REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 824/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. J. iz K., (OIB: ...), koju zastupa punomoćnik M. L., odvjetnik iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske (OIB: …), koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Bjelovaru, uz sudjelovanje u postupku J. I. iz K., (OIB: …), kao umješača na strani tuženice, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici posl. br. Gž-1544/2018-2 od 13. rujna 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru posl. br. P-482/2017-78 od 9. srpnja 2018., u sjednici od 14. lipnja 2022.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u odluci kojom je tuženici naloženo isplatiti tužiteljici na ime materijalne štete 19.100,00 kn te na ime nematerijalne štete 268.000,00 kn, sve sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama - dok je tužiteljici naloženo da tuženici naknadi parnični trošak od 44.159,00 kn.

2. Protiv dijela drugostupanjske presude u odluci o visini naknade za prijepornu nematerijalnu štetu, konkretno - u svezi „utvrđivanja visine (postotka) smanjenja životnih aktivnosti kod tužiteljice“, tuženica je izjavila reviziju zbog (kako drži) u postupku pred prvostupanjskim sudom počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju drugostupanjski sud nije otklonio - i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje pred prvostupanjskim sudom, podredno preinačiti ih sukladno revizijskim razlozima.

3. Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

4. Revizija tuženice nije osnovana.

5. Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP- a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6. Predmetom spora u revizijskom stupnju zahtjev je tužiteljice na obvezivanje tuženice naknaditi joj neimovinsku štetu za duševne boli koje je trpila i koje trpi zbog iseljenja i povrede prava na dom, povrede časti i dostojanstva, nemogućnosti razvoja privatnog i obiteljskog života. Tužiteljica drži da je tuženica u toj obvezi zbog nepravilnog i nezakonitog rada sudske pripravnice i njezinog mentora - uređujućeg suca, za čiji rad odgovara.

7. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je P. J., suprug tužiteljice, oporukom od 10. travnja 1993. svoje nekretnine, izgrađenu kuću u…, u K., sa garažom i vrtom, ostavio kćerki M. J., s time da je tužiteljici, supruzi, ostavio pravo doživotnog uživanja na tim nekretninama (pravo osobne služnosti njihova doživotnog uživanja),

- da je po smrti P. J., u ostavinskom postupku vođenom kod Općinskog suda u Koprivnici pod posl. br. O-937/93 raspravljena njegova imovina i doneseno Rješenje o nasljeđivanju: njime su nekretnine navedene u oporuci ostavitelja raspoređene zakonskoj i oporučnoj nasljednici, tada maloljetnoj M. J., kćerki tužiteljice i ostavitelja - ali u njemu „nije navedeno pravo osobne služnosti doživotnog uživanja nekretnina upisanih u zk.ul. 1782 k.o. K.“, pravo koje je tužiteljici pripadalo po oporuci i koje je tužiteljica u ostavinskom postupku prihvatila - a koje je u tome rješenju trebalo biti naznačeno,

- da je to Rješenje o nasljeđivanju, takvo - manjkavo ili nepotpuno, objavljeno na ostavinskom ročištu 10. veljače 1994., po čemu se tužiteljica, u tome postupku nasljednica, odrekla prava žalbe na to rješenje,

