalaza i mišljenja, tj. on potvrđuje kako je kod oštećenika nastupila ljevostrana gluhoća kao posljedica udarca glavom, dok se konstatacija o "prognozi gubitka sluha" očito odnosi na njegovu nemogućnost preciziranje opsega oštećenja sluha u budućnosti. Dakle, drugostupanjski sud nalazi kako sudsko- medicinski vještak niti u jednom dijelu usmene obrane svog nalaza i mišljenja nije osporio da će oštećeniku kao posljedica ovog kaznenog djela u najmanju ruku ostati "trajno i u znatnoj mjeri oslabljena" funkcija sluha lijevo, dok je tek ostalo otvoreno pitanje hoće li oštećenik ostati doživotno potpuno gluh na lijevo uho ili će se odgovarajućim terapijskim postupcima posljedice ovog kaznenog djela uspjeti nešto umanjiti. Konačno, dakle, drugostupanjski sud smatra kako je u postupku u svakom slučaju utvrđeno da je počinjenim kaznenim djelom oštećeniku "trajno i u znatnoj mjeri oslabljen njegov važan organ".

21. Kada bi pak optuženik prigovorio tome da pitanje "potpune gluhoće" ili "oslabljivanja sluha trajno i u znatnoj mjeri" može utjecati i na odluku o kazni, onda valja uzeti u obzir kako je u ovom postupku optuženiku odmjerena kazna zatvora u visini posebnog zakonskog minimuma, tj. u svakom slučaju optuženik zbog počinjenog kaznenog djela (bez obzira je li kod oštećenika nastupila "potpuna gluhoća" ili "oslabljivanje sluha trajno i u znatnoj mjeri") nije mogao biti blaže kažnjen. 22. Zbog svega prethodno navedenog drugostupanjski sud nalazi kako je činjenično stanje pravilno utvrđeno prvostupanjskom presudom.

U odnosu na dio žalbe zbog odluke o kazni

23. Žalba smatra kako je prvostupanjski sud pogrešno optuženiku kao otegotnu okolnost cijenio "način izvršenja djela", čime je zapravo, po žalbi, dvostruko vrednovao iste okolnosti na štetu optuženika.

24. Prema drugostupanjskom sudu citirano bi bilo točno da je prvostupanjski sud kao otegotno optuženiku cijenio što je kaznenim djelom oštećeniku "trajno i u znatnoj mjeri oslabljen njegov važan organ", no prvostupanjski sud kao otegotno optuženiku cijeni što je ovaj kaznenim djelom uzrokovao oštećenje sluha oštećeniku, dakle, radi se o konkretizaciji tjelesnog oštećenja za što, po drugostupanjskom sudu, nema zapreke, tj. sudovi mogu prilikom odmjeravanja kazne procjenjivati radi li se o konkretnom tjelesnom oštećenju koje zaslužuje manji ili veći prijekor. No, i nezavisno od prethodno navedenog vidljivo je kako utvrđena otegotna okolnost i nije našla svog odraza prilikom odmjeravanja kazne jer je optuženiku odmjerena kazna zatvora u visini posebnog zakonskog minimuma.

25. Žalba nadalje ukazuje kako je proteklo više od 8 godina od inkriminiranog događaja, a optuženiku je oduzeta zaštitarska iskaznica, time da je on do tada čak 11 godina radio besprijekorno kao licencirani zaštitar.

26. Drugostupanjski sud zapaža dosta velik protek vremena od inkriminiranog događaja, što jest značajna okolnost kod odmjeravanja kazne, no čini se kako je tu okolnost prilikom odmjeravanja kazne već uzeo u obzir prvostupanjski sud s obzirom da je optuženika osudio na kaznu zatvora u visini posebnog zakonskog minimuma. Ocjena je drugostupanjskog suda kako će odmjerena kazna zatvora u trajanju od jedne godine ostvariti svrhu kažnjavanja u konkretnom predmetu. Naime, posljedice ovog kaznenog djela po zdravlje oštećenika su u svakom slučaju značajne, koja okolnost, po drugostupanjskom sudu, nikako ne opravdava razmatranje izricanja uvjetne osude, djelomične uvjetne osude ili pak zamijene izrečene kazne zatvora radom za opće dobro.

27. Prilikom ispitivanja prvostupanjske presude sukladno čl. 476. st. 1. ZKP-a drugostupanjski sud nije utvrdio da bi bila počinjena koja od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz tog članka, ili da bi kazneni zakon bio povrijeđen na štetu optuženika.

28. Zbog svega prethodno navedenog presuđeno je kao u izreci, na temelju čl. 482. ZKP-a.

Bjelovar, 15. lipnja 2022.

Predsjednica vijeća

Milenka Slivar, v.r.