REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj 23 P-86/2019-42

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli – Pola, po sutkinji Ani Brgles Keser, u pravnoj stvari tužiteljice D. D. iz P., B. 32, OIB: -, koju zastupa L. Modrušan, odvjetnica u Puli, protiv tuženika O. banka d.d., S., D. rata 61, OIB: -, koju zastupaju punomoćnici iz Z. odvjetničkog ureda G. V. i drugih, odvjetnici u P., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 2. svibnja 2022. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužiteljice T. T. i punomoćnika tuženika V. V., 14. lipnja 2022. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnom odredbe Ugovora o kreditu broj: 40046/06 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 20. travnja 2006. kojim se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl.1.toč.2. koja glasi: "…prema kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja.", u odredbi čl.10.d) toč.1. koja glasi: "…po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća." pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Nalaže se tuženiku O. banka d.d., OIB: -, da tužiteljici D. D., OIB:-, u roku od 15 (petnaest) dana isplati iznos od 28.074,84 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 64,42 kuna od 15. svibnja 2006. do isplate,

- na iznos od 68,18 kuna od 16. lipnja 2006. do isplate,

- na iznos od 42,12 kuna od 14. srpnja 2006. do isplate,

- na iznos od 29,61 kuna od 17. kolovoza 2006. do isplate,

- na iznos od 51,69 kuna od 18. rujna 2006. do isplate,

- na iznos od 44,57 kuna od 17. listopada 2006. do isplate,

- na iznos od 21,28 kuna od 17. studenog 2006. do isplate,

- na iznos od 31,23 kuna od 15. prosinca 2006. do isplate,

- na iznos od 9,43 kuna od 17. siječnja 2007. do isplate,

- na iznos od 30,70 kuna od 11. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos od 29,56 kuna od 13. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 35,96 kuna od 11. studenog 2008. do isplate,

- na iznos od 115,86 kuna od 12. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 178,02 kuna od 17. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 128,89 kuna od 17. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 115,30 kuna od 20. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 129,21 kuna od 18. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 106,87 kuna od 19. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 110,20 kuna od 20. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 104,53 kuna od 19. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 100,45 kuna od 21. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 83,51 kuna od 20. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 118,82 kuna od 17. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 110,22 kuna od 17. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 109,08 kuna od 15. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 135,02 kuna od 18. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 186,97 kuna od 19. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 185,81 kuna od 20. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 240,30 kuna od 19. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 263,53 kuna od 21. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 333,88 kuna od 16. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 363,16 kuna od 19. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 433,02 kuna od 16. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 380,76 kuna od 20. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 402,67 kuna od 19. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 541,46 kuna od 20. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 532,69 kuna od 18. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 522,84 kuna od 24. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 326,11 kuna od 18. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 271,39 kuna od 19. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 818,73 kuna od 19. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 631,83 kuna od 18. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 721,95 kuna od 20. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 849,29 kuna od 20. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 955,95 kuna od 22. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 779,22 kuna od 20. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 699,42 kuna od 20. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 740,73 kuna od 24. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 780,49 kuna od 20. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 827,99 kuna od 20. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 793,43 kuna od 20. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 52,29 kuna od 21. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 858,27 kuna od 21. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 847,41 kuna od 18. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 864,85 kuna od 15. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 883,91 kuna od 14. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 876,84 kuna od 23. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 879,89 kuna od 10. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 842,57 kuna od 11. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 875,84 kuna od 11. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 910,75 kuna od 19. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 463,22 kuna od 24. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 443,08 kuna od 5. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 26,30 kuna od 15. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 147,92 kuna od 05. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 720,47 kuna od 03. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 533,27 kuna od 18. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 362,03 kuna od 03. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 545,20 kuna od 12. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 349,59 kuna od 03. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 902,79 kuna od 03. svibnja 2013. do isplate,

po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007. (NN 72/02), za period od 01.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN35/05) te od 01.08.2015. do konačne isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku O. banka d.d., OIB: -, da tužiteljici D. D., OIB: -, naknadi trošak parničnog postupka isplatom iznosa od 16.041,50 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 14. lipnja 2022. do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadu troškova ovog postupka.

V. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 20. travnja 2006. kao korisnica kredita sa S. bankom d.d kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu broj: 40046/06, kojim ugovorom je tužiteljici odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 28.000,00 CHF. Odredbom članka 4. Ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 6,99% godišnje, dok je odredbom čl.9.st.1 ugovora određeno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke dakle tuženika. Zbog ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom otplate kredita bila promjenjiva prema jednostranoj odluci banke, pred naslovnim sudom vodio se parnični postupak posl.br. P-2177/15 radi utvrđenja ništetnosti i isplate preplaćenog iznosa, u kojem predmetu je donijeta prvostupanjska odluka koje je tužbeni zahtjev usvojen. Odredbom članka 1. Ugovora ugovoreno je da banka stavlja na raspolaganje korisniku kredit u iznosu od 28.000,00 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja. Odredbom čl. 10. Ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u 84 mjesečna anuiteta i to 83 jednaka mjesečna anuiteta u iznosu od 422,69 CHF te jedan anuitet u iznosu od 419,93 CHF. Odredbom članka 10.d) toč.1. ugovoreno je da se anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br.Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovora odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač nije bio informiran o riziku koji sa sobo povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u ugovoru o kreditu broj:40046/06 utvrde ništetnom dio odredbe čl.1. toč.2 koja glasi "…prema kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja." te dio odredbe čl.10.d) toč.1. koja glasi "…po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnom listi Kreditora na dan dospijeća.". Pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br.P-1401/2012 donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, kojom se utvrđuje ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obvezujuća je u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovorenih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti tečaj švicarskog franka koji je tužitelju bio poznat u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora i to 4,622530. Obzirom da je ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita te mjesečni anuitet vežu za valutu švicarskog franka, tužitelj pretpostavlja da je predmetni kredit, primjenjujući gore navedene parametre pretplatio za iznos od 34.765,98 kuna. Dakle, iznos od 34.765,98 kuna predstavlja iznos kojeg je tuženik temeljem ništetne odredbe neutemeljeno naplatio od tužitelja. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Obzirom da se radi o složenom kamatnom računu o čemu tužitelj nema niti može imati stručna znanja, isti zadržava pravo da po primitku izračuna od strane tuženika ili financijskog vještačenja uredi tužbeni zahtjev u pogledu konačne visine, svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, dospijeća pojedinačnih iznosa te tijeka zakonskih zateznih kamata. Prije pokretanja ovog parničnog postupka tužitelj se tuženiku obratio radi pokušaja mirnog rješavanja spora, no tuženik zahtjev smatra neosnovanim.

