REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3677/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. K. iz K. T., OIB:.., kojeg zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u Z., protiv I-tuženika H. c. d.o.o., Z., OIB:..., i II-tuženika Hrvatski lovački savez, Z., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu K. & p. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji II-tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola br. Gž-1006/18-2 od 20. kolovoza 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. Pn-2662/12- 36 od 4. svibnja 2018., u sjednici održanoj 14. lipnja 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Prihvaća se revizija II-tuženika, preinačuje se presuda Županijskog suda u Puli-Pola br. Gž-1006/18-2 od 20. kolovoza 2018. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. Pn-2662/12-36 od 4. svibnja 2018. u dijelu koji se odnosi na II- tuženika (točka I. i III. izreke prvostupanjske presude) i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„I. Nalaže se II-tuženiku Hrvatski lovački savez iz Z., ..., OIB:... da tužitelju B. K. iz K. T., ..., OIB:..., isplati iznos od 32.339,01 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos:

- 476,70 kn od 11. srpnja 2011. godine,

- 170,86 kn od 14. srpnja 2011. godine,

- 184,50 kn od 30. srpnja 2011. godine,

do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana,

- 31.503,95 kn od presuđenja odnosno od 04. svibnja 2018. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se II-tuženiku Hrvatski lovački savez iz Z., ..., OIB:... da tužitelju B. K. iz K. T., ..., OIB:..., naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 15.660,00 kune sa zakonskom zateznom kamatom koje teku od 04. svibnja 2018. godine pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

r i j e š i o  j e:

I. Nalaže se tužitelju naknaditi II-tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 10.312,50 kuna u roku 15 dana.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi II-tuženiku trošak revizije u iznosu od 1.875,00 kn u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je II-tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 32.339,01 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja (toč. I.), dok je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo da se naloži I-tuženiku solidarno isplatiti tužitelju iznos od 32.339,01 kuna sa zakonskim zateznim kamatama (toč. II.). Ujedno je naloženo II-tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 15.660,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja (toč. III.).

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba II-tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

3. Protiv presude drugostupanjskog suda II-tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog materijalnopravnog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu odluku.

4. U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže odbiti reviziju II-tuženika kao neosnovanu, te traži trošak sastava odgovora na reviziju.

5. Revizija II-tuženika je osnovana.

6. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP. Pri tome prema odredbi st. 3. istog članka u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.

7. II-tuženik u reviziji postavlja sljedeća pitanja:

„Je li pravna osoba na koju je rješenjem nadležnog ministarstva privremeno povjereno izvršavanje mjera uzgoja i zaštite divljači u državnom lovištu do sklapanja koncesijskog ugovora s novim lovoovlaštenikom pasivno legitimirana u parničnim postupcima zbog naknade štete koju počini divljač u lovištu za vrijeme dok je lovište „na čuvanju“ tj. dok je istoj povjereno izvršavanje mjera uzgoja i zaštite divljači bez stjecanja statusa lovoovlaštenika?

Je li pravna osoba na koju je rješenjem nadležnog ministarstva privremeno povjereno izvršavanje mjera uzgoja i zaštite divljači u državnom lovištu do sklapanja koncesijskog ugovora s novim lovoovlaštenikom odgovorna za štetu koju počini divljač za vrijeme dok je lovište „na čuvanju“ tj. dok je istoj povjereno izvršavanje mjera uzgoja i zaštite divljači bez stjecanja statusa lovoovlaštenika?“

8. Kao razlog važnosti za postavljena pitanja II-tuženik ukazuje na odluku Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-165/16-3 od 5. svibnja 2016.

9. Sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo, uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

10. Ispitujući dopuštenost revizije u skladu s navedenim odredbama ovaj sud je ocijenio da je prvo pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i da je stoga revizija dopuštena.

11. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete nastale uslijed naleta vozila na srnu, na državnoj cesti 11. srpnja 2011.

12. Nižestupanjski sudovi prihvatili su tužbeni zahtjev u odnosu na II-tuženika zaključivši da je II-tuženiku rješenjem Ministarstva regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva od 2. ožujka 2010. povjereno izvršavanje mjere uzgoja i zaštite divljači u tom državnom otvorenom lovištu, čime je prenesena i odgovornost za štetu od divljači kao opasne stvari u smislu čl. 1066. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO).

Kod toga nižestupanjski sudovi smatraju da nije od utjecaja na postojanje odgovornosti činjenica da II-tuženik nije lovoovlaštenik, odnosno da nema pravo lova i da nije vlasnik lovišta, jer njegova odgovornost ne proizlazi iz prava vršenja lova, nego kao posljedica povjerenog izvršavanja mjera uzgoja i zaštite divljači. Naime, nižestupanjski sudovi ocjenjuju da II-tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi šteta nastala radnjom tužitelja kao oštećenika ili radnjom I-tuženika, kao pravne osobe koja gospodari prometnicom, koja prolazi spornim lovištem i na kojoj se dogodila prometna nezgoda.

13. Predmetno rješenje Ministarstva regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva od 2. ožujka 2010. doneseno je pozivom na odredbe članka 15. st. 2 Zakona o lovstvu („Narodne novine“ broj 140/05 i 75/09 - dalje: ZL).

14. Sukladno odredbi čl. 15. st. 2 ZL do stjecanja prava lova u državnom lovištu ili uzgajalištu divljači u skladu sa Zakonom o lovstvu Ministarstvo će povjeriti izvršavanje prava lova i/ili izvršavanje mjera uzgoja i zaštite divljači u tim lovištima pravnoj ili fizičkoj osobi koja koristi zemljište u državnom vlasništvu, znanstvenoistraživačkim i znanstvenonastavnim ustanovama, odnosno pravnim osobama od interesa za Republiku Hrvatsku.

