REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 61 Pž-396/2020-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Draženke Deladio, predsjednika vijeća, Mirne Maržić, suca izvjestitelja i Josipa Turkalja, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. d.d. u stečaju, V., OIB ..., u čije ime i za čiji račun nastupa stečajni upravitelj N. H. iz K., kao osporavatelj, kojeg zastupaju punomoćnici D. B. i V. B., odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda D. B.-V. B. iz K., protiv tuženika H. B. Z. O. I. R., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M. M. i R. P. iz Z., uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja N. d.o.o. u stečaju, Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik A. I., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu A. I. i S. N. iz R., radi utvrđenja osnovanosti osporavanja tuženikove tražbine u iznosu od 93.504.921,79 kn, odlučujući o žalbama tužitelja i umješača protiv presude Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-46/2019-13 od 20. studenoga 2019., u sjednici vijeća održanoj 14. lipnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-46/2019-13 od 20. studenoga 2019. i sudi:

1. Utvrđuje se osnovanim osporavanje tuženikove tražbine u iznosu od 93.504.921,79 kn (devedesettrimilijunapetstočetiritisućedevetstodvadestjedna kuna i sedamdesetdevet lipa) kao tražbine drugog višeg isplatnog reda koja proizlazi iz Ugovora o kreditu broj G-19/05 od 25. kolovoza 2005., Dodatka I. tome Ugovoru od 5. listopada 2005., Dodatka II. tome Ugovoru od 17. srpnja 2008. i uz njih pripadajućih Sporazuma o osiguranju tražbine zalogom na dionicama radi osiguranja novčane tražbine od 8. rujna 2005. broj OU-452/05 s Dodatkom br. I. tome Sporazumu označenim brojem OU-04/06, Dodatkom II. označenim brojem OU-296/06 i Dodatkom III. označenim brojem OU-468/06 i Sporazuma o zasnivanju založnog prava na nekretninama radi osiguranja novčane tražbine od 6. kolovoza 2008. označenog brojem OV-5772/08.

2. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove u iznosu od 124.375,00 kn (stodvadesetčetiritisućetristosedamdesetpet kuna) u roku od osam dana.

3. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 7.075,00 kn (sedamtisućasedamdesetpet kuna), kao neosnovan.

4. Nalaže se tuženiku naknaditi umješaču troškove u iznosu od 250.000,00 kn (dvjestopedesettisuća kuna) sa zakonskim zateznim kamatama od 14. lipnja 2022. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od osam dana.

5. Odbija se umješačev zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 135.000,00 kn (stotridesetpettisuća kuna) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Trgovački sud u Varaždinu je presudom poslovni broj P-46/2019-13 od 20. studenoga 2019. odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje osnovanim osporavanja tuženikove tražbine u iznosu od 93.504.921,79 kn kao tražbine drugog višeg isplatnog reda koja proizlazi iz Ugovora o kreditu broj G-19/05 od 25. kolovoza 2005., Dodatka I. tome Ugovoru od 5. listopada 2005., Dodatka II. tome Ugovoru od 17. srpnja 2008. i uz njih pripadajućih Sporazuma o osiguranju tražbine zalogom na dionicama radi osiguranja novčane tražbine od 8. rujna 2005. broj OU-452/05 s Dodatkom br. I. tome Sporazumu označenim brojem OU-04/06, Dodatkom II. označenim brojem OU-296/06 i Dodatkom III. označenim brojem OU-468/06 i Sporazuma o zasnivanju založnog prava na nekretninama radi osiguranja novčane tražbine od 6. kolovoza 2008. označenog brojem OV-5772/08, jer su ti ugovori i sporazumi, kao protivni prisilnim propisima, ništetni, te kao prividni, ne proizvode pravne učinke (točka I. izreke), te je naložio tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 127.500,00 kn (točka II. izreke).

2. U obrazloženju navedene presude se u bitnome navodi kako tužitelj nije dokazao da se u konkretnom slučaju radi o prividnom ugovoru, niti postojanje kojeg od razloga ništetnosti Ugovora o kreditu, te pripadajućih mu Dodataka i Sporazuma o osiguranju.

