Republika Hrvatska
Poslovni broj: 6 P-69/2021-16
Trgovački sud u Splitu
Split, Sukoišanska 6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Trgovački sud u Splitu, po sucu Nevenki Marunica, u pravnoj stvari tužitelja Z. d.o.o., OIB …, D., kojeg zastupa D. V., odvjetnica u S., protiv tuženika GRAD O., OIB …, O., kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u S., radi isplate 937.197,95 kuna, nakon održane usmene i javne glavne rasprave zaključene 2. svibnja 2022. u nazočnosti punomoćnice tužitelja D. V., odvjetnice u S. i zamjenice punomoćnika tuženika A. B., odvjetnice u S., objavljene 14. lipnja 2022.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"I. Dužan je tuženik Grad O. u roku od 15 dana, a po pravomoćnosti ove presude, isplatiti tužitelju Z. d.o.o. D., iznos od 937.197,95 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, a koja kamata teče od 1. listopada 2019.., pa do dana isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve prema srednjem tečaju HNB na dan isplate.
II Dužan je tuženik naknaditi tužitelju parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom koja kamata teče od donošenja presude pa do isplate, po stopi koja je određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."
II. Nalaže se tužitelju da u roku od 15 (petnaest) dana naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 48.775,00 kuna, dok se za više traženi trošak parničnog postupka u iznosu od 56.850,00 kuna, zahtjev tuženika odbija.
r i j e š i o j e
Odbija se tuženikov prigovor apsolutne nenadležnosti ovog suda za odlučivanje o zahtjevu tužitelja u ovoj pravnoj stvari.
Obrazloženje
1. U tužbi koju je tužitelj podnio Općinskom sudu u Splitu 1. listopada 2019. tužitelj je naveo kako je tuženikov Upravni odjel za komunalno stambene djelatnosti, uređenje prostora i zaštitu okoliša, privremenim rješenjem od 20. prosinca 2011.
Klasa: UP/I-363-02/11-01/65, Ur.broj: 2155/01-05/09-11-2, odredio visinu komunalnog doprinosa u iznosu od 2.799.398,39 kuna za gradnju poslovne građevine-hotela S. na kat.čest.zem. 3837/63 K.O. D. u O., predio R. Nakon pravomoćnosti i izvršnosti navedenog privremenog rješenja, tužitelj da je tuženiku 5. siječnja 2012. u cijelosti platio navedeni iznos i to najprije uplatom od 1.800.000,00 kuna, a potom uplatom od 999.398,39 kuna. Tužitelj u tužbi nadalje navodi kako je tuženik naknadno rješenjem Upravnog odjela za komunalno stambene djelatnosti, uređenje prostora i zaštitu okoliša, Klasa: UP/I-363-02/14-01/270, Ur.broj: 2155/01- 05/09-19-35 od 23. travnja 2019., tužitelju utvrdio visinu komunalnog doprinosa za izgradnju poslovne zgrade – hotela S., na kat. čest. zem. 3837/63 K.O. D., u O., predio R., u iznosu od 2.140.455,15 kuna, te navedenim rješenjem utvrdio da se za jednokratno plaćanje komunalnog doprinosa obvezniku odobrava popust od 15%, tako da tužitelj treba platiti komunalni doprinos u iznosu od 1.819.386,88 kuna. Nadalje, tužitelj je naveo kako je istim rješenjem utvrđeno da je Rješenjem Grada O., Upravni odjel za komunalno stambene djelatnosti, uređenje prostora i zaštitu okoliša Klasa: UP/I-363-02/14-01/270 Ur.broj: 2155/01-05/09-16-14 od 12. srpnja 2016. utvrđen komunalni doprinos, a koje rješenje je poništilo Rješenje Grada O., Upravni odjel za komunalno stambene djelatnosti, uređenje prostora i zaštitu okoliša Klasa:
