REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P. 8947/15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, u pravnoj stvari tužiteljice A. E. iz S., O.: …, zastupane

po pun. A. B., odvjetnici u S., protiv tužene V. C. iz

S., O.: …, zastupane po pun. D. K.,

odvjetnici u S., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 9. svibnja 2022. godine u nazočnosti pun. tužiteljice i pun. tužene, dana 15. lipnja 2022. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici iznos od 67.700,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na ovaj iznos teče od 1. svibnja 2012. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana

polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; dok se za više zatraženi iznos od 42.128,39 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 1.svibnja 2012. godine do isplate zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 18.143,85 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

Pred ovim sudom dana 7. srpnja 2015. godine zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je tužiteljica u više navrata tuženoj pozajmila ukupan iznos od 267.700,00 kn i to u periodu od 27. listopada 2010. godine do 8. prosinca 2010. godine, što je razvidno iz izvoda o stanju i prometu po računu E.&S. bank d.d. od

8. ožujka 2012. godine. Dogovor između stranaka da je bio da tužena tužiteljici vrati pozajmljeni novac kroz mjesec dana, najkasnije do 1. veljače 2011. godine. Kako tužena pozajmljeni novac nije vraćala tužiteljici, tužiteljica da je u studenom 2011. godine angažirala odvjetnicu – svoju sadašnju punomoćnicu, da su se dana 1. prosinca 2011. godine tužiteljica i odvjetnica našle na sastanku u odvjetničkom uredu tužene u Splitu, tužena da se ispričavala tužiteljici jer joj nije vratila novac te da je obećala da će vratiti pozajmicu u najkraćem mogućem roku. Kako tužena do 16. prosinca 2011. godine nije izvršila povrat pozajmice, tužiteljica da joj je uputila opomenu pred tužbu s pozivom na povrat pozajmice u roku od 8 dana, navedenu opomenu tužena da je zaprimila 20. prosinca 2011. godine. Radi navedenog da joj od 1. veljače 2011. godine teče zakonska zatezna kamata radi zakašnjenja. Tužena da je dana 30. travnja 2012. godine vratila tužiteljici dio pozajmljenog iznosa, da joj je vratila iznos od 200.000,00 kn. Dakle, tužiteljica da je obračunala zakonsku zateznu kamatu radi zakašnjenja na iznos od 267.700,00 kn za period od 1. veljače 2011. godine do 30. travnja 2012. godine i da to iznosi 42.128,39 kn. Isplatom iznosa od 200.000,00 kn tužiteljica da je platila te kamate u iznosu od 42.128,39 kn te dio glavnice u iznosu od 157.871,61 kn, preostali dio iznosa od 109.828,39 kn tužena da nije platila tužiteljici, iako ju je kasnije tužiteljica dopisom od 10. ožujka 2015. godine pozvala da to napravi. Radi navedenog tužiteljica postavlja zahtjev i od tužene potražuje iznos od 109.828,39 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 1. svibnja 2012. godine pa do isplate, potražuje i naknadu parničnog troška.

U svom odgovoru na tužbu tužena se usprotivila tužbenom zahtjevu i predlaže da sud isti odbije kao neosnovan. Navodi kako ne spori da je krajem 2010. godine od tužiteljice pozajmila iznos od 267.000,00 kn, da je 30. travnja 2012. godine tužiteljici isplatila iznos od 200.000,00 kn na ime povrata pozajmljenog iznosa. Tužiteljica i tužena da nisu odredile fiksni rok za vraćanje zajma već da je bilo dogovoreno da će tužena zajam vratiti kada proda jednu svoju nekretninu koju je imala u vidu prodati. Dakle, stranke da nisu ugovorile vraćanje duga najkasnije do 1. veljače 2011. godine, već kada tužena dobije kupoprodajnu cijenu za nekretninu koju je trebala prodati. Čim je realizirana prodaja o kojoj je bilo riječi, tužena da je pozvala tužiteljicu i u uredu tužene tužiteljici da je isplatila iznos od 200.000,00 kn, a iznos od 67.000,00 kn da je zadržala za sebe, prema sporazumu stranaka, na ime zastupanja u sporovima pred sudom. Tužiteljica da je tuženoj krajem 2011. godine poslala pisani zahtjev za isplatu, ali da je neposredno nakon upućivanja te opomene došla u ured tužene i ispričala se zbog sadržaja dopisa, da je navela tuženoj da je isti poslala pod pritiskom svog sina i da zanemari taj dopis. Nakon 30. travnja 2012. godine tužena da tužiteljici nije dugovala nikakav novac, da je dug u cijelosti podmiren isplatom iznosa od 200.000,00 kn i kompenziranjem preostalog pozajmljenog iznosa sa dugom koji je tužiteljica imala prema tuženoj na osnovi troškova odvjetničkog zastupanja.

Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužiteljice spram tužene radi isplate iznosa od 109.828,39 kn sa zakonskim zateznim kamatama na ime nevraćenog iznosa koji je tužiteljica pozajmila tuženoj.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom obračuna zakonskih zateznih kamatama izvršenih od strane tužiteljice na iznos od 267.700,00 kn; opomena tužiteljice tuženoj prije podnošenja tužbe sa dokazima o zaprimanju i slanju tih dopisa; ugovora o kreditu zaključenog između P. d.d. Z. i tužiteljice dana 25. svibnja 2011. godine; popisa troškova tužiteljice sačinjenih od strane tužene 10. svibnja 2011. godine i 8. veljače 2011. godine; dopisa tužiteljice tuženoj od 22. svibnja 2015. godine, 20. svibnja 2015. godine i 22. travnja 2012. godine; potvrde o preuzimanju predmeta od 17. listopada 2014. godine i 11. lipnja 2012. godine; potvrde E. B. na ime J. E. – G.; saslušanjem tužiteljice i tužene u svojstvu parničnih stranaka; podataka M. financija, PU,

P. S., I. S. K.: 410-01/2018-01/539, U.. broj: 513-07-17-

01/2018-02 od 25. svibnja 2018. godine; saslušanjem svjedoka J. E. –

G..

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužiteljice je djelomično osnovan.

Iz svih izvedenih dokaza proizlazi da su stranke bile u poslovnim odnosima, tužena kao odvjetnica sa sjedištem ureda u S., tužiteljica kao njena klijentica odnosno stranka koju je tužena zastupala u nekoliko postupaka i za nju obavljala stručnu pravnu pomoć. Među strankama nije sporno ono što je tužiteljica navela u tužbi, da je 2010. godine u nekoliko navrata tuženoj pozajmila ukupan iznos od 267.700,00 kn. Dakle, u ovom slučaju radi se o klasičnoj pozajmici odnosno ugovoru o zajmu koji su stranke zaključile, isti nije zaključen u pisanoj formi i očito se radilo o uzajamnom odnosu povjerenja između stranaka u to vrijeme. Prema odredbi čl.499. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11, dalje: ZOO), ugovorom o zajmu obvezuje se zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije određenog vremena isti iznos novca odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće. Usmenom pogodbom, ugovorom o zajmu, tužiteljica je tuženoj pozajmila ovaj iznos i tužena je preuzela obvezu predani odnosno pozajmljeni iznos vratiti tužiteljici. Kako stranke nisu, zbog svojih tadašnjih dobrih odnosa zaključile ugovor o zajmu u pisanoj formi, očito se radilo o pozajmici u kojoj tada nije bilo utanačeno vraćanje iste uz plaćanje kamata, a sporan je i rok do kojeg je tužena tužiteljici trebala vratiti pozajmljeni iznos. Dakle, zajam je dan bez ugovorenih kamata na isti i tužena je sukladno usmenom sporazumu trebala tužiteljici vratiti upravo iznos od 267.700,00 kn. U ovom predmetu bitno je do kada je to tužena trebala napraviti, tužena je tužiteljicu pozvala pisanim putem na vraćanje pozajmice, u konačnici je tužena tužiteljici vratila iznos od 200.000,00 kn dana 30. travnja 2012. godine i to nije sporno među strankama. U pogledu vraćanja ovog iznosa od strane tužene tužiteljici stranke nisu sastavile nikakvu pisanu priznanicu iz koje bi proizlazilo kada će biti vraćen ostatak novca u iznosu od 67.700,00 kn. Upravo je toliko na ime glavnice zajma tužena u tom trenutku trebala još isplatiti tužiteljici. Da su stranke tada sastavile pisanu priznanicu i utanačile vraćanje tog iznosa i rok vraćanja, bila bi jasno izražena njihova stvarna volja u tom pravcu. Ovako, temeljem svih izvedenih dokaza sud drži da je navedene prigode – 30. travnja 2012. godine tužena tužiteljici predala iznos od 200.000,00 kn i time platila dio duga uz svoju obvezu da ostatak duga vrati neposredno nakon toga, čim to bude mogla. Analizirajući iskaze stranaka i svjedoka J. E. – G., sina tužiteljice, uspoređujući te iskaze sa ostalim izvedenim dokazima, činjenicom da su stranke ranije bile u dobrim odnosima i poslovnim odnosima, sud drži da je u tom trenutku vraćanja iznosa od 200.000,00 kn tužena ostala tužiteljici dužna dio nevraćanje glavnice u iznosu od 67.700,00 kn. Ovaj iznos trebala je tužiteljici vratiti što prije, očito ponovno bez utanačenih kamata jer tome nema traga. Kako su se odnosi stranaka pogoršavali i kako se gubilo povjerenje među njima, tako je u konačnici tužiteljica obračunala zakonske zatezne kamate na pozajmljenu glavnicu i došla do iznosa od 42.128,39 kn za period zakašnjenja koji je proizvoljno određen od strane tužiteljice (od 1. veljače 2011. godine do 30. travnja 2012. godine). Taj iznos uglavničenih zakonskih zateznih kamata radi zakašnjenja tužiteljica je odbila od uplaćenog iznosa od 200.000,00 kn i primjenom pravila o uračunavanju plaćanja potraživanja, došla je do zaključka da je tužena uplatom iznosa od 200.000,00 kn platila te uglavničene zakonske zatezne kamate i dio glavnice. Tako je tužiteljica došla do iznosa od 109.828,39 kn i taj iznos da zakonskim zateznim kamatama potražuje od 1. svibnja 2012. godine.

