REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1394/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠK, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Zoranu Horvatiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2837/2016-2 od 22. ožujka 2018., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn- 5032/10-93 od 12. listopada 2016., u sjednici održanoj 14. lipnja 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 37.000,00 kn te mu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.137,92 kn, sve sa zateznim kamatama tekućim od 12. listopada 2016. do isplate (točka I. izreke), odbijen je kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 313.000,00 kn s pripadajućim kamatama (točka II. izreke) te je naloženo tužitelju naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 25.365,00 kn (točka III. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom žalbe tužitelja i tuženika djelomično su prihvaćene, djelomično odbijene kao neosnovane pa je presuda suda prvog stupnja potvrđena u pobijanom dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 37.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 12. listopada 2016. do isplate te u pobijanom dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 290.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 12. listopada 2016. do isplate (točka I.1. izreke). Nadalje, preinačena je presuda suda prvog stupnja u odbijajućem dijelu pod točkom II. izreke i suđeno tako da je naloženo tuženici isplatiti tužitelju na ime naknade štete daljnji iznos od 23.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 12. listopada 2016. do isplate (točka I.2. izreke). Preinačena je i odluka o troškovima parničnog postupka na način da svaka stranka snosi svoje parnične troškove, a tuženici nije dosuđen trošak žalbe (točka I.3. izreke).

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi tužitelj na temelju odredbe članka 382. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje u tekstu: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1., kao i članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija nije osnovana.

6. U povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (članak 392.a ZPP).

7. Revident neosnovano ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP. Protivno navodima revizije, pobijana presuda je jasna i neproturječna, a takvi su i razlozi o odlučnim činjenicama, slijedom čega se drugostupanjska presuda može ispitati pa ovaj revizijski razlog nije ostvaren.

8. Revizijski navodi tužitelja koji se zapravo svode na osporavanje činjeničnog utvrđenja nižestupanjskih sudova nisu razlozi zbog kojih se revizija može podnijeti, stoga ih revizijski sud nije ni ispitivao (članak 385. ZPP).

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti koju je pretrpio zbog činjenice da je teško oklevetan u dosjeu pohranjenom u VSOA-a, a da je štetu pretrpio samom činjenicom saznanja za navode u tom dosjeu za koje tvrdi da predstavljaju klevetu.

10. Tijekom postupka je utvrđeno:

- da je sigurnosna – obavještajna služba MORH (dalje u tekstu: VSOA) obavila sigurnosnu provjeru tužitelja 16. travnja 1993. na zahtjev kabineta ministra obrane pod brojem 512-04-04-1/3/93/65 u svrhu imenovanja tužitelja za zamjenika predsjednika novačke komisije broj 6 Sisak,

- da je Sigurnosno obavještajna agencija (dalje u tekstu: SOA) dopisom od 4. lipnja 2007. zatražila podatke za tužitelja kao zaposlenika Društva Pleter d.o.o. (čiji je osnivač Vlada Republike Hrvatske) za potpunu sigurnosnu provjeru sukladno članku 48. Zakona o sigurnosno obavještajnom sustavu Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 79/06, 105/06), da je VSOA dopisom od 20. lipnja 2007. dostavila SOA-i podatke kojim je VSOA raspolagala o tužitelju na temelju provjere od 16. travnja 1993.,

- da je povodom predstavke tužitelja Vijeće za građanski nadzor SOA-e izvršilo nadzor nad radom SOA, kao i uvid u dosje tužitelja o sigurnosnoj provjeri od 16. travnja 1993. te je u dopisu od 5. ožujka 2008. Vijeće za građanski nadzor navelo da nisu utvrđene nezakonitosti u postupanju SOA, niti su postojale opravdane sumnje o bezrazložnom kršenju Ustavom zajamčenih ljudskih prava i sloboda, ali da je u većem dijelu izvješće, umjesto navođenja provjerenih činjenica koje bi mogle biti značajne za donošenje ocjene o povjerljivosti i pouzdanosti provjeravane osobe, navedeno niz paušalnih ocjena, subjektivnih prosudbi i s upitnim kvalifikacijama koje su prikupili provoditelji provjere,

- da je tužitelj 2007. dobio otkaz u Pleteru, nakon čega je izvršio uvid u predmetni dosje te se nakon toga kontinuirano liječi kod psihijatra, dva puta je bio i hospitaliziran u psihijatrijskoj ustanovi na Ugljanu

- da je tužitelj nakon izvršenog uvida u dosje o sigurnosnoj provjeri 27. lipnja 2007. utvrdio da se u dosjeu navodi: „Moj otac je otimao zemlju Hrvatima i prodavao, vedrio i oblačio u Petrinji, moj brat i ja nesposobni smo zahvaljujući ocu koji je bio dobar sa Srbima, otac (BK), nas je namjestio, brata u sekretarijat, a meni pomogao da se namjestim te da te povlastice uživam i danas, da je on radio na tri radna mjesta, da je bio nadređen oficirima KOS-a, te je u bivšim režimu uživao sve povlastice, da je odbio mobilizacijski poziv za sudjelovanje u Domovinskom ratu“, za što tužitelj tvrdi da je uvredljivo, klevetničko i neistinito,

- da se u knjizi Povijest grada Petrinje (autora EK izdane 1993.) iznosi činjenica da je BK, otac tužitelja kao „pošteni Hrvat“ 1972. sračunato ostavljen na dotadašnjim funkcijama OKSKHRH Petrinja,