UP/I-363-03/14-02-240 Ur.broj: 2181/01-10/03-15-2 od 13. travnja 2015., a kojim rješenjem je utvrđen komunalni doprinos za izgradnju navedene zgrade u iznosu od 2.832.955,34 kuna, a koji iznos je plaćen u cijelosti. Navedenim rješenjem je utvrđeno da je tužitelj pretplatio komunalni doprinos u iznosu od 1.013.568,46 kuna te je 29. lipnja 2019. tuženik tužitelju vratio preplaćeni iznos komunalnog doprinosa. Tužitelj je nadalje u tužbi naveo kako je nesporno da je na ime komunalnog doprinosa za izgradnju poslovno stambene zgrade – hotel S. uplatio do 15. siječnja 2012. ukupan iznos od 2.832.955,34 kuna, a da je stvarno trebao uplatiti iznos od 1.819.396,88 kuna, te da mu je tuženik 29. lipnja 2019. vratio više plaćeni komunalni doprinos u iznosu od 1.013.568,46 kuna. Međutim, tužitelj smatra kako mu temeljem odredbe članka 29. ZOO-a na naprijed vraćeni iznos od 1.013.568,46 kuna pripadaju i zakonske zatezne kamate za vremenski period od kada je uplaćen ukupan iznos komunalnog doprinosa, odnosno 6. siječnja 2012. pa do kada je tužitelju vraćen više plaćeni komunalni doprinos 29. lipnja 2019., a koji iznos obračunatih zakonskih zateznih kamata za navedeni period iznosi 937.197,95 kuna. Na temelju odredbe članka 31. stavak 2. ZOO-a, na naprijed navedeni iznos, tužitelj je naveo kako mu pripadaju i zakonske zatezne kamate od dana kada je podnesen zahtjev za njihovu isplatu te kako je tužitelj od tuženika tražio da mu isplati navedene kamate, ali je tuženik to odbio, stoga je tužitelj predložio sudu donijeti presudu sadržaja kao u točki I. izreke ove presude.
2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivio tužbi kao činjenično i pravno neosnovanoj te je istakao prigovor stvarne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu. Nadalje, tuženik je u odnosu na meritum postupka istakao kako tužitelj nema pravo na novčano potraživanje koje predstavlja zateznu kamatu za period od 6. siječnja 2012. do 29. lipnja 2019. u iznosu od 937.197,95 kuna. Tuženik nije osporio da je tužitelju izvršio povrat dijela plaćenog komunalnog doprinosa 29. lipnja 2019. u iznosu od 1.013.568,46 kuna, međutim je naveo kako je tuženikova obveza na odlučivanje i povrat dijela uplaćenog komunalnog doprinosa tužitelju nastala u trenutku kada je pravomoćno otpala pravna osnova da tuženik zadrži gore spomenuti novčani iznos, odnosno da je tužitelj prije tog trenutka uredno bio u obvezi platiti komunalni doprinos tuženiku, a kojeg je tužitelj i platio. Dakle, tuženik je bio dužan odlučiti i izvršiti povrat 1.013.568,46 kuna tužitelju od trenutka kada je pravna osnova otpala, što je i učinio, pa je sukladno tome predmetno potraživanja tužitelja potpuno neosnovano. Tuženik je zaključno u odgovoru na tužbu osporio i visinu predmetnog potraživanja tužitelja, jer je tužitelj izvršio samostalni obračun zateznih kamata na vraćeni novčani iznos, koje je uglavničio te na iste potražuje i plaćanje zateznih kamata od trenutka podnošenja tužbe pa do isplate, a za što tuženik smatra da ne postoji valjana pravna osnova.
3. Tijekom postupka stranke su ustrajale u navodima istaknutim u tužbi i u odgovoru na tužbu. Tužitelj je ustrajao u zatraženoj isplati obračunatih zateznih kamata za razdoblje od 6. siječnja 2012. do 29. lipnja 2019. u iznosu od 937.197,95 kuna, dok je tuženik ustrajao u svojim navodima ističući kako tužitelj nije dostavio niti jedan dokaz na okolnost svojih navoda, a tuženik je u svom podnesku koji je zaprimljen kod ovog suda 7. veljače 2022. dostavio izvode iz gradskog proračuna iz kojih je razvidno plaćanje više plaćenog komunalnog doprinosa tužitelju kao i plaćanje obračunate zatezne kamate u iznosu od 21.817,55 kuna za period od 29. ožujka 2019. do 5. srpnja 2019.