- da je tužiteljica nakon duže pasivnosti, po proteku više godina pokušala nizom pokrenutih sudskih postupaka ostvariti zaštitu u odnosu na to manjkavo Rješenje o nasljeđivanju, sve sa ciljem da se utvrdi da joj pripada pravo doživotnog uživanja na nekretninama iz toga Rješenja, ali je svaki po njoj u tome smislu pokrenuti (pokušani) postupak bio bezuspješan - i završen pravomoćnim, „odbijajućim“ odlukama: a) 4. kolovoza 2000. podnijela je prijedlog radi dopune navedenog Rješenja o nasljeđivanju. Povodom ovog je kao nasljednica upućena da zahtjev za ostvarivanje prava služnosti doživotnog uživanja ostvaruje u parnici - ali je rješenjem Općinskog suda u Koprivnici posl. br. P-937/93-14 od 14. prosinca 2006. njezin prijedlog odbijen; b) rješenjem Općinskog suda u Koprivnici posl. br. O-937/93-15 od 14. prosinca 2006. odbijen je kao neosnovan njezin prijedlog od 14. srpnja 2006. za donošenje rješenja o ispravku Rješenja o nasljeđivanju; c) potom je odbačen kao nepravovremen njezin prijedlog od 14. srpnja 2006. za donošenje rješenja o dopuni Rješenja o nasljeđivanju; d) presudom Općinskog suda u Koprivnici posl. br. P- 403/01-22 od 18. travnja 2001. (potvrđenom presudom Županijskog suda u Koprivnici posl. br. Gž- 806/01-2 od 4. listopada 2001.) odbijen je njezin tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženice M. J. priznati joj pravo doživotnog uživanja na prijepornim nekretninama i dozvoliti joj upis tog stvarnog prava u zemljišnim knjigama; e) presudom Općinskog suda u Koprivnici posl. br. P-1109/2001-7 od 15. veljače 2002. (potvrđenom presudom Županijskog suda u Koprivnici posl. br. Gž- 520/02-2 od 17. rujna 2002.) odbijen je i tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je suvlasnica u 1/6 dijela istih nekretnina; f) presudom Općinskog suda u Koprivnici posl. br. P-76/03-9 od 7. svibnja 2003. (potvrđenom presudom Županijskog suda u Koprivnici posl. br. Gž-1513/03-2 od 9. ožujka 2004.) odbijen je njezin zahtjev za poništenje oporuke ostavitelja P. J. od 10. travnja 1993. zbog nedostatka oblika propisanog zakonom za takvu oporuku,

- da je M. J., kćerka i oporučna nasljednica ostavitelja - svoga oca i tužiteljice, koristeći se upravo navedenim manjkavim Rješenjem o nasljeđivanju, propustom onog tko je vodio ostavinski postupak, a za čiji rad ili propust tuženica odgovara, da u tome Rješenju navede i pravo koje je tužiteljica imala po oporuci svoga supruga, započela ostvarivati zaštitu prema tome Rješenju - i ovu u konačnom i ostvarila: a) presudom Općinskog suda u Koprivnici posl. br. P-1061/02-30 od 19. studenoga 2002. (potvrđenom presudom Županijskog suda u Koprivnici posl. br. Gž-97/03-2 od 6. veljače 2003.) S. L. iz K., tuženik u postupku u kojemu je ta presuda donesena, obvezan je iseliti sa nekretnina tužiteljice M. J. upisanih u zk.ul. 1782 k.o. K., čkbr. 2210/1 kuća u … te dvor ukupne površine 9a 50 m2, te predati ih ovoj u isključivi posjed slobodan od osoba i stvari; b) presudom Općinskog suda u Koprivnici posl. br. P-1060/02-27 od 19. studenoga 2002. (potvrđenom presudom Županijskog suda u Koprivnici posl. br. Gž-721/03-2 od 28. listopada 2003.) A. J., tuženica u postupku u kojemu je ta presuda donesena, obvezana je iseliti sa istih nekretnina tužiteljice M. J. i predati ih ovoj u isključivi posjed slobodan od osoba i stvari; c) rješenjem Općinskog suda u Koprivnici posl. br. Ovr-218/04-2 od 26. siječnja 2004., donesenim na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Koprivnici posl. br. P-1061/02 od 19. studenoga 2002. (potvrđene presudom Županijskog suda u Koprivnici posl. br. Gž- 97/03 od 6. veljače 2003.) i pravomoćne presude Općinskog suda u Koprivnici posl. br. P-1060/02 od 19. studenoga 2002. (potvrđene presudom Županijskog suda u Koprivnici posl. br. Gž-721/03 od 28. listopada 2003.), određena je ovrha udaljenjem ovršenika A. J. i S. L. te eventualno drugih osoba, kao i uklanjanjem stvari, sve s prijepornih nekretnina te njihova predaja u isključivi posjed ovrhovoditeljice M. J.; d) rješenjem Općinskog suda u Koprivnici posl. br. Ovr-218/04-8 od 24. svibnja 2004. (koje je pravomoćnim postalo 8. lipnja 2004.) odbijen je prijedlog ovršenika A. J. i S. L. za odgodu navedene ovrhe do pravomoćnog okončanja parnice broj P-76/03, te do donošenja odluke o podnesenom zahtjevu ovršenika za zaštitu zakonitosti; e) 21. rujna 2004. A. J. i njezin sin S. L. iseljeni su sa navedenih nekretnina (tijekom iseljenja A. J. je pozlilo - zadobila je „stres uz gubitak svijesti te je pozvana hitna pomoć, a iseljenje je prekinuto. Liječnik koji je pružio hitnu pomoć bio je mišljenja da je potrebno da psihijatar obavi pregled nad ovršenicom dok je ovršenica A. J. odbila otići u bolnicu radi čega je hitna pomoć napustila mjesto uredovanja, a postupak iseljenja je nastavljen“),

