Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 20 Pr-8/2022-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Općinski sud u Varaždinu, OIB ..., po sutkinji toga suda Lidiji Krašek, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari po tužbi tužiteljice I. T., OIB ..., iz S. L., zastupane po punomoćniku J. M., odvjetniku iz O. društva M.&L. d.o.o., P. K., protiv tuženika LP K. d.o.o., OIB ..., L., zastupanog po punomoćnici A. F., odvjetnici iz V., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave na ročištu 23. svibnja 2022., u prisutnosti tužiteljice osobno, direktora tuženika i punomoćnika stranaka te objave odluke 14. lipnja 2022.,

r i j e š i o  j e

I/ Odbacuje se tužba tužiteljice I. T., OIB ..., iz S. L., protiv tuženika LP K. d.o.o., OIB ..., L., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i vraćanja na rad, a to u roku od 8 dana, podnesena dana 22. ožujka 2021., kao nepravovremena.

II/ Nalaže se tužiteljici isplatiti tuženiku na ime troškova ovog postupka iznos od 2.500,00 kn (dvije tisuće petsto kuna).

III/ Odbacuje se protutužba tuženika za utvrđenje sudskog raskida tužiteljici u ovom predmetu zbog nedostatka pravnog interesa.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela ovom sudu tužbu protiv tuženika u kojoj tužbi navodi da je sa tuženikom kao svojim poslodavcem zaključila ugovor o radu dana 18. rujna 2020. od kojeg se dana nalazila u radnom odnosu. Bila je zaposlena na radnom mjestu vozač-prodavač na neodređeno vrijeme. Međutim da je dana 10. veljače 2021. zaprimila od poslodavca obrazac Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje – dalje HZMO o prijavi prestanka osiguranja iz kojeg je utvrdila da ju je tuženik kao poslodavac odjavio s osiguranja zbog poslovno uvjetovanog otkaza i to dana 30. siječnja 2021. Prema tome ona je tek 10. veljače 2021. saznala da joj je tuženik jednostrano otkazao ugovor o radu i to posebno uvjetovanim otkazom. Tužiteljica tvrdi da tuženik kao poslodavac nije postupio sukladno propisanoj zakonskoj proceduri te joj i dostavio, odnosno uručio odluku kojom joj se otkazuje ugovor o radu već je ustvari joj ugovor o radu otkazan tek prijavom kod HZMO-a. Stoga je ona unutar zakonskog roka od 15 dana protiv navedene odluke o otkazu dana 19. veljače 2021. podnijela zahtjev za ostvarenje prava iz radnog odnosa i to prema čl. 133. Zakona o radu. Tuženik je taj zahtjev zaprimio dana 23. veljače 2021. te i na njega odgovorio dopisom od 5. ožujka 2021. kojim je u cijelosti odbio zahtjev tužiteljice, a tužiteljica je taj zahtjev primila dana 8. ožujka 2021. pa je stoga u zakonom propisanom roku podnijela ovu tužbu. Smatra da je odluka o otkazu ugovora o radu nezakonita jer je ista donesena protivno postupku za otkazivanje ugovora o radu koji je propisan Zakonom o radu, a što znači da je i odluka o otkazu te postupak otkazivanja nezakonit i nepravilan. Odredba iz čl. 120. Zakona o radu decidirano propisuje da otkaz mora biti u pisanom obliku te da poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti otkaz kao i da se otkaz mora dostaviti osobi kojoj se otkazuje. Tuženik kao poslodavac nije postupio prema navedenoj odredbi i tužiteljici nije niti uručio odluku kojom joj se otkazuje ugovor o radu pa je stoga odluka o otkazu nezakonita. Prema tome tužiteljica smatra da budući tuženik nije postupio sukladno odredbama Zakona o radu vezanih na način otkazivanja ugovora o radu te je dakle predmetna odluka o otkazu ugovora o radu od 30. siječnja 2021. u cijelosti nezakonita. Osim toga tužiteljica smatra da budući nije dostavljena niti odluka o otkazu to po njenom