3. Rješenjem Trgovačkog suda u Varaždinu je presudom poslovni broj P-46/2019-27 od 31. ožujka 2022., protiv kojeg nije podnesena žalba pa je postalo pravomoćno, prihvaćeno je sudjelovanje treće osobe N. d.o.o. u stečaju, Z., OIB ..., u svojstvu umješača na strani tužitelja u ovom predmetu.

4. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog svih zakonom predviđenih razloga s prijedlogom da se ona preinači i prihvati tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova tužitelju.

5. Protiv navedene presude umješač na strani tužitelja je podnio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se ona preinači i prihvati tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova umješaču u iznosu od 385.000,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

6. U odgovoru na žalbu tuženik je u cijelosti osporio tužiteljeve i umješačeve žalbene navode. Predlaže odbiti žalbe kao neosnovane i potvrditi pobijanu presudu uz naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 12.500,00 kn.

7. Žalbe su osnovane.

8. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredaba članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje: ZPP), u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i pravilnu primjenu materijalnog prava.

9. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje osnovanim osporavanja tuženikove tražbine u iznosu od 93.504.921,79 kn.

10. Iz spisa proizlazi kako u konkretnom slučaju nisu sporne sljedeće činjenice:

- da je rješenjem Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj St-25/12-71 od 19. srpnja 2012. otvoren stečajni postupak nad društvom V. d.d.;

- da je u navedenom stečajnom postupku tuženik kao stečajni vjerovnik prijavio tražbinu u iznosu od 93.504.921,79 kn na temelju ovršnih isprava: Ugovora o kreditu broj G-19/05 od 25. kolovoza 2005., Dodatka I. tome Ugovoru od 5. listopada 2005., Dodatka II. tome Ugovoru od 17. srpnja 2008., Sporazuma o osiguranju tražbine zalogom na dionicama radi osiguranja novčane tražbine od 08. rujna 2005. broj OU-452/05 s Dodatkom br. I. tome Sporazumu označenim brojem OU-04/06, Dodatkom II. označenim brojem OU-296/06 i Dodatkom III. označenim brojem OU- 468/06 te Sporazuma o zasnivanju založnog prava na nekretninama radi osiguranja novčane tražbine od 6. kolovoza 2008. označenog brojem OV-5772/08 (list 14 – 87. spisa);

- da je stečajni upravitelj N. H. u cijelosti osporio navedenu tražbinu jer se temelji na ništetnim ugovorima;

- da je rješenjem Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj St-25/12 od 23. studenoga 2012. (list 9.-13. spisa; dalje: rješenje od 23. studenoga 2012.) utvrđena osporenom tražbina tuženika kao stečajnog vjerovnika drugog višeg isplatnog reda u iznosu od 93.504.921,79 kn za koju postoji ovršna isprava iz razloga što je „ugovor iz kojeg proizlazi potraživanje ništetan" (navedena pod rednim brojem 18. toga rješenja), te da je stečajni upravitelj, kao osporavatelj navedene tražbine, upućen na pokretanje parnice protiv stečajnog vjerovnika „radi osporavanja prijavljene, a osporene tražbine" u roku od osam dana od dostave tog rješenja, uz upozorenje da će se smatrati da je osporavanje otklonjeno ako u određenom roku ne pokrene parnicu;

- da je tuženik kao kreditor sklopio s društvom F. H. d.d. kao korisnikom kredita, te društvom V. d.d. (sada u stečaju) kao sudužnikom Ugovor o kreditu broj G-19/05 od 25. kolovoza 2005. (list 24.-29. spisa; dalje: Ugovor o kreditu), Dodatak I tom Ugovoru od 5. listopada 2005. (list 36.-38. spisa) i Dodatak II tom Ugovoru od 17. srpnja 2008. (list 64.-87. spisa);

- da je Ugovorom o kreditu tuženik odobrio kredit društvu F. h. d.d. kao korisniku kredita radi kupnje nove emisije dionica V. d.d. (sada u stečaju) u iznosu od 75.000.000,00 kn, u svrhu ulaganja u projekt utemeljenja financijske grupe u hrvatskom vlasništvu u Bosni i Hercegovini putem kupnje dionica društva V. d.d. (sada u stečaju) (članak 2.01. Ugovora o kreditu);

