REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 2392/2018-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika (dalje u tekstu tužitelj) KI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Nenad Stjepan Knežević, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika-protutužitelja (dalje u tekstu tuženici) DI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i II. GI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Vladimir Đurović, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola, broj Gž-499/17-2 od 17. srpnja 2017., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5769/07-82 od 31. svibnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 14. lipnja 2022.
p r e s u d i o j e :
Odbijaju se revizije tuženika kao neosnovane.
Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja u toč.I. naloženo je tuženiku DI isplatiti tužitelju iznos od 491.058,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 3. svibnja 2007. do isplate po zakonom propisanoj stopi. Točkom II. naloženo je tuženiku GI isplatiti tužitelju iznos od 491.058,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 3. svibnja 2007. do isplate po zakonom propisanoj stopi. Točkom III. je naloženo tuženicima nadoknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 428.475,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 31. svibnja 2016. do isplate, po zakonom propisanoj stopi. Točkom IV. i V. su odbijeni protutužbeni zahtjevi tuženika- protutužitelja DI i GI kojim su zahtijevali da im tuženik- protutužitelj, svakome od njih, isplati iznos od 772.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 11. srpnja 2008. do isplate.
Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je prigovor tužitelja u pogledu stvarne nenadležnosti suda prvog stupnja za suđenje o protutužbenim zahtjevima tuženika, kao i tužiteljev prijedlog za donošenje rješenja o privremenoj mjeri kojom bi se, radi osiguranja novčane tražbine tužitelja, zabranilo tuženiku GI bilo kakvo raspolaganje, opterećenje ili otuđenje njegovog poslovnog udjela u visini od 10% u društvu Medinvest d.o.o. i naplata dobiti (dividende) s naslova navedenog suvlasničkog dijela, a društvu Medinvest d.o.o. isplata tuženiku GI godišnje dividende na koju bi imao pravo s naslova navedenog suvlasničkog dijela društva do utužene visine s kamatom i troškovima postupka, sve do pravomoćnog okončanja parničnog postupka.
2. Drugostupanjskom presudom odlučeno je:
„I. Djelomično se prihvaća žalba tuženika-protutužitelja, kao osnovana, preinačava se toč. III. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. P-5769/07-82 od 31. svibnja 2016., tako da glasi.
„Tuženici-protutužitelji su dužni nadoknaditi tužitelju-protutuženiku trošak postupka u iznosu od 390.756,25 kuna, u roku od 15 dana.
Odbija se zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadu troška postupka u iznosu od 37.718,75 kuna sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom od 31. svibnja 2016 do isplate.„
II. U preostalom dijelu se odbija žalba tužitelja, kao neosnovana, te se potvrđuju toč. I., II., IV. i V. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. P-5769/07-82 od 31. svibnja 2016.
III. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.“
3. Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je njihova žalba odbijena kao neosnovana revizije su podnijeli tuženici, navodeći da iste podnose radi pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka na temelju čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – dalje: ZPP). Predlažu da revizijski sud pobijanu odluku ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
4. Tužitelj u odgovoru na revizije osporava navode tuženika, te predlaže revizije odbiti kao neosnovane.
5. Revizije tuženika nisu osnovane.
6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer obje nižestupanjske presude sadrže dostatne razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti između stanja spisa i obrazloženja tih odluka te se obje nižestupanjske presude mogu valjano ispitati. Tako obje nižestupanjske presude sadrže jasne razloge o tome zbog čega nižestupanjski sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev i odbijaju protutužbeni zahtjev.
7.1. Sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Prema odredbi čl. 220. st. 1. i 2. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke i sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica. Nižestupanjski sudovi su postupajući u skladu sa navedenim odredbama proveli dokaze koje su ocijenili važnim za donošenje odluke u konkretnom predmetu. Obzirom na navedeno nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi sa odredbom čl. 8. i 220. ZPP na koju se ukazuje u reviziji.