Tužitelj je u podnesku od 15. veljače 2022. učinio nespornim da je plaćena zatezna kamata za razdoblje od 29. ožujka 2019. do 5. srpnja 2019. u iznosu od 21.817,55 kuna, međutim da se tužiteljevo potraživanje temelji na obračunatoj zakonskoj zateznoj kamati na više plaćeni iznos kamate od 6. siječnja 2012. do 29. ožujka 2019. Budući da se tuženik ne može smatrati savjesnim stjecateljem jer je presudom Visokog upravnog suda poništena presuda Upravnog suda Uslgr-460/16 i rješenje Splitsko-dalmatinske županije, u čijem obrazloženju je navedeno da je tuženik pogrešno primijenio materijalno pravo na štetu tužitelja primijenivši Odluku o komunalnom doprinosu koja nije bila na snazi u vrijeme podnošenja Zahtjeva za izdavanje akta za građenje. Tuženik je sedam godina upravljao i koristio se novcem tužitelja bez da je platio kamate tužitelju na taj iznos na koji način se povećala imovina tuženika smanjivanjem svoje obveze prema trećima.
Tuženik je dodatno u podnesku od 21. veljače 2022. istakao kako je tuženik u vrijeme kada je podnio tužbu 1. listopada 2019. imao saznanja da mu je tuženik platio glavnicu i pripadajuću zateznu kamatu za razdoblje od 29. ožujka 2019. do isplate 5. srpnja 2019. Obzirom da tuženik tvrdi da u trenutku podnošenja tužbe novčana tražbina tužitelja prema tuženiku nije postojala i da ista ne postoji to je predložio sudu da o osnovanosti tužbenog zahtjeva, budući je riječ o pravnom pitanju, donese odluku na okolnost ima li tužitelj pravo potraživati od tuženika na vraćenu glavnicu iznos zatezne kamate od trenutka donošenja upravnog akta 6. siječnja 2012. sve do 29. ožujka 2019. ili od saznanja tuženika za poništenje upravnog akta ili od 29. ožujka 2019. pa do isplate koja je izvršena 5. srpnja 2019. s tim da tuženik smatra da nije bio nesavjestan stjecatelj od 6. siječnja 2012. kada je dio komunalnog doprinosa plaćen od strane tužitelja, budući da je isti plaćen po tada valjanoj pravnoj osnovi. Nastavno na navedeno, tuženik je opreza radi istakao prigovor apsolutne nenadležnosti suda o zahtjevu za povrat zakonske zatezne kamate na primljene iznose na ime komunalnog doprinosa od strane tuženika po osnovi koja je kasnije otpala pozivajući se na stajalište izraženo u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-2008/2018 od 5. ožujka 2020.
4. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze pregledom spisu priložene dokumentacije, a odbio je izvesti dokaz provođenja financijskog vještačenja iz razloga što je sud smatrao izvođenje tog dokaza suvišnim, budući da je o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja mogao odlučiti bez provođenja financijskog vještačenja s obzirom na visinu postavljenog tužbenog zahtjeva.
5. Kako tužitelj potražuje povrat komunalnog doprinosa prema općim propisima obveznog prava i to Zakonu o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) i to prema odredbama kojima je uređen institut stjecanja bez osnove (članak 1111. ZOO), to se radi o imovinskopravnom zahtjevu za isplatu, pa takav spor spada u sudsku nadležnost na temelju odredbe članka 34.b stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP-a), sve sukladno Odluci Vrhovnog suda Broj Revt-131/17-2 od 21. srpnja 2020. stoga nije osnovan tuženikov prigovor apsolutne nenadležnosti ovog suda radi čega je isti odbijen i riješeno je kao u izreci rješenja.
6. U odnosu na zahtjev tužitelja za povrat komunalnog doprinosa u zatraženom iznosu od 937.197,95 kuna koji se odnosi na obračunate zatezne kamate za razdoblje od 6. siječnja 2012., kada je uplaćen ukupan iznos komunalnog doprinosa, do 29. lipnja 2019. kada je tužitelju vraćen više plaćeni komunalni doprinos, iako tužitelj u tužbi izrijekom nije naveo da se njegova tužba temelji na članku 1111. ZOO-a, dakle na stjecanju bez osnove, u daljnjem tijeku postupka je razvidno da je tužitelj svoje potraživanje prema tuženiku s osnova obračuna zateznih kamata za razdoblje od 6. siječnja 2012. sve do 29. lipnja 2019. temeljio na pravnoj osnovi koja je naknadno otpala. Za primjenu instituta stjecanje bez osnove, sukladno članku 1111. ZOO-a, kojom odredbom je propisano da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Dakle, za primjenu navedenog instituta potrebno je da se kumulativno ispune sljedeće pretpostavke i to povećanje imovine na jednoj strani, umanjenje imovine na drugoj strani, kauzalna povezanost između umanjenja i povećanja imovine, nepostojanje odgovarajuće osnove kao i da činidba zbog koje je došlo do promjene u imovini nije štetna radnja.