- da se kod tužiteljice, posljedično vezano sa iseljenjem te načinom i razlozima iseljenja iz prijepornog stana i napuštanjem nekretnina, na psihičkom planu prvotno razvila simptomatika poremećaja prilagodbe (F43.2), te nastavno reaktivno depresivni poremećaj s paranoidnim obilježjima (F22.8). U nastalim okolnostima bila je izložena situacijama stresogenog potencijala u vidu osujećenosti i egzistencijalne ugroženosti - a te su okolnosti kod nje izazvali psihički poremećaj i povredu duševnog zdravlja. Tužiteljica je pri samom iseljenju trpjela kratkotrajni strah jakog intenziteta. Do smirivanja akutnih simptoma traume na novonastalo stanje trpjela je umjereni do jaki oscilirajući strah do tri dana, te potom umjereni oscilirajući strah do sveukupno četiri tjedna. Po navedenom trpjela je slabiji oscilirajući strah sveukupno do tri mjeseca. Zaostao je kasni, povremeni, oscilirajući strah slabijeg intenziteta u situacijama koje ju podsjećaju na štetni događaj. Status psihičkih funkcija stabiliziran je početkom mjeseca studenog 2005. Daljnje psihijatrijsko liječenje u funkciji je prevencije pogoršanja. Samo u svezi sa prisilnim iseljenjem iz njezinog doma kod nje je nastalo smanjenje životnih aktivnosti za 10% i očituje se u njezinoj smanjenoj slobodi u osobnom, obiteljskom i socijalnom funkcioniranju,

- da tužiteljica nije duševne boli trpila vezano samo sa činom iseljenja i prinudnog napuštanja prijepornih nekretnina - već i zbog gubitka doma, povrede časti i dostojanstva, prava na privatnost osobnog i obiteljskog doma,

- da je prije prinudnog napuštanja doma tužiteljica u njemu živjela sa sinom. Radilo se o kući katnici (9x12 m) sa dvorištem, cvjetnjakom ispred kuće, vrtom iza kuće, koji je obrađivala. Na prijepornim nekretninama uzgajala je perad. U vlasništvu nije imala drugih nekretnina u koje bi mogla preseliti. Nakon iseljenja tužiteljica je za sebe i sina pronašla stan površine 25 m2 kojeg je iznajmila i u kojem je imala mali predprostor, WC sa tuš kabinom, kuhinju i spavaću sobu. Nema dvorišta u kojem bi si hranjenjem peradi i obrađivanjem vrta nadopunjavala malu mirovinu. Nakon iseljenja zbog pogoršanog zdravstvenog stanja tužiteljica je svo vrijeme bila na bolovanju do ostvarivanja prava na mirovinu 20. svibnja 2006. „Dakle, primala je naknadu za bolovanje, a mirovina joj je u razdoblju od iseljenja pa nadalje iznosila 1.144,08 dok sada njezina mirovina iznosi 1.400,00 kn, što nakon podmirenja troškova najamnine i režija nije dostatno za osnovne životne potrebe tužiteljice radi čega ona povremeno ostvaruje jednokratne pomoći preko nadležnog CZSS“,

- da je prije iseljenja tužiteljica bila zaposlena, na poslu se je družila sa drugim radnicima. Nakon iseljenja u stalnom stresu je od deložacije. Kod nje se je razvila depresija, uslijed koje su joj sve životne aktivnosti smanjene. Od iseljenja komunikacije sa radnom sredinom su joj prekinute, a za stvaranje novih poznanstava i prijateljstava više nije bila sposobna i nije ih željela zbog depresije.