Temeljem svih izvedenih dokaza sud drži utvrđenim da je prava volja stranaka, vodeći računa o njihovim odnosima i svim okolnostima slučaja bila sa strane tužene očitovana, a od strane tužiteljice prihvaćena, da tužena tužiteljici preda iznos od 200.000,00 kn i razliku do pune glavnice plati neposredno nakon toga, kada bude mogla, ali brzo. Dakle, sud drži utvrđenim da stranke nisu dogovorile niti obračunale zakonske zatezne kamate radi zakašnjenja i dogovorile da se prvo zatvore kamate i dio glavnice, dapače, plaćen je dio glavnice i ostao je dio glavnice zajma neplaćen, a kamate tada nisu dogovarane. Naknadno je tužiteljica sama primijenila pravilo o uračunavanju pa je uplatom zatvorila kamate koje je sama obračunala i dio glavnice. Iz izvedenih dokaza proizlazi da ne postoji dogovor stranaka o tome, tako da je prema stavu ovog suda prilikom plaćanja iznosa od 200.000,00 kn među strankama postignuta suglasnost odnosno sporazum da tužena tužiteljici platiti razliku glavnice. Upravo ta razlika glavnice u iznosu od 67.700,00 kn i pripada tužiteljici jer joj tužena ovaj iznos nikada nije predala.

