REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1170/2021-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. G., OIB ..., K. S., kojeg zastupa punomoćnica J. Ć. G., odvjetnica u S., protiv prvotuženika D. d.d., OIB ..., S., koju zastupaju punomoćnice E. K. B. i M. B. P., odvjetnice u S., drugotuženika C. r. p., OIB ..., Z., i trećetuženice Republike Hrvatske, OIB ..., koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u S., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2094/2016-1 od 19. listopada 2016. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-295/14 od 9. veljače 2016., u sjednici održanoj 14. lipnja 2022.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2094/2016-1 od 19. listopada 2016. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-295/14 u dijelu stavka I izreke, odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o  j e :

Revizija tužitelja protiv odluke o troškovima parničnog postupka sadržane u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2094/2016- 1 od 19. listopada 2016. u stavku I i II izreke kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-295/14 od 9. veljače 2016., odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I.Ništavi su i bez učinka u odnosu na D. P. f. d.d. S.: 1. Odluka Upravnog odbora D. h. S. od 10. siječnja 1994.g. o pretvorbi Poslovnog sustava D. h. S. u dioničko društvo.

III. Dužni su tuženici, solidarno, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 1.229.728,16 kn sa zakonskom zateznom kamatom, koja teče od 09. siječnja 2003.g. pa do konačne isplate, po stopi od 15% određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. po stopi određenoj člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima, te tužitelju naknaditi parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja teče od dana presuđenja do konačne isplate.“

II. Odbija se prijedlog za određivanje privremene mjere od 31. prosinca 2005.god. koji glasi:

„I. Radi osiguranja novčanih tražbine tužitelja-predlagatelja osiguranja, pobliže opisanih u rješenjima X ST-122/02 od 11. ožujka i 22. travnja 2003.god. i presudama VIII P-735/03 i IX P-736/03 Trgovačkog suda u Splitu, određuje se

privremena mjera

1. Tuženiku pod 1. D. d.d. S. – protivniku osiguranja zabranjuje se otuđenje, opterećenje i svako drugo raspolaganje nekretninama, i to: č.z. 6089/3, 6089/8, 6089/9 sve zk. ul. 13055 k.o. S., uz zabilježbu ove zabrane u zemljišnim knjigama nadležnog suda.

2. U slučaju postupanja protivno ovoj zabrani, tuženiku – protivniku osiguranja, te osobno članovima uprave i drugim odgovornim osobama, izriču se kazne, i to tuženiku – protivniku osiguranja: u visini od 50.000,00 kn, te svakoj od navedenih osoba, ako se utvrdi da su za to odgovorne: u iznosu od 15.000,00 kn II. Radi osiguranja novčanih tražbina tužitelja – predlagatelja osiguranja u iznosu pobliže opisanim u rješenjima Trgovačkog suda u Splitu, broj: X St-122/02 od 11. ožujka 2003. i 22. travnja 2003.god. kao i presudama tog suda broj: VIII P-735/03 i IX P-736/03, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i troškovima ovog postupka, određuje se

privremena mjera

1. Tuženiku pod 1. D. d.d. S. – protivniku osiguranja zabranjuje se otuđenje, opterećenje i svako drugo raspolaganje sa poslovnim udjelima koje ista ima u trgovačkim društvima: T. c. d.o.o. S., MBS: ..., D. T. d.o.o. S., MBS: ..., te D. R. d.o.o. O., MBS: ..., svi upisani u registar Trgovačkog suda u Splitu.

2. Zabrana nastupa dostavom ovoga rješenja navedenim trgovačkim društvima.

3. Navedena trgovačka društva dužna su navedenu zabranu odmah upisati u knjigu poslovnih udjela, te o provedenom upisu odmah obavijestiti tužitelja – predlagatelja osiguranja i ovaj sud, odnosno o razlozima eventualnih zapreka zbog kojih nije moguće provesti upis.

4. Nakon dostave ovoga rješenja navedenim trgovačkim društvima ista ne smiju u knjizi poslovnih udjela obaviti nikakve upise na temelju raspoložbi tuženika pod 1. D. d.d. S. – protivnika osiguranja.