- da je društvo V. d.d. (sada u stečaju) kao sudužnik, a radi osiguranja naplate kredita (članak 4.01. Ugovora o kreditu) potpisom Ugovora o kreditu prihvatilo sva prava i obveze koje za korisnika kredita proizlaze iz tog Ugovora (članak. 6. Ugovora o kreditu);

- da je tuženik kao založni vjerovnik sklopio s društvom F. h. d.d. kao korisnikom kredita, te društvom V. d.d. (sada u stečaju) kao sudužnikom i založnim dužnikom Sporazum o zasnivanju založnog prava na dionicama radi osiguranja novčane tražbine od 8. rujna 2005. (list 19.-23. spisa), Dodatak I. tom Sporazumu od 5. siječnja 2006. (list 32.-35. spisa), Dodatak II. tom Sporazumu od 31. svibnja 2006. (list 42.-45. spisa) i Dodatak III. tom Sporazumu od 24. kolovoza 2006. (list 48.-55. spisa). Nesporno je kako su ugovorne strane suglasno utvrdile da se radi osiguranja novčane tražbine tuženika kao založnog vjerovnika prema društvu F. h. d.d. i društvu V. S d.d. (sada u stečaju) kao sudužniku i založnom vjerovniku zasnuje založno pravo u korist tuženika kao založnog vjerovnika, na dionicama u vlasništvu društva V. d.d. (sada u stečaju) kao sudužnika i založnog vjerovnika kako je to određeno člankom 2. toga Sporazuma i člankom 2. Dodatka II. toga Sporazuma, te na dionicama u vlasništvu društva F. h. d.d. kao korisnika kredita kako je to određeno člankom 2. Dodatka I. toga Sporazuma, između ostalih, i na 750.000 dionica društva V. d.d. (sada u stečaju) vjerovniku, te člankom 3. Dodatka III. toga Sporazuma;

- da je radi osiguranja novčane tražbine iz Ugovora o kreditu i njegovih Dodataka sklopljen i Sporazum o zasnivanju založnog prava na nekretninama radi osiguranja novčane tražbine od 6. kolovoza 2008. (list 56.-63. spisa) kojim je zasnovano založno pravo u korist tuženika kao založnog vjerovnika na nekretninama u vlasništvu društva V. d.d. (sada u stečaju) kao založnog dužnika navedenim u članku 2. toga Sporazuma, te

- da je predmetnim pravnim poslovima, radi osiguranja tuženikove tražbine prema društvu F. h. d.d. društvo V. d.d. (sada u stečaju) dalo osiguranje radi stjecanja „nove emisije" dionica društva V. d.d. (sada u stečaju) od strane društva F. h. d.d. Dakle, namjena kredita je, prema čl. 2.01. Ugovora o kreditu, bila kupnja novoizdanih dionica V. d.d. u iznosu od 75.000.000,00 kn od strane korisnika kredita F. h. d.d.

11. Sporno je jesu li navedeni pravni poslovi ništetni. Posljedično, sporno je i je li stečajni upravitelj stečajnog dužnika V. d.d. u stečaju, kao sudužnika i založnog dužnika, osnovano osporio tuženikovu tražbinu u stečajnom postupku nad navedenim dužnikom.

12. Rješenjem ovoga suda poslovni broj Pž-4810/2015-3 od 27. veljače 2019. (dalje: rješenje od 27. veljače 2019.) ukinuta je presuda prvostupanjskog suda poslovni broj P-542/2012-24 od 30. siječnja 2015. (dalje: presuda od 30. siječnja 2015.) i predmet je vraćen tom sudu na ponovno suđenje. U skladu s uputom ovoga suda iz rješenja od 27. veljače 2019., prvostupanjski sud je u ponovnom suđenju pravilno utvrdio kako je tužba pravovremena jer je podnesena unutar prekluzivnog roka od osam (8) dana iz članka 178. stavka 6. Stečajnog zakona („Narodne novine" broj: 44/96, 161/98, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04, 82/06 i 116/10; dalje: SZ). Naime, na temelju isprava u spisu (preslike dostavnice na listu 254. – 255. spisa) prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je 3. prosinca 2012. stečajni upravitelj kao osporavatelj primio rješenje od 23. studenoga 2012., dok je tužba podnesena 11. prosinca 2012., dakle, u roku od osam dana od primitka rješenja o upućivanju na parnicu.