8. U revizijskom stupnju, kada tuženica ne dvoji da je u obvezi naknaditi tužiteljici štetu koju trpi u svezi spomenutog propusta ostavinskog suda u sačinjenju ili izradi Rješenja o nasljeđivanju - počinjenog nepravilnim i nezakonitim radom onih („sudske pripravnice i njezinog mentora - uređujućeg suca“) koji su u ostavinskom postupku sudili, sporno je koja naknada, u kojoj visini, tužiteljici pripada na ime trpljene štete.

9. Drugostupanjski sud je zahtjev tužiteljice (u sada po reviziji tuženice osporenom dijelu) ocijenio osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) prihvatio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

- da su „na ostavinskom sudu u ostavinskom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Koprivnici pod brojem O-937/93 iza pokojnog P. J., sudska pripravnica i njezin mentor - uređujući sudac propustili u rješenju o nasljeđivanju (kao i na zapisniku sa ročišta i u pisano izrađenom rješenju o nasljeđivanju) utvrditi da je tužiteljica stekla pravo osobne služnosti doživotnog uživanja na navedenim nekretninama, a koje joj je pravo ustanovljeno oporukom pokojnog supruga koju je ona kao nasljednica, te kao majka i z.z. maloljetne nasljednice M. J., priznala. Budući se je na ročištu pred ostavinskim sudom tužiteljica odrekla prava žalbe na rješenje o nasljeđivanju to rješenje je postalo pravomoćno, a pravo osobne služnosti doživotnog uživanja na navedenim nekretninama za korist tužiteljice nije upisano u zemljišnim knjigama“,

- da je „suočena s činjenicom iseljenja tužiteljica tražila dopunu rješenja o nasljeđivanju kao i njegov ispravak ali je..(...)..Rješenjem Općinskog suda u Koprivnici broj P-937/93-15 od 14. prosinca 2006. odbijena sa prijedlogom za ispravak rješenja o nasljeđivanju dok je za nadopunu rješenja njezin prijedlog bio kao nepravovremen, odbačen“,

- da je „i u..(...)..postupcima koji su se vodili pred Općinskim sudom u Koprivnici: za priznanje prava služnosti doživotnog uživanja na navedenim nekretninama P-403/01, za poništenje oporuke pok. P. J. (broj P-76/03), za utvrđivanje prava suvlasništva na nekretninama (P-1109/01), tužiteljica odbijena sa zahtjevima, pa nije otklonila propust uređujućeg suca u ostavinskom postupku“,

- da je „konačno tužiteljica iseljena jer Rješenjem o nasljeđivanju nije utvrđeno pravo osobne služnosti doživotnog uživanja na navedenim nekretninama koje je pravo bilo ustanovljeno oporukom pokojnog P. J. u njezinu korist zbog čega je pretrpjela štetu“,

- da „pogreške ili propusti nadležnih tijela ne smiju ići na štetu građana (Odluka Ustavnog suda RH U-III-4673/2008, od 20. svibnja 2009. - NN: 67/09)“: „stoga tuženica temeljem odredbe čl. 67. Zakona o sudovima (N.N. 3/94; odredbe kojeg zakona su bile na snazi u vrijeme donošenja rješenja o nasljeđivanju) odgovara za štetu koja je u obnašanju sudačke dužnosti nanesena tužiteljici nepravilnim radom suca“: da je isto bilo propisano i odredbom čl. 106. st. 1. Zakona o sudovima (N.N. 150/05; odredbe kojeg zakona su bile na snazi u vrijeme iseljenja tužiteljice),

- da se ovdje „radi o objektivnoj odgovornosti tuženice koja se može osloboditi odgovornosti sukladno općim propisima obveznog prava“: da su „odredbom čl. 177. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (N.N. br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) propisani razlozi oslobođenja od odgovornosti koji se svode na višu silu, radnju oštećenika ili treće osobe. U konkretnom slučaju ne postoje razlozi koji se odnose na višu silu ili radnju treće osobe“,

- da je „međutim, tužiteljica“: „bila nazočna na ostavinskoj raspravi i slušala je diktat zapisnika sa rasprave te javnu objavu rješenja o nasljeđivanju“; da se „odrekla prava žalbe na rješenje o nasljeđivanju koje je objavljeno na ročištu“; da nakon što je primila prijepis Rješenja o nasljeđivanju, „nije tražila ispravak tog rješenja“; „da „nije u zakonskom roku zahtijevala dopunu rješenja o nasljeđivanju, a kada je primila prijepis rješenja o nasljeđivanju..(...)..vidjela je da u rješenju nije navedena služnost ali ništa nije poduzimala jer je cijelo vrijeme smatrala, a tako su je i drugi uvjeravali, da po oporuci supruga ima pravo doživotnog uživanja na kući“,