- da je tužitelj sudjelovao u Domovinskom ratu od 1. travnja 1993. do 14. srpnja 1993., zatim od 2. veljače 1995. do 4. lipnja 1995. te od 31. srpnja 1995. do 16. kolovoza 1995., da se odazivao na mobilizacijske pozive, da ima status branitelja HV te da je osoba iznadprosječnih intelektualnih sposobnosti,

- da dosje o sigurnosnoj provjeri od 16. travnja 1993. nosi oznaku tajnosti – „strogo povjerljivo“ te da u tijeku postupka na više zahtjeva nije izvršena deklasifikacija ovog dosjea te da je na glavnoj raspravi održanoj 19. studenog 2014. djelatnica službe ministarstva obrane onemogućila da se u raspravni zapisnik unese sadržaj dosjea,

- da se kod tužitelja (rođen 1957., po zanimanju profesor narodne obrane i zaštite) razvio dijabetes tipa 2 s razvojem blaže bubrežne lezije te klinička slika poremećaja prilagodbe, depresivnog poremećaja, uz zaostajanje paranoičnih pozicija, te da su ove bolesti u uzročno-posljedičnoj vezi nakon saznanja tužitelja o sadržaju dosjea od 16. travnja 1993.,

- da je kod tužitelja smanjena životna aktivnost za ukupno 25% (7% internistički, 20% psihijatrijski).

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je ocijenio da je tuženica odgovorna za neimovinsku štetu nastalu tužitelju, na temelju odredbe članka 1045. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje u tekstu: ZOO), uslijed provođenja sigurnosne provjere nad tužiteljem od strane VSOA-e, obzirom da su zaposlenici sigurnosno- obavještajne agencije u prikupljanju podataka o tužitelju te u pohranjivanju tih podataka postupali protivno odredbi članka 87. stavak 1. Zakona o sigurnosno – obavještajnom sustavu RH u („Narodne novine“, broj 79/06 - dalje u tekstu: ZSOS), odnosno odredbi članka 13. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“, broj 75/93, 92/96, 48/99, 150/00, 59/01, 199/03 i 79/07 - dalje u tekstu: ZSDU). Za podatke koji su prikupljeni o tužitelju tuženica nije niti tvrdila niti dokazivala da bi bili istiniti, a paušalne ocjene i negativne subjektivne prosudbe o tužitelju u spornom dosjeu nisu konkretizirane niti potkrijepljene bilo kakvim dokazima. Stoga zaključuje da je tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti u vidu povrede prava na tjelesno i duševno zdravlje, čime mu je nastala neimovinska šteta (članak 19. stavak 2. u vezi članka 1046. ZOO) te da je navedena šteta u izravnoj uzročno-posljedičnoj vezi s činjenicom uvida tužitelja u sporni spis VSOA-e i saznanjem podataka navedenih u tom spisu. Sud je ocijenio da utvrđena težina povrede i okolnosti konkretnog slučaja opravdavaju dosuđivanje pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti na duševno i tjelesno zdravlje, odnosno strah i duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti pa je, imajući vidu karakter, jačinu i trajanje straha, sud ocijenio da tužitelju pripada pravična novčana naknada u iznosu od 12.000,00 kn te iznos od 25.000,00 kn zbog trajno smanjene životne aktivnosti, odnosno ukupno 37.000,00 kn.

12. Drugostupanjski sud preinačuje presudu sudu prvog stupnja te dosuđuje tužitelju na ime naknade štete daljnji iznos od 23.000,00 kn, ocjenjujući da primjerena pravična naknada tužitelju zbog povrede dostojanstva, časti i ugleda iznosi 23.000,00 kn. Smatra da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tuženica nije dokazala da su sigurnosne provjere tužitelja iz 1993. i 2007. provedene na zakonit način, slijedom čega je odgovorna za štetu na temelju odredbe članka 13. ZSDU i članka 87. ZSOS. 13. Tužitelj u reviziji ističe razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

13.1. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio (članak 356. ZPP).

13.2. Međutim, u reviziji se ne navodi odredba materijalnog prava koja nije primijenjena, a trebalo ju je primijeniti, odnosno koja nije pravilno primijenjena.

13.3. Stoga taj revizijski razlog sud nije uzeo u obzir, sukladno odredbi članka 386. ZPP kojom je određeno da u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi te da se razlozi koji nisu tako obrazloženi neće uzeti u obzir.

14. Tužitelj zapravo, govoreći o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, revizijom pobija dosuđenu mu visinu naknade štete, navodeći da su sudovi pogrešno primijenili Orijentacijske kriterije Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: Orijentacijski kriteriji) za dosudu pravične naknade neimovinske štete. Međutim, Orijentacijski kriteriji nisu propis nego je primjena Orijentacijskih kriterija činjenično pitanje koje ovisi od konkretnih okolnosti svakog pojedinačnog slučaja. Isto tako, Orijentacijski kriteriji nisu niti kakva matematička formula koju sud primjenjuje automatizmom i od kojih ne bi smjelo odstupati, već predstavljaju smjernice i parametre koji mogu biti od pomoći sudu pri ocjeni visine pravične novčane naknade, pri čemu sudovi uzimaju u obzir utvrđene odlučne činjenice u svakom pojedinačnom predmetu, kao što su učinili i u konkretnom slučaju.

15. Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 393. ZPP, valjalo je odbiti reviziju tužitelja i odlučiti kao u izreci presude.

Zagreb, 14. lipnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Branko Medančić