Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru - Stalna služba u Pakracu

Trg Pape Ivana Pavla II br. 1.

34550 Pakrac

Posl.br.:REF 35: P-1083/2020-28

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu, po sucu toga suda D. K., kao sucu pojedincu, na temelju nacrta više sudske savjetnice-specijalistice L. K., u pravnoj stvari tužitelja Z. Š., iz N. S. G. 11, OIB: …., zastupanog po punomoćnicima iz Z. odvjetničkog ureda J. D., P. M., N. P., B. D., A. M. i K. B., odvjetnicima iz G., protiv tuženika A. B. d.d., Z., S. avenija 6, OIB: …, zastupanog po punomoćniku B. B., odvjetniku iz Odvjetničkog društva Š. & P., iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 10. svibnja 2022., u nazočnosti tužitelja Z. Š., osobno i punomoćnika tužitelja P. M., odvjetnika iz P., te zamjenika punomoćnika tuženika J. G., odvjetnika iz Odvjetničkog društva Š. & P. iz Z., uz javno objavljivanje 14. lipnja 2022.,

p r e s u d i o j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu broj ugovora…, zaključenog između tužitelja i prednika tuženika od 10. studenog 2005. godine u dijelu u kojem je ugovoren iznos kredita na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak kao i odredba čl. 7. navedenoga Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi „...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju H. A.-A.-B. d.d. za CHF, na dan plaćanja....”.

II Nalaže se tuženiku A. B. d.d. Z., S. avenija 6, OIB … da tužitelju Z. Š. iz N. S. G., N. S. G. 11, OIB …. isplati iznos od 8.035,85 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se obračunava:

-na iznos od 45,65 kn tekućim od 01. veljače 2011. godine do isplate,

-na iznos od 252,86 kn tekućim od 01. ožujka 2011. godine do isplate,

-na iznos od 268,16 kn tekućim od 01. travnja 2011. godine do isplate,

-na iznos od 251,46 kn tekućim od 01. svibnja 2011. godine do isplate,

-na iznos od 293,31 kn tekućim od 01. lipnja 2011. godine do isplate,

-na iznos od 361,95 kn tekućim od 01. srpnja 2011. godine do isplate,

-na iznos od 437,02 kn tekućim od 01. kolovoza 2011. godine do isplate,

-na iznos od 492,73 kn tekućim od 01. rujna 2011. godine do isplate,

-na iznos od 374,61 kn tekućim od 01. listopada 2011. godine do isplate,

-na iznos od 325,37 kn tekućim od 01. studenog 2011. godine do isplate,

-na iznos od 338,72 kn tekućim od 01. prosinca 2011. godine do isplate,

-na iznos od 338,30 kn tekućim od 01. siječnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 392,43 kn tekućim od 01. veljače 2012. godine do isplate,

-na iznos od 396,13 kn tekućim od 01. ožujka 2012. godine do isplate,

-na iznos od 386,29 kn tekućim od 01. travnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 387,06 kn tekućim od 01. svibnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 400,52 kn tekućim od 01. lipnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 396,95 kn tekućim od 01. srpnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 389,26 kn tekućim od 01. kolovoza 2012. godine do isplate,

-na iznos od 371,83 kn tekućim od 01. rujna 2012. godine do isplate,

-na iznos od 354,58 kn tekućim od 01. listopada 2012. godine do isplate,

-na iznos od 385,40 kn tekućim od 01. studenog 2012. godine do isplate,

-na iznos od 395,26 kn tekućim od 01. prosinca 2012. godine do isplate, sve po stopi od 14% godišnje do 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje tekućim od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, u roku od 15 dana.

III Odbija se tužitelj sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.115,31 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se obračunava na iznos od :

-na iznos od 56,15 kn tekućim od 01. veljače 2009. godine do isplate,

-na iznos od 56,16 kn tekućim od 01. ožujka 2009. godine do isplate,

-na iznos od 27,69 kn tekućim od 01. travnja 2009. godine do isplate,

-na iznos od 20,54 kn tekućim od 01. svibnja 2009. godine do isplate,

-na iznos od 26,55 kn tekućim od 01. lipnja 2009. godine do isplate,

-na iznos od 15,99 kn tekućim od 01. srpnja 2009. godine do isplate,

-na iznos od 10,60 kn tekućim od 01. kolovoza 2009. godine do isplate,

-na iznos od 19,53 kn tekućim od 01. rujna 2009. godine do isplate,

-na iznos od 9,55 kn tekućim od 01. listopada 2009. godine do isplate,

-na iznos od 0,80 kn tekućim od 01. studenog 2009. godine do isplate,

-na iznos od 15,23 kn tekućim od 01. prosinca 2009. godine do isplate,

-na iznos od 22,85 kn tekućim od 01. siječnja 2010. godine do isplate,

-na iznos od 46,58 kn tekućim od 01. veljače 2010. godine do isplate,

-na iznos od 51,33 kn tekućim od 01. ožujka 2010. godine do isplate,

-na iznos od 61,88 kn tekućim od 01. travnja 2010. godine do isplate,

-na iznos od 73,75 kn tekućim od 01. svibnja 2010. godine do isplate,

-na iznos od 87,46 kn tekućim od 01. lipnja 2010. godine do isplate,

-na iznos od 123,71 kn tekućim od 01. srpnja 2010. godine do isplate,

-na iznos od 138,81 kn tekućim od 01. kolovoza 2010. godine do isplate,

-na iznos od 197,48 kn tekućim od 01. rujna 2010. godine do isplate,

-na iznos od 200,32 kn tekućim od 01. listopada 2010. godine do isplate,

-na iznos od 189,54 kn tekućim od 01. studenog 2010. godine do isplate,

-na iznos od 178,47 kn tekućim od 01. prosinca 2010. godine do isplate,

-na iznos od 276,87 kn tekućim od 01. siječnja 2011. godine do isplate,

-na iznos od 207,47 kn tekućim od 01. veljače 2011. godine do isplate, kao neosnovanim.

