REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2875/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Viktorije Lovrić, Marine Paulić i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. B. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnik D. G. odvjetniku u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvu u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-3123/2017-2 od 24. svibnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pnš-111/15 od 8. rujna 2017., u sjednici održanoj 14. lipnja 2022.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tužiteljice B. B. kao djelomično osnovana i ukidaju se presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pnš-111/15 od 8. rujna 2017. i Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-3123/2017-2 od 24. svibnja 2018. u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu naknade neimovinske štete u iznosu od 320.000,00 kn sa zateznim kamatama od 22. prosinca 2014. do isplate, za isplatu naknade imovinske (obične) štete u iznosu od 44.349,33 kn sa zateznim kamatama od 1. siječnja 2012. do isplate i u odluci o troškovima postupka i predmet se u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

p r e s u d i o  j e:

U preostalom dijelu revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi;

"-Nalaže se tuženici da preda, za vremensko razdoblje od 1. 1. 2012. do zaključno 14. 10. 2012. godine, podatke o svim ovršnim postupcima pokrenutim temeljem ovršnih isprava pred općinskim i trgovačkim sudovima sa sjedištem na području Splitsko-dalmatinske županije i to konkretno za svaki od tih ovršnih postupaka podatke o:

a) datumu pokretanja ovršnog postupka,

b) iznosu glavne tražbine, odnosno zbroju iznosa svih glavnih tražbina u ovršnom postupku, radi čije prisilne naplate je konkretan ovršni postupak pokrenut, ako su u pitanju novčane tražbine,

c) jesu li u ovršnom postupku sudjelovali sudski tumači ili ne, a ako jesu za provedbu kojih sve ovršnih radnji,

d) opis odluka koje je sud u ovršnom postupku donio tj. popis svih rješenja i zaključaka donesenih na ročištima / dražbama i izvan njih,

e) popis službenih radnji provedenih tijekom provedbe ovršnog postupka unutar i izvan zgrade suda (ročišta, javne dražbe, vanjska uredovanja), f) broj ovrhovoditelja i broj ovršenika u ovršnom postupku.

Nalaže se tuženici da tužiteljici na ime naknade štete isplati u roku od 15 dana slijedeće iznose:

-iznos od ukupno 364.349,33 kuna na ime naknade stvarne imovinske štete i neimovinske štete i to: na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti iznos od 320.000,00 kn, uvećan za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od 22. 12. 2014. godine pa do isplate po godišnjoj kamatnoj stopi iz članka 29 stavka 2 Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; iznos od 44.349,33 kn na ime naknade imovinske običe (stvarne) štete, uvećan za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od 1. 1. 2012. godine pa do isplate po godišnjoj kamatnoj stopi iz članka 29 stavka 2 Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

Na ime naknade imovinske štete u vidu izmakle koristi za razdoblje od 1. 1. 2012. do 14. 10. 2012. iznos koji će tužiteljica naznačiti nakon što bude utvrđen na način opisan u toč. 6.5, 6. 6 i 6.7. ove tužbe sukladno čl. 186. b st. 3. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13,28/13), nakon pribave svih podataka navedenih u istim točkama ove tužbe od Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Ministarstva financija Republike Hrvatske i Hrvatske javnobilježničke komore i provedenog financijskog vještačenja, uvećan za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od 15. 10. 2012. godine pa do isplate po godišnjoj kamatnoj stopi iz članka 29 stavka 2 Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

Nalaže se tuženici da tužiteljici u roku od 15 dana naknadi troškove ovog parničnog postupka, uvećano za zakonske zatezne po stopi iz članka 29 stavka 2 Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a koje teku od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

II. Dužan je tužitelj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 10.000,00 kn."

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena je prvostupanjska presuda.

3. Protiv presude suda drugog stupnja tužiteljica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11- proč. tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova revizije.

4. Na reviziju nije odgovoreno.

5. Revizija je djelomično osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice, kao osobe koja je imenovana javnim ovršiteljem, da se naloži tuženiku da za razdoblje od 1. siječnja 2012. do 14. listopada 2012. preda podatke o svim ovršnim postupcima pokrenutim temeljem ovršnih isprava pred općinskim i trgovačkim sudovima sa sjedištem na području Splitsko-dalmatinske županije kako je pobliže određeno tužbenim zahtjevom, te zahtjev za naknadu štete u ukupnom iznosu od 364.349,33 kn, od čega za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 320.000,00 kn, za naknadu imovinske (obične) štete u iznosu od 44.349,33 kn (polaganje javnoovršiteljskog ispita, prijave na natječaj za imenovanje javnim ovršiteljem, opremanje i uređenje ureda, troškove pregleda javnoovršiteljskog ureda, zakupnine/najamnine za poslovni prostor, telekomunkacijske usluge) i za naknadu imovinske štete s osnove izmakle koristi za koju predlaže da se utvrdi financijskim vještačenjem.

7. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev pozivom na odredbe čl. 1045. st. 1., čl. 1049., čl. 1085. i čl. 1100. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO) izrazivši shvaćanje da u konkretnom slučaju nema protupravnosti u postupanju ovlaštenih tijela vlasti Republike Hrvatske kao temeljne pretpostavke odštetne odgovornosti tuženika, pa stoga niti odštetne odgovornosti tuženice prema tužiteljici zbog ukidanja javnoovršiteljske službe tj. donošenja Zakona o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima ("Narodne novine" broj 112/12).

8. Drugostupanjski sud, ne upuštajući se u druge žalbene navode tužiteljice, prihvatio je shvaćanje prvostupanjskog suda da u postupanju tuženice nema protupravnosti, a posljedično ni odgovornosti tuženice za naknadu štete, slijedom čega je žalbu tužiteljice odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

9. Prema odredbi čl. 392. a ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

10. Tužiteljica postojanje revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka između ostaloga temelji na tvrdnji o učinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a učinjenoj po oba suda, jer da su razlozi prvostupanjske i drugostupanjske presude nejasni i proturječni dokazima izvedenim u prvostupanjskom postupku, dok da drugostupanjska presuda uopće ne sadrži obrazloženje o žalbenim navodima tužiteljice.

11. U odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava tužiteljica ističe da su nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa zanemarili pravni standard legitimnih očekivanja tužiteljice te nisu utvrdili niti jednu činjenicu relevantnu za odlučivanje u ovom predmetu i to konkretno, je li kod tužiteljice postojalo legitimno očekivanje u smislu i kontekstu činjenica i okolnosti te sudske prakse, je li tužiteljica obavila sve pripremne radnje za početak rada, kolika joj je šteta nanesena, postoji li uzročna veza između štete koja je nastala tužiteljici i radnji tuženice za koje tužiteljica tvrdi da predstavljaju štetnu radnju i postoji li pravna osnova za naknadu štete.

12. Suprotno tvrdnji tužiteljice nižestupanjske presude imaju jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama i nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogle ispitati. Nije stoga počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a niti je osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

13. Međutim, osnovana je tvrdnja tužiteljice da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su zaključili o nepostojanju odgovornosti tuženice za štetu koju je tužiteljica pretrpjela. Naime, neosnovanost tužbenog zahtjeva nižestupanjski sudovi temelje na zaključku da izostanak protupravnosti otklanja odgovornost tuženice za naknadu imovinske (obične štete) i neimovinske štete, te naknadu štete zbog izmakle koristi.

14. Kako tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima tako i u revizijskom stupnju postupka sporno je, je li tuženica donošenjem Zakona o javnim ovršiteljima ("Narodne novine", broj 139/10, 150/11, 70/12 i 112/12), kao i imenovanjem javnih ovršitelja kod njih stvorila legitimna očekivanja da će obavljati posao za koji su imenovani te postoji li odgovornost tuženice za imovinsku i neimovinsku štetu koju su pretrpjeli imenovani javni ovršitelji nedosljednim postupanjem Republike Hrvatske kao zakonodavca u odabiru modela javne ovrhe.

15. Prema shvaćanju ovog suda izraženog u rješenjima broj Rev 1532/14-3 od 23. siječnja 2018. tuženica je odgovorna za štetu koju imenovani javni ovršitelj trpi vezano na povredu njegovih legitimnih očekivanja u oživotvorenju Zakona o javnim ovršiteljima.

16. Nedosljedno postupanje tuženice kao zakonodavca u odabiru modela javne ovrhe u odnosu na individualna prava imenovanih javnih ovršitelja, koji su ostvarili sve pretpostavke za početak svog rada, ali nisu započeli s tom službom, što je u konačnici stvorilo za njih štetne posljedice, predstavlja štetnu radnju kao jednu od pretpostavki odgovornosti za štetu.

17. Tuženica kao zakonodavac ima legitimno pravo da izabere model ovrhe, kao i da kasnije od izabranog modela odustane, slijedom čega postupanje tuženice nije protupravno.

18. Međutim, takvim postupanjem tuženica je povrijedila legitimna očekivanja tužiteljice kao imenovanog javnog bilježnika, slijedom čega bi tužiteljici, otklanjanjem odgovornosti tuženice za naknadu štete bio nametnut prekomjeran teret.