1.1. Tužiteljica je podneskom od 16. studenog 2021., nakon zaprimljenog nalaza i mišljenja u konačnici specificirala tužbeni zahtjev na način da je istaknula i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u odnosu na točku II. petita (kondemnatorni dio) na način da zahtijeva isplatu iznosa od 28.074,84 kuna (po kupovnom tečaju na dan sklapanja ugovora o kreditu) te eventualno kumulirani, u slučaju da sud prvotno postavljeni tužbenih zahtjev za isplatu smatra neosnovanim, kojim potražuje iznos od 28.389,67 kuna (po kupovnom tečaju na dan isplate kredita). Opisana specifikacija tužbenog zahtjeva predstavlja preinaku, koju je sud sukladno odredbi članka 190. stavka 2. i 3. Zakona o parničnom postupku, dopustio smatrajući da je ista svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio tužbeni zahtjev kao neosnovan i istaknuo prigovor zastare. Tuženik ne osporava da je tužitelj kao korisnik kredita zaključio s tuženikom, kao kreditorom, 20. travnja 2006. Ugovor o kreditu broj 40046/06 kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 28.000,00 CHF, a koji se ima isplatiti u kunskoj protuvrijednosti. Nije sporno da je odredbom čl.14.3. Ugovora o kreditu ugovorena mjesna nadležnost suda prema mjestu zaključenja ugovora. Nije sporno da je člankom 1. Ugovora o kreditu ugovoreno da tuženik tužitelju atavlja na raspolaganje kredit u iznosu od 28.000,00 CHF, a koji se ima isplatiti u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju tuženika na dan korištenja. Nije sporno da je člankom 10. Ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u 84 mjesečna anuiteta, kao i što nije sporno da je člankom 10.d) toč.1. ugovoreno da se mjesečni anuiteti plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća. Osporava se da je tuženik propustio informirati tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke odnosno da tužitelja kao potrošač nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka pa da bi isto za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana. Naime, tužitelj je u potpunosti bio upoznat s valutnom klauzulom te je svjesno i dobrovoljno na sebe preuzeo rizik mogućeg nepovoljnog tečaja, a što je potvrdio svojim potpisom na ugovoru. Tužitelj je potpisom predmetnog Ugovora potvrdio da je upoznat s valutnom klauzulom CHF-a te da je svjesno i dobrovoljno preuzeo na sebe rizik mogućeg nepovoljnijeg tečaja izabrane valute Ugovora o kreditu. S time u vezi, ukazuje da je predmetni Ugovor o kreditu odraz slobodnih volja ugovornih strana te je tužitelj svjesno i slobodno odabrao upravo Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF špekulirajući da se tržišne prilike u budućnosti neće bitnije mijenjati i da će se kroz takav ugovoriti ostvariti najpovoljniju kamatu odnosno cijenu za kredit. Tužitelj je poslovno sposobna osoba koja, prilikom pregovora i razmatranja Ugovora o kreditu, nije izdvojio niti jednu odredbu kao spornu niti je tražio bilo kakva pojašnjena ugovornih obveza. Štoviše, tužitelj se svjesno i savjesno odlučio upravo za ovakav ugovor o kreditu (sa svim njegovim uvjetima i odredbama) budući da je svojevoljno i samostalno ocijenio kako mu, sukladno potrebama i mogućnostima, upravo takav Ugovor najviše odgovara. Stranke su suglasno i svjesno ugovorile Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF-a, a svako odstupanje od preuzetih odnosa bilo bi odstupanje od načela pacta sunt servanda. Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, tužitelj i tuženik su prihvatili rizik mogućih promjena u tečaju valute CHF za koju je vezana obveza povrata kredita. Zbog toga, stranke u ugovoru su ravnopravne obzirom imaju jednaka prava i položaj u ugovornom odnosu. Međutim, ostvarenje rizika na strani tužitelja (rizika kojeg su obje ugovorne stranke bile svjesne prilikom sklapanja Ugovora o kreditu) ne može se prebacivati na tuženika koji nije imao nikakvog utjecaja na kretanje tečaja valute CHF. Tužitelj se u tužbi poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2021 potvrđenu odlukom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojima je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF obzirom da Banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, a