5. U slučaju postupanja protivno odredbama pod točkom 3. i 4. konkretno trgovačko društvo odgovara za štetu tužitelju – predlagatelju osiguranja, a isto tako odgovaraju osobno i članovi uprave tog trgovačkog društva, te druge odgovorne osobe u društvu.

6. U slučaju postupanja protivno odredbama iz točke 3. i 4. društvu se zaprječuje novčana kazna u visini od 50.000,00 kn, a svakom od članova uprave te drugoj odgovornoj osobi društva zaprječuje se kazna u visini od 15.000,00 kn.

7. Tuženik pod 1. D. d.d. S. – protivnik osiguranja upozorava se na kaznenopravne posljedice u slučaju postupanja protivno zabrani iz točke 1. ove odluke.

III. Privremene mjere pod točkom I. i II. ovoga rješenja traju do proteka 15 dana nakon stupanja uvjeta za ovrhu.

IV. Tuženik pod 1. D. d.d. S. – protivnik osiguranja dužan je u roku od 8 dana naknaditi tužitelju – predlagatelju osiguranja sve troškove ovoga postupka sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od postavljanja ovoga prijedloga pa do konačne isplate."

III. Nalaže se tužitelju da u roku od 8 dana naknadi tuženiku 1) troškove parničnog postupka u iznosu od 136.798,90 kn, dok se za više traženi trošak parničnog postupka u iznosu od 50.201,10 kn, zahtjev tuženika 1) odbija.

IV. Nalaže se tužitelju da u roku od 8 dana naknadi tuženiku 3) troškove parničnog postupka u iznosu od 99.400,00 kn, dok se za više traženi trošak parničnog postupka u iznosu od 12.300,00 kn, zahtjev tuženika 3) odbija."

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana u stavku I izreke te je potvrđena prvostupanjska presuda u stavku I izreke i dijelu stavka III izreke kojim je naloženo tužitelju naknaditi prvotuženiku parnične troškove u iznosu od 64.747,90 kuna i u dijelu stavka IV izreke kojim je naloženo tužitelju naknaditi trećetuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 65.490,00 kuna. U stavku II izreke preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu stavka III izreke te je odbijen kao neosnovan zahtjev prvotuženika za naknadu parničnog troška u daljnjem iznosu od 72.051,00 kunu (točka 1. stavka II izreke). Ujedno je odbijen kao neosnovan zahtjev trećetuženika za naknadu troškova parničnog postupka u daljnjem iznosu od 33.910,00 kuna (točka 2. stav II izreke).

3. Protiv drugostupanjske presude i rješenja kojim je odlučeno o troškovima parničnog postupka tužitelj podnosi reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju, preinači pobijane nižestupanjske presude na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev, podredno ukine nižestupanjske presude i predmet vrati drugom vijeću drugostupanjskog suda odnosno drugom sucu prvostupanjsko suda na ponovni postupak i odluku. Potražuje trošak revizije.

4. Revizija protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana, dok protiv odluke o troškovima parničnog postupka nije dopuštena.

5. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je izjavio reviziju u smislu odredbe čl. 382. st. 1. i čl. 382. st. 2. ZPP, a koja revizija je dopuštena samo u slučaju ukoliko se ne može podnijeti revizija prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP.

5.1. Iz stanja spisa proizlazi da je sud rješenjem od 2. prosinca 2015. pozvao tužitelja da naznači vrijednost predmeta spora za svaki tužbeni zahtjev (list 108. spisa) te da je tužitelj podneskom od 11. srpnja 2015. (list 119. spisa) sukladno rješenju suda naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 100.000,00 kuna. Tako naznačenoj vrijednosti predmeta spora tuženici su se protivili, (list 267. i 269. spisa). Na ročištu održanom 11. prosinca 2015. (list 272. spisa) sud prvog stupnja je na temelju odredbe čl. 40. st. 3. ZPP odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1,229.728,16 kuna.

5.2. S obzirom na rješenjem suda utvrđenu vrijednost predmeta spora u iznosu od 1,229.728,16 kuna dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP.