7. Iz stanja spisa proizlazi da je tuženik 20. prosinca 2011. temeljem Zakona o komunalnom gospodarstvu i to članka 32. stavak 2., Odluke o komunalnom doprinosu i članka 100. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku, u postupku utvrđivanja komunalnog doprinosa za investitora, tužitelja u ovom postupku, donio privremeno rješenje kojim se investitoru Z. d.o.o. određuje visina komunalnog doprinosa za gradnju poslovne građevine – hotel S. na kat.čest.zem. 3837/63 K.O. D. u O., predio R., u iznosu 2.799.398,39 kuna koji iznos je umanjen za unaprijed plaćeni iznos od 1.800.000,00 kuna, s tim da je obveznik, investitor, tužitelj u ovom postupku, dužan u roku od 15 dana uplatiti tužitelju iznos od 999.398,39 kuna, koje rješenje je izvršno 9. siječnja 2012. Nesporno je tužitelj kao investitor uplatio navedeni iznos od 2.799.398,39 kuna 5. siječnja 2012. Nadalje, nesporno je utvrđeno da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj: Usž-1571/18-3 od 11. listopada 2018. poništio presudu Upravnog suda u Splitu poslovni broj: 5 Uslgr-460/16-17 od 9. listopada 2017. te je poništio rješenje Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za komunalne poslove, komunalnu infrastrukturu i zaštitu okoliša, Klasa: UP/II-363-03/16-03/0093, URBROJ: 2181/1-10-16-2 od 30. rujna 2016. i predmet vratio tuženiku Splitsko-dalmatinskoj županiji, Upravnom odjelu za komunalne poslove, komunalnu infrastrukturu i zaštitu okoliša u povodu koje odluke je Upravni odjel za komunalne poslove, komunalnu infrastrukturu i zaštitu okoliša, Splitsko-dalmatinske županije rješenjem Klasa: UP/II-363-03/16-03/00093 Ur.broj: 2181/1-10-19-10 od 26. ožujka 2019. poništio rješenje Grada O., Upravnog odjela za komunalno stambenu djelatnost, Uređenje prostora i zaštitu okoliša, Klasa: UP/I-363- 02/14-01/270, Urbroj: 2155/01-05/09-16-14 od 12. srpnja 2016. i predmet je vratio na ponovni postupak nakon čega je tuženik rješenjem Klasa: UP/I-363-02/14-01/270, Ur.broj: 2155/01-05/09-19-35 od 23. travnja 2019. tuženiku kao obvezniku utvrdio visinu komunalnog doprinosa za izgradnju poslovne zgrade hotela S. na kat.čest.zem. 3837/63 K.O. D. u O., obujma 22.762,45 m[2] u iznosu od 2.140.455,15 kuna, s tim da je u točki 2. izreke tog rješenja utvrdio odobreni popust od 15%, tako da taj komunalni iznos iznosi 1.819.286,88 kuna, te je točkom 3. utvrđeno da je više plaćeni komunalni doprinos u iznosu od 1.013.568,46 kuna. Nakon navedenog rješenja tuženik je isplatio tužitelju iznos od 1.013.568,46 kuna te mu je platio i iznos obračunatih zateznih kamata za razdoblje od 29. ožujka 2019. (kada je tuženiku dostavljen upravni akt rješenje Splitsko-dalmatinske županije od 26. ožujka 2019.), pa do 5. srpnja 2019. sve u iznosu od 21.817,55 kuna, koje dokaze je tuženik dostavio u spis, a isto je potvrdio i tužitelj.
8. Dakle, sukladno odredbi članka 1111. stavak 1. i 3. ZOO-a za tuženika je obveza vraćanja novčanog iznosa više plaćenog komunalnog doprinosa od 1.013.568,46 kuna stečenog obzirom na osnovu koja je kasnije otpala (rješenje o komunalnom doprinosu koje je naknadno poništeno), dakle, u trenutku kada je tužitelj plaćao tuženiku komunalni doprinos na temelju valjane pravne osnove po kojoj osnovi je primljen, stečen komunalni doprinos koji kasnije otpadne radnjom koja nije protupravna, tada nastaje obveza vraćanja tako stečene imovine pri čemu nisu od odlučnog značaja okolnosti koje su dovele do nastanka pravne osnove ili do njenog naknadnog prestanka.