13. Osim toga, u skladu s uputom ovoga suda iz rješenja od 27. veljače 2019. u ponovnom suđenju je otklonjen nedostatak u pogledu naznake tužitelja na način da je kao tužitelj pravilno označen stečajni dužnik, u čije ime i za čiji račun nastupa stečajni upravitelj kao osporavatelj. Naime, u parnici radi utvrđenja osnovanosti osporavanja koja se, kao u konkretnom slučaju vodi, kada je stečajni upravitelj stečajnog dužnika V. d.d. u stečaju osporio tražbinu tuženika kao stečajnog vjerovnika za koju postoji ovršna isprava, aktivno legitimiran je stečajni dužnik – u konkretnom slučaju V. d.d. u stečaju, a ne sam stečajni upravitelj kao osporavatelj (članak 178. stavak 4. SZ-a). To iz razloga što stečajni vjerovnik ne ističe tražbinu prema stečajnom upravitelju kao osporavatelju, već prema stečajnom dužniku. U takvoj parnici stečajni upravitelj nastupa u ime i za račun stečajnog dužnika, dakle, kao njegov zakonski zastupnik, ali nije i ne može sam biti stranka u postupku.

14. Nadalje, u skladu s uputom ovoga suda iz rješenja od 27. veljače 2019. u ponovnom postupku je otklonjen i nedostatak u tužbi koji se odnosi na oznaku isplatnog reda u kojem je predmetna tražbina osporena u skladu s člankom 180. SZ-a. Naime, u podnesku od 6. lipnja 2019. tužitelj je uredio tužbu na način da je u tužbenom zahtjevu označio da se u konkretnom slučaju radi o tražbini drugog višeg isplatnog reda u kojem je ta tražbina i osporena u stečajnom postupku nad društvom V. d.d. u stečaju i u odnosu na koju je rješenjem od 23. studenoga 2012. tužitelj upućen na parnicu.

15. Međutim, ostvaren je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava jer je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe 234. stavka 1. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00 i 118/03; dalje: ZTD), koje su bile na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu. Tim je odredbama bilo propisano da je ništav pravni posao kojim društvo nekome daje predujam ili zajam ili mu pruža osiguranje radi stjecanja dionica toga društva. To se ne odnosi na tekuće pravne poslove financijskih institucija, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno, niti na davanje predujma ili zajma ni na pružanje osiguranja da bi dionice stekli zaposleni u društvu ili u društvu koje je s njime povezano. Pravni je posao ništav i u tim slučajevima, ako društvo ne bi pri stjecanju vlastitih dionica moglo stvoriti propisane rezerve za te dionice da se ne bi smanjio temeljni kapital društva ili po zakonu ili statutu propisane rezerve koje se ne smiju koristiti za plaćanja dioničarima.

16. U ovoj fazi postupka ostalo je sporno postoje li određene iznimke od primjene odredaba članka 234. ZTD-a, i to u slučaju kada dioničko društvo pruža drugome osiguranje radi preuzimanja dionica tog društva u okviru povećanja temeljnog kapitala (dakle, prilikom originarnog stjecanja dionica), kao i u slučaju kada je takvo osiguranje dano u korist društva unutar koncerna.

