REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1142/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CV, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Jelena Nujić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, OIB 5263428587, koju zastupa zakonski zastupnik Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1305/2017-2 od 13. veljače 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4132/14-27 od 7. srpnja 2017., u sjednici održanoj 14. lipnja 2022.,

r i j e š i o  j e:

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točki I. izreke odbijen tužbeni zahtjev kojim je tražena naknada neimovinske štete u iznosu od 53.240,00 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate, kao i naknada imovinske štete u iznosu od 1.800,00 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate. Odlukom je o parničnom trošku sadržanoj u točki II. izreke naloženo tužitelju isplatiti tuženoj po osnovi troškova postupka iznos od 5.750,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom od 5. srpnja 2017. do isplate.

2. Drugostupanjskom je presudom u točki I. izreke odbijena kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda. Ujedno je u točki II. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), podnosi tužitelj pobijajući je u cijelosti, s prijedlogom da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje, odnosno preinače prihvaćanjem tužbenog zahtjeva.

4. Na reviziju nije odgovoreno.

5. Revizija nije dopuštena.

6. Prema odredbi članka 382. stavka 2. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (izvanredna revizija), primjerice: 1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem i 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

7. U reviziji koju podnosi na temelju odredbe članka 382. stavka 2. ZPP stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela te određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, kao i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (članak 382. stavak 3. ZPP). Iz sadržaja navedenih odredaba ZPP proizlazi da je za dopuštenost izvanredne revizije potrebno kumulativno ispunjenje slijedećih pretpostavki: da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da su uz pitanje određeno navedeni propisi i drugi važeći izvori prava koji se na njega odnose, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da sadrži određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

8. U reviziji tužitelj postavlja tri pitanja:

- predstavlja li korištenje vatrenog oružja od strane policijskog službenika opasnu djelatnost odnosno opasnu stvar u smislu odredbe članka 1063. Zakona o obveznim odnosima;

- odgovara li Republika Hrvatska za štetu koja potječe od opasne stvari koja je u njezinom vlasništvu ako je štetu počinio policijski službenik u službi ili u vezi s obavljanjem službe;

- odgovara li Republika Hrvatska u skladu s odredbom članka 116. Zakona o policiji po principu objektivne ili subjektivne odgovornosti za štetu?

9. Revident smatra da su navedena pitanja važna radi osiguranja jedinstvene primjena prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni stoga što "revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanjima o kojima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova i jer je revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem. Kao razlog važnosti postavljenih pitanja revident ukazuje da je pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda nepodudarno s pravnim shvaćanjima revizijskog suda izraženima u odlukama broj Rev 688/06 od 23. kolovoza 2006., Rev 332/04 od 31. ožujka 2004., Rev 549/08 od 17. prosinca 2008. i Rev 1278/06 od 6. listopada 2005.

10. Predmet je spora zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u iznosu od 53.240,00 kuna, kao i imovinske štete u iznosu od 1.800,00 kuna, sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a zbog štete nastale u štetnom događaju od 17. prosinca 2012. kada je tužitelj ozlijeđen pri uporabi vatrenog oružja policijskog službenika.

11. U provedenom je postupku utvrđeno:

- da je tužitelj ozlijeđen u događaju od 17. prosinca 2012. dok se nalazio kao suvozač u vozilu Fiat Punto koje je prema evidenciji policijskih službenika PU Zagrebačke evidentirano kao vozilo korišteno u kriminalnim radnjama i za koje je izdana tjeralica,

- da su policijski službenici PU Zagrebačke, nakon što je vozilo Fiat Punto uočeno u naselju Kozari bok u Zagrebu, krenuli za vozilom, slijedili ga, upalili pritom rotirna svjetla na vozilu u kojem su se nalazili, nakon kraće potjere zaobišli vozilo Fiat Punto pozvavši ga da se zaustavi te izašli iz vozila,

- da vozač vozila Fiat Punto nije zaustavio vozilo, već se na poziv policijskih službenika oglušio, dodao gas na vozilu te krenuo na jednog od policijskih službenika i naletio na tog policijskog službenika koji je reagirao bacanjem na prednji dio policijskog vozila, a u namjeri zaustavljanja vozila u bijegu pucao je iz službenog vatrenog oružja u stražnji kraj vozila u bijegu,

- da je tom prigodom metak završio u unutrašnjosti vozila s desne strane prošavši kroz sjedalo suvozača na koji je način tužitelj ozlijeđen zadobivši prostrijelnu ranu stražnjeg međurebrenog prostora s lijeve strane.

12. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja sud je prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev pozivom na odredbu članka 1045. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) smatrajući u bitnom da tužitelj nije dokazao da je policijski službenik utužene prigode postupao protupravno odnosno suprotno odredbi članka 93. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima ("Narodne novine" broj 76/09 i 92/14 - dalje: ZOPPO), kao i da nije dokazao da je policijski službenik postupao namjerno ili nepažnjom koja bi dovela do predmetnog štetnog događaja. Štoviše, sud je prvog stupnja na temelju provedenog dokaznog postupka zaključio da su policijski službenici postupali u okviru svog ovlaštenja i pravila struke te uporabili sredstva prsile na propisani način i premjereno konkretnoj situaciji.