IV Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 8.411,96 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, počam od dana 14. lipnja 2022. do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj Z. Š., iz N. S. G. 11, OIB: …, podnio je tužbu protiv tuženika A. B. d.d., Z., S. avenija 6, OIB: …, radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je tužitelj sa prednikom tuženikom dana 10. studenoga 2005. godine sklopio Ugovor o kreditu broj: … (U daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu). Tužitelju kao korisniku kredita odobren je kredit u iznosu od 17.708,00 CHF, protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju prednika tuženika na dan korištenja, dakle zaključen je sa ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica švicarski franak (dalje: CHF), a da prije i tijekom zaključenja ugovora tužena nije tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu u CHF. Kredit je otplaćen u cijelosti. Člankom 7. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju prednika kreditora za CHF, važećem na dan plaćanja. Anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu. Prvi anuitet dospijeva u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten. Istim člankom ugovoreno da je iznos anuiteta određen u planu otplate. Dakle, Ugovor o kreditu opisan u toč. 1. ove tužbe zaključen je sa valutnom klauzulom u švicarskim francima (dalje: CHF), a odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je kako su nepoštene i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. O ugovaranju valutne klauzule tumačenje je dao Ustavni sud u odluci broj U-III 2521/2015., te i u Rješenju broj U-I-3685/2015, a upravo temeljem tih tumačenja donijeta je i odluka VTS RH od 14. lipnja 2018. godine. Nadalje, Vrhovni sud RH donio je presudu poslovni broj: Rev 2221/2018-11 kojom je odbio revizije tuženika u predmetu tužitelja Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam domaćih banaka radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a između ostalih i tuženika. U presudi je izražen pravni zaključak da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe - ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo. Stav je i Vrhovnog suda RH da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u ovom postupku, a sudovi u tim, pojedinačnim postupcima vezani su za ta utvrđenja. Dakle, temeljem odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača naprijed navedena sudska odluka, donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Iz navedenog razloga, u ovom slučaju ima se primijeniti, kroz cijelo vrijeme otplate kredita, kunska protuvrijednost kredita prema početnom tečaju CHF (kunski iznos koji je tužitelju i stavljen na raspolaganje), a sve kako bi se utvrdile tečajne razlike nastale uslijed primjene valutne klauzule za vrijeme trajanja otplate kredita. Da bi tužitelj mogao postaviti određeni tužbeni zahtjev, isti je proveo preliminarno vještačenje temeljem dokumentacije koja prileži tužbi, a iz kojeg proizlazi da je uslijed tečajnih razlika koje su nastale uslijed primjene valutne klauzule za vrijeme trajanja otplate kredita po predmetnom ugovoru o kreditu, tužitelj tuženiku preplatio ukupan iznos od 10.045,46 kn. Tužena je na temelju nepoštene i ništetne odredbe ugovora bez osnove stekla od tužitelja iznos od 10.045,46 kn, a koji iznos tužitelj sada potražuje od tuženika zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini iznos pretplate. S obzirom na utvrđenja sadržana u pravomoćnoj presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, odnosno kako je utvrđena ništetnost ugovorenih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkim kreditima koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve u svezi s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a, a kako tuženik odbija tužitelju dobrovoljno isplatiti dužni iznos, to tužitelj po svojim punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda J. D., P. M., N. P., B. D., A. M. i K. B. iz G., V. N. 19b, iskazanom priloženom punomoći podnosi ovu tužbu te predlaže da sud donese sljedeću presudu: " Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu broj ugovora: …, zaključenog između tužitelja i prednika tuženika od 04. svibnja 2005. godine u dijelu u kojem je ugovoren iznos kredita na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te da je ništetna odredba čl. 7. navedenoga Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi „...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju H. A.-A.-B. d.d. za CHF, na dan plaćanja....”. Nalaže se tuženiku A. B. d.d. Z., S. avenija 6, OIB … da tužitelju Z. Š. iz N. S. G., N. S. G. 11, OIB … isplati iznos od 10.045,46 kuna zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje se obračunavaju:

-na iznos od 7,17 kn tekućim od 01. siječnja 2006. godine do isplate,

-na iznos od 15,25 kn tekućim od 01. veljače 2006. godine do isplate,

-na iznos od 27,19 kn tekućim od 01. ožujka 2006. godine do isplate,

-na iznos od 31,40 kn tekućim od 01. travnja 2006. godine do isplate,

-na iznos od 33,93 kn tekućim od 01. svibnja 2006. godine do isplate,

-na iznos od 29,89 kn tekućim od 01. lipnja 2006. godine do isplate,

-na iznos od 33,55 kn tekućim od 01. srpnja 2006. godine do isplate,

-na iznos od 39,23 kn tekućim od 01. kolovoza 2006. godine do isplate,

-na iznos od 33,29 kn tekućim od 01. rujna 2006. godine do isplate,

-na iznos od 32,41 kn tekućim od 01. listopada 2006. godine do isplate,

-na iznos od 34,43 kn tekućim od 01. studenog 2006. godine do isplate,

-na iznos od 40,23 kn tekućim od 01. prosinca 2006. godine do isplate,

-na iznos od 50,83 kn tekućim od 01. siječnja 2007. godine do isplate,

-na iznos od 58,38 kn tekućim od 01. veljače 2007. godine do isplate,

-na iznos od 58,71 kn tekućim od 01. ožujka 2007. godine do isplate,

-na iznos od 57,81 kn tekućim od 01. travnja 2007. godine do isplate,

-na iznos od 72,36 kn tekućim od 01. svibnja 2007. godine do isplate,

-na iznos od 84,15 kn tekućim od 01. lipnja 2007. godine do isplate,

-na iznos od 92,22 kn tekućim od 01. srpnja 2007. godine do isplate,

-na iznos od 85,14 kn tekućim od 01. kolovoza 2007. godine do isplate,

-na iznos od 79,21 kn tekućim od 01. rujna 2007. godine do isplate,

-na iznos od 96,92 kn tekućim od 01. listopada 2007. godine do isplate,

-na iznos od 99,11 kn tekućim od 01. studenog 2007. godine do isplate,

-na iznos od 85,15 kn tekućim od 01. prosinca 2007. godine do isplate,

-na iznos od 90,94 kn tekućim od 01. siječnja 2008. godine do isplate,

-na iznos od 70,70 kn tekućim od 01. veljače 2008. godine do isplate,

-na iznos od 59,52 kn tekućim od 01. ožujka 2008. godine do isplate,

-na iznos od 40,43 kn tekućim od 01. travnja 2008. godine do isplate,

-na iznos od 69,14 kn tekućim od 01. svibnja 2008. godine do isplate,

-na iznos od 80,49 kn tekućim od 01. lipnja 2008. godine do isplate,

-na iznos od 66,51 kn tekućim od 01. srpnja 2008. godine do isplate,

-na iznos od 87,05 kn tekućim od 01. kolovoza 2008. godine do isplate,

-na iznos od 86,03 kn tekućim od 01. rujna 2008. godine do isplate,

-na iznos od 73,85 kn tekućim od 01. listopada 2008. godine do isplate,

-na iznos od 18,37 kn tekućim od 01. studenog 2008. godine do isplate,

-na iznos od 43,42 kn tekućim od 01. prosinca 2008. godine do isplate,

-na iznos od 35,10 kn tekućim od 01. siječnja 2009. godine do isplate,

-na iznos od 47,17 kn tekućim od 01. veljače 2009. godine do isplate,

-na iznos od 52,62 kn tekućim od 01. ožujka 2009. godine do isplate,

-na iznos od 37,59 kn tekućim od 01. travnja 2009. godine do isplate,

-na iznos od 40,46 kn tekućim od 01. svibnja 2009. godine do isplate,

-na iznos od 17,48 kn tekućim od 01. lipnja 2009. godine do isplate,

-na iznos od 0,56 kn tekućim od 01. srpnja 2009. godine do isplate,

-na iznos od 5,06 kn tekućim od 01. kolovoza 2009. godine do isplate,

-na iznos od 13,97 kn tekućim od 01. rujna 2009. godine do isplate,

-na iznos od 13,20 kn tekućim od 01. listopada 2009. godine do isplate,

-na iznos od 4,18 kn tekućim od 01. studenog 2009. godine do isplate,

-na iznos od 21,10 kn tekućim od 01. prosinca 2009. godine do isplate,

-na iznos od 34,67 kn tekućim od 01. siječnja 2010. godine do isplate,

-na iznos od 53,97 kn tekućim od 01. veljače 2010. godine do isplate,

-na iznos od 49,54 kn tekućim od 01. ožujka 2010. godine do isplate,

-na iznos od 75,74 kn tekućim od 01. travnja 2010. godine do isplate,

-na iznos od 70,77 kn tekućim od 01. svibnja 2010. godine do isplate,

-na iznos od 80,45 kn tekućim od 01. lipnja 2010. godine do isplate,

-na iznos od 164,27 kn tekućim od 01. srpnja 2010. godine do isplate,

-na iznos od 147,01 kn tekućim od 01. kolovoza 2010. godine do isplate,

-na iznos od 199,73 kn tekućim od 01. rujna 2010. godine do isplate,

-na iznos od 181,52 kn tekućim od 01. listopada 2010. godine do isplate,

-na iznos od 152,22 kn tekućim od 01. studenog 2010. godine do isplate,

-na iznos od 214,03 kn tekućim od 01. prosinca 2010. godine do isplate,

-na iznos od 292,67 kn tekućim od 01. siječnja 2011. godine do isplate,

-na iznos od 236,99 kn tekućim od 01. veljače 2011. godine do isplate,

-na iznos od 258,41 kn tekućim od 01. ožujka 2011. godine do isplate,

-na iznos od 233,55 kn tekućim od 01. travnja 2011. godine do isplate,

-na iznos od 238,07 kn tekućim od 01. svibnja 2011. godine do isplate,

-na iznos od 343,31 kn tekućim od 01. lipnja 2011. godine do isplate,

-na iznos od 353,56 kn tekućim od 01. srpnja 2011. godine do isplate,

-na iznos od 441,48 kn tekućim od 01. kolovoza 2011. godine do isplate,

-na iznos od 396,32 kn tekućim od 01. rujna 2011. godine do isplate,

-na iznos od 346,88 kn tekućim od 01. listopada 2011. godine do isplate,

-na iznos od 341,57 kn tekućim od 01. studenog 2011. godine do isplate,

-na iznos od 337,77 kn tekućim od 01. prosinca 2011. godine do isplate,

-na iznos od 361,35 kn tekućim od 01. siječnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 381,90 kn tekućim od 01. veljače 2012. godine do isplate,

-na iznos od 384,66 kn tekućim od 01. ožujka 2012. godine do isplate,

-na iznos od 370,44 kn tekućim od 01. travnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 380,04 kn tekućim od 01. svibnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 386,61 kn tekućim od 01. lipnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 375,56 kn tekućim od 01. srpnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 378,46 kn tekućim od 01. kolovoza 2012. godine do isplate,

-na iznos od 370,18 kn tekućim od 01. rujna 2012. godine do isplate,

-na iznos od 352,52 kn tekućim od 01. listopada 2012. godine do isplate,

-na iznos od 371,61 kn tekućim od 01. studenog 2012. godine do isplate,

-na iznos od 380,77 kn tekućim od 01. prosinca 2012. godine do isplate, sve po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14% godišnje tekućim od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje tekućim od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, u roku od 15 dana. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak ovog postupka sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, počam od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku od 15 dana."