9. Prema odredbi članka 115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti i plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
Sukladno naprijed navedenom, po stajalištu ovog suda, tuženik je mogao postati nepošten stjecatelj više plaćenog komunalnog doprinosa u iznosu od 1.013.568,46 kuna od dana kada je zaprimio rješenje Upravnog odjela za komunalne poslove, komunalnu infrastrukturu i zaštitu okoliša, Splitsko-dalmatinske županije od 26. ožujka 2019., dakle, od 29. ožujka 2019. od kada tužitelju, osim iznosa više plaćenog komunalnog doprinosa od 1.013.568,46 kuna, pripadaju i zatezne kamate na taj iznos od 29. ožujka 2019. do isplate 5. srpnja 2019. Kako je tuženik vratio tužitelju navedeni iznos zajedno sa zateznim kamatama i o tome dostavio dokaz u spis, što je potvrdio i tužitelj, kako prema odredbi članka 1117. stavak 2. ZOO-a stjecatelj se smatra nepoštenim od trenutka dostave odluke i dužan je vratiti primljeno na osnovi koja je otpala s kamatama od trenutka kad je postao nepošten, a što je sve kako je naprijed navedeno tuženik i učinio, tako da tužitelja ne pripadaju zatezne kamate koje je tužitelj obračunao i uglavničio na iznos od 937.197,95 kuna (obračunsko razdoblje od 6. siječnja 2012. do 29. lipnja 2019.), jer se tuženik ne smatra nepoštenim stjecateljem sukladno naprijed navedenom obrazloženju stoga je sud odbio zahtjev tužitelja kao neosnovan, jer tužitelj nije dokazao da je tuženik nepošteni stjecatelj u smislu članka 1117. stavak 2. ZOO-a u vezi članka 1115. ZOO- a i odlučio kao u točki I izreke presude.
10. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbama članka 154. stavak 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje OT), sve sukladno popisu troška tuženika te vrijednosti predmeta spora.
11. Tuženiku, kojeg zastupa odvjetnik kao punomoćnik u trošak parničnog postupka sud je odmjerio parnični trošak za sastav odgovora na tužbu – 938 bodova ili iznos od 9.380,00 kuna (Tbr. 8/1 OT), za sastav dva podnesaka od 4. veljače 2022. i od 7. veljače 2022. kao jedan podnesak – 938 bodova ili iznos od 9.380,00 kuna (Tbr. 8/1 OT), za sastav podnesaka od 21. veljače 2022. i od 12. travnja 2022., koji podnesci se ubrajaju u ostale podneske, svaki po 50 bodova – ukupno 100 bodova ili iznos od 1.000,00 kuna (Tbr. 8/3 OT), za zastupanje na ročištima na kojima se raspravljalo i to od 28. ožujka 2022. i od 2. svibnja 2022., za svako po 938 bodova – ukupno 1.876 bodova ili iznos od 18.760,00 kuna (Tbr. 9/1 OT), za ročište od 7. veljače 2022., koje je odgođeno – 50 bodova ili iznos od 500,00 kuna (Tbr. 9/5 OT) ili ukupno iznos od 39.020,00 kuna, kojem iznosu je pridodan PDV od 25% u iznosu od 9.755,00 kuna (Tbr. 42 OT) ili iznos od 48.775,00 kuna.
12. Sud tuženiku u trošak parničnog postupka više traženi trošak u iznosu od 56.850,00 kuna nije odmjerio jer taj trošak nema utemeljenja u poduzetim radnjama u postupku sukladno naprijed odmjerenim troškovima, a dodatno tuženiku nije odmjeren trošak pristupa ročištu za objavu presude jer tom ročištu nije pristupio, kao što mu nije odmjerena sudska pristojba jer tuženik nije određeno naveo koju sudsku pristojbu potražuje, a pregledom spisa je utvrđeno da tuženiku, koji je uspio u sporu, sud nije naložio nikakvo plaćanje sudske pristojbe. Stoga je riješeno kao u točki II. izreke ove presude.
U Splitu 14. lipnja 2022.
Sudac
NEVENKA MARUNICA,v.r.
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba. Žalba se podnosi Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske, putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave ove presude i rješenja.