koje prema mišljenju tužitelja vezuju i ovaj Sud. Međutim, tuženik ukazuje da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu, samo u posebnim parnicama za naknadu štete u kojima se tužitelji mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Međutim, iz tužbe proizlazi da tužitelj tužbu temelji na ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli te isplatu s osnova stjecanja bez osnove pa slijedom navedenog u konkretnom slučaju navedene odluke se ne primjenjuju na pravni osnov na kojem se temelji tužba. U slučaju naknade štete, zastari rok je ti godine od saznanja za štetu i štetnika, a u svakom slučaju pet godina od nastanka štete. S obzirom da je Ugovor o kreditu zaključen 19. travnja 2006. očito je da je kako subjektivni tako i objektivni rok zastare protekao. Također, ukazuje se da je navedenim presudama utvrđeno da bi valutnom klauzulom bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju. Presude u kolektivnom sporu imaju takvu pravnu snagu da se pojedinci mogu na njih pozvati u pogledu pravnih utvrđenja, ali činjenična utvrđenja je nužno utvrditi u svakom pojedinom postupku. Iz toga proizlazi da se odluka na koju se tužitelj poziva nikako ne bi mogla izravno primijeniti na konkretan slučaj, bez da se dokaže koji je to individualni interes pojedine stranke konkretno tužitelja, određenim postupanjem tuženika povrijeđen, a što tužitelj nije dokazao. Kao što je već ranije istaknuto, tužitelj je bio upoznat sa valutnom klauzulom CHF-a te je svjesno i dobrovoljno preuzeo na sebe rizik mogućeg nepovoljnog tečaja izabrane valute Ugovora o kreditu, a što je potvrdio potpisom Ugovora o kreditu, iz čega slijedi zaključak da se odluke na koje se tužitelj poziva ne primjenjuju u konkretnom slučaju. Sukladno svemu gore navedenom, tuženik osporava da bi odredba Ugovora o valutnoj klauzuli bila ništetna kao i što osporava da bi tužitelj pretplatio iznos od 34.765,98 kuna. Osporava se i navedeni iznos kao i financijsko vještačenje obzirom nije jasno što bi taj iznos predstavljao, kako je tužitelj do njega došao, a niti što bi bila zadaća vještaka. Tuženik se protivi dokaznim prijedlozima tužitelja kao suvišnim obzirom već u ovom trenutku postoje razlozi za odbijanje tužbenog zahtjeva. Tuženik ukazuje da mu uz tužbu nije dostavljen izvansudski zahtjev tužitelja radi mirnog rješenja spora pa se na iste ne može očitovati. Nadalje, neosnovani su navodi da je tuženik temeljem ništetne odredbe neutemeljeno naplatio od tužitelja iznos od 34.765,98 kuna. Tužitelj navedene navode ničime ne dokazuje. Valutna klauzula uređena je odredbom čl.22. Zakona o obveznim odnosima pa njezina primjena ne može biti nezakonita i ništetna. Nezakonito odnosno protuzakonito postupanje je jedino ono postupanje koje je zakonom izričito kao takvo propisano. Čak štoviše, i sam Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl.br. Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. u postupku Potrošač potvrđuje dopuštenost valutne klauzule i njenu zakonitost ugovaranja u ugovorima. Slijedom toga, osporava se da bi sporne odredbe bile ništetne, a posljedično tomu da bi tuženik stekao bez osnove iznos od 34.765,98 kuna. Zaključno, potrebno je ukazati da tužitelj potražuje isplatu pojedinog iznosa zajedno sa zakonskim kamatama koja teče na svaki pojedini iznos počevši od 15. svibnja 2006. do isplate, dok je sama tužba podnesena 6. veljače 2019. Iz navedenog je razvidno da je zahtjev tužitelja za isplatom zastario obzirom je podnesen nakon skoro 13 godina. Naime, prema već prihvaćenoj praksi VSRH, potraživanje od druge ugovorne strane primljenog temeljem ništetnog ugovora zastarijeva u općem zastarnom roku koji počinje teći od dana sklapanja ništetnog ugovora, odnosno od dana nastupanja ništetnosti. To stajalište sudske prakse polazi od toga da je ništetan ugovor bez pravnog učinka od trenutka sklapanja, od kojeg trenutka i nastupaju pravne posljedice ništetnog ugovora, pri čemu je obveza vraćanja primljenog izvanugovorna obveza stečenog bez osnove koja dospijeva prvi sljedeći dan nakon nastanka obveze. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva i potražuje trošak postupka.