13. Odlučujući o žalbi tužitelja, drugostupanjski je sud žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu ocjenjujući da su za odgovornost tužene u okolnostima konkretnog slučaja mjerodavne odredbe članaka 30. i 115. Zakona o policiji ("Narodne novine" broj 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15 i 121/16 - dalje: ZOP) u vezi s odredbama članaka 81., 82., 83., 91., 92. i 93. ZOPPO, te odredbom članka 1045. ZOO. Naime, sud je drugog stupnja imao na umu da ZOP ne sadrži posebne odredbe koje bi se primjenjivale isključivo na državu kao odgovornu osobu, pa da se na slučajeve kad država odgovara prema ZOP primjenjuje opći propis koji uređuje matično područje obveznog prava, konkretno odredba članka 1045. ZOO prema kojoj je odgovornost na temelju presumirane krivnje pravilo, a objektivna odgovornost iznimka. U tom smislu za štetu koju policijski službenik počini trećim osobama u službi ili u vezi sa službom odgovara Republika Hrvatska, osim ako se dokaže da je šteta posljedica zakonite primjene policijskih ovlasti za rad policijskih službenika, pri čemu za javnopravnu odgovornost tužene moraju biti kumulativno ispunjene tri pravne pretpostavke: prvo, nezakoniti ili nepravilni rad policijskog službenika; drugo, postojanje štete koja je zbog toga nastala oštećeniku i treće, uzročna veza između nezakonitog ili nepravilnog rada policijskog službenika i nastale štete oštećeniku, pri čemu je bitno dokazati da je nastala šteta neposredna posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada policijskog službenika, odnosno da šteta ne bi nastala da nezakonitog ili nepravilnog rada nije bilo.

14. Kako je u postupku utvrđeno da u opisanom postupanju policijskog službenika nije bilo obilježja nepravilnosti niti nezakonitosti, sud je drugog stupnja ocijenio pravilnim zaključak prvostupanjskog suda prema kojem u okolnostima konkretnog slučaja nema odgovornosti tužene za štetu koju tužitelj trpi zbog predmetnog ozljeđivanja.

15. U odnosu na pitanja koja revident postavlja u reviziji i razloge važnosti na koje ukazuje, valja najprije primijetiti da su razlozi važnosti na koje revident ukazuje djelomično proturječni jer revident najprije navodi da revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje o spornom pitanju odgovornosti tužene odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a da je riječ o pitanjima o kojima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, pri čemu ne ukazuje ni na jednu različitu drugostupanjsku odluku, dok u isto vrijeme navodi i da je revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali da je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

16. Kod činjenice da revident kao razlog važnosti postavljenih pitanja ukazuje da o spornim pitanjima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, ali konkretno ne ukazuje ni na jednu odluku drugostupanjskih sudova koja bi bila različita od pobijane, valja uzeti da tvrdnja tužitelja kao revidenta o važnosti postavljenih pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ne daje uporište za zaključak da su postavljena pitanja po ovoj osnovi, doista važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

17. Što se, pak, tiče razloga vezanog uz nepodudarnost pravnog shvaćanja na kojem je utemeljena pobijana presuda s pravnim shvaćanjima ovog suda izraženima u presudama broj Rev 1278/06-2 od 14. ožujka 2007., Rev 688/06-2 od 23. kolovoza 2006., Rev 549/08-2 od 17. prosinca 2008. i Rev 332/04-2 od 31. ožujka 2004., odgovoriti je da se u tim odlukama revizijski sud nije izjašnjavao o odgovornosti tužene za štetu počinjenu u obavljanju službe policijskog službenika, o čemu se radi u konkretnom slučaju, već se sud izjašnjavao o odgovornosti tužene za štetu koju počine pripadnici oružanih i redarstvenih snaga, a koja je šteta nastala izvan službe. U tim je odlukama izraženo pravno shvaćanje prema kojem Republika Hrvatska odgovara za štetu nastalu trećim osobama od opasnih stvari u njezinu vlasništvu, koja nije nastala u obavljanju službe ili u vezi s obavljanjem službe, uključujući i štetu nastalu od vatrenog oružja, na temelju općih propisa o odgovornosti za štetu od opasnih stvari, kao i svaki drugi imatelj opasne stvari.

18. Kako se u okolnostima konkretnog slučaja radi o odgovornosti tužene za štetu koju je počinio policijski službenik temeljem zakonite primjene policijskih ovlasti u obavljanju službe, pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda nije nepodudarno s praksom ovog suda na koju ukazuje revident, već se radi o tome da razlozi važnosti na koje ukazuje revident očito nisu odgovarajući.

19. U opisanim okolnostima pravna pitanja postavljena u reviziji nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, što tužiteljevoj reviziji daje obilježje nedopuštenosti. Slijedom naprijed navedenog, reviziju je tužitelja valjalo odbaciti na temelju odredbe članka 392.b stavka 3. ZPP i riješiti kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 14. lipnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Viktorija Lovrić