Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 33 Gž-3209/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Milene Frankić, kao predsjednice vijeća, te Gordane Bošković Majerović kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Vlaste Mrzljak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. S. iz P. u., OIB:…, zastupane po punomoćniku G. B., odvjetniku u P., protiv tuženice N. S. iz P., OIB:…, zastupane po punomoćniku N. P., odvjetniku u P., radi utvrđenja ništetnosti i raskida Ugovora o doživotnom uzdržavanju, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-1808/2019-16 od 30. srpnja 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 14. lipnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-1808/2019-16 od 30. srpnja 2021.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom citiranom u izreci odlučeno je:

„I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da su Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 1. listopada 2014., solemniziran kod javnog bilježnika S. O. S., broj OV-3067/14, kao i Aneks Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 17. listopada 2014. ništetni te da ne proizvode nikakve pravne učinke. Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Puli uspostava zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije sklapanja Ugovora i Aneksa iz točke I izreke ove presude. Utvrđuje se da nekretnine označene kao kč.br. 1440/1, kč.br. 1440/2, kč.br. 1440/3, kč.br. 1440/4, kč.br. 1441 i kč.br. 2757/2, sve k.o. K. ulaze u ostavinu pokojnog L. B., pok. M., umirovljenika iz K., umrlog 31. srpnja 2017. Nalaže se tuženoj da tužiteljici naknadi troškove ovog parničnog postupka.“ II Odbija se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi:

„Raskida se Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 1. listopada 2014., solemniziran kod javnog bilježnika S. O. S., broj OV-3067/14, kao i Aneks Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 17. listopada 2014. Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Puli uspostava zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije sklapanja Ugovora i Aneksa iz točke I izreke ove presude.

Utvrđuje se da nekretnine označene kao kč.br. 1440/1, kč.br. 1440/2, kč.br. 1440/3, kč.br. 1440/4, kč.br. 1441 i kč.br. 2757/2, sve k.o. K. ulaze u ostavinu pokojnog L. B., pok. M., umirovljenika iz K., umrlog 31. srpnja 2017. Nalaže se tuženoj da tužiteljici naknadi troškove ovog parničnog postupka.“

III Nalaže se tužiteljici isplatiti tuženici parnični trošak u iznosu od 7.500,00 kuna (slovima: sedam tisuća petsto kuna), u roku od 15 dana.

IV Odbija se u cijelosti zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.“

2. Protiv navedene presude tužiteljica je podnijela žalbu, po sadržaju zbog svih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i prihvati tužbeni zahtjev, odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak pred drugim sucem a tužiteljici dosude troškovi žalbe.

3. Na žalbu nije podnesen odgovor.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu odluku u smislu čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, niti ona iz čl. 354. st. 2. t. 11. na koju se ukazuje u žalbi, a kako će nastavno biti obrazloženo.

6. U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je, a nije niti sporno da su tužiteljica i tuženica sestre, a time i zakonske nasljednice njihovog oca, pokojnog L. B., koji je umro … 2017. Nije sporno da je između tuženice N. S., kao davateljice uzdržavanja, i njenog pokojnog oca L. B., kao primatelja uzdržavanja, 1. listopada 2014. sklopljen i istog dana ovjeren po javnom bilježniku S. O. S. pod brojem: OV- 3067/2014 Ugovor o doživotnom uzdržavanju (list 12-14 spisa), kojim je primatelj uzdržavanja, u skladu sa svojom željom i po slobodnoj volji, prenio davateljici uzdržavanja svoje nekretnine upisane u čl. 2. toga Ugovora, sa svim pokretninama koje će se nalaziti u njima u trenutku smrti primatelja uzdržavanja, s time da je stjecanje te imovine odgođeno do trenutka smrti primatelja uzdržavanja (čl. 3. Ugovora). Istim ugovorom se tuženica kao davateljica uzdržavanja obvezala primatelja uzdržavanja doživotno uzdržavati na način što će skrbiti o kućnim poslovima i poslovima oko kuće, podmirivati sve troškove nužne za život i zdravlje primatelja uzdržavanja, ako ih on iz svoje imovine i primanja ne bi mogao sam podmiriti, u slučaju duge i teške bolesti ili invalidnosti primatelja uzdržavanja osigurati mu odgovarajuću njegu stručnih osoba, a po njegovoj smrti dostojno ga i o svom trošku sahraniti u skladu s mjesnim običajima i prilikama (čl. 4.).