mišljenju se ugovor o radu otkazuje i bez otkaznog roka. Otkazni rok je propisan odredbom iz čl. 115. st. 1. Zakona o radu, a gdje se i propisuje da se otkaz ugovora o radu može otkazati uz propisani ili ugovoren otkazni rok, a ugovorom o radu između stranaka je ugovoren otkazni rok od najmanje 15 dana. Budući u samoj odluci o otkazu ugovora o radu nije navedeno i trajanje otkaznog roka to tužiteljica smatra da je navedena odluka nezakonita i iz tog razloga. Obzirom na to tužiteljica je podnijela ovom sudu tužbu tražeći utvrđenje da je odluka tuženika o otkazu ugovora o radu od 30. siječnja 2021. nezakonita i nedopuštena te da radni odnos između tužiteljice i tuženika nije prestao kao i da se naloži tuženiku vraćanje tužiteljice na radno mjesto vozač-prodavač kao i naknadu troškova ovog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužiteljice. Naveo je da je doista tužiteljica bila zaposlena kod tuženika u razdoblju od 18. rujna 2020. temeljem ugovora o radu od toga dana na neodređeno vrijeme kao i da je ista odjavljena s osiguranja s danom 30. siječnja 2021. Međutim smatra da tužiteljica nema pravo zahtijevati sudsku zaštitu jer se nije u zakonom propisanom roku od 15 dana računajući istu od dana saznanja za povredu svojih prava obratila njemu kao svom poslodavcu zahtjevom za zaštitu svojih prava sukladno čl. 133. st. 1. Zakona o radu. Potvrdio da je doista tužiteljica odjavljena dana 30. siječnja 2021. sa HZMO-a, ali je osporio da bi tužiteljica saznala za prestanak ugovora o radu tek dana 10. veljače 2021. Naime, da je tužiteljica već u prosincu imala saznanja da će joj se otkazati ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga, a što i proizlazi iz komunikacije tužiteljice i radnice N. P. putem aplikacije Viber. Nadalje da je u siječnju sa tužiteljicom i postignut dogovor o datumu otkazivanja ugovora o radu, odnosno prestanka radnog odnosa kada su joj izneseni i razlozi prestanka radnog odnosa tj. poslovno uvjetovani, a sama odluka je doista tužiteljici i usmeno priopćena. To tim više što se tužiteljica nakon 30. siječnja 2021. više nije niti pojavljivala na poslu, a što znači da je znala da joj je radni odnos prestao. Dakle tužiteljica u razdoblju od 1. do 10. veljače 2021. nije bila niti raspoređivana na rad, a nije niti koristila godišnji odmor jer za to nije niti imala zakonske uvjete. Kako je tužiteljica saznala za prestanak radnog odnosa još u siječnju 2021. to je i zahtjev za zaštitu prava kojeg je podnijela poslodavcu dana 19. veljače 2021. nepravovremen jer je protekao zakonom propisani rok od 15 dana. Ujedno tuženik navodi da i zaštitu pred sudom ne može tražiti radnik koji se nije prethodno obratio poslodavcu u prekluzivnom roku od 15 dana. Također tuženik tvrdi da činjenica što otkaz ugovora o radu nije dostavljen u pismenom obliku već je usmeno priopćen radniku ipak proizvodi određene pravne učinke jer se zaštita prava radnika može tražiti u roku od 15 dana od saznanja. Prema tome je tuženik predložio da se tužba tužiteljice prvenstveno odbaci kao nepravovremena, a podredno odbije kao neosnovana uz naknadu troškova tuženiku.

3. Sud je u ovom predmetu već donio jednu odluku i to rješenje br. 20 Pr- 949/2021-11 od 30. rujna 2021., a to rješenje je povodom žalbe tužiteljice rješenjem Županijskog suda u Splitu br. Gž R-1541/2021-2 od 5. siječnja 2022. ukinuto i predmet je vraćen ovome sudu na ponovni postupak.

4. Ujedno je tuženik u ponovnom postupku postavio i protutužbeni zahtjev u podnesku od 10. ožujka 2022., a kojim je tražio utvrđenje sudskog raskida ugovora o radu tužiteljice s danom 30. siječnja 2020.