17. Suprotno pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda, citirane odredbe članka 234. stavka 1. ZTD-a primjenjuju se ne samo na slučajeve derivativnog stjecanja dionica, već i na slučajeve originarnog stjecanja dionica. Naime, niti odredbama članka 234. ZTD-a, niti bilo kojim drugim odredbama Zakona o trgovačkim društvima nije propisana iznimka od primjene odredbe članka 234. stavka 1. ZTD-a u slučaju pružanja osiguranja radi preuzimanja dionica tog društva u okviru povećanja temeljnog kapitala, dakle, u slučaju originarnog stjecanja dionica. Drugim riječima, niti jednom odredbom Zakona o trgovačkim društvima nije isključena primjena odredaba članka 234. stavka 1. ZTD-a na slučajeve originarnog stjecanja dionica kao što je to pogrešno utvrdio prvostupanjski sud zbog čega se te odredbe primjenjuju i u tom slučaju. S tim u vezi žalitelji osnovano ističu da su odredbe članka 234. stavka 1. ZTD-a jasne i nedvosmislene te da iz njih jasno proizlazi kako se odnose sve vrste stjecanja dionica, dakle, kako na derivativno, tako i na originarno, zbog čega u konkretnom slučaju nema mjesta, niti potrebe za njihovim tumačenjem kao što je to pogrešno utvrdio prvostupanjski sud, i to ne samo za početnim jezičnim tumačenjem, već niti za dodatnim vrstama tumačenja kao što su sustavno i logičko tumačenje, kao što to prvostupanjski sud pogrešno navodi u obrazloženju pobijane presude. Naime, u odredbama članka 234. stavka 1. ZTD-a način stjecanja dionica (originarno ili derivativno), a pogotovo ne origirnarno stjecanje dionica, nije propisan kao iznimka, već vrlo jasno i nedvosmisleno određuje da su ništavi svi pravni poslovi kojima društvo nekome daje predujam ili zajam ili mu pruža osiguranje radi stjecanja dionica. Tim odredbama su točno propisane iznimke od navedenog pravila, a među njima nedvojbeno nisu navedeni niti origirnarno stjecanje dionica, niti faktični koncern, kao što je to pogrešno utvrdio prvostupanjski sud.

18. Naime, u obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud u bitnome navodi kako je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu postojao faktični koncern između društava F. h. d.d. i V. d.d. (sada u stečaju) zbog čega se na društvo V. d.d. (sada u stečaju) ne primjenjuje pravilo o zabrani davanja osiguranja sadržano u odredbi članka 234. stavka 1. ZTD-a. Takav je zaključak prvostupanjskog suda pogrešan. Faktični koncern nastaje temeljem većinskog sudjelovanja jednog društva u drugom (drugima) društvu (društvima). Kod takvog tipa koncerna se ne sklapa ugovor o vođenju poslova društva, niti se on temelji na tom tipu ugovora (članak 475., članak 476. stavak 1. i članak 496.-502. ZTD-a). Međutim, kao što je to ovaj sud već naveo u rješenju od 27. veljače 2019., niti odredbama glave VI. ZTD-a koja uređuje povezana društva, uključujući i odredbe članka 475. ZTD-a, odredbe članka 576. ZTD-a i odredbe članka 496. – 502. ZTD-a u pododjeljku 2. o odgovornosti kada nema ugovora o vođenju poslova društva (dakle, u slučaju postojanja faktičnog koncerna), na koje se prvostupanjski sud poziva u obrazloženju pobijane presude, niti samim odredbama članka 234. ZTD-a, nije isključena primjena odredaba članka 234. stavka 1. ZTD-a o ništetnosti pravnih poslova u slučaju postojanja koncerna, pa tako i faktičnog koncerna. Stoga žalitelji osnovano ističu da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da se odredbe članka 234. stavka 1. ZTD-a ne primjenjuju i u slučaju kada je osiguranje radi stjecanje dionica tog društva dano unutar koncerna, pa tako i faktičnog koncerna. Dakle, prema shvaćanju ovoga suda, odredbe članka 234. stavaka 1. ZTD-a primjenjuju se i u slučaju postojanja koncerna, pa tako i faktičnog koncerna. Zbog toga je neodlučna činjenica jesu li društva F. h. d.d. i V. d.d. (sada u stečaju) u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bila povezana faktičnim koncernom jer čak i slučaju kada bi se prihvatilo stajalište prvostupanjskog suda da je takav koncern postojao, time ne bi bila isključena primjena odredaba članka 234. stavka 1. ZTD-a kao što je to pogrešno utvrdio prvostupanjski sud.

19. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio da su, suprotno stajalištu prvostupanjsko suda, predmetni pravni poslovi ništavi jer su protivni prisilnim odredbama članka 234. stavka 1. ZTD-a. S tim u vezi se ističe kako su, prema ocjeni ovoga suda, Ugovor o kreditu kao i dio tog ugovora kojim društvo V. d.d. (sada u stečaju) daje osiguranje jamstvom kao osobni dužnik te sva sredstva osiguranja dana po tom ugovoru su međusobno vezani da se ne mogu gledati kao odvojeni pravni poslovi (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odlukom poslovni broj Pž-2876/2021-2 od 9. prosinca 2021.). Posljedično, osnovano je osporena tuženikova tražbina koja proizlazi iz takvih ništavih pravnih poslova zbog čega je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenje osnovanosti osporavanja.

20. Budući da je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo prihvatiti tužbeni zahtjev, proizlazi da je tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu zbog čega ima pravo na naknadu troškova u skladu s odredbom članka 154. stavka 1. ZPP- a. U skladu s odredbom članka 166. stavka 2. ZPP-a ovaj sud je odlučio o troškovima cijelog postupka. Tužitelj je u konkretnom slučaju zatražio naknadu troškova prema vrijednosti predmeta označenoj u tužbi u iznosu od 1.000.000,00 kn pa je ovaj sud odlučivao o njegovim troškovima u granicama tako postavljenog zahtjeva (članak 2. stavak 1. ZPP-a). Tužitelj ima pravo na naknadu troškova sastavljanja tužbe od 11. prosinca 2012. u iznosu od 10.000,00 kn (Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12), sastavljanja podneska od 23. srpnja 2013. u iznosu od 10.000,00 kn kojim se očituje na odgovor na tužbu (Tbr. 8. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12), sastavljanja podnesaka od 1. kolovoza 2014. i 6. lipnja 2019. u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 8. točka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14 i 118/14) za svaki podnesak, zastupanja na ročištima 26. lipnja 2014., 10. studenoga 2014., 18. prosinca 2014., 12. rujna 2019. i 15. listopada 2019. u iznosu od 10.000,00 kn (Tbr. 9. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14 i 107/15; dalje: OT), za svako ročište, sastavljanja žalbe od 9. veljače 2015. protiv presude u iznosu od 12.500,00 kn (Tbr. 10. točka 1. OT), odnosno ukupno iznos od 83.500,00 kn, što uvećano za PDV od 25% u iznosu od 20.875,00 kn (Tbr. 42. OT), ukupno iznosi 104.375,00 kn, te sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 5.000,00 kn (Tar. broj 1. stavak 1. Tarife sudskih pristojbi iz Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine" broj: 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12, 157/13 i 110/15; dalje: ZSP), na presudu od 30. siječnja 2015. u iznosu od 5.000,00 kn (Tar. broj 2. stavak 1. ZSP-a) i na žalbu od 9. veljače 2015. u iznosu od 10.000,00 kn (Tar. broj 3. stavak 1. ZSP-a). Dakle, tužitelj ima pravo na naknadu troškova u iznosu od 124.375,00 kn.

21. Tužitelj nema pravo na naknadu troškova opomene za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 100,00 kn, niti troškova opomene za sudsku pristojbu na žalbu u iznosu od 100,00 kn jer je te troškove sam skrivio budući da nije platio sudsku pristojbu odmah prilikom podnošenja tužbe, odnosno žalbe kada je za njega nastala obveza njihovog plaćanja (članak 4. točka 1. ZSP-a) zbog čega ti troškovi ne mogu pasti na tuženikov teret. Za sastavljanje podneska od 1. kolovoza 2014. tužitelj neosnovano zahtijeva naknadu troška s PDV-om u iznosu od 5.625,00 kn jer se ne radi niti o jednoj od taksativno navedenih kategorija podnesaka iz Tbr. 8. točka 1. OT za čije bi sastavljanje tužitelj imao pravo na puni iznos nagrade, već o podnesku iz kategorije ostalih podnesaka u smislu Tbr. 8. točke 3. OT-. Tužitelj nema pravo na naknadu troška s PDV-om u iznosu od 625,00 kn za sastavljanje podneska od 16. prosinca 2014. jer je taj podnesak predan tek na ročištu održanom 18. prosinca 2014. za čiji je pristup tužitelju već priznat puni iznos nagrade. Zbog toga je navode iz tog podneska tužitelj mogao i trebao iznijeti na tom ročištu pa se ne radi o trošku potrebnom radi vođenja ove parnice u smislu članka 155. stavka 1. ZPP-a. Trošak sastavljanja podneska od 29. kolovoza 2019. s PDV-om u iznosu od 625,00 kn nije bio potreban radi vođenja ove parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP jer je navode iz tog podnesak tužitelj trebao iznijeti već u ranijem tijeku postupka zbog čega nema pravo na naknadu troškova sastavljanja toga podneska. Zbog toga tužitelj nema pravo na naknadu troškova u iznosu od 7.075,00 kn pa je u tom dijelu njegov zahtjev odbijen kao neosnovan.