6. Stoga je na temelju odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka jer pobijana drugostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, te imaju podlogu u prikupljenoj procesnoj građi pa pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

7.1. Ni sam tužitelj koji se poziva na proturječnost u obrazloženju pobijane presude ne ukazuje na stvarne proturječnosti. Revizijskim navodima se zapravo sadržajno dovodi u pitanje činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova u odnosu na okolnosti ništetnosti odluke Upravnog odbora i naknade štete, poglavito glede postupanja tijela unutar pojedine pravne osobe te u odnosu na sadržaj isprava i izjava koje su u postupku upotrijebljene kao dokazi iz čega slijedi da se radi o revizijskim prigovorima činjenične naravi kojima tužitelj iznosi svoje stavove o ocjeni provedenih dokaza koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu, budući da prema tužiteljevom shvaćanju sudovi nisu uzeli u obzir rezultate provedenih dokaza, dok su materijalne dokaze pogrešno ocijenili.

7.2. U odnosu na sve navedene prigovore potrebno je, prije svega, naglasiti kako je pravo na izbor (čl. 220. st. 2. ZPP) kao i na ocjenu dokaza u pravilu pridržano za prvostupanjski sud koji prema svom uvjerenju, a na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP). Drugostupanjski sud pak, u okviru žalbenih razloga provjerava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, a u obrazloženju svoje odluke kojom odlučuje o žalbama stranaka je dužan odgovoriti za sve žalbene navode od odlučnog značaja za odluku o predmetu spora (čl. 375. st. 1. ZPP).

7.3. Prema ocjeni ovog suda, drugostupanjski sud se u obrazloženju svoje odluke o odbijanju žalbe valjano očitovao o žalbenim prigovorima usmjerenim na izbor dokaza, njihovu provedbu i poglavito njihovu ocjenu, kao što je to učinio i u odnosu na sve ostale žalbene navode tužitelja relevantne za odluku o predmetu spora. U obrazloženju drugostupanjske odluke navedeni su valjani razlozi zbog kojih taj sud prihvaća činjenično stanje kakvo je utvrdio prvostupanjski sud, kao i razlozi iz kojih se može provjeriti primjena materijalnog prava, odnosno razlozi iz kojih je moguće provjeriti na kojim utvrđenjima i uvjerenjima je taj sud utemeljio svoju ocjenu o neosnovanosti žalbe protiv prvostupanjske presude.

7.4. Naime, u prvostupanjskom postupku je proveden opsežan dokazni postupak o kojem je svoju ocjenu u pobijanoj drugostupanjskoj odluci iznio drugostupanjski sud. Drugostupanjski sud je u obrazloženju naveo kako je prvostupanjski sud na sporne okolnosti ocjene ništetnosti odluke upravnog odbora proveo odgovarajuće dokaze saslušanjem svjedoka te uvidom u odgovarajuću dokumentaciju koju su stranke dostavile u spis. Također, drugostupanjski sud je utvrdio kako je prvostupanjski sud valjano ocijenio sve provedene dokaze i da je pritome dao valjane razloge zbog čega je neke od njih kao vjerodostojne prihvatio, dok drugima nije poklonio svoju vjeru. Na taj način drugostupanjski sud je pravilno i jasno očitovao o prigovorima tužitelja u odnosu na izbor i ocjenu dokaza pred prvostupanjskim sudom.

7.5. Kako u revizijskim navodima stranaka koji se odnose na prigovore načinu na koji je prvostupanjski sud cijenio dokaze ni ovaj revizijski sud ne nalazi protivnosti ili bilo kakvih suprotnosti zapisnicima koji te iskaze i sadrže to cijeneći sadržaj obrazloženja prvostupanjske presude i drugostupanjske presude ovaj sud ocjenjuje kako drugostupanjska presuda sadrži odgovore na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, pa u njoj, kao ni u prvostupanjskoj presudi nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i čl. 354. st. 1. ZPP.