19. Tuženica kao zakonodavac nije nakon ukidanja instituta javnih ovršitelja riješila problem već imenovanih javnih ovršitelja čime je poremećena ravnoteža između cilja koji je zakonodavac želio postići ukidanjem tog instituta u općem ili javnom interesu i zaštite interesa osoba imenovanih za javne ovršitelje. Time je tužiteljici nametnut prekomjeran individualan teret zakonske reforme ovršnog sustava države.

20. Stoga, radi uspostavljanja pravedne ravnoteže između općih ili javnih interesa zajednice i narušenih prava pojedinaca, i u slučaju izostanka protupravnosti u postupanju tuženice kao zakonodavca, postoji njena odgovornost za štetu koja je u konkretnom slučaju nastala tužiteljici povredom njenih legitimnih očekivanja i to imovinske (obične) u visini koja je potrebna da bi se tužiteljicu vratilo u poziciju u kojoj bi se ona nalazila da takvog miješanja nije bilo i neimovinske razmjerno težini povrede prava osobnosti.

21. Zbog pogrešnog pravnog pristupa o nepostojanju odgovornosti nižestupanjski sudovi nisu raspravili osnovanost zahtjeva za pojedine vidove štete, pa tako ni zahtjeva za naknadu imovinske štete (obične štete) i neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti). Slijedom iznesenog, u dijelu kojim je odlučeno o tim vidovima štete nema uvjeta za preinaku presude, pa je valjalo na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a u tom dijelu ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

22. Tužiteljica zahtjeva i naknadu štete zbog izmakle koristi za razdoblje od 1. siječnja 2012. do 14. listopada 2012. koja bi se prema činjeničnim navodima tužbe sastojala u gubitku zarade javnog ovršitelja u razdoblju od 1. siječnja 2012., kada je sukladno odredbama tada važećeg Zakona o javnim ovršiteljima trebala početi raditi kao javni ovršitelj, do 14. listopada 2012., kada je stupio na snagu Zakon o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima. Tužiteljica je radi utvrđenja “hipotetskih prihoda“ predložila pribavljanje podataka kao u toč. I. izreke prvostupanjske presude i izvođenje dokaza vještačenjem na okolnost „hipotetičke javnoovršiteljske zarade“ koju bi u utuženom razdoblju ostvarila kao javni ovršitelj i zarade koju je ostvarivala svojim radom.

23. Izmakla korist prema odredbi čl. 1089. st. 1. i 3. ZOO-a predstavlja neostvarenu imovinsku vrijednost koja bi prema redovnom tijeku stvari ili u okolnostima konkretnog slučaja bila ostvarena (tj. ušla u oštećenikovu imovinu) da nije bilo postupka štetnika koji ga čini građanskopravno odgovornim. Dakle, sa stajališta odgovornosti za naknadu štete u vidu izmakle koristi potrebno je da se ispune zakonom predviđene pretpostavke – da korist nije ostvarena, da postoji određeni stupanj izvjesnosti da bi bila ostvarena (redovan tijek stvari), kao i dopuštenost osnove po kojem bi bila ostvarena. O tome postoje li sve ove pretpostavke, koje samo ukoliko su kumulativno ispunjene, dovode do odgovornosti za naknadu izgubljene koristi, odlučuje sud u svakom konkretnom slučaju na osnovi istih mjerila. (Tako i Vrhovni sud u odluci Rev-113/14 od 28. veljače 2018. i Rev 247/2015-2 od 5. studenog 2019.).

24. Pravilno su nižestupanjski sudovi u tom dijelu odbili tužbeni zahtjev, jer je početak rada tužiteljice kao javnog ovršitelja odgađan s 1. siječnja 2012. na 1. srpnja 2012., a nakon toga na dan 15. listopada 2012., da bi Zakonom o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima, koji je stupio na snagu 15. listopada 2012. bila ukinuta u cijelosti služba javnih ovršitelja, s tim da tužiteljici radni odnos kod tadašnjeg poslodavca nikada nije ni prestao, što sve ukazuje da nije ni postojala objektivna izvjesnost da bi po redovnom tijeku stvari tužiteljica zaista ostvarila korist koju zahtjeva u tužbi da nije ukinuta služba javnih ovršitelja. I način na koji tužiteljica u reviziji predlaže utvrditi „hipotetičku javnoovršiteljsku zaradu“ već samo za sebe govori da se ne radi o objektivnoj zaradi i izvjesnosti da bi po redovnom tijeku stvari ostvarila korist da nije ukinuta služba javnih ovršitelja.

25. Slijedom iznesenog valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tužiteljice u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu štete zbog izmakle koristi te posljedično tome i zahtjev za pribavljanje podataka o svim ovršnim postupcima pokrenutim temeljem ovršnih isprava pred općinskim i trgovačkim sudovima sa sjedištem na području Splitsko-dalmatinske županije.

26. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

Zagreb, 14. lipnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil,, v.r.