- da tužiteljicu „ne opravdava to što nije pročitala rješenje o nasljeđivanju“: ona je „pravno neuka stranka. U ostavinskom postupku nije zastupana po punomoćniku u osobi odvjetnika. Na ostavinskoj raspravi pouzdala se u sadržaj onoga što je uređujući sudac odnosno sudačka pripravnica konstatirala usmeno na proglašenju oporuke. Prilikom odricanja od prava na žalbu..(...)..je s punim povjerenjem u sud legitimno očekivala da će sudac u Rješenje o nasljeđivanju unijeti oporučna raspolaganja ostavitelja. Međutim, iako osoba koja nema pravnog znanja, ali koja je pismena i sposobna za sudjelovanje u sudskom postupku nije postupila sa pažnjom prosječne osobe njezinog obrazovanja kada je primila pisano rješenje o nasljeđivanju i utvrdila da u istom nije upisano njezino pravo služnosti na nekretninama navedeno u oporuci, trebala je u zakonom propisanom roku tražiti dopunu tog rješenja a ne tek kada je zbog loših odnosa između nje i kćerke, kćerka pokrenula postupak njezinog iseljenja sa nekretnine“,

- da je tužiteljica „stoga...doprinijela nastanku štete sa 20%“,

- da je tužiteljica „zahtijevala materijalnu štetu u visini iznosa najamnine za svaki mjesec razdoblja od mjeseca listopada 2004. do zaključno mjeseca svibnja 2018. u sveukupnom iznosu od 101.450,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na svaki mjesečni iznos zatražene štete“: da „na osnovu svih provedenih dokaza proizlazi da kada su tužiteljica i njezin sin iseljeni 21. rujna 2004. nisu imali u vlasništvu nekretnina u koje bi preselili nakon iseljenja. Od iseljenja pa do 1. listopada 2004. stanovali su kod tužiteljičine ujne, a nakon 1. listopada 2004. iznajmili su mali stan na adresi Koprivnica, Cvjetna 31..(...)...Svake godine tužiteljica je kao najmoprimac zaključivala ugovor o najmu sa najmodavcem..(...)..,

- da je svo vrijeme u iznajmljenom stanu sa tužiteljicom stanovao njezin sin S. L. rođen 21. lipnja 1975. „Dakle u vrijeme iseljenja bio je u dobi od 29. godina. On je doprinosio za račune kada je bio zaposlen..(...)..“,

- da se za odlučivanje o naknadi štete primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01- dalje: ZOO-a), sve na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08): prema odredbi čl. 200. st. 1. ZOO-a za pretrpljene duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, za strah, sud će ako nađe da okolnosti slučaja, osobito jačina straha i njegovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, neovisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema. U stavku 2. istoga članka određeno je da će sud pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete te o visini njezine naknade voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, a i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom prirodom i društvenom svrhom,

- da „odredbom čl. 35. Ustava Republike Hrvatske svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegovog osobnog i obiteljskog života, dostojanstvo, ugled i čast..(...)..Odredbom čl. 34. Ustava Republike Hrvatske određena je nepovredivost doma..(...)..Prema odredbi čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10), je propisano da svatko ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života, doma..(...)... Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i slobode drugih“,

- da je tužiteljica „zahtijevala nematerijalnu štetu zbog pretrpljenog straha u iznosu od 30.000,00 kn, a zbog pretrpljenih duševnih boli zbog povreda ugleda, časti, dostojanstva, privatnosti osobnog i obiteljskog života, zbog povrede doma - odnosno zbog smanjenja životnih aktivnosti u ukupnom iznosu od 350.000,00 kn“,

- da je „presudom Općinskog suda u Križevcima broj P-105/07-76 od 12. studenog 2008., u točki II. izreke, pravomoćno odbijen dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu neimovinske štete zbog pretrpljenog straha i duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti od 105.000,00 kn, a ostalo je za odlučiti o naknadi nematerijalne štete od 340.000,00 kn (strah 25.000,00 kn, životne aktivnosti 315.000,00 kn)“,