2. Tuženik u podnesku od 21. rujna 2021. kojim daje odgovor na tužbu ističe da je tužitelj dana 2. prosinca 2020. godine podnio naslovnom sudu tužbu kojom traži (i) utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu broj: broj … (dalje u tekstu: „Ugovor o kreditu“), (ii) isplatu iznosa od 10.045,46 kn uvećano za pripadajuće kamate koje teku na pojedinačne iznose kako je specificirano u tužbi, te (iii) traži i naknadu parničnih troškova. Tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su u cijelosti te u nastavku tuženik daje odgovor na tužbu. Prije upuštanja u raspravljanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva, tuženik ističe kako tužitelj uz tužbu nije dostavio nijedan konkretan dokaz osim Ugovora o kreditu, a kojim bi opravdao osnovanost tužbenog zahtjeva. Tako tužitelj traži isplatu iznosa od 10.045,46 kuna, ali uz tužbu ne dostavlja nijedan dokaz da je konkretne iznose osobno platio tuženiku usprkos činjenici što je na istom teret dokazivanja u ovom postupku. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare utuženog iznosa. Budući da tužitelj potražuje povrat dijela mjesečnih anuiteta, u predmetnom slučaju primjenjuje se zastarni rok sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koji navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, tužitelj nije ovlašten tražiti povrat naprijed navedenih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara sukladno navedenom trogodišnjem zastarnom roku za sve iznose koje tužitelj potražuje u tužbi. Stoga tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti zbog nastupjele zastare. Zbog razloga navedenih u točkama 11.-19. ovoga odgovora na tužbu, tužitelj se ne može pozivati niti na učinak koji po mišljenju VSRH tužba u kolektivnom sporu „Potrošač“ ima na tijek i prekid zastare. VSRH je presudom i rješenjem broj Rev 2245/17-2 (pogrešno) zaključio da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te da je zastara počela teći tek od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl br. 1401/2012, odnosno od 13. lipnja 2014. godine. Premda je spomenutu presudu i rješenje VSRH potvrdio i Ustavni sud svojom odlukom broj U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. godine, ipak se na ovaj parnični postupak te presude ne odnose, kao niti bilo koja druga utvrđenja iz parnice „Potrošač“. Navedeno je Ustavni sud potvrdio i odlukom pos. br.: USRH U-III- 2233/2019 od dana 29. listopada 2020. godine. Odnosno, tuženik smatra da pokretanje postupka iz tzv. kolektivne tužbe „Potrošač“ kao i odluke donesene povodom takve tužbe nemaju nikakvog utjecaja niti na tijek zastare u ovom konkretnom predmetu. Temeljem odredbe čl. 215. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze odnosno u ovom slučaju poslije dana od svake pojedinačne uplate navodno preplaćenih redovnih kamata od strane tužitelja tuženiku, tj. preplate po osnovi valutne klauzule. Nadalje, ni samo podnošenje tzv. kolektivne tužbe „Potrošač“ ne dovodi do prekida zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a s obzirom da u postupku pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, tužitelj nije bio stranka u postupku, niti se u predmetnom postupku utvrđivala, osiguravala ili ostvarivala tražbina tužitelja. Osim toga nijedan drugi pozitivni propis Republike Hrvatske ne navodi da pokretanje kolektivnog spora ili donošenje presude u kolektivnom sporu na bilo kakav način utječe na tijek zastare potraživanja pojedinih potrošača. Podredno, u nastavku će tuženik obrazložiti iz kojeg razloga smatra da tužitelju ne pripada pravo zahtijevati isplatu potraživanog iznosa i u slučaju da sud ne utvrdi da je nastupila zastara za utuženi iznos. Tužitelj pogrešno smatra da bi se na tijek i prekid zastare, te na druga pravna pitanja ili činjenična utvrđenja u ovoj parnici morala primijeniti pravna i činjenična utvrđenja iz parnice „Potrošač“. Tužitelj se u ovoj parnici ne može pozivati na presude iz parnice „Potrošač“ niti zbog razloga propisanog čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP), čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14). Odredbe spomenutih članaka izričito propisuju da se pojedinačne parnice, na koje mogu djelovati utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova, odnose samo na naknadu štete. Dakle, nije moguće na temelju utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova dolaziti do nekih drugih, dodatnih utvrđenja, niti tražiti isplate po nekim drugim osnovama osim naknade štete. Međutim, u ovoj parnici, tužitelj traži isplatu radi (navodno) stečenog bez osnove, a u svakom slučaju tužitelj nije dokazao sve pretpostavke tuženikove navodne odgovornosti za štetu. Dakle, sama tužba onemogućava primjenu članka 502.c ZPP-a, obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje pretpostavki za naknadu štete. Napominjemo da su tek izmjenama i dopunama ZPP (NN 70/2019) u spomenutom čl. 502.c iza riječi „naknada štete“ dodane riječi „ili isplatu“, iz čega se također može zaključiti da se to ne odnosi na predmetni parnični postupak. Zbog navedenog bi prvostupanjski sud trebao odbiti tužbeni zahtjev, imajući u vidu i pravilo da je na tužitelju teret dokazivanja pretpostavki za naknadu štete. Tuženik također smatra da prvostupanjski sud nije vezan za utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu „Potrošač“ niti zato što je Ugovor o kreditu sklopljen 10. studenog 2005. godine, prije nego što je na snagu stupio čl 138. a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine (NN broj 79/07, dalje u tekstu: „ZZP/07“) a koji je stupio na snagu tek Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/09), tj. 16. srpnja 2009. godine. Shodno tome, nema mjesta pozivanju od strane tužitelja na navedene presude po kolektivnoj tužbi, budući da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tada važeći Zakon o zaštiti potrošača nije sadržavao odredbu čl. 138a ZZP 79/09 o obvezujućem učinku odluka iz postupaka za zaštitu kolektivnih interesa na ovu i druge individualne postupke. 14. Sve i kada bi se propis, čl. 138.a ZZP 79/09 mogao retroaktivno primijeniti na Ugovor o kreditu iz studenog 2005. godine, smatramo, niti ta retroaktivna primjena ne bi mogla obuhvatiti anuitete koje tužitelj potražuje u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu, do dana stupanja na snagu ove odredbe ZZP. Opće je poznato da se prava i obveze stranaka prosuđuju prema materijalno-pravnim propisima koji su bili u primjeni u vrijeme nastanka tog odnosa, te da je retroaktivna primjena propisa zabranjena. „Novi propis ne može se primjenjivati na pravne odnose koji su nastali prije njegova stupanja na snagu.