7.6. S obzirom na navedeno, preostale navode revizije tužitelja kojima se prigovara načinu na koji je prvostupanjski sud vrednovao dokaze zapravo se svode na prigovore pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Takvi prigovori su bez utjecaja na pravilnost drugostupanjske odluke s obzirom na to da u revizijskom stupnju postupka Vrhovni sud Republike Hrvatske ne može ispitivati osnovanost prigovora činjenične naravi (odredba čl. 385. ZPP).

8. Nije ostvaren ni revizijski navod pogrešne primjene materijalnog prava.

9. Predmet spora je utvrđenje ništavosti i da je bez pravnog učinka u odnosu na D. P. f. d.d. S. odluka Upravnog odbora prednika prvotuženika od 10. siječnja 1994. o pretvorbi Poslovnog sustava D. h. S. u dioničarsko društvo i rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju broj ... od 10. prosinca 1993. kojem se daje suglasnost društvenom poduzeću D. h. S. na provedbu pretvorbe Poslovnog sustava D. h. S., kao pravni sljednik poduzeća D. h. S. i D. P. f. d.d., te solidarna isplata iznosa od 1.229.728,16 kuna.

10. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je Hrvatski fond za privatizaciju kao pravni prednik drugotuženika 10. prosinca 1993. donio rješenje broj ... kojim je dao suglasnost društvenom poduzeću D. H. S. na provedbu namjeravane pretvorbe sukladno tom rješenju, a točkom 9. istog rješenja je odlučeno da odluku o pretvorbi poduzeća treba uskladiti s tim rješenjem prije upisa u sudski registar,

- da je Upravni odbor D. H. S. na temelju čl. 6., 7., 8., 9., 10., 19., 20. i 21.a Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća te točke 9. rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju, u nastavku XXV. sjednice od 10. siječnja 1994. donio ... odluku o pretvorbi Poslovnog sustava D. H. S. u dioničarsko društvo,

- da je navedenu odluku o pretvorbi potpisao predsjednik Upravnog odbora Ž. Š., a istu odluku je potvrdio Hrvatski fond za privatizaciju 26. svibnja 1994.,

- da je nad društvom D. – P. f. d.d. za trgovinu i usluge S. nad kojim društvom je rješenjem suda prvog stupnja poslovni broj St-122/02 od 9. siječnja 2003. otvoren stečajni postupak kao stečajnim dužnikom, a koji je postupak zaključen i određeno je brisanje D. – P. f. d.d. te je prvostupanjski sud rješenjem broj Tt-04/909-2 od 9. travnja 2004. izvršio brisanje iz sudskog registra navedene pravne osobe,

- da je tužitelju u stečajnom postupku koji se vodio nad društvom D. – P. f. d.d. S. rješenjem broj St-122/02 od 11. ožujka 2003. utvrđena prijavljena tražbina u iznosu od 1,229.728,16 kuna za rad u navedenom društvu,

- da na prvotuženika nije prešla nikakva imovinska cjelina niti je prvotuženik pristupio dugu društva D. – P. f. d.d.,

- da je Trgovački sud u Splitu u sudski registar izvršio upis pretvorbe poslovnog sustava D. H. S. u dioničarsko društvo na temelju odluka nadležnih tijela poslovnog sustava D. H. S.

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi odbijaju tužbeni zahtjev kao neosnovan jer su zaključili da je upravni odbor kao organ upravljanja donio 10. siječnja 1994. odluku o pretvorbi poslovnog sustava D. H. S. u dioničarsko društvo, da je pravni prednik drugotuženika Hrvatski fond za privatizaciju potvrdio navedenu odluku 26. svibnja 1994. te je u sudski registar izvršen upis pretvorbe 27. svibnja 1994. slijedom čega ocjenjuju da odluka o pretvorbi poslovnog sustava D. H. S. koju je donio organ upravljanja poduzeća nije ništava i da je u cijelosti poštivan postupak propisan odredbom čl. 9., čl. 10. i čl. 12. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća ("Narodne novine" broj 19/91, 83/92, 94/93, 2/94 i 8/95 - dalje: ZPDP). Nadalje ocjenjuju da je Hrvatski fond za privatizaciju rješenjem broj ... od 10. prosinca 1993. dao suglasnost na namjeravanu pretvorbu, da je to rješenje postalo konačno i protiv njega se mogao pokrenuti upravni spor i u okviru tog postupka zahtijevati pravna zaštita, a što nije učinjeno. Nadalje zaključuju da je Upravni odbor prema odredbama čl. 127. Zakona o poduzećima ("Narodne novine" broj 53/91 i 58/93 - dalje: ZOP) i čl. 43. Statuta D. H. S. iz 1991. kao organ upravljanja poduzeća D. H. S., u čijem je sastavu bio i D. P. f. d.d. mogao donijeti odluku o pretvorbi u dioničarsko društvo zbog čega ocjenjuju da odluka o pretvorbi nije ništava i bez učinka na D. P. f. d.d.