Iz svih izvedenih dokaza proizlazi, sud drži utvrđenim, da stranke nisu ugovorile prilikom isplate iznosa od 200.000,00 kn, da su njihovi međusobni odnosi razriješeni. Da je tome bilo tako, kako to navodi tužena, onda bi to bilo sačinjeno u vidu pisane priznanice odnosno sporazuma stranaka. Svakako bi tada tužena tužiteljici predala obračun na iznos od 67.700,00 kn. Sud drži da prilikom isplate iznosa od 200.000,00 kn među strankama nije bilo govora o eventualnom dugovanju tužiteljice prema tuženoj na ime troškova odvjetničkog zastupanja,te dvije stvari nisu dovedene u korelaciju navedene prigode. Bez obzira što je tužena tada smatrala, stranke navedene prigode nisu postigle sporazum o tome da je dugovanje tužene spram tužiteljice na ime ukupnog iznosa zajma prestalo uplatom iznosa od 200.000,00 kn i kompenzacijom preostalog iznosa od 67.700,00 kn sa naplaćenim odvjetničkim troškovima. U ovom dijelu sud ne poklanja vjeru iskazu tužene, jer to nije ničim dokazano, a u svakom slučaju bi se to jedino moglo dokazati postojanjem dokumentacije iz koje proizlazi da je tužena tužiteljici na ime obavljenih radnji zastupanja uredno ispostavljala račune, te račune uredno specificirala i dokazala koliko joj je točno tužiteljica na dan 30. travnja 2012. godine bila dužna na ime zastupanja. U tom trenutku stranke su još bile u poslovnom odnosu, taj poslovni odnos trajao je i nakon ovoga dana, tužena je i dalje obavljala određene radnje za tužiteljicu i to dokazuju rukom pisani dopisi tužiteljice tuženoj, tek naknadno je tužena tužiteljici predala dokumentaciju i na taj način je prestao poslovni odnos između stranaka, njihov odnos odvjetnik – klijent. Dakle, u ovom postupku nije bilo mjesta utvrđivanju što bi to i je li tužiteljica išta bila dužna tuženoj na ime troškova zastupanja u trenutku isplate iznosa od 200.000,00 kn. To je potpuno drugi pravni osnov, ovdje je bilo bitno riješiti problem odnosno pitanje jesu li stranke 30. travnja 2012. godine, kada je tužiteljica od tužene primila iznos od 200.000,00 kn, dogovorile i postigle sporazum da na ime ugovora o zajmu više ne postoji dugovanje tužene spram tužiteljice. Sud drži da nisu, sud drži utvrđenim da je tog dana tužiteljica od tužene primitkom iznosa od 200.000,00 kn primila dio dugovanja s naslova glavnice po usmenom ugovoru o zajmu, zakonske zatezne kamate i nije potraživala od tužene, tužena joj je u tom trenutku ostala dužna iznos od 67.700,00 kn, to je dug tužene spram tužiteljice na ime neplaćene glavnice po ugovoru o zajmu i tužena u zakašnjenje sa plaćanjem ovog iznosa pada tek nakon 30. travnja 2012. godine, dakle zakonske zatezne kamate na iznos od 67.700,00 kn tužena treba platiti tužiteljici od 1. svibnja 2012. godine pa do isplate, temeljem odredbe čl. 29. ZOO-a. Tužiteljica nije imala pravo obračunati zakonske zatezne kamate i zatvoriti ih uplatom iznosa od 200.000,00 kn te tom uplatom zatvoriti dio glavnice potraživanja, pa nakon toga zatražiti zakonske zatezne kamate na taj iznos glavnice. Radi navedenog je zahtjev tužiteljice djelomično osnovan i to za iznos od 67.700,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama radi zakašnjenja od 1. svibnja 2012. godine, te je valjalo odbiti tužiteljicu u dijelu zahtjeva za iznos od 42.128,39 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 1. svibnja 2012. godine do isplate te odlučiti kao u izreci ove presude.

Temeljem odredbe čl. 18. Zakona o odvjetništvu („NN“ 9/94, 117/08, 75/09 i 18/11), odvjetnici imaju pravo na nagradu za svoj rad te na naknadu troškova u svezi s obavljenim radom sukladno Tarifi koju utvrđuje i donosi K. uz suglasnost ministra pravosuđa. Tarifa se objavljuje u NN, odvjetnik je dužan