5. Tužiteljica se u cijelosti usprotivila navedenom protutužbenom zahtjevu te je posebno navela da i u slučaju osnovanosti tog zahtjeva kao dan sudskog raskida može biti isključivo dan zaključenja glavne rasprave u 1. stupanjskom postupku, a ujedno tuženik nije stavio u protutužbenu zahtjev i svoju obvezu za naknadu štete zbog sudskog raskida tako da je ona taj zahtjev postavila na ročištu dana 15. ožujka 2022. tražeći naknadu štete u ukupnom iznosu od 14.670,68 kn što predstavlja pet njezinih plaća i to sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

6. Tijekom dokaznog postupka u ponovnom postupku sud je prije svega saslušao tužiteljicu i direktora tuženika u svrhu dokazivanja, te svjedoke G. T., M. S., N. P., P. L. i P. K., a izvršio je uvid u odgovor na zahtjev sa lista 4-5 spisa, presliku povratnice sa lista 6 spisa, presliku ugovora o radu sa listova 7-9 spisa, prijavu o prestanku osiguranja sa HZMO-a sa lista 10 spisa, presliku viber komunikacije sa listova 17-19 spisa, te sudsku praksu sa listova 20-22 spisa, a izvršio je i uvid u dokumentaciju tuženika koja se odnosi na potpisne liste obračuna plaće sa listova 73-86 spisa kao i u sudsku praksu sa listova 89-95 spisa.

7. Na temelju tako provedenih dokaza ocjenjujući sve zajedno i svakog posebno, a to sukladno odredbi iz čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP) sud je utvrdio da je tužba tužiteljice nepravovremena.

8. Iz provedenih dokaza sud je kao nesporno utvrdio slijedeće:

- da je tužiteljica bila zaposlenik tuženika i to na radnom mjestu vozač- prodavač, a to temeljem ugovora o radu od 18. rujna 2020.,

- da je tužiteljica odjavljena kao radnik tuženika s danom 30. siječnja 2021., a to zbog poslovno uvjetovanog otkaza,

- da je tužiteljica tijekom prosinca 2020. komunicirala sa kolegicom N. P. putem aplikacije Viber, u kojoj komunikaciji spominje veliku vjerojatnost da će joj se otkazati ugovor o radu time da je tužiteljičino ime u toj komunikaciji I. D.,

- da je tužiteljici uručen obrazac o odjavi osiguranja dana 10. veljače 2021.,

- da je tužiteljica podnijela tužbu ovome sudu dana 22. ožujka 2021.

9. Sporno je između stranaka da li je tužiteljica pravovremeno pokrenula postupak zaštite svojih prava pred tuženikom kao svog poslodavca, a to sukladno odredbi iz čl. 133. Zakona o radu te da li je slijedom toga i tužba tužiteljice pravovremena.