3. U dokaznom postupku pročitani su ugovor o kreditu, dopis S. banci, otplatni plan za ugovor, prikaz po računu tužitelja, iskaz tužiteljice, nalaz i mišljenje E. C. P., iskaz vještakinje, dopuna nalaza i mišljenja vještakinje E. C. P.,, kao i sva druga dokumentacija priležeća spisu.

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o kreditu broj xxx sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika S. banke d.d. kao kreditora 20. travnja 2006., koje su sadržane u čl. 1. i 10. toga Ugovora o valutnoj klauzuli) te zahtjev za isplatu na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta u visini razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica tijekom otplatnog razdoblja sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od dospijeća do isplate.

6. Pritom, među strankama nije sporno da je između tužiteljice kao korisnice kredita i prednika tuženika (S. banke d.d.) kao kreditora 20. travnja 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj xxxxx (dalje u tekstu: Ugovor), na temelju kojeg je prednik tuženika odobrio tužiteljici isplatu kredita u iznosu od 28.000,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja. Nije sporno da su stranke u članku 1. točka 2. ugovorile valutnu klauzulu, određujući da se kredit ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti, a u čl. 10. da se kredit otplaćuje u 84 mjesečna anuiteta i to 83 jednaka mjesečna anuiteta u iznosu od 422,69 CHF te jedan anuitet iznosa 419,93 CHF, a prema čl.10.d) točka 1. određeno je da se ti mjesečni anuiteti plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća.

6.1. Nije sporno da je tijekom otplatnog perioda (sve do svibnja 2013. kada je kredit otplaćen) došlo do promjena tečaja švicarskog franka što je rezultiralo povećanjem iznosa mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica bila dužna plaćati.

7. Sporno je radi li se o valjanim ili ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli, a posljedično tome, ima li tužiteljica osnovano pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženik od nje naplatio na temelju takvih odredbi. S tim u vezi valja utvrditi i može li se tužiteljica kao individualni potrošač pozivati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Osim toga, sporna je i osnovanost tuženikovog prigovora zastare.

8. Nije osnovan stav tuženika u dijelu kojim negira učinak presude donesene u kolektivnom sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

8.1. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.2. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika i pravnog prednika tuženika, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.

8.3. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužiteljice i prednika tuženika, a koji u čl. 1. toč 2. i čl.10.d) toč.10. sadrži odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno pozvao na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

8.4. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi članka 502.a stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19., u nastavku: ZPP) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

8.5. Odredbom čl. 118. ZZP propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odluka sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.

8.6. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

8.7. Stoga, kako je u presudi donesenoj u kolektivnom sporu utvrđeno da je i pravni prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, o tome, po ocjeni ovoga suda, nije bilo potrebno provoditi dokazni postupak u ovom individualnom sporu, već su navedene odredbe (odredbe čl.1.toč.2. i čl.10.d) toč.10. o valutnoj klauzuli u CHF), cijeneći pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite na koja se tužitelj pozvao, slijedom svega obrazloženog, utvrđene ništetnima.

8.8. Pritom valja napomenuti da je tuženik u tijeku postupka, osporavajući osnovanost tužbenog zahtjeva, u bitnom naveo sve činjenice već istaknute, preispitane i otklonjene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom na to da su ti navodi već otklonjeni u postupku kolektivne zaštite, o istima u ovom postupku nije bilo potrebno posebno raspravljati, tim više što su odredbe sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu o valutnoj klauzuli sadržajno identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite. Tuženik, pri tom, nije istaknuo nikakve osobite navode iz kojih bi proizlazilo da je u konkretnom slučaju, došlo do pregovaranja o odredbama koje se odnose na valutnu klauzulu. Stoga su navodi tuženika u tom smjeru ocijenjeni paušalnima.