15. Sukladno odredbi čl. 62. točka 4. ZL Ministarstvo je ovlašteno dok lovište nije u zakupu ovlastiti HLS, odnosno Lovački savez županije ili drugu pravnu ili fizičku osobu osposobljenu za lov, za izvršavanje sanitarnog odstrjela, ili izlovljavanja divljači s površina na kojima ugrožava sigurnost ljudi i imovine ili na kojima prema drugim propisima ne smiju obitavati (otoci, zračne luke i sl.) Rješenjem za obavljanje lova propisati će se visina odstrjela i raspolaganje s odstrijeljenom divljači i njezinim dijelovima.

16. Izvršavanje mjera uzgoja i zaštite divljači u lovištu, kako je i u predmetnom rješenju navedeno, obuhvaća provedbu radnji koje osiguravaju opstanak i razmnožavanje divljači, spašavanje divljači od elementarnih nepogoda, provedba mjera za osiguranje dovoljne količine kvalitetne hrane i pitke vode, provedbu preventivnih, dijagnostičkih, kurativnih i higijensko-zdravstvenih mjera u lovištu, poduzimanje preventivnih mjera (istjerivanje divljači) pri obavljanju poljoprivrednih i drugih radova, te upotrebu zaštitnih naprava na poljoprivrednim strojevima, upotrebu sredstava za zaštitu bilja ili drugih kemijskih sredstava na propisan način i poduzimanje preventivnih mjera pri njihovoj upotrebi ili paljenju strništa, kukuruzišta i sl., te očuvanju okoliša i suzbijanju krivolova. Iz toga je vidljivo da isto ne obuhvaća lov na divljač.

17. Lovoovlaštenik je odredbom čl. 2. toč. 8 ZL definiran kao pravna ili fizička osoba koja je stekla pravo lova na temelju ovog Zakona, dok je pravo lova ovlast da se na određenoj površini zemljišta i voda provode radnje uzgoja, zaštite, lova i korištenja divljači i njezinih dijelova (čl. 2. toč. 4. ZL).

18. Sukladno odredbi čl. 6. ZL pravna ili fizička osoba može steći pravo lova na lovištima u vlasništvu Republike na temelju koncesije ili zakupa, na način i pod uvjetima propisanim ovim Zakonom i zakonom kojim se uređuju koncesije.

19. Obzirom II-tuženik u predmetnom lovištu, u razdoblju na koje se tužba odnosi, nije bio u statusu lovozakupnika odnosno lovoovlaštenika, a što proizlazi i iz predmetnog rješenja koje ne obuhvaća lov na divljač i druge ovlasti koje spadaju pod pravo lova, pogrešan je zaključak nižestupanjskih sudova da je II-tuženik pasivno legitimiran u ovom predmetu.

20. Naime, II-tuženiku je u konkretnom slučaju od strane Ministarstva bilo povjereno isključivo provođenje mjera uzgoja i zaštite divljači, ali ne i pravo lova, pa se u konkretnom slučaju ne može govoriti o odgovornosti na temelju čl. 1066. st. 1. ZOO. 21. Slijedom navedenog proizlazi da je sud drugog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je zaključio da se obveza II-tuženika prema tužitelju treba procjenjivati sukladno odredbi čl. 1066. ZOO, obzirom da II-tuženik, kojem je povjeravano isključivo izvršavanje mjera uzgoja i zaštite divljači, nije lovoovlaštenik (identično shvaćanje zauzeto je i u odluci revizijskog suda br. Rev-706/16).

22. Stoga je valjalo preinačiti nižestupanjske presude i na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci ove presude, te u odnosu na II-tuženika u cijelosti odbiti zahtjev tužitelja.

23. Obzirom da su po reviziji II-tuženika preinačene nižestupanjske presude na način da je tužbeni zahtjev odbijen u odnosu na II-tuženika, valjalo je odlučiti o troškovima parničnog postupka u skladu s čl. 166. st. 2. ZPP.

24. II-tuženiku je dosuđen trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 kn na temelju Tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: OT), trošak zastupanja na ročištima održanim 11. studenoga 2014., 19. svibnja 2015., 5. listopada 2015., 2. veljače 2016. i 15. ožujka 2018. za svako u iznosu od 1.000,00 kuna na temelju Tbr. 9/1 OT, kao i trošak sastava podneska od 15. svibnja 2017. u iznosu od 1.000,00 kn. Nadalje na temelju Tbr. 8/1 OT. II-tuženiku je priznat i trošak nastao sastavljanjem žalbe od 16. svibnja 2018. u iznosu od 1.250,00 kn po Tbr.

10/1 OT, kao i iznos PDV-a na gore navedene radnje od 25% što ukupno iznosi 10.312,50 kn.

25. U preostalom dijelu zahtjev za naknadu troška II-tuženiku nije priznat sukladno odredbi čl. 155. ZPP, jer ostale radnje za koje se traži naknada troškova postupka nisu bile potrebne za vođenje parnice.

26. II-tuženik je u cijelosti uspio s revizijom te mu je na temelju čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP dosuđen zahtijevani trošak za sastav revizije u iznosu od 1.500,00 kn na temelju Tbr. 10/6 OT, kojem iznosu se pribraja i zatraženi iznos na ime PDV od 25% što ukupno iznosi 1.875,00 kn.

27. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju donesena je primjenom odredbi čl. 155. ZPP, jer navedena radnja nije bila potrebna za vođenje parnice.

Zagreb, 14. lipnja 2022.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.