10. Odredbom iz čl. 133. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine 93/14 i 127/17- dalje ZR) je propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava. Nesporno je između stranaka da tuženik nije tužiteljici dostavio odluku o otkazu ugovora o radu u pisanom obliku, a kako to propisuje odredba iz čl. 120. st. 1. ZR-. Naime navedena odredba propisuje da otkaz mora biti u pisanom obliku. Nadalje prema odredbi iz čl. 120. st. 2. ZR poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti otkaza i prema odredbi iz čl. 120. st. 3. ZR otkaz se mora dostaviti osobi kojoj se otkazuje. Dakle obzirom na provedene dokaze je sud i nedvojbeno utvrdio da je tuženik postupio protivno naprijed citiranim odredbama i nije dostavio tužiteljici pisanu odluku o otkazu ugovora o radu koji nije bio niti obrazložen. Međutim imajući u vidu da rokovi za zaštitu prava iz radnog odnosa počinju teći sukladno odredbi iz čl. 133. st. 1. ZR-a i od trenutka saznanja za eventualnu povredu prava to je prvenstveno bitno utvrditi kada je uopće tužiteljica saznala za otkaz ugovora o radu i upravo taj trenutak saznanja u ovom predmetu je između stranaka i sporan. Tužiteljica te svjedok G. T. pa i svjedokinja M. S. tvrde da je tužiteljica saznala za odluku o otkazu tek dana 8. veljače 2021. kada je došla na posao nakon korištenja godišnjeg odmora, a kojeg je koristila od 1. veljače 2021. u trajanju od 6 dana. No sud smatra da takva tvrdnja tužiteljice nije istinita, a također da nisu istinito iskazivali niti svjedoci koji su s njom u bliskim odnosima (suprug i prijateljica) za koje sud smatra da su iskazivali za korist tužiteljice obzirom na svoje bliske odnose. To pogotovo što se u tužbi izričito tvrdi da je tužiteljica za otkaz ugovora o radu saznala tek primitkom obrasca o prijavi o prestanku osiguranja, a kojeg je primila 10. veljače 2021. i iz kojeg obrasca nedvojbeno proizlazi da je tužiteljica odjavljena kao radnik tuženika s danom 30. siječnja 2021. dok tužiteljica pa i svjedoci G. T. i M. S. navode da je tužiteljica saznala za otkaz ugovora o radu 8. veljače 2021. kada je radno ujutro došla na posao, ali je vraćena kući time da tužiteljica navodi da je 10. veljače 2021. došla tek po dokumentaciju. Isto tako se napominje da tužiteljica uopće u svojoj tužbi ne iznosi o razlozima eventualnog otkaza već svoju tužbu temelji isključivo na činjenici da joj je ugovor o radu otkazan protivno odredbama iz čl. 120. ZR-a. Činjenica jest kako je već naprijed naznačeno da je doista tuženik otkazao ugovor o radu tužiteljici protivno naprijed citiranim odredbama, a što bi odluku o otkazu i činilo nezakonitom. Međutim je u ovom predmetu prvenstveno pitanje da li je tužiteljica pravovremeno zatražila zaštitu svog povrijeđenog prava na rad, a to sukladno odredbi iz čl. 133. st. 1. ZR-a.