8.9. S obzirom da je u ovom predmetu ipak proveden dokaz saslušanjem tužiteljice, valja se osvrnuti i na sadržaj njena iskaza. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je ovo prvi kreditni odnos u kojem je sudjelovala, da je ugovor o kreditu sklopila jer joj je trebala gotovina, da je o navedenom razgovarala sa službenikom banke na šalteru koji joj je ponudio kredit u CHF navodeći da se radi o stabilnoj i povoljnoj valuti. U svom iskazu tužiteljica navodi da joj je nije ponuđen kredit u valuti EUR te da nije prethodno dobila ugovor o kreditu na uvid već ga je pročitala prije potpisivanja iza šaltera banke. Bilo joj je bitno kolika će biti mjesečna rata zbog njenih mjesečnih primanja i kada je to uzela u obzir umanjeno za naknadu banke dobiveni iznos bio joj je dovoljan za kupnju brodskog motora. Navodi da joj je rata od predviđenog iznosa 1.900,00 kuna narasla najviše do 3.010,00 kuna. Ističe da je razumjela značenje valutne klauzule točnije da će kredit vraćati u kunama, međutim da na njezin upit naknadno nije dobivala obavijesti o promjeni tečaja, a na uplatnicama je bio naveden samo iznos kuna koje treba platiti bez navođenja tečaja koji je primijenjen za obračun svakog anuiteta. Navodi da nije znala na temelju čega bi tečaj mogao biti promijenjen i kako to izračunati i ni u kojem slučaju nije očekivala ovakav porast te o navedenom do strane banke nije bila upozorena. Sud smatra iskaz tužiteljice vjerodostojnim jer je tužiteljica iskazivala sadržajno, logično i uvjerljivo pri tom ne upadajući u kontradikcije, a pri tom vjerodostojnost njenog iskaza nije osporena.

8.10. Iako je ugovaranje valutne klauzule dopušteno prema odredbi čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje u tekstu: ZOO), u postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik, a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Upravo navedeno utvrdio je i ovaj sud iz iskaza tužiteljice. Stoga su takve ugovorne odredbe uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

8.11. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom CHF i promjenjive kamatne stope (kamatna stopa predmet je drugog postupka), a slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama i (ili) aktima tuženika, a kako to nije slučaj u spornom ugovoru, to su spomenute odredbe ocijenjene kao nerazumljive pa time i nepoštene, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača pa se radi o ništetnim odredbama.

8.12. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki I izreke ove presude.

9. Prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje u tekstu: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijena u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

9.1. Tužiteljica stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO-a o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO kao opće pravilo i čl. 1115. kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu primjenom ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.

9.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

10. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji E. C. P., koja je u svom nalazu i mišljenju, prema uputi suda, utvrdila razliku između plaćenih anuiteta prema spornom Ugovoru o kreditu i iznosa koje je tužiteljica trebala plaćati uzimajući u obzir početni tečaj. Za svoj izračun vještakinja je koristila parametre početnih uvjeta kredita i to da je iznos kredita bio 28.000,00 CHF te da je početni prodajni tečaj na dan sklapanja ugovora o kreditu 20. travnja 2006. bio 1 CHF = 4,6800 kuna, dok je isplata kredita izvršena 25. travnja 2006. kojeg je dana tečaj bio 1 CHF = 4,669800 kuna. Stoga je vještakinja izradila dva obračuna, prvi prema prodajnom tečaju na dan sklapanja ugovora (20. travnja 2006.) po kojem razlika po osnovi preplaćenog tečaja iznosi 25.132,12 kuna i drugi prema prodajnom tečaju na dan isplate kredita (25. travnja 2006.) koji iznosi 25.371,58 kuna (list 105 spisa).

10.2. Stranke su imale prigovore na nalaz i mišljenje vještakinje. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju navodeći da vještakinja nije uzela u obzir činjenicu da je tužiteljica bila u zakašnjenju s plaćanjem svih mjesečnih anuiteta odnosno da je propustila obračunati zateznu kamatu koja je naplaćivana, što je posljedično dovelo do drugačijeg iznosa. Osim toga tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju ne slažući se da se za potrebe ovog vještačenja vještakinja služi nalazom i mišljenjem iz ovosudnog predmeta posl.br.P-2177/2015 vještakinje Z. M.. Naknadno je tuženik ukazao da je vještakinja primijenila krivi tečaj.

10.3. Tužiteljica isprva nije imala primjedbe, međutim naknadno je prigovorila nalazu i mišljenju navodeći da je vještakinja trebala dugovane iznose izračunati prema kupovnom tečaju kreditora na dan plaćanja odnosno sklapanja ugovora o kreditu.

