REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 1000/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Viktorije Lovrić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. L. iz Z., OIB: …, koga zastupa punomoćnica A. Š., odvjetnica u Z., protiv tuženika E. d.d., Z., OIB: …, koga zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru broj Gž- 1239/2021-3 od 3. studenoga 2021. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru broj Pn-21/2017-41 od 6. rujna 2021., u sjednici održanoj 14. lipnja 2022.,
r i j e š i o j e:
Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru broj Gž-1239/2021-3 od 3. studenoga 2021. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru broj Pn-21/2017-41 od 6. rujna 2021. kojom je tužbeni zahtjev odbijen.
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelj je naznačio više pravnih pitanja smatrajući da su ista važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Navodi da se radi o pitanjima o kojima praksa revizijskog suda nije jedinstvena te se, obrazlažući važnost tih pitanja, poziva na veći broj odluka revizijskog suda, a ukazuje i na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3538/2018 od 12. studenoga 2020. i U-III-3062/2019 od 3. studenoga 2020.
3. Tuženik nije odgovorio na prijedlog.
4. Postupajući sukladno odredbama čl. 385., 385.a i 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio da nisu ostvarene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda.
5. U ovoj pravnoj stvari nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene zarade. To stoga što su ocijenili da je od saznanja za nastalu štetu do podnošenja tužbe protekao subjektivni zastarni rok od tri godine propisan odredbom čl. 376. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 111/99, 88/01, dalje: ZOO) te da je, stoga, prigovor zastare osnovan.
6. Pobijana drugostupanjska presuda temelji se na shvaćanju da se pitanje zastare naknade štete s osnove izgubljene zarade prosuđuje prema odredbi čl. 376. ZOO-a, jer rentni odštetni zahtjevi nisu povremena potraživanja u smislu odredbe 372. ZOO- a. U toj je presudi izraženo i shvaćanje da rok zastare za izgubljenu zaradu počinje teći već saznanjem za tu štetu, a ne tek onim danom kada u budućnosti nastane gubitak zarade, jer „ako se buduća šteta može već sada zajedno sa sadašnjom sagledati, ako je ona već sada po redovnom tijeku stvari izvjesna, posebno kod gubitka na primanjima od rada zbog potpune ili djelomične nesposobnosti oštećenika za rada, rasporeda na drugo radno mjesto, tada je očito riječ o šteti za koju je oštećenik već saznao, a ne o šteti za koju će on doznati tek u ono vrijeme kad nastupi gubitak zarade“.
7. Navedena pravna shvaćanja podudarna su pravnim shvaćanjima izraženima u recentnim odlukama revizijskog suda broj Rev-1986/2019-2 od 21. svibnja 2019., Revr-739/2016-2 od 10. siječnja 2017. i dr.
8. Prvim naznačenim pitanjem tužitelj pita predstavlja li potraživanje naknade štete za izgubljenu zaradu (koja šteta nastaje u budućnosti) povremeno potraživanje, a u sadržaju drugog pitanja predlagatelj polazi od pogrešne pretpostavke da se u konkretnom slučaju radi o povremenom potraživanju. Ta pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni budući da pobijana presuda ne odstupa od zauzetih pravnih shvaćanja u navedenim odlukama revizijskog suda (Rev-1986/2019-2 od 21. svibnja 2019., Revr-739/2016-2 od 10. siječnja 2017. i dr.)
9. Treće i četvrto pitanje, a kojima se problematizira trenutak saznanja za opseg i visinu štete, svode se na ocjenu dokaza koja ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, pa nije riječ o pitanjima koja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
10. Peto naznačeno pitanje odnosi se na primjenu „predvidivog roka zastare s obzirom na mjerodavno pravo i sudsku praksu u vrijeme podnošenja tužbe“. Imajući u vidu primijenjeno materijalno pravo (čl. 376. ZOO-a) i sudsku praksu – odluke revizijskog suda iz razdoblja kada je tužba podnesena (Rev-1273/99 od 4. lipnja 2002., Rev-662/07 od 14. studenoga 2007., Rev-842/07 od 29. listopada 2008. i dr.) ne može se zaključiti da je riječ o pitanju o kojem ovisi odluka u ovom sporu, pa stoga, to pitanje nije važno ni za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
11. Slijedom svega navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 387. st. 1. i 5. ZPP-a riješiti kao u izreci.
Zagreb, 14. lipnja 2022.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil, v.r.