11. Sud nije prihvatio tvrdnju tužiteljice da je za otkaz ugovora o radu saznala s tek s danom 8. veljače 2021. odnosno kako u tužbi tvrdi 10. veljače 2021. jer je suprotno utvrdio iz ostalih provedenih dokaza, a to naročito iz iskaza direktora tuženika te i svjedokinje N. P. kao i pregleda Viber komunikacije između tužiteljice i svjedokinje P.. Provedbom tih dokaza sud je utvrdio da je tužiteljica za odluku o otkazu konačno dana 30. siječnja 2021. u razgovoru sa direktorom tuženika, a nedvojbeno jest da su tužiteljica i direktor tuženika razgovarali tog dana jer tužiteljica upravo na taj razgovor veže svoje upućivanje na korištenje godišnjeg odmora. Sud ne prihvaća takvu tvrdnju tužiteljice kao istinitu jer je neobično da bi tužiteljica bila upućena na korištenje godišnjeg odmora u vrijeme kada još uopće nije stekla uvjete za korištenje godišnjeg odmora, a budući je kod tuženika u tom trenutku radila tek nepunih pet mjeseci, a osim toga i iz činjenice što je tuženik u tom trenutku još uvijek imao potrebu za rad na dostavi svojih proizvoda koji posao je prvenstveno tužiteljica i radila. Naime iz iskaza ostalih svjedoka osim svjedoka P. L. je sud utvrdio da je tužiteljica od trenutka svog zapošljavanja kod tuženika polovicom rujna 2020. radila upravo taj posao dostave kruha, a koji posao je inače obavljala svjedokinja P. K. koja se u vrijeme zapošljavanja tužiteljice nalazila na porodiljnom dopustu te se i trebala vratiti s danom 25. siječnja 2021., ali je povratak na posao produžila korištenjem godišnjeg odmora do zaključno 8. veljače 2021. Ujedno se ovdje ističe da je činjenicu saznanja tužiteljice o vjerojatnosti otkazivanja njezinog ugovora o radu kao i razlozima za to sud utvrdio pregledom viber komunikacije koji su vršile tužiteljica i svjedokinja N. P. (listovi 17-19 spisa) i iz koje komunikacije je sud utvrdio da je tužiteljica dakle u drugoj polovici prosinca 2020. bila itekako upoznata sa mogućnošću otkazivanja ugovora o radu kao i razlozima za taj otkaz, a to su povratak P. K. sa porodiljnog dopusta te slijedom toga proglašavanje tužiteljice tehnološkim viškom. Doduše iz navedenih poruka proizlazi da direktor tuženika u tom trenutku još uvijek nije bio siguran da li će se tužiteljici otkazati ugovor o radu, ali iste poruke nedvojbeno dokazuju da je tužiteljica razgovarala sa direktorom tuženika o navedenom te da joj je isti i obrazložio zašto će joj se otkazati ugovor o radu, a to prvenstveno činjenicom da je ona posljednja zaposlena. Mogućnost ostanka na poslu je po mišljenju suda bila tada uvjetovana eventualno promijenjenim okolnostima prilikom povratka P. K. što se tiče ostalih radnika, a to da eventualno netko od drugih radnika u međuvremenu prestane raditi. Navedeno sud i zaključuje iz iskaza direktora tuženika koji u svom iskazu i tvrdi da bi tužiteljica mogla ostati raditi kada bi neki drugi radnik otkazao ugovor o radu ili bi iz nekih drugih razloga prestao raditi. No očito se navedeno nije dogodilo te je i došlo do otkazivanja ugovora o radu tužiteljici kao posljednjoj zaposlenoj kod tuženika. Prema tome sud i smatra da su tužiteljica i direktor tuženika dana 30. siječnja 2021. u razgovoru definirali prestanak radnog odnosa tužiteljice i to sa tim danom što je i vidljivo iz odjave tužiteljice sa Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje sa lista 10 spisa iz kojeg je vidljivo da je tužiteljica odjavljena s danom 30. siječnja 2021. i to zbog poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu. Toga dana, a kako je već naprijed rečeno, nije bilo govora ni o kakvom upućivanju tužiteljice na korištenje godišnjeg odmora jer tužiteljica u to vrijeme nije stekla niti pravo za korištenje godišnjeg odmora u smislu odredbe iz čl. 77. st. 3. ZR-a, a koja i propisuje da radnik koji se prvi put zaposli ili koji ima prekid između dva radna odnosa duži od 8 dana stječe pravo na godišnju određen na način iz st. 1. i 2. ovoga članka nakon 6 mjeseci neprekidnog radnog odnosa kod tog poslodavca. Stoga je i potpuno nelogično da bi tužiteljici direktor tuženika dana 30. siječnja 2021. odobrio i uputio ju na korištenje godišnjeg odmora iako je imao i dalje potrebu za njezinim radom budući se još uvijek nije vratila P. K. u tom razdoblju već je dostavu kruha odnosno tužiteljičin posao radio otac direktora tuženika P. L. kako to proizlazi iz iskaza direktora tuženika, ali i iz iskaza svjedoka N. P. te P. K.. Stoga sud i smatra da je tužiteljica konačno upoznata sa otkazom ugovora o radu s danom 30. siječnja 2021., a da je sa mogućnošću i razlozima otkazivanja upoznata još tijekom prosinca 2020. na što upućuje i sadržaj poruka u viber aplikaciji koje je tužiteljica izmjenjivala sa svjedokinjom N. P.. Pri tom se napominje da je upravo tužiteljica i uređujućoj sutkinji navela da broj sa kojeg su poslane poruke I. D. odgovara broju njezinog mobilnog telefona. O navedenom je u svom iskazu decidirano iskazao direktor tuženika i njegov je iskaz po mišljenju suda bio i logičan i uvjerljiv za razliku od iskaza tužiteljice pa i svjedoka G. T.. Prema tome sud smatra da je doista tužiteljica saznala najkasnije za odluku o otkazu upravo dana 30. siječnja 2021. s kojim danom je i odjavljena kao radnik tuženika i kojega dana je ustvari i posljednji dan radila. Obzirom na to tužiteljica je u smislu odredbe iz čl. 133. st. 1. ZR-a imala mogućnost podnijeti zahtjev za zaštitu prava u daljnjem roku od 15 dana s početkom 31. siječnja 2021., a posljednjeg dana 14. veljače 2021. Tužiteljica je nesporno podnijela zahtjev za zaštitu prava dana 19. veljače 2021. preporučenom pošiljkom (list 6 spisa).