10.4. Radi očitovanja na primjedbe i prigovore stranaka vještakinja je izradila dopunu nalaza i mišljenja te je i usmeno izložila svoj nalaz i mišljenje. Tako je u odnosu na primjedbe tuženika vještakinja obrazložila da je zatezne kamate koje su tužiteljici naplaćene zbog zakašnjenja s pojedinim uplatama anuiteta uzimala u obzir prilikom obračuna razlike plaćenih anuiteta, a u tu svrhu koristila se karticom prometa tuženika iz koje proizlazi točno kada su i u kojem iznosu vršene uplate. Plaćenu zateznu kamatu vještakinja je uzela u obzir na način da je oduzimala naplaćeni iznos na ime zateznih kamata i tako dobiveni iznos uspoređivala. U tom je dijelu vještakinja objasnila način obračuna, stoga daljnjih primjedbi po toj osnovi nije bilo te je time vještakinja otklonila prigovor tuženika. Nadalje, s obzirom da tuženik nije bio suglasan da se za potrebe vještačenja u ovom predmetu koriste podaci iz nalaza i mišljenja vještakinja Meden u odnosu na kamatnu stopu iz drugog predmeta, vještakinja je u tom dijelu dopunila nalaz i mišljenje te na takav obračun stranke više nisu imale primjedbe. Vještakinja je izradila dvije varijante dopune nalaza i mišljenja koristeći kupovni tečaj na dan sklapanja ugovora 20. travnja 2006. te posebno kupovni tečaj na dan isplate kredita 25. travnja 2006. U konačnici stranke više nisu imale primjedbe na matematički obračun vještakinje te je sud konačno prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje s dopunama s obzirom je vještakinja isti izradila stručno i profesionalno pri tom se obrazloženo očitujući o primjedbama stranaka.

11. Ovdje valja napomenuti da je tuženik u konačnici podneskom od 3. veljače 2022. prigovorio nalazu i mišljenju vještakinje navodeći da ista nije obračunala negativne razlike za anuitete kada je tečaj bio manji od početnog tečaja po kojem je kredit isplaćen. Međutim, navedeno niti nije bila zadaća vještakinje, a k tome riječ je o navodu kojeg je tuženik po prvi puta istaknuo prilikom očitovanja na dopunu nalaza i mišljenja vještakinje, dakle tijekom glavne rasprave. S obzirom da tuženik nije naveo niti dokazao da postoje okolnosti koje su ga spriječile da takav činjenični navod pravovremeno iznese, u navedenom je, primjenom odredbe članka 299. ZPP-a prekludiran, stoga takav navod sud nije uzeo u obzir.

12. S obzirom na utvrđenje ovoga suda da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru nepoštene, a time i ništetne, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je uzeti u obzir početni kupovni tečaj na dan sklapanja ugovora, a uzimajući u obzir i da iznos dobiven po tom obračunu tužiteljica prvenstveno potražuje (k tome je iznos po tom tečaju manji od onog koji je vrijedio na dan isplate). Stav je ovoga suda da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti prodajni tečaj ugovoren odredbom članka 10.d). točka 1. Ugovora o kreditu s obzirom je navedena odredba utvrđena ništetnom i nije riječ o tečaju koji je tužiteljici mogao biti poznat.

12.1. Slijedom navedenog, s obzirom da je tužiteljica specificirala tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještakinje, isti je valjalo prihvatiti i na temelju čl. 1111. i 1115. ZOO-a odlučiti kao u točki II. izreke presude. Uzimajući u obzir da je prihvaćen prvotno postavljeni kondemnatorni tužbeni zahtjev, o eventualno kumuliranom dijelu zahtjeva sud nije posebno odlučivao.

13. Konačno, tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

13.1. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

13.2. Osim toga, kako je u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP sud u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu vezan za pravno utvrđenje iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, treba smatrati da je podnošenjem takve tužbe došlo do prekida zastarijevanja u smislu odredbe članka 241. ZOO/05. U protivnom, kada se ne bi smatralo da je podnošenjem tužbe za kolektivnu zaštitu prekinuto zastarijevanje pojedinačnih zahtjeva potrošača, odredbe čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP u mnogim slučajevima ne bi ni imale smisla jer bi do pravomoćnosti presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (ovdje 14. lipnja 2018.) bili zastarjeli svi zahtjevi iz Ugovora o kreditu dospjeli do 14. lipnja 2013., što zasigurno ne bi bilo u duhu prava Europske unije glede zaštite prava i interesa potrošača i njihove jednakosti pred zakonom te u skladu s pravilima o ostvarenju prava na restituciju neosnovano isplaćenih iznosa, neovisno o tome je li ugovorna odredba utvrđena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača.