Tuženica i pokojni L. B. su 17. listopada 2014. sklopili Aneks Ugovoru o doživotnom uzdržavanju u kojem su ispravili čl. 2. toga Ugovora, odnosno izmijenili Ugovor u pogledu nekretnina u vlasništvu primatelja uzdržavanja koje će nakon njegove smrti prijeći u vlasništvo davateljice uzdržavanja, a koje su predmetom ovo postupka. Nije sporno ni da je tuženica po smrti davatelja uzdržavanja ishodila uknjižbu prava vlasništva na nekretninama naznačenim u Ugovoru i pripadajućem Aneksu.

7. Nadalje je utvrđeno, da je 1. listopada 2014., dakle istog dana kada je zaključen sporni Ugovor o doživotnom uzdržavanju, primatelj uzdržavanja pregledan po stalnom sudskom vještaku psihijatrijske struke dr. D. B. (list 26-27 spisa), koji je nakon pregleda utvrdio da je primatelj uzdržavanja prisvjestan i uredno orijentiran te da, s psihijatrijske strane, nema zapreke da isti odlučuje o svojim pravima i interesima.

8. Nije sporno ni da je u ostavinskom postupku vođenom iza smrti pokojnog L. B. ovdje tužiteljica osporila sastav ostavinske imovine smatrajući da u ostavinu trebaju ući i nekretnine koje su predmetom Ugovora o doživotnom uzdržavanju, slijedom čega je ostavinski sud prekinuo ostavinski postupak iza pokojnog L. B. te nasljednicu M. S. uputio na pokretanje parnice protiv nasljednice N. S., radi utvrđenja da nekretnine naznačene u izreci ulaze u ostavinu pokojnog ostavitelja.

9. Sporno je i u ovoj žalbenoj fazi postupka jesu li predmetni Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 1. listopada 2014. i Aneks tome ugovoru od 17. listopada 2014. ništetni s obzirom na tužiteljičine navode da primatelj uzdržavanja, pokojni L. B., zbog bolesti i alkoholizma u vrijeme sklapanja ugovora nije bio sposoban za rasuđivanje, kao i da je tuženica kao davateljica uzdržavanja iskoristila lakomislenost i teško zdravstveno stanje svoga oca radi stjecanja nerazmjerne imovinske koristi.

10. Nadalje tužiteljica ističe da je svrha ugovora bila da se onemogući majku stranaka F. B. u ostvarenju zakonskog prava na utvrđivanje bračne stečevine, a da je između roditelja stranaka bilo govora o podjeli bračne stečevine, koju bi predstavljale i nekretnine koje su predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju, odnosno da je primatelj uzdržavanja bio svjestan da sve nekretnine koje su predmet ugovora nisu njegove. Radi toga tužiteljica smatra da je takvo postupanje nemoralno i time ugovor ništetan.

11. U odnosu na takve navode žalbe valja reći da okolnost da je primatelj uzdržavanja ugovorom eventualno raspolagao tuđom nekretninom (o istom se pred prvostupanjskim sudom vodi parnični postupak pod posl. br. P Ob-290/18) ne čini ugovor u tom dijelu ništetnim, već ne bi imao pravni učinak prema (su)vlasniku. Ukoliko se dakle utvrdi da je suvlasnik svih ili nekih nekretnina koje su predmet ugovora, majka stranaka, ista će moći zaštiti svoja prava na temelju presude u posebnom postupku koji vodi, ali to nije razlog ništetnosti ugovora.

Niti činjenica, da su uslijed sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju nužni nasljednici onemogućeni u ostvarivanju eventualnog prava na nasljedstvo, ne čini taj ugovor pravno nevaljanim. Ugovor o doživotnom uzdržavanju po svojoj prirodi jest ugovor o raspolaganju imovinom za života, čime se onemogućava nasljeđivanje iste; to ne znači da je takvo raspolaganje ništetno (jer bi onda svi takvi ugovori bili ništetni pa ne bi postojala svrha sklapanja istih, niti uopće propisivanja takve vrste ugovora zakonom).