11.1. Također utvrđuju da je D. P. f. d.d. prestala postojati brisanjem iz sudskog registra, a tijekom postupka tužitelj nije dokazao da je prvotuženik pravni slijednik D. P. f. d.d. niti da je prvotuženik pristupio dugu D. P. f. d.d., a niti da se na njegovo ponašanje mogu primijeniti odredbe o proboju pravne osobnosti.

11.2. U odnosu na drugotuženika sud je utvrdio nepostojanje odgovornosti za štetu jer je Hrvatski fond za privatizaciju kao pravni prednik drugotuženika donio odluke kojima se daje suglasnost na pretvorbu sukladno odredbama Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća pa odbijaju tužbeni zahtjev u odnosu na ovog tuženika.

11.3. U odnosu na trećetuženika sud ocjenjuje da ne postoje osnove odgovornosti za štetu jer je upis odluka o pretvorbi D. H. S. izvršen u zakonom propisanom postupku i sukladno odredbama Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća i Zakona o postupku za upis u sudski registar ("Službeni list SFRJ" broj 13/83 i 17/90) pa i taj dio tužbenog zahtjev ocjenjuju neosnovanim.

12. Prema odredbi čl. 9. st. 1. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća ("Narodne novine" broj 19/91, 83/92, 84/92, 94/93, 2/94 i 9/95 – dalje: ZPDP) poduzeće je bilo dužno obaviti pretvorbu najkasnije do 30. lipnja 1992. U protivnom, odluku o pretvorbi donosio je Hrvatski fond za privatizaciju. Člankom 10. ZPDP je bilo predviđeno da odluku o pretvorbi donosi član upravljanja poduzeća, a odluku o pretvorbi poduzeća dostavlja se Hrvatskom fondu za privatizaciju. Člankom 12. stav 1. ZPDP bilo je propisano da ako Hrvatski fond za privatizaciju ocijeni da se predlaže pretvorba poduzeća u skladu i s uvjetima i na način propisan tim zakonom, dat će suglasnost za provođenje namjeravane pretvorbe, a u protivnom, zabranjivala je provođenje predložene pretvorbe.

13. Odredbom čl. 127. Zakona o poduzećima ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92 i 58/93) i čl. 43. Statuta D. H. iz 1991. propisana je nadležnost upravnog odbora odnosno propisani su poslovi koje obavlja upravni odbor.

14. U smislu odredbe čl. 42. ZPDP upravljanje društvenim poduzećima bilo je povjereno upravnim odborima sa ovlaštenjima organa upravljanja bilo da su ih sama poduzeća konstituirala, bilo da ih je imenovao Hrvatski fond za privatizaciju.

15. Prema tome, odluku o pretvorbi donio je upravni odbor – organ upravljanja sukladno čl. 10. ZPDP. Navedena odluka koja proizvodi pravne učinke, nije donesena protivno zakona budući je ista donesena od nadležnog tijela za donošenje predmetne odluke uz prethodnu suglasnost Hrvatskog fonda za privatizaciju od 10. prosinca 1993., i na temelju naprijed navedenih odredbi čl. 12. ZPDP te se ne radi o ništetnoj odluci jer je istu donijelo ovlašteno tijelo – upravni odbor, u smislu čl. 127. Zakona o poduzećima u vezi sa čl. 43. Statuta D. H. S. od 18. srpnja 1991.