22. Osim toga, umješač koji se pridružio upravo tužitelju koji je u cijelosti uspio u ovom sporu, ima pravo na naknadu troškova u skladu s odredbom članka 154. stavka 1. ZPP-a. U skladu s odredbom članka 166. stavka 2. ZPP-a ovaj sud je odlučio o troškovima cijelog postupka. U ovoj pravnoj stvari tužitelj traži utvrđenje osnovanim osporavanja tuženikove tražbine u iznosu od 93.504.921,79 kn koji predstavlja vrijednost predmeta spora (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, poslovni broj Revt 75/2008-2 od 7. srpnja 2008.). Dakle, tužbeni zahtjev odnosi se na novčanu svotu zbog čega tužitelj nije mogao u konkretnom slučaju samoinicijativno odrediti vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.000.000,00 kn u smislu odredbe članka 40. stavka 2. ZPP-a jer se na taj način određuje vrijednost predmeta spora kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu što ovdje nije slučaj. Zbog toga umješač osnovano zahtijeva naknadu troškova prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 93.504.921,79 kn. Umješač ima pravo na naknadu troškova zastupanja na ročištu 15. listopada 2019. u iznosu od 100.000,00 kn (Tbr. 9. točka 1. OT) i sastavljanja žalbe u iznosu od 100.000,00 kn (Tbr. 10. točka 1. OT), odnosno ukupno iznos od 200.000,00 kn, uvećano za PDV od 25% u iznosu od 50.000,00 kn (Tbr. 42. OT), što ukupno iznosi 250.000,00 kn. Dakle, umješač ima pravo na naknadu troškova u ukupnom iznosu od 250.000,00 kn. Na te troškove umješač ima pravo na zatezne kamate po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima za ostale odnose ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21) koje teku od dana donošenje ove drugostupanjske odluke kojom su ti troškovi određeni (članak 30. stavak 2. Ovršnog zakona („Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20) do isplate.

23. Umješač nema pravo na naknadu troškova sastavljanja podneska od 14. listopada 2019. jer je taj podnesak dostavljen sudu samo jedan prije ročišta održanog 15. listopada 2019. pa je navode iz tog podneska umješač mogao i trebao iznijeti na tom ročištu za čiji pristup je umješaču određena nagrada u punom iznosu. Zbog toga trošak sastavljanja navedenog podneska ne predstavlja trošak potreban radi vođenja ove parnice u smislu članka 155. stavka 1. ZPP-a pa umješač nema pravo na naknadu troškova sastavljanja toga podneska s PDV-om u iznosu od 125.000,00 kn. Umješač nema pravo na naknadu troškova sudske pristojbe za žalbu protiv presude u iznosu do 10.000,00 jer umješač nije obveznik plaćanja sudske pristojbe za žalbu protiv presude budući da umješač nije stranka u postupku, već treća osoba koja se pridružuje jednoj od stranaka u postupku, kao u konkretnom slučaju tužitelju (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž- 4257/2019-2 od 10. srpnja 2019. i Pž-2481/21 od 19. svibnja 2021.). Zbog toga umješač neosnovano zahtijeva naknadu troškova u iznosu od 135.000,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama pa je u tom dijelu njegov zahtjev odbijen kao neosnovan.

24. Uslijed navedene pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je, na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a, preinačiti pobijanu presudu i odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 14. lipnja 2022.

Predsjednik vijeća

Draženka Deladio