8. U reviziji tuženici iznose svoju ocjenu izvedenih dokaza i izvode drugačije činjenične zaključke od sudova nižeg stupnja. Tvrdnje kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu uzete u razmatranje jer se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a revizijski sud odlučuje o reviziji polazeći od činjeničnih utvrđenja sudova nižeg stupnja.
9. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).
10. Predmet spora su zahtjevi tužitelja kojima on traži da se naloži svakom od tuženika da mu isplate iznose od po 491.058,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 3. svibnja 2007. do isplate, ali i protutužbeni zahtjev tuženika kojima traže da se tužitelju naloži da im isplati, svakome iznos od 772.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 11. srpnja 2008. do isplate.
11. U postupku je utvrđeno:
- da je PI, tužbom od 05. veljače 2002. u predmetu istog suda poslovni broj: P-1328/02, zahtijevao od ovdje tužitelja i tuženika da mu, po osnovi vraćanja zajma od 296.000,00 DEM iz Ugovora o zajmu zaključenog 30. prosinca 1998. između PI, s jedne strane kao zajmodavca, i tužitelja i tuženika, s druge strane kao zajmoprimaca, solidarno isplate kunsku protuvrijednost iznosa od 151.020,41 eura s ugovornom kamatom od 6% godišnje od 30. prosinca 1998. do isplate, te da mu nadoknade troškove postupka,
- da su PI, tužitelj i tuženici na raspravi održanoj u tom predmetu 4. studenoga 2002. sklopili sudsku nagodbu, kojom su se tužitelj i tuženici obvezali, solidarno isplatiti PI iznos od 138.080,58 eura s kamatama tekućim od 01. siječnja 2003. do isplate po stopi od 10% godišnje i to u četiri jednaka obroka svaki po 25%, a na način da će isplatiti: do 31. ožujka 2003. iznos od 34.520,15 eura i dospjelu ugovorenu kamatu od 1. siječnja 2003. do dana plaćanja; do 30. lipnja 2003. iznos od 34.520,15 eura i dospjelu ugovorenu kamatu od 01. siječnja 2003. pa do dana plaćanja; do 30. rujna 2003. iznos od 34.520,15 eura i dospjelu ugovorenu kamatu od 01. siječnja 2003. pa do dana plaćanja i do 31. prosinca 2003. iznos od 34.520,15 eura i dospjelu ugovorenu kamatu od 01. siječnja 2003. pa do dana plaćanja, te mu solidarno najkasnije do 31. ožujka 2003. naknaditi trošak postupka i nagodbe u iznosu od 26.975,00 kuna, time da su suglasno utvrdili da ukoliko ne isplate pojedinu ratu zaključene nagodbe, uključujući i kamate, te trošak postupka u prethodno određenim rokovima, odnosna rata zaključene nagodbe postaje ovršna u tom dijelu,
- da je predmet istog suda poslovni broj: P-10367/04, koji je tužitelj pokrenuo tužbom od 15. prosinca 2004. protiv PI i tuženika radi utvrđenja ništetnosti naprijed navedene sudske nagode, okončan pravomoćnošću rješenja poslovni broj: P-10367/04 od 30. kolovoza 2007., kojim je utvrđeno da je tužba u toj pravnoj stvari povučena,
- da tuženici PI nisu ispunili obvezu iz sudske nagodbe od 04. studenoga 2002.,
- da su Avans d.o.o., direktor kojega je tužitelj, i BI-ZI d.o.o., direktor kojega je bio I. - tuženik DI, sklopili 30. srpnja 2000. Ugovor o poslovno tehničkoj suradnji, kojim su uredili način i uvjete zajedničkog poslovanja na vađenju i utovaru šljunka i pijeska iz korita rijeke Save i
- da su stranke namjeravale vratiti zajam PI iz dobiti koju bi ostvarile iz tog zajedničkog poslovanja sa šljunkom,
- da taj Ugovor o poslovno tehničkoj suradnji nije realiziran.