12. U odnosu na sposobnost primatelja uzdržavanja za sklapanje ugovora sud je ocijenio mišljenje Dr. D. B., koji je 1. listopada 2014. (na dan zaključenja Ugovora o doživotnom uzdržavanju) pregledao pokojnog L. B. na njegov zahtjev, u svom je nalazu i mišljenju naveo da je pokojni L. prisvjestan i uredno orijentiran, da podatke o sebi i okolini daje adekvatno, da se kontakt s istim lako uspostavlja i održava te da adekvatno odgovara na pitanja (koja je zbog nagluhosti potrebno glasnije postavljati). Istaknuo je i da je njegovo mišljenje sadržajno uredno, da je vedrog raspoloženja te da, s psihijatrijske strane, nema zapreke da isti odlučuje o svojim pravima i interesima. Pri tom se u obrazloženju prvostupanjske presude pravilno navodi da navedeni nalaz i mišljenje, doduše, nema dokaznu snagu sudskog

vještačkog nalaza i mišljenja, jer nije izrađen po nalogu suda. Međutim, nedvojbeno je riječ o privatnoj ispravi, koju je valjalo uzeti u obzir te vrednovati i ocijeniti u sklopu svih ostalih provedenih dokaza, imajući na umu i to da navedeno mišljenje stranke (pa ni tužiteljica) nisu osporile, a nije doveden u pitanje ni iskazima stranaka i svjedoka saslušanih u tijeku postupka. Pri tom je sud prihvatio i iskaz svjedokinje V. J. G., dugogodišnje obiteljske liječnice pokojnog L. B. (od 1998. do smještaja u ustanovu neposredno prije njegove smrti), iz kojeg proizlazi da pokojni Lovro, po njenom sjećanju, nije imao zdravstvenih tegoba koje bi ga sprječavale ili mu otežavale rasuđivanje, osim što je u vrijeme vođenja brakorazvodne parnice imao epizodu uznemirenosti. Imenovana je svjedokinja još istaknula da osim tuženice, koja je dolazila kod nje kao pratnja ocu, nije upoznala ni jednog člana obitelji pokojnog L.. Kod L. je odlazila i u kućnu posjetu i tada bi u kući zatekla tuženicu. Fizičko stanje pokojnog L. nije bilo loše i mogao si je sam podgrijati hranu, napraviti krevet i nešto si pospremiti. Sud je iskaz navedene svjedokinje prihvatio u cijelosti, cijeneći da je riječ o jedinom svjedoku koji, od saslušanih, ima stručno znanje iz medicinske struke, pa je mišljenje ovog suda da bi navedena svjedokinja kao dugogodišnja obiteljska liječnica pokojnog L. sigurno primijetila postojanje tegoba koje bi utjecale na njegovu sposobnost rasuđivanja. Osim toga, imenovana svjedokinja nije ni po čemu zainteresirana za ishod postupka, a iskazivala je jasno, nepristrano i nekontradiktorno.

Navedeni iskaz dakle nije prihvaćen kao mišljenje specijalista psihijatra, ali obiteljska liječnica, koja je pratila zdravstveno stanje primatelja uzdržavanja, svakako je mogla imati saznanja o eventualnim zdravstvenim tegobama koje bi sprječavala ili otežavale rasuđivanje, dok tvrdnje o pristranosti iznesene u žalbi nisu ničim dokazane.

Nadalje je sud obrazložio i zašto nije prihvatio iskaz svjedokinje F. B., bivše supruge pok. L. B. s kojim je nesporno bila u teško narušenim bračnim odnosima, koji su rezultirali razvodom braka, te svjedokinje D. S., kćeri tužiteljice, a navedeno je obrazloženje logično i životno i kao takvo prihvatljivo.

13. Pri tom prvostupanjski sud obrazlaže i da u tijeku postupka nije proveden dokaz psihijatrijskim vještačenjem jer je tužiteljica odustala od izvođenja toga dokaza, s obzirom na okolnost da je pokojni Lovro na dan zaključenja ugovora pregledan po vještaku psihijatru dr. D. B., čiji je nalaz dostavljen u spis. Zato sada u žalbi, tužiteljica ne može prigovarati da se ne radi o relevantnom specijalističkom psihijatrijskom nalazu, jer je sama odustala od provođenju vještačenja u parnici, a teret dokazivanja činjenice, da pok. L. B. ne bi bio sposoban za rasuđivanje u trenutku raspolaganja, bio je na tužiteljici.

14. Pri tom sud pravilno zaključuje i da zdravstvene tegobe primatelja uzdržavanja, koje su nedvojbeno bile poznate i tuženici, ne dovode do automatskog zaključka o iskorištavanju njegovog zdravstvenog stanja radi postizanja nerazmjerne imovinske koristi, pri čemu je od sklapanja spornog ugovora pa do smrti primatelja uzdržavanja proteklo gotovo tri godine. Radi se o aleatornom ugovoru kod kojeg nije odlučno to je li netko iz tog ugovora dobio više nego je dao, odnosno postoji li nesrazmjer u davanju primatelja uzdržavanja u odnosu na vrijednost nekretnina i protučinidbe odnosno pruženih usluga tuženice kao davateljice uzdržavanja. Pravna valjanost ugovora dovodi se u pitanje tek ako je riječ o iskorištavanju tuđe nevolje radi postizanja nerazmjerne imovinske koristi, o čemu se, prema utemeljenoj ocjeni prvostupanjskog suda, u konkretnom slučaju ne radi.

15. Sporno je nadalje jesu li ispunjene pretpostavke za raskid ugovora budući da tužiteljica prigovara da tuženica nije ispunjavala obveze preuzete ugovorom, a sve zato što motiv ugovora i nije bilo pružanje uzdržavanja L. B., jer za to nije postojala niti želja niti potreba ugovornih strana, već da je cilj bio onemogućavanje F. B., kao i tužiteljice, da steknu imovinu (odnosno „želja za raspolaganjem i svojom i tuđom imovinom u korist osobe koja po mišljenju L. B. neće tu imovinu spiskati“, kako se izričito navodi u žalbi tužiteljice).

16. Odredbom čl. 4. spornog Ugovora tuženica kao davateljica uzdržavanja obvezala se primatelja uzdržavanja doživotno uzdržavati na način što će skrbiti o kućnim poslovima i poslovima oko kuće, podmirivati sve njegove troškove nužne za život i zdravlje primatelja uzdržavanja, ako ih on iz svoje imovine i primanja ne bi mogao sam podmiriti, u slučaju duge i teške bolesti ili invalidnosti primatelja uzdržavanja osigurati mu odgovarajuću njegu stručnih osoba, a po njegovoj smrti dostojno ga i o svom trošku sahraniti u skladu s mjesnim običajima i prilikama.

17. Iz rezultata dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio da je tuženica izvršavala svoje ugovorne obveze, odnosno da je svoju obvezu uzdržavanja ispunjavala u skladu s odredbom čl. 4. Ugovora. Naime, u tijeku postupka nedvojbeno je utvrđeno da se tuženica brinula o svom ocu, o čemu najbolje svjedoči činjenica da očeva obiteljska liječnica (svjedokinja V. J. G.) nije upoznala ni jednog drugog člana obitelji primatelja uzdržavanja osim ovdje tuženice, koja je jedina oca vodila doktoru, odlazila s njim na preglede, a bila je prisutna i prilikom kućne posjete obiteljske liječnice. Također, svjedok D. J. jedino je s N. (tuženicom) komunicirao vezano za potrebe slušnog aparata primatelja uzdržavanja.

18. Iz iskaza tuženice, a i drugih saslušanih svjedoka, sud je utvrdio da se tuženičina briga o ocu svodila na to da mu je kuhala, donosila lijekove i općenito brinula o njegovom zdravlju, kupovala namirnice, vodila ga liječniku, čistila mu. Tužiteljica i članovi njene uže obitelji u tijeku postupka u više su navrata isticali da je tuženica ocu dolazila samo vikendom, da nije spavala kod oca već u drugom objektu, da mu nije redovno kuhala, a da je on sam čistio i kupovao namirnice. U vezi s navedenim prvostupanjski sud osnovnao ukazuje da stranke ugovora o doživotnom uzdržavanju nisu ugovorile zajednicu života, stoga okolnost što je tuženica živjela u P., a otac u K., kao i okolnost što je tuženica kad bi vikendom došla kod oca prespavala u drugom susjednom objektu, ne ukazuje na njeno neispunjenje ugovornih obveza. Primatelj uzdržavanja je u vrijeme zaključenja ugovora znao gdje tuženica živi i koliko često je u mogućnosti dolaziti, pa sud smatra da bi stranke ugovorile zajednicu života da su to htjele. Također, tuženica i sama navodi da je u početku ocu spremala hranu za cijeli tjedan koju si je on potom podgrijao. Međutim, kako je utvrđeno da je primatelj uzdržavanja bio vitalan i da je bez poteškoća mogao podgrijati hranu i pospremiti kuću (to proizlazi iz iskaza njegove obiteljske liječnice i drugih svjedoka), sud u takvom postupanju tuženice osnovano nije našao elemenata za raskid ugovora. Skrb koja je od strane tuženice pružena primatelju uzdržavanja, odgovara onome što je među strankama ugovoreno, jer tako proizlazi iz rezultata dokaznog postupka. Pri tom osnovano sud nije prihvatio navode tužiteljice i članova njene uže obitelji o neodržavanju kućanstva primatelja uzdržavanja, jer kako i sami iskazuju, oni od sklapanja spornog ugovora s primateljem uzdržavanja nisu imali posebnih kontakata, niti su ulazili u njegovu kuću.

Osim toga, iz iskaza obiteljske liječnice primatelja uzdržavanja V. J. G.,koja je kod njega dolazila u kućne posjete, proizlazi da je kuća bila normalno održavana. Također, okolnost što je davateljica uzdržavanja oca smjestila u dom, ne ukazuje na neispunjenje ugovorne obveze. Naime, ugovorom nije isključena mogućnost smještaja u dom, štoviše, davateljica uzdržavanja se obvezala primatelju uzdržavanja u slučaju bolesti ili invalidnosti osigurati odgovarajuću njegu stručnih osoba, a upravo takva njega se pruža u ustanovama doma za starije. Pritom, sud vjeruje tuženici kada kaže da je teško donijela odluku o smještaju u dom te da joj je želja bila da otac umre kod kuće, ali istovremeno prihvaća i njen navod da nije imala izbora jer, s obzirom da je bila zaposlena, ocu nije mogla pružiti cjelodnevnu skrb koja mu je pred kraj života zbog pogoršanja njegova zdravstvenog stanja bila potrebna, a nije našla osobu koja bi joj pomogla brinuti o ocu na odgovarajući način, kada je njegovo stanje nedvojbeno bilo vrlo teško te mu je trebala stručna njega.

19. Sve navedene činjenice sud je utvrdio na valjan način i ocijenio u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, pa se ne mogu prihvatiti suprotni žalbeni navodi kojima se analiziraju i preocjenjuju iskazi svjedoka i stranaka u postupku.

20. Pravilno je zato primijenjeno materijalno pravo čl. 583. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08 – dalje: ZOO), a kojim se propisuje da svaka strana može tražiti raskid ugovora ako druga strana ne izvršava svoje obveze, kada je odbijen zahtjev za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju i uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja.

21. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda, utemeljenog na iskazima svjedoka i stranaka, koje i tužiteljica citira, proizlazi da se zapravo primatelj uzdržavanja u najvećoj mjeri brinuo sam o sebi, jer je to mogao i jer je tako želio, što je uključivalo sve potrebe od prehrane do higijene i održavanja kućanstva, pri čemu mu je tužiteljica pripremala obroke unaprijed i donosila ih, te ga vodila liječniku kada je bilo potrebno i pomagala mu oko nabave slušnog aparata. Isticanje jednog događaja, koji nije stavljen ni u kakav vremenski kontekst, kada se prema navodima tužiteljice i članova njezine obitelji primatelj uzdržavanja izgubio i u međuvremenu pao i pomokrio se, a tužiteljica tada nije došla, u kontekstu trajanja ugovora od gotovo tri godine, ne može zato utjecati na taj zaključak.

22. Za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju u smislu čl. 583. st. 3. ZOO pretpostavka je naime svjesno i sustavno izbjegavanje obveza uzdržavanja predviđenih ugovorom, pa sve dok je davateljica uzdržavanja bila spremna izvršavati svoje obveze, te pretpostavke nisu ispunjene. U slučaju kao što je predmetni, kada je primatelj uzdržavanja u velikoj mjeri sam brinuo o sebi jer je on tako želio i mogao, a što proizlazi iz provedenih dokaza, a tuženica je dolazila kod njega, donosila mu hranu i brinula se o njegovom zdravlju, ne može se tuženici predbaciti da nije ispunjavala obveze iz ugovora.

23. Odluka o parničnom trošku pravilno je donesena, u skladu s odredbom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP.

24. U skladu s navedenim je, na temelju odredbe čl. 368. st.1. ZPP, odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu 14. lipnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Milena Frankić, v.r.