- da je postupkom odnosno propustom suda iz ostavinskog postupka tužiteljici povrijeđeno pravo na dom. Povrijeđena joj je čast i povrijeđeno dostojanstvo, pravo na razvoj osobnog i obiteljskog života,

- da „imajući u vidu okolnosti slučaja, karakter povreda, trajanje i jačinu straha koji je tužiteljica trpjela“, tužiteljici temeljem odredbe čl. 200. st. 1. ZOO-a pripada pravična novčana naknada od 20.000,00 kn,

- da tužiteljici, imajući u vidu i njezinu dob u vrijeme iseljenja (47 godina), na ime duševnih boli koje je trpila i koje trpi zbog iseljenja i povrede prava na dom, povrede časti i dostojanstva, nemogućnosti razvoja privatnog i obiteljskog života, pripada pravična novčana naknada od 315.000,00 kn,

- da je, slijedom toga, po osnovi pretrpljene nematerijalne štete tužiteljici valjalo dosuditi ukupno 335.000,00 kn, odnosno, kada se taj iznos umanji za 20% (ili za 67.000,00 kn) na ime njezinog doprinosa pretrpljenoj šteti, 268.000,00 kn.

10. Takvo shvaćanje je pravilno.

11. Kod odlučivanja o visini naknade za neimovinsku štetu valja voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kojemu ta naknada služi: sve u smislu već navedenih odredaba čl. 200. ZOO-a.

12. Sukladno tome, a obzirom da ne postoje egzaktna ili precizna mjerila za određivanje te naknade - pošto se ista utvrđuje ovisno o svim individualiziranim okolnostima svakog konkretnog slučaja, visina po sudu određene naknade mora se kretati samo u okviru tih osnovnih i općih smjernica i njezine prirode: ona mora predstavljati pravičnu satisfakciju za oštećenika.

13. Drugostupanjski sud je upravo uz takvo shvaćanje, tužiteljici navedenim, dosuđenim iznosom, odredio primjerenu i pravičnu (u skladu s izraženim osnovnim i općim smjernicama i njezinom prirodom) naknadu.

14. Tužiteljica je zbog propusta onih za čiji rad tuženica odgovara, onih - koji su joj trebali (jer za to i postoje) pružiti ono što se od njih opravdano očekuje, pravo na pravilnu ali i zakonitu i pravičnu zaštitu, povrijeđena u cijelom nizu svojih prava.

15. Povrijeđena je:

15.1. u pravu na osobnu služnost doživotnog uživanja na prijepornim nekretninama, pravu - koje je u njezinu korist trebalo biti ustanovljeno temeljem oporuke pokojnog P. J.,

15.2. u pravu na dostupnu i pravičnu sudsku zaštitu: kojoj se imala opravdanih, legitimnih razloga nadati - nadanju kojem se (to je i očito) u ostavinskom postupku i u svezi njega (pa i zbog pravne neukosti i povjerenja u sud i sudsku zaštitu) prepustila,

15.3. u pravu na dom zajamčenom i člankom 34. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97 - 8/98 pročišćeni tekst, 113/00 - 124/00 pročišćeni tekst, 28/01 - 41/01 pročišćeni tekst, 55/01 i 76/10 - 85/10 pročišćeni tekst - dalje: Ustava), prema kojem: „Dom je nepovrediv.“, kao pravu kojeg treba sagledati i u smislu odredbe članka 16. stavka 2. Ustava, prema kojoj: „Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.", te konvencijskog prava iz članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02 i 1/06 - dalje: Konvencija), kako glasi: u poglavlju „PRAVO NA POŠTOVANJE PRIVATNOG I OBITELJSKOG ŽIVOTA“

1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga..(...)..doma..(...)..

2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.“,

sve imajući na umu da je tome pravu dan značaj jedne od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske i da se sud (ipak) umiješao u to pravo tužiteljice - ali ne u skladu sa smislom iz Ustava i zakona i radi zaštite pozitivnih, opravdanih ili nužnih interesa, već suprotno tome - pogrešno, povredom toga prava,

15.4. u pravu na čast, ugled i dostojanstvo, gledano osobno i prema društvenoj sredini kojoj je pripadala, prema ponosu na kojeg je (kao uostalom i svaka osoba) imala pravo - pa i kao nasljednik, oporučni slijednik prava koje joj je nezakonito uskraćeno, kao roditelj - koji je (tim više) u ostavinskom postupku štitio prava djeteta, kćerke - koja se potom, po punoljetnosti, okrenula protiv nje - koristeći ono što joj je sud omogućio svojom pogreškom.