12. Dakle, iz navedene dokumentacije, a također i iz iskaza tužiteljice te direktora tuženika sud je nedvojbeno utvrdio da je tužiteljica saznala za otkaz ugovora o radu i prestanak radnog odnosa najkasnije sa danom 30. siječnja 2021. te budući je zahtjev za zaštitu prava predan dana 19. veljače 2021. je nedvojbeno tužiteljica započela postupak za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa prekasno tj. izvan roka propisanog čl. 133. st. 1. ZR-a. Navedeni rok je prekluzivan. Prema tome je i tužiteljica nepravovremeno podnijela ovu tužbu zbog čega je sud istu i odbacio kao nepravovremenu. Tako i sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revr-450/05, Revr-577/08, Revr-858/07, Revr-1788/10, Revr-2/14). Doduše ovdje moramo reći da se navedena sudska praska referira na odredbe ranijeg važećeg Zakona o radu (Narodne novine 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13- dalje ZR/09), ali je odredba iz čl. 129. tog propisa identična odredbi iz čl. 133. sada važećeg ZR-a.

13. Ovdje se također napominje da sud nije prihvatio kao istinite iskaze niti tužiteljice, a niti svjedoka G. T. niti svjedokinje M. S., a budući su isti bliski sa tužiteljicom te im je svakako bilo u interesu da tužiteljica uspije u ovom postupku. Sud naročito nije prihvatio iskaz svjedoka T. koji je suprug tužiteljice te je itekako osobno zainteresiran za uspjeh tužiteljice u ovom predmetu. Naime njegov iskaz je djelomično u kontradikciji sa iskazom tužiteljice u dijelu koji se odnosi na razgovor o mogućnosti davanja otkaza kod tuženika te sud smatra da je isti bio itekako upoznat još u prosincu 2020. sa mogućnošću otkazivanja ugovora o radu tužiteljici jer sud smatra da mu je tužiteljica svakako prenosila bitne okolnosti svog radnog odnosa, a mogućnost otkaza je doista bitna, a to prvenstveno imajući u vidu da je svjedok T. bio prisutan i prilikom dogovora o zapošljavanju tužiteljice kod tuženika čak i uvjetujući način rada kao rad na određeno vrijeme kako to i proizlazi iz njegovog iskaza sa ročišta od 23. svibnja 2022. Prema tome sud smatra da je isti neistinito iskazivao kao i tužiteljica da isti ne bi bio upoznat da za tužiteljicu postoji ipak mogućnost otkaza i to još u prosincu 2020. te da je njezin prestanak radnog odnosa ustvari bio i za tužiteljicu i za njega iznenađenje. Što se tiče svjedokinje M. S. ista kao bliska prijateljica tužiteljice je po mišljenju suda također znala o toj mogućnosti, a to prvenstveno imajući u vidu činjenicu da je tužiteljica o tome komunicirala i sa kolegicom s posla (svjedokinja N. P.) pa je stoga nelogično da ne bi navedeno komunicirala i sa bliskim osobama poput supruga i prijateljice koju je čak pozvala rano ujutro da dođe po nju na posao i vozi ju kući. Stoga je sud u ovom slučaju u cijelosti prihvatio iskaz direktora tuženika osim u dijelu u kojem on iznosi da je tužiteljici prestao radni odnos s danom 31. siječnja 2021. jer drugačije proizlazi iz prijave o prestanku osiguranja sa lista 10 spisa. No u ostalom dijelu je taj iskaz određen i nije doveden u sumnju iskazom tužiteljice, a također niti ostalim provedenim dokazima. Sud posebno ne ocjenjuje iskaze svjedoka P. L. i P. K. pa i djelomično svjedokinje N. P. smatrajući da su ti iskazi irelevantni obzirom da je sud utvrdio da je tužiteljica zakasnila sa pokretanjem postupka za zaštitu prava iz radnog odnosa, a slijedom čega je i njezina tužba nepravovremena. Relevantan je dio iskaza svjedokinje N. P. u kojem ona iznosi o komunikaciji između sebe i tužiteljice, a koja komunikacija je konačno potvrđena od same tužiteljice.