“ Presuda Vrhovnog suda RH, br. Uzz-25/2013 od 8. srpnja 2014. Tuženik ističe kako je načelo zakonitosti jedno od osnovnih načela koje bi sud morao poštivati u donošenju sudskih odluka. Prije obrazlaganja zašto dijelovi odredbe Ugovora o kreditu koji se odnose na valutnu klauzulu nisu ništetne, tuženik ponovno ističe kako tužitelj za ništetnost navedenih odredbi daje samo štura obrazloženja koja nisu utemeljena u konkretnom činjeničnom stanju odnosno ništetnost valutne klauzule iz Ugovora o kreditu temelji na utvrđenju iz Presude VTS iako naslovni sud nije vezan za utvrđenja iz navedene presude. Tuženik ističe kako materijalni propis koji određuje koje su odredbe u potrošačkim ugovorima ništetne jest Zakon o zaštiti potrošača osobito čl. 96., 99. i 102. Međutim, sukladno odredbi čl. 99. ZZP nije se dopušteno uopće upuštati u ocjenjivanje poštenja odnosno valjanosti odredbi o predmetu i cijeni kao što je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu ako su takve odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako je odredba Ugovora o kredit koja uređuje valutnu klauzulu lako uočljiva jer je ispisana velikim slovima u Ugovoru o kreditu. U navedenoj odredbi je na jasan i lako razumljiv način ugovoreno da tuženik odobrava tužitelju kredit u s u kunskoj prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Dakle, kao što je vidljivo iz naprijed navedenog odredbe Ugovora o kreditu u kojima je sadržana valutna klauzula su odredbe ugovora o predmetu ugovora i cijeni te su iste jasne, lako razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog, nije dopušteno ocjenjivati poštenost spornih odredbi sukladno odredbi čl. 99. ZZP. Da je valutna klauzula ugovorna odredba o predmetu ugovora i cijeni koja ne podliježe testu poštenja potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi VSRH na koju se tužitelj poziva u tužbi na sljedeći način: „Obzirom na rezultate provedenog postupka i utvrđenja iz pobijane presude donesene na temelju odredbe čl. 373.a ZPP a prema kojima proizlazi: da su odredbe kojima je glavnica vezana valutnom klauzulom za švicarski franak u ugovorima o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženom razdoblju, bile jasno navedene u ugovorima, dakle takve odredbe bile uočljive, da je tekst tih ugovornih odredbi izrijekom sadržavao ugovorenu valutnu klauzulu, kojom se iznos glavnice kredita upravo vezuje uz tečaj švicarskog franka, dakle takve odredbe bile jasne i nedvosmislene, te da je iz takvog sadržaja ovih ugovornih odredbi a prema kojima se iznos glavnice kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka, potrošačima bio potpuno jasan i razumljiv njihov smisao i njihova svrha, dakle takve odredbe bile razumljive, a kod nesporne činjenice da su odredbe kojima se glavnica kredita vezuje uz švicarski franak, bile odredbe o predmetu ugovora, pravilna je ocjena iz pobijane presude da u takvim okolnostima, a polazeći od prethodno citirane odredbe čl. 84. ZZP/03 odnosno odredbe čl. 99. ZZP, nema mjesta ocjenjivati poštenost ovih ugovornih odredbi primjenom testa poštenosti, propisanog tim zakonskim odredbama“. Naprijed navedeno je potvrdio i Sud Europske unije u presudi posl. br. C-186/16 od 20. rujna 2017. godine na sljedeći način: „Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora” u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena.“ Nadalje, tuženik ističe kako je institut valutne klauzule uveden u Republici Hrvatskoj još 1994. godine i to odredbom čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 33/94). Otada pa sve do danas institut valutne klauzule je u svakodnevnoj primjeni te je općeprihvaćen od svih subjekata u društvu te je uobičajena praksa da se kod sklapanja pravnih poslova (ugovori o kupoprodaji nekretnina, o zakupu, o najmu, o zajmu, o kreditu, o leasingu itd.) ugovorena cijena izračunava upravo na temelju tečaja kune u odnosu na određenu stranu valutu, dakle uz primjenu valutne klauzule. Institut valutne klauzule se posebno primjenjuje i na pravne poslove kao što su ugovori o kreditu koje fizičke osobe sklapaju sa bankama. Slijedom navedenog, neprihvatljiva je argumentacija da korisnicima kredita kao potrošačima, koji su sklapali ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom sa bankama kao trgovcima, nije bio razumljiv njezin sadržaj i posljedice koje iz nje proizlaze za potrošača. Naprotiv potrošačima je ova ugovorna odredba bila jako dobro poznata, uključujući i sve pravne posljedice koje ona proizvodi. Osim toga, u korist tuženika je, a radi osiguranja potraživanja iz Ugovora o kreditu, tužitelj izdao instrumente osiguranja pa je stoga za očekivati da je pri sklapanju ugovora uložio viši stupanj pažnje od uobičajenog (svakako je to bio dužan učiniti) pogotovo imajući u vidu da je Ugovor o kreditu ujedno solemniziran i strankama rastumačen kod javnog bilježnika. Nadalje, tuženik osporava navode tužitelja kako istom od strane tuženika nisu pružene informacije i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF. Naime, tuženik je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače pa tako i tužitelja o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli u CHF. Prije svega, tuženik je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u valuti CHF te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također, i zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom u CHF. Također, i guverneri HNB su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost pa i tužitelja o rizicima vezanim za ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF i to zbog činjenice što HNB ne može utjecati na kretanje strane valute na svjetskim burzama te da valuta CHF, za razliku od EUR valute, nije ključan parametar u vođenju hrvatske tečajne politike. Pritom, tuženik ističe kako su naprijed navedena upozorenja dana s obzirom na općeniti rizik koji nosi ugovaranje klauzule u valuti švicarskog franka odnosno da postoji mogućnost da tečaj CHF u budućnosti raste, ali nitko nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF u budućnosti pogotovo u razdoblju od više godina na koje razdoblje je sklopljen Ugovor o kreditu. Naprijed navedeno je potvrdio i HNB u biltenu iz kolovoza 2006. godine na sljedeći način: „Potrebno je napomenuti da nije moguće procijeniti kretanja anuiteta za razdoblje dulje od godinu dana na temelju historijskih kretanja, što je bitno ograničenje ove analize.“ Također, tuženik dostavlja dokumentaciju sastavljenu 2011. godine i 2013. godine dakle nakon drastičnog rasta tečaja CHF 2010. godine iz koje je vidljivo kako niti tada tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja. Naprijed navedena dokumentacija odnosno interne projekcije tuženika o kretanju tečaja su sastavljene na temelju istraživanja trećih strana kao što su ING, Deutsche Bank, UBS, Morgan Stanley itd. Švicarski franak je dugo godina bio stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju, npr. u razdoblju od ožujka 1996. godine do ožujka 2006. godine porastao je za samo 1,1 posto što je očigledno i utjecalo na odluku tužitelja da sklopi Ugovor o kreditu u navedenoj valuti. Dakle, tužitelj je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu usprkos svim informacijama kojima je raspolagao o valuti CHF slobodnom voljom pristao da mu se glavnica veže za valutu CHF. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako nije razumno za očekivati da tuženik isključivo snosi valutni rizik niti istome nametati nemoguću činidbu da predvidi kretanje tečaja CHF za cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu. Naprijed navedeno je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u mišljenju od 27. travnja 2017. godine u predmetu C-186/16 pred Sudom Europske Unije: „U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, …čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik „ Dakle, iz svega naprijed navedenog proizlazi kako tuženik nije postupao nepošteno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu na što aludira tužitelj u tužbi odnosno tuženik je postupio savjesno i pružio sve informacije tužitelju kojima je u tom trenutku raspolagao vezano za tečaj švicarskog franka. S tim u vezi tuženik ističe kako čak i da je tuženik kako tvrdi tužitelj propustio pružiti tužitelju sve informacije vezane za rizik sklapanja Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom švicarski franak, naprijed navedena činjenica ne bi utjecala na samu razumljivost i poštenje odredbe Ugovora o kreditu koja uređuje valutnu klauzulu sukladno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP-a, već bi ista pod određenim uvjetima propisanim čl. 284. ZOO-a upućivala da je postojala mana volje (zabluda) na strane jedne ugovorne strane u kojem slučaju bi tužitelj mogao tražiti poništaj ugovora, ali samo u roku od tri godine od sklapanja Ugovora o kreditu. Međutim, tužitelj nakon sklapanja Ugovora o kreditu i usprkos činjenici što je u razdoblju od pet godina nakon sklapanja Ugovora o kreditu tečaj švicarskog franka rastao nikada nije ukazivao na činjenicu da je u zabludi izazvanoj od strane tuženika. Notorno je da se valutna klauzula ugovara kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje tečaja CHF u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera, prema tome ni na koji način ne uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Odredba o valutnoj klauzuli može dovesti do toga da novčana obveza u hrvatskoj kuni bude veća ili manja za potrošača ovdje tužitelja, ovisno o kretanju tečaja hrvatske kune u odnosu na stranu valutu; podjednako je moguće da tečaj kune u odnosu na CHF poraste ili padne što znači da je postojala jednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manja od inicijalno predviđene obveze u kunama. Također, tuženik ističe kako se postojanje znatnije neravnoteže između ugovornih strana u smislu odredbe čl. 96. ZZP treba ocijeniti u odnosu na promjene kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluga kao vjerovnik odnosno u ovom slučaju tuženik bio svjestan ili ih je mogao predvidjeti u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu. Uzevši u obzir sve naprijed navedeno odnosno da tuženik, HNB-a pa i nitko drugi nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF, jasno je kako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije postojala značajna neravnoteža na štetu potrošača odnosno tužitelja. S tim u vezi tuženik ističe kako drastičan porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može utjecati na poštenje odredbe o valutnoj klauzuli. Naprijed navedeno je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u već citiranom mišljenju od 27. travnja 2017. godine na sljedeći način: „znatnija neravnoteža između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora treba se ocjenjivati s obzirom na sve okolnosti koje je prodavatelj robe ili pružatelj usluga mogao razumno predvidjeti prilikom sklapanja ugovora. Nasuprot tome, ta se neravnoteža ne može ocjenjivati s obzirom na događaje koji su uslijedili nakon zaključenja ugovora, kao što su promjene deviznog tečaja, nad kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga nije imao kontrolu i koje nije mogao predvidjeti.“ Osim toga, tuženik ističe kako je Ustavni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: „USRH“) u rješenju posl. br. U-I-392-2011 i dr. potvrdio naprijed navedene argumente tuženika kada nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti čl. 22. ZOO-a s Ustavom Republike Hrvatske. Naime, USRH je izričito naveo sljedeće: „ Polazeći od svega navedenog, Ustavni sud utvrđuje da članak 22. ZOO-a ima legitiman cilj: dopuštanjem ugovaranja valutne klauzule štiti se jednaka vrijednost činidaba sudionika ugovornog ili drugog obveznopravnog odnosa zbog moguće promjene vrijednosti novca u razdoblju između nastanka novčane obveze i njezina ispunjenja (dospijeća). ….mogućnost ugovaranja valutne klauzule postoji jednako za sve subjekte ugovornog prava i primjenjuje se na sve ugovore, dakle, i one koje sklope dvije fizičke osobe bez svojstva trgovca (građanskopravni ugovori) i omogućuje svim ugovornim stranama pod jednakim uvjetima ugovaranje zaštitnih monetarnih i zlatnih klauzula. Hoće li ona i biti ugovorena ovisi o slobodnoj volji obiju ugovornih strana.“ Zaključno, tuženik ističe kako i je nakon sklapanja Ugovora o kreditu, a upravo zbog neočekivanog rasta tečaja CHF, poduzeo niz mjera kako bi pomogao potrošačima da što lakše otplate kredit što samo potvrđuje činjenicu da tuženik u svom poslovanju djeluje savjesno, u skladu sa dobrim trgovačkim običajima, pravilima morala i poštenom poslovnom praksom. U nastavku kronologija mjera koje je poduzeo tuženik: „2010. godine - lipanj 2010. godine - klijentima je omogućeno da reprogramiraju svoje kredite, a uz reprogram im je ponuđena i mogućnost moratorija te produženja roka otplate kredita za 10 godina (ovo je omogućeno i za klijente s kreditima uz valutnu klauzulu EUR); - listopad 2010.

- smanjena je kamatna stopa na stambene kredite u otplati uz valutnu klauzulu u CHF za 0,25 postotna boda.; - ukinuta je naknadu za promjenu valute kredita uz koju se veže valutna klauzula iz CHF u EUR u razdoblju od 15. kolovoza 2010. godine do 15. kolovoza 2011. godine; 2011. godine - kolovoz 2011. godine - ponovo je smanjena kamatna stopa na stambene kredite u otplati uz valutnu klauzulu u CHF: - za 0,20 postotna boda za klijente bez primanja na račun otvoren kod tuženika; - za 0,50 postotna boda za klijente s primanjima na računu otvorenom kod tuženika; - kolovoz/rujan 2011. godine – tuženik je (uz druge banke) kao supotpisnica Memoranduma o mjerama za ublažavanje položaja korisnika stambenih kredita koji su ugovoreni s valutnom klauzulom CHF s Vladom Republike Hrvatske donijela i sljedeće mjere: - produljenje roka otplate stambenog kredita bez naknade do 40 godina, odnosno do 75. godine života dužnika; - omogućila konverziju stambenog kredita iz CHF u EUR bez naknade - (za tuženika je to zapravo bio samo produžetak te mjere jer je navedena naknada ukinuta već u 2010. godine na razdoblje od godinu dana); - odgoda plaćanja obveze, odnosno moratorij (za tuženika je to također predstavljalo samo nastavak već započete mjere iz 2010. godine); - promjena načina otplate stambenog kredita koji je vezan uz CHF - tečaj CHF se fiksira na 5,80 kuna za 1 CHF na rok do 5 godina te se iz razlike anuiteta između navedenog tečaja i stvarnog tečaja formira potraživanje s odgođenom otplatom (tzv. odgođeno potraživanje). Odgođeno potraživanje će se za vrijeme trajanja "puniti" kad je tečaj iznad 5,80 kuna ili "prazniti" ako tečaj padne ispod 5,80. Ako po isteku razdoblja od 5 godina saldo bude veći od 0 (nule) predviđene su tri mogućnosti rješavanja odgođenog potraživanja: pripis odgođenog potraživanja ostatku glavnice kredita i otplata kroz mjesečne anuitete, jednokratna otplata i formiranje novog kredita. 2014. godine - siječanj 2014. - U sklopu usklađenja sa odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/09, 112/12, 143/13), čl. 11a. st. 5, odobrava se usklađenje visine kamatne stope na stambenim kreditima u CHF s promjenjivom kamatnom stopom, na Zakonom definiranu visinu 3,23% (prosječnu ponderiranu kamatnu stopu hrvatskih kreditnih institucija uz koje su navedeni krediti odobravani 4,62% umanjenu za 30%, objavljenu od strane HNB-a 12. prosinca 2013. godine). Ovo usklađenje primjenjivalo se kod ugovora o kreditu kod kojih je tečaj ugovorene strane valute na dan usklađenja u odnosu na ugovoreni tečaj na dan prvog korištenja aprecirao za više od 20%. Inicijalna aprecijacija relevantna za primjenu 3,23% je izračunata prema tečaju važećem na 31. prosinca 2013. godine. Tuženik se protivi provođenju financijskog vještačenja, a osobito na način da se kao početna kamatna stopa primjeni početna kamatna stopa iz Ugovora o kreditu, kao i da se svi anuiteti kredita preračunaju u kune po početnom tečaju za CHF, te predlaže, odredi li se ipak vještačenje, da se kao početna kamatna stopa odredi ona koja je u vrijeme sklapanja ugovora vrijedila za kunske kredite. Naime, ukoliko tužitelj / sud smatra da je odredba o valutnoj klauzulu u CHF ništetna te da je zapravo riječ o kunskom kreditu, sud bi prilikom izračuna trebao primijeniti kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite. U tom smislu, sukladno odredbama ZID ZPK NN 102/15“) prilikom konverzije kredita predviđena je primjena kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, pri tome uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik ističe kako bi usvajanjem ovakvog tužbenog zahtjeva, kojim se tužitelja stavlja u poziciju kao da je sklopio ugovor o kreditu bez valutne klauzule s fiksnom kamatnom stopom i to onom koja je vrijedila za kredite s valutnom klauzulom u CHF, sud postupio protivno načelu pravičnosti i to osobito naspram svih onih potrošača koji su s bankama sklapali kredite s fiksnom kamatnom stopom, odnosno s valutnom klauzulom u EUR, kao i onih potrošača koji su svoje CHF kredite konvertirali u kredite s valutnom klauzulom u EUR. Slijedom navedenog, očigledno je kako odredbe o valutnoj klauzuli u CHF Ugovora o kreditu koje su predmetom spora u ovom postupku nisu ništetne. Tužitelj pogrešno tumači pravila o opsegu vraćanja stečenog bez osnove. Tužitelj se poziva na odredbe ZOO koje uređuju pravni institut stjecanja bez osnove. Ipak, tužitelj pogrešno traži da sud naloži tuženiku da mu isplati i zakonske zatezne kamate koje se obračunavaju od isplate pojedinog anuiteta, dakle od početka otplate kredita. Tako postavljeni tužbeni zahtjev pretpostavlja da bi tuženik bio nepošten stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO. Međutim tuženik nije nepošten, niti tužitelj izlaže razloge o toj odlučnoj činjenici. Članak 1115. ZOO-a glasi: „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.“ S obzirom da se tužitelj u tužbi poziva na odredbu čl. 1115. ZOO-a i da je zatražio da mu tuženik isplati zatezne kamate od dana stjecanja, očigledno je da tužitelj tvrdi da bi tuženik bio nepošten. Tuženik nije nepošten. Prvenstveno, tuženik ponavlja da ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije nedopušteno, dapače ono je u bankarskoj praksi sasvim uobičajeno. Tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja, o čemu se već detaljno očitovao tijekom postupka. Pri tome je sam tuženik kao banka kvalificiran za ocjenu ovakvih faktora. Dodatno, tuženik je tijekom postupka u više navrata isticao, i smatramo nesporno je, da je njegova djelatnost pod kontrolom regulatora, te da sukladno tome nema niti mjesta potpuno arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Sam regulator nikad nije problematizirao način promjene kamatne stope niti je postojala zakonska odredba koja bi zabranjivala ugovaranje takvog načina promjene kamatne stope. Isto vrijedi i za ugovaranje valutne klauzule, što je standard u hrvatskoj pravnoj praksi već desetljećima. Tuženik je također već obrazložio da nije mogao predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka i da je prilikom sklapanja i ispunjavanja Ugovora o kreditu u svemu postupao u dobroj vjeri i pošteno. Iako se tužba temelji na pogrešnom zaključku da bi tuženik stekao iznos iz tužbenog zahtjeva bez osnove, niti u takvom slučaju tužitelj ne bi imao pravo na zatezne kamate kako ih je odredio u tužbenom zahtjevu. Za takav (ovdje hipotetski) slučaj članak 1115. ZOO propisuje da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače (ako stjecatelj nije nepošten) od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik nije nepošten, a tužitelj je postavio takav zahtjev tek podnošenjem tužbe dana 2. prosinca 2020.godine. Tuženik ukazuje sudu i protivnoj strani da je upravo ovakvo pravno shvaćanje izraženo u nedavnoj presudi Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-3811/2017, od 22. siječnja 2020. godine. Prvostupanjski je sud u ovom parničnom predmetu odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu kamate izračunate od dana početka otplate kredita. Sud na str. 11. spomenute presude obrazlaže: „Što se tiče zahtjeva za isplatu zateznih kamata, treba reći da se tijek kamata prosuđuje po odredbi čl. 1115. ZOO-a. Dan podnošenja tužbe se smatra danom podnošenja zahtjeva u smislu čl. 1115. ZOO-a. Prema sudskoj praksi (VSRH, Rev-2398/10) nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja se vezuje uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. Tužitelj ne tvrdi niti dokazuje da je (i kad točno) tuženika prije podnošenja tužbe pozivao da mu vrati stečen novac bez osnove. Teret dokaza te činjenice je na tužitelju pa je presuđeno da tuženik tužitelju plati zatezne kamate na dosuđeni iznos od podnošenja tužbe 25. srpnja 2017. do isplate. Za više tražene zatezne kamate za razdoblje 27. travnja 2006.g. pa do dana kada je kamata dosuđena je tužbeni zahtjev odbijen budući da tužitelj nije dokazao je li i kad prije podnošenja tužbe pozvao tuženika da vrati primljeni iznos, odnosno nije dokazao je li tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj. Stopa zatezne kamate je precizirana u skladu sa važećim propisima.“ Također, tuženik dostavlja Izvod iz zapisnika Građanskog odjela VSRH, posl br. Su-IV-222/04 od dana 5. ožujka 2004 godine: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva." Iz historijata tužbe proizlazi stav tužitelja da je ugovaranjem odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule tužitelj doveden u neravnopravan položaj, te se o toj odredbi nije pregovaralo niti je tužitelj na nju imao utjecaja. Prilikom donošenja odluke prvostupanjski sud bi morao pravilno primijeniti pravo EU, koje je implementirano u hrvatsko zakonodavstvo putem Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju. Naime, članak 4. st. 1. Direktive 93/13/EEZ propisuje: „1. Ne dovodeći u pitanje članak 7., nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje se tako da se u obzir uzimaju priroda robe ili usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi.“ Sud Europske unije je u presudi od 14. ožujka 2013. Mohamed Aziz v Caixa d’Estalvis de Catalunya, Tarragona i Manresa (Catalunyacaixa), C-415/11, t. 68. dao tumačenje dijela odredbe članka 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ u pogledu kada ugovorne odredbe uzrokuju „znatniju neravnotežu“ na slijedeći način: „68. Kao što je izložila Nezavisna odvjetnica u točki 71 svog Mišljenja, da bi se utvrdilo da li odredba uzrokuje 'znatnu neravnotežu' u pravima i obvezama stranaka koje proizlaze iz ugovora, na štetu potrošača, mora se posebice razmotriti koja pravila nacionalnog prava se primjenjuju u slučaju da se stranke o tome nisu dogovorile. Takva usporedna analiza će omogućiti nacionalnom sudu da procjeni da li i, ovisno o slučaju, u kojoj mjeri, ugovor dovodi potrošača u lošiju pravnu poziciju od one koju propisuje nacionalno pravo na snazi. S tim ciljem, potrebno je izvršiti ocjenu pravne pozicije takvog potrošača uzimajući pritom u obzir sredstva koja mu stoje na raspolaganju prema domaćem zakonodavstvu da spriječi daljnje korištenje nepoštenih odredbi.“ Nadalje, Sud Europske unije je u gore navedenoj presudi, t. 69. dao tumačenje dijela odredbe članka 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ u pogledu uzrokovanja znatne neravnoteže „u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri“ na slijedeći način: „69. U pogledu pitanja kada dolazi do neravnoteže koja je 'u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri', uzimajući u obzir šesnaesti recital preambule direktive i kako je izloženo u suštini od strane Nezavisne Odvjetnice u točki 74. njenog mišljenja, nacionalni sud mora za te potrebe procijeniti je li prodavatelj ili pružatelj usluga, postupajući pravično s potrošačem, mogao razumno pretpostaviti da bi potrošač bio pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima oko ugovora.“ Također, Sud Europske unije je u presudi od 16. siječnja 2014., Constructora Principado SA protiv Joséa Ignacija Menéndeza Álvareza, C-226/12, t. 30. je u pogledu tumačenja „znatnije neravnoteže“ rekao slijedeće: „30. S obzirom na prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti da se članak 3. stavak 1. Direktive treba tumačiti na način da: postojanje „znatnije neravnoteže“ ne zahtijeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju s obzirom na njega imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već može proizlaziti iz same činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju ugovora ili ograničenja u njihovom korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima; Na sudu koji je uputio zahtjev jest da, kako bi ocijenio postoji li eventualna znatnija neravnoteža, vodi računa o prirodi robe ili usluge na koju se dotični ugovor odnosi, oslanjajući se na sve popratne okolnosti vezane za njegovo sklapanje kao i na sve druge odredbe tog ugovora.“ Nacionalno zakonodavstvo potrebno je