13.3. Pored navedenog, tužiteljica je opravdano smatrala da će se pitanje osnovanosti osnove njegova zahtjeva za restituciju, a to je pitanje postojanja povrede propisa zaštite potrošača odnosno povreda ili ugrožavanja kolektivnih interesa i prava potrošača koje je tužitelj iz članka 502.c ZPP ovlašten štititi, riješiti u kolektivnom sporu pa bi bilo nesvrsishodno i protivno interesima i pravima potrošača kao slabije i time ranjive ugovorne strane da prije pravomoćnog dovršetka kolektivnog spora usporedno pokreće i individualni spor iako je kolektivni spor pokrenut upravo radi zaštite (i) njegovih prava i interesa. Podnošenje kolektivne tužbe iz članka 502.a ZPP se stoga odnosilo i na subjektivno pravo ovdje tužiteljice kao potrošača koji se u aktualnoj parnici na to pozvao, a pravni prednik tuženika je to bio i u kolektivnom sporu koji je pokrenut 4. travnja 2012. pa se ne može pozivati na zastaru jer je znao da se zatražena kolektivna zaštita može odnositi na subjektivna prava svih korisnika kredita iz ugovora o kreditu sklopljenih u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.

13.4. Slijedom navedenog, stav je ovoga suda da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara novčane tražbine tužiteljice (tako i u Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.).

14. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi sa čl. 155. ZPP. Tužiteljici s obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev pripada po 100 bodova za sastav tužbe (Tbr.7.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika -„Narodne novine“, broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15: dalje: Tarifa), sastav podnesaka od 12. travnja 2019. i 16. studenog 2021. (Tbr.8.1. Tarife) te za zastupanje na ročištima 17. lipnja 2019., 23. rujna 2019., 1. rujna 2020. i 2. svibnja 2022. (Tbr.9.1. Tarife). Tužiteljici, nadalje, pripada 25 bodova za sastav podnesaka od 27. srpnja 2020. i 21. siječnja 2022. (Tbr. 8.3. Tarife) te za zastupanje na ročištu 7. svibnja 2019. (Tbr. 9.5. Tarife) te 50 bodova za zastupanje na ročištu za objavu odluke (Tbr. 9.3. Tarife). Time je tužiteljici priznato ukupno 825 bodova, a što obzirom na vrijednost boda od 10,00 kuna i uvećano za pripadajući PDV (Tbr. 42. Tarife) iznosi 10.312,50 kuna. Također, tužiteljici je priznat trošak plaćenog i utrošenog predujma za provedbu vještačenja u iznosu od 4.400,00 kuna te trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 1.329,00 kuna. Stoga, ukupan parnični trošak koji je dosuđen tužiteljici iznosi 16.041,50 kuna.

14.1. U preostalom dijelu zahtjev tužiteljice odbijen je kao previsoko postavljen i neosnovan. Trošak zahtjeva za mirno rješenje spora i trošak sastava podneska od 20. svibnja 2020. nisu bili potrebni za vođenje ove parnice. Tužiteljica je nakon specifikacije iz podneska 20. svibnja 2020. imala primjedbe na nalaz i mišljenje vještakinje te je ponovno specificirala tužbeni zahtjev (trošak kojeg joj je priznat u cijelosti).

15. Tuženik nije uspio u sporu pa je njegov zahtjev za naknadu parničnog troška u cijelosti odbijen kao neosnovan.

U Puli, 14. lipnja 2022.

Sutkinja

Ana Brgles Keser

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku uz R/pristojba na presudu

2. Tuženiku po punomoćniku