14. Prema tome imajući naprijed naznačeno u vidu je sud riješio kao u izreci i odbacio tužbu tužiteljice kao nepravovremenu. Obzirom da je sud odbacio tužbu tužiteljice kao nepravovremenu sud je također odbacio i protutužbu tuženika o utvrđivanju sudskog raskida s danom 30. siječnja 2021. tužiteljici smatrajući da obzirom na odbacivanje tužbe tužiteljice tuženik nema pravni interes za takvu protutužbu. Naime prema odredbi iz čl. 125. st. 1. ZR-a ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje 3, a najviše 8 propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika. Prema odredbi iz čl. 125. st. 2. ZR-a navedenu odluku sud može donijeti i na zahtjev poslodavca ako postoje okolnosti koje opravdano upućuju na to da nastavak radnog odnosa uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana nije moguć. Odredbom iz čl. 125. st. 3. ZR-a je propisano tek da se navedeni zahtjev može podnijeti do zaključenja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja. S tim u vezi se napominje da je pogrešno stajalište tužiteljice da se dan kao sudskog raskida može uzeti isključivo dan zaključenja glavne rasprave u određenom predmetu jer navedeno nije propisano prednjim odredbama već se kao dan sudskog raskida uzima dan prema okolnostima pojedinog slučaja. Kako je dakle tužba tužiteljice odbačena kao nepravovremena to nije bilo niti potrebe za donošenje odluke o sudskom raskidu, a slijedom čega je po mišljenju suda protutužbu tuženika i trebalo odbaciti zbog nepostojanja pravnog interesa u smislu odredbi iz čl. 187. st. 1. i st. 2. ZPP-a.

15. Što se tiče dokaza koje sud posebno ne spominje, a to prvenstveno se misli na saslušanje svjedoka P. L. te dokumentaciju tuženika sa listova 73-86 spisa sud smatra tu dokumentaciju irelevantnom za ishod ovog postupka kao i sam iskaz predmetnog svjedoka, a zbog čega nije niti donosio posebnu odluku o dopuštanju odnosno odbijanju provedbe tog dokaza.

16. Obzirom na prednje riješeno je kao u izreci.

17. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a budući je tuženik uspio u cijelosti. Sud je tuženiku priznao na ime troškova ovog postupka jednokratnu nagradu u iznosu od 2.000,00 kn prema tbr. 7. toč. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15-dalje OT) kao i PDV na navedeni iznos u visini od 500,00 kn prema tbr. 42. OT, odnosno sveukupno 2.500,00 kn. Sud smatra da tuženiku pripada cjelokupni trošak bez obzira na odbačaj protutužbe jer je ustvari upravo tuženik uspio u ovom predmetu. Navedeni trošak sud smatra opravdanim za ovaj postupak prema odredbi iz čl. 155. ZPP-a, a isti je usklađen i sa važećom OT. U Varaždinu 14. lipnja 2022.

Sutkinja

Lidija Krašek

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu putem ovog suda, pismeno u tri primjerka.

Ukoliko je stranka bila uredno obavještena o ročištu za objavu odluke, a istom ročištu nije pristupila tada će se dan objave odluke na e-oglasnoj ploči smatrati kao dan primitka pismenog otpravka presude.

U slučaju da stranka nije bila uredno obavještena o ročištu za objavu tada će joj se pismeni otpravak odluke dostaviti putem pošte te će se kao dan primitka uzeti dan kada joj je ista uručena od strane službenika pošte.

U razdoblju od 1. – 15. kolovoza rokovi za žalbu ne teku.

Dostaviti:

Dostaviti:

1/ OD M.&L. d.o.o., P. K., K. (za tužiteljicu)

2/ Odvjetnica A. F., V., (tuženik) – Vaš broj: 83/21