stranci izdati račun nakon izvršene usluge. U slučaju otkaza ili opoziva punomoći odvjetnik je dužan izdati račun u roku od 30 dana od dana otkaza ili opoziva. Odnos tužene i tužiteljice kao odvjetnice i klijenta trajao je dugo vremena, prije predmetnog ugovora o zajmu i nakon toga, pa sve do opoziva punomoći odnosno vraćanja dokumentacije tužiteljici od strane tužene (tek 17. listopada 2014. godine sukladno izdanoj potvrdi tužene koju je tužiteljica potpisala). Tužena je tužiteljicu zastupala u nekoliko postupaka, pružala joj je pravnu pomoć i to nije sporno među strankama. Očito je točno ono što je tužiteljica navela, kao i njen sin u svojstvu svjedoka, da je tužiteljica tuženoj platila iznos na ime akontacije za zastupanje, međutim, tužena tužiteljici nije izdala niti jedan valjan račun u skladu sa citiranim Zakonom o odvjetništvu i ne postoji specifikacija obavljenih radnji zastupanja po odvjetničkoj Tarifi, v.p.s. i svemu onome što račun i specifikacija treba sadržavati. Zastupanje tužiteljice od strane tužene trajalo je vremenski dugo, sa mnogo obavljenih radnji, radilo se o odnosu povjerenja (koje se urušilo tijekom vremena), potpuno netransparentnom postupanju vezano za Zakon o odvjetništvu, na što su očito pristajale obje stranke, dok im je to odgovaralo. Svakako, na ovaj poslovni odnos odvjetnice i klijenta dodali su i zajam kao pravni posao zaključen kao usmena pogodba, vezano za zastupanje tužiteljice od strane tužene, tužena očito nema spram tužiteljice potraživanja, ali postoji ovo utvrđeno dugovanje tužene spram tužiteljice temeljem ugovora o zajmu i te dvije stvari nisu u direktnoj vezi., Radi navedenog sud drži da tužena nije dokazala da joj je tužiteljica bilo što ostala dužna na ime troškova zastupanja, pa tako ni prilikom opoziva punomoći i preuzimanja dokumentacije, niti je dokazala da je postojalo dugovanje tužiteljice spram tužene na ime troškova zastupanja u trenutku predaje iznosa od 200.000,00 kn te da su stranke dogovorile da to potraživanje "zatvore" odnosno prebiju sa potraživanjem tužiteljice spram tužene na ime predmetnog ugovora o zajmu. Tužena nije uspjela dokazati da je tome bilo tako i da je u trenutku vraćanja duga odnosno iznosa od 200.000,00 kn izvršen prijeboj dospjelih potraživanja stranaka koji bi za rezultat imao prestanak obveze tužene spram tužiteljice po ugovoru o zajmu, dapače. Ono što je temeljem izvedenih dokaza utvrđeno je od strane suda i obrazloženo, dakle, tužena je u obvezi na ime ugovora o zajmu isplatiti ostatak glavnice u iznosu od 67.700,00 kn, koji nije platila sa kamatama radi zakašnjenja na ovaj iznos od 1. svibnja 2012. godine do isplate.

U ovom postupku nije bilo mjesta izvođenjem daljnjih dokaza i saslušanjem svjedoka, činjenično stanje je u potpunosti utvrđeno i iskazi svjedoka, radi proteka vremena i njihovih relacija sa strankama, ne bi dali rezultata, navedeno je nepotrebno, suprotno načelu ekonomičnosti postupka jer je činjenično stanje koliko je to bilo moguće napraviti, utvrđeno.

Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00,

88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), sporni su bili i osnov i visina zahtjeva, tužiteljica je u sporu uspjela za 80%, tužena za 20%, dakle, tužiteljici je valjalo dosuditi 60% ukupnog troška koji je imala i koji je bio potreban za vođenje postupka. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 2.500,00 kn; sastava jednog obrazloženog podneska od 8. svibnja 2022. godine u iznosu od 2.500,00 kn; zastupanja na 6 ročišta u iznosu od 2.500,00 kn (7. ožujka 2018. godine, 23. travnja 2018. godine, 6. studenog 2018. godine, 18. rujna 2019. godine, 22. rujna 2021. godine i 9. svibnja 2022. godine); pristupa na 3 odgođena ročišta u iznosu od po 625,00 kn (25% - 18. lipnja 2018. godine, 20. rujna 2018. godine i 30. ožujka 2022. godine); 25% PDV-a u iznosu od 5.468,75 kn; sudsku pristojbu tužbe u iznosu od 1.448,00 kn; sudsku pristojbu presude u iznosu od 1.448,00 kn; što ukupno zbrojeno daje iznos od 30.239,75 kn, a 60% od ovog iznosa daje iznos od 18.143,85 kn, koliko je konačno tužena obvezana isplatiti tužiteljici na ime naknade parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

U Splitu, 15. lipnja 2022. godine

S U D A C

Julijana Ponoš VL.R.

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tužene