12. Nižestupanjski sudovi su na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja koji je (na ime solidarne obveze stranaka iz zaključene sudske nagodbe pred Općinskim sudom u Šibeniku) vjerovniku PI **.**.2007. isplatio iznos od 200.000,00 eura, odnosno 1.473.174,00 kuna, uz zaključak kako su mu tuženici, kao solidarni dužnici, na temelju odredbe čl. 423. st. 1. i 424. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/01, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO), dužni isplatiti dio vraćenog zajma koji otpada na njih, svaki od njih po 1/3 isplaćenog iznosa, odnosno 491.058,00 kuna. Protutužbeni zahtjev tuženika odbili su sudovi uz zaključak kako već iz nespornih činjenica proizlazi da ugovor o poslovno tehničkoj suradnji stranaka nije realiziran pa BI-ZI d.o.o. nije ostvario dobit iz tog posla (niti je tužio Avans d.o.o. za naknadu izgubljene dobiti zbog povrede ugovorne obveze), a tuženici ne mogu osnovano, direktno od Avansa d.o.o., a pogotovo ne od tužitelja, kao fizičke osobe, zahtijevati isplatu udjela iz dobiti Avansa d.o.o. od posla vađenja šljunka.
13. Pravilno nižestupanjski sudovi navode da je tužitelj ispunio obvezu stranaka prema zajedničkom vjerovniku PI, čime je prestala obveza tuženika prema njemu (a iznos koji mu je platio niži je od iznosa stvarnog duga stranaka po spomenutoj sudskoj nagodbi), on ima pravo zahtijevati od sudužnika da mu u jednakim dijelovima naknade dijelove obveza koje padaju na njih, sve prema odredbi čl. 423. st. 1. i 424. st. 1. ZOO, u vezi i s čl. 414. st. 1. ZOO.
14. Naime, odredba čl. 423. st.1. ZOO propisuje da dužnik koji je ispunio obvezu ima pravo zahtijevati od svakog sudužnika da mu naknadi dio obveze koji pada na njega, dok odredba čl. 424. st. 1. ZOO propisuje da ako nije što drugo ugovoreno ili inače ne proizlazi iz pravnih odnosa sudionika u poslu, na svakog dužnika dolazi jednak dio.
Odredba iz čl. 414. st.1 ZOO glasi: „Svaki dužnik solidarne obveze odgovara vjerovniku za cijelu obvezu i vjerovnik može zahtijevati njezino ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjena, ali kad jedan dužnik ispuni obvezu, ona prestaje i svi se dužnici oslobađaju.“
15. Dakle, pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je naloženo svakom tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 491.058,00 kuna, a koji iznos predstavlja i niži iznos od 1/3 solidarne obveze iz spomenute sudske nagodbe koju je vjerovniku PI u cijelosti ispunio tužitelj.
16. Pravilno su nižestupanjski sudovi odbili protutužbeni zahtjev tuženika uz obrazloženje da ugovor o poslovno tehničkoj suradnji između Avans d.o.o. i BI-ZI d.o.o. nije ni realiziran pa nije bilo ni dobiti iz tog posla, te tuženici ne mogu od tužitelja, kao fizičke osobe, zahtijevati da im isplati udio iz dobiti Avansa d.o.o. od predmetnog posla vađenja šljunka (neovisno o tome je li Avans d.o.o. prodao koncesiju ili je vadio šljunak s drugim poslovnim partnerom), te stoga nema pasivne legitimacije na strani tužitelja-protutuženika u pogledu protutužbenog zahtjeva.
17. Radi svega navedenog valjalo je, na temelju članka 393. ZPP-a, revizije tuženika odbiti kao neosnovanu.
18. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju, jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP u vezi čl. 166. st. 1. ZPP).
Zagreb, 14. lipnja 2022.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