16. Tužiteljica je (i to je razumnim ili logičnim zaključiti) zbog pogreške suda doživjela cijeli niz specifičnih, snažnih poniženja, sa jednim „domino“ efektom od te pogreške - pa i (prema već navedenom) kao roditelj.

17. Jasno je pritom da je u svemu tome teško ili nemoguće predvidjeti u kojem bi se pravcu kretao njezin odnos sa kćerkom, prema kojoj je, po prirodi njihovog odnosa, morala imati posebnu (roditeljsku) empatiju - da navedene pogreške suda nije bilo.

18. Međutim, bez te pogreške imala bi bar šansu za te odnose sa drugim sadržajem - jer iz doma i prijepornih nekretnina ne bi (još i sa sinom) bila iseljena: ta joj je šansa nepovratno uskraćena, a (to nije za zanemariti) uskraćena joj je i mogućnost saznanja što bi bilo da joj je omogućena.

19. Ovako, zbog nepravilnog i nezakonitog postupanja suda bila je usmjerena samo na niz sudskih, svakako teških, zamornih, osjetljivih postupaka i korištenje više „oružja“ u upornim pokušajima da ipak ostvari ono što joj je pripadalo i što je „lagano“ trebala ostvariti: ti su postupci na tužiteljicu (a i to je sigurno ili očito, pa takvim treba prihvatiti), zbog njihove prirode, sadržaja, odnosa sa najbližom srodnicom na suprotnoj strani - u sukobu, ali i zbog svoje dugotrajnosti i u konačnom (uza sve) neuspješnosti, ostavili samo dodatne, neizbrisive traume.

20. Tako gledano, prema već i tim okolnostima, dosuđena naknada tužiteljici u ničemu ne može biti nepravična: to neovisno je li tužiteljica u adekvatnoj vezi sa propustom suda zadobila i PTSP-i i neovisno sa kojim je brojčanim izrazom njezina životna ili radna aktivnost umanjena.

21. Revizijski sud kod toga može prihvatiti ono što tuženica navodi u svojoj reviziji, pozivom na nalaze i mišljenja vještaka - o upitnim ima li tužiteljica PTSP-i, pa, ako i ima - je li se ovaj kod nje razvio zbog slučaja na kojemu temelji tužbeni zahtjev - ili je u svezi sa drugim traumama koje je imala prije i nakon toga slučaja.

22. Realnim može prihvatiti i da je, u situaciji sa dužim vremenskim odmakom od štetnog događaja - kroz razdoblje u kojemu je tužiteljica imala i niz drugih događanja, izuzetno teško ili nemoguće sada razlučiti u kojem su stupnju ili koliko sve te traume pojedinačno utjecale na zdravlje tužiteljice.

23. Međutim, revizijski sud primjećuje i da bi inzistiranje da se i pored toga utvrđuje taj utjecaj predstavljalo samo inzistiranje na strogom formalizmu - kojeg ne može dopustiti: to sve i zbog navedenog - jer je osporenom presudom tužiteljici ionako dosuđena naknada koja značaj pravične ima i prema neospornim, navedenim - utvrđenim činjenicama.

24. Zbog toga, povratno, revizijski sud ne nalazi da je u postupanju nižestupanjskih sudova, time što nisu raspravili još i navedeni utjecaj - i dodatno razjasnili ima li tužiteljica još i PTSP-i i čime je on uzrokovan, ako ga već i ima - i za koliko je u brojčanom izrazu umanjena životna aktivnost tužiteljice u svezi samo sa prijepornim slučajem, počinjena postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju revidentica u reviziji ukazuje.

25. Stoga, a budući da je osporena presuda u bitnome ipak donesena na temelju prethodno navedenih, pravilnih pravnih shvaćanja - pa iz izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je reviziju tuženice valjalo odbiti kao neosnovanu - odlukom kao u izreci (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

Zagreb, 14. lipnja 2022.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Jadranko Jug, v.r.