15.1. U konkretnom slučaju upravni odbor je bio određen u odluci skupštine poslovnog sistema kao organ upravljanja holdinga i djelovao je do imenovanja novog upravnog odbora od strane Hrvatskog fonda za privatizaciju (ožujka 1993.). Stoga je osporena odluka tog tijela donesena u okviru njegove nadležnosti određene u zakonu i u odluci samog poduzeća.

16. Prema rješenju Hrvatskog fonda za privatizaciju subjekt pretvorbe je upravo društveno poduzeće D. H. s.p.o. S. Prema odredbi čl. 10. ZPDP odluku o pretvorbi donosi organ upravljanja poduzeća, a to je prema odluci skupštine o organiziranju Poslovnog sistema D. e. i. u poduzeće D. H. S. iz čl. 42. ZPDP upravo upravni odbor. Hrvatski fond za privatizaciju je sukladno odredbi čl. 12. ZPZD dao suglasnost na provedbu pretvorbe prema odluci o pretvorbi od 30. rujna 1993. i na kasniju odluku od 10. siječnja 1994. te su te odluke bile valjana pravna osnova za upis statusne promjene tuženika u sudski registar.

16.1. U smislu odredbe čl. 7. ZPZD svako poduzeće je moglo samostalno birati način pretvorbe.

16.2. Prema čl. 4. ZPZD pretvorbom poduzeće postaje dioničko društvo ili društvo s ograničenom odgovornošću koje ima u cjelini poznatog vlasnika. D. d.d. nastala je upisom u sudski registar i pravni je slijednik D. H. koji je pretvorbom prestao postojati (čl. 6. st. 3. ZPDP-a).

16.3. Prema tome, imajući na umu činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, kao i sadržaj navedenih zakonskih odredbi i prema shvaćanju ovog suda, odluku upravnog odbora o pretvorbi društvenog poduzeća D. H. S. donijelo je nadležno tijelo, Upravni odbor, u skladu sa zakonom i propisanim postupkom te nije protivna prisilnim propisima, pa su pravilno nižestupanjski sudovi odbili tužbeni zahtjev.

17. U odnosu na zahtjev za isplatu iznosa od 1.229.728,16 kuna valja navesti da je tužitelj podneskom od 15. srpnja 2015. u stečajnom postupku koji se vodio nad društvom D. P. f. d.d. S. rješenjem X St-122/02 od 11. ožujka 2003. utvrđena prijavljena tražbina u iznosu od 1.229.728,16 kuna za rad u navedenom društvu. Međutim ocjena je suda da tužitelj nije dokazao niti to proizlazi iz isprave koje prileže u spisu da je D. d.d. prvotuženik, pravni slijednik brisanog društva D. P. f. d.d. u stečaju, odnosno D. d.d. nije pravni slijednik D. – P. f. d.d. nakon brisanja ovog subjekta iz sudskog registra, niti je dokazao da je na D. d.d. izvršen prijenos ugovora o radu s poslodavcem D. – P. f. d.d. S. na prvotuženika D. d.d. Kako je društvo D. – P. f. d.d. prestalo postojati brisanjem iz sudskog registra nakon zaključenja stečajnog postupka zbog nedostatka stečajne mase, ocjenjuju da na prvotuženika nije prešla nikakva imovinska cjelina, niti je prvotuženik pristupio dugu društva D. – P. f. d.d. u smislu odredbe čl. 452. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO/91) niti je isto tužitelj dokazao, kao što nije ni dokazao da se u odnosu na ponašanje prvotuženika može primijeniti odredba čl. 10. ZPDP.

18. Prema utvrđenju suda nije se radilo ni o kakvom prenošenju ugovora na novog poslodavca već su tužitelji zasnovali ugovore o radu s D. P. f. d.d. pa nisu ispunjene pretpostavke o odgovornosti prvotuženika prema odredbi čl. 136. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 137/04 – pročišćeni tekst) niti su tužitelji dokazali ispunjenje pretpostavke o odgovornosti za štetu drugo i trećetuženika kako to pravilno navode nižestupanjski sudovi.

19. U odnosu na drugotuženika kao pravnog slijednika Hrvatskog fonda za privatizaciju pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da nema odgovornosti s osnova naknade štete za isplatu tužitelju utvrđenog potraživanja u stečajnom postupku D. – P. f. d.d. koji nisu isplaćeni tužitelj radi nedostatne stečajne mase iz razloga što je Hrvatski fond za privatizaciju sukladno čl. 12. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća rješenjem od 10. prosinca 1993. donio rješenje o davanju suglasnosti na planiranu pretvorbu poslovnog sustava D. H. S. u dioničarsko društvo, dakle po modelu koji je propisan Zakonom o pretvorbi društvenih poduzeća i na strani tog tuženika nije utvrđena protupravnost za postupanje o donošenju navedenog rješenja o davanju suglasnosti na planiranu pretvorbu.

20. Konačno, sve promjene temelje se na odlukama nadležnih tijela donesenih u postupcima čija pravilnost nije bila predmet ispitivanja nadležnih tijela sve do trenutka kad je nakon pretvorbe D. H. S. i osnivanja pojedinih pravnih osoba tako i D. p. f. d.d. nad pojedinim društvima otvoren stečajni postupak. Naime i protiv rješenja o pretvorbi na temelju kojeg je Hrvatski fond za privatizaciju davao ili uskraćivao suglasnost predviđena je zaštita u okviru upravnog postupka odnosno pokretanjem upravnog spora, a kako iz utvrđenja sudova proizlazi tužitelj nije tužbom pobijao ništavost upisa u sudski registar.

21. Što se tiče trećetuženika Republike Hrvatske također je pravilno utvrđeno da nema odgovornosti niti u odnosu na točku 1. tužbenog zahtjeva niti u odnosu na točku 3. tuženog zahtjeva s osnova odgovornosti za štetu sve iz razloga jer je Trgovački sud u Splitu u sudski registar izvršio upis pretvorbe poslovnog sustava D. H. S. u dioničarsko društvo na temelju odluka nadležnih tijela poslovnog sustava D. H. S. koje su donesene u postupku pretvorbe na način propisan odredbama Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća i Zakonu o upisu u sudski registar.

22. Naime, da bi postojala odgovornost drugo i trećetuženika za utuženu štetu morale bi postojati opće pretpostavke te odgovornosti, i to štetna radnja i protupravnost štetne radnje, uz subjekte obveznog odnosa odgovornosti za štetu te uzročne veze između štetne radnje i štete.

23. Prema odredbi čl. 154. st. 1. ZOO tko drugome uzrokuje štetu dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

23.1. Slijedom navedenog da bi tužitelj uspio u sporu treba dokazati u skladu sa odredbom čl. 7. i 219. ZPP da je na strani drugo i trećetuženice postojao propust ili štetna radnja koja je bila protupravna odnosno nezakonita ili nepravilna i u adekvatnoj uzročnoj vezi s utuženom štetom. Izostankom tog propusta ili te radnje i uzročne veze ne postoje ni pretpostavke odštetne odgovornosti drugo i trećetuženica za štetu propisane navedenom odredbom čl. 154. st. 1. ZOO.

24. Prema tome tužitelj tijekom postupka nije dokazao nezakonite radnje pravnog prednika drugotuženika u postupku pretvorbe, niti je dokazao nezakonitost upisa promjene u sudskom registru zbog koje bi odgovarala trećetuženica.

25. Takvim postupanjem nižestupanjskih sudova pravilno je primijenjeno materijalno pravo.

26. Stoga je reviziju tužitelja u dijelu odluke o glavnoj stvari valjalo odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP i riješiti kao u izreci presude.

27. U odnosu na troškove parničnog postupka revizija tužitelja nije dopuštena.

28. Odredbom čl. 400. st. 1. ZPP propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382. ZPP).

29. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Su-IV-19/15-19 od 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno drugostupanjsko rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg je dopuštena revizija.

29.1. Prema navedenom shvaćanju rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz čl. 400. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškova spor niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, i samo u odnosu na predmet spora se postupak dovršava pojedinačnim aktom, bilo presudom ili rješenjem.

30. Stoga je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP valjalo riješiti kao u izreci rješenja.

Zagreb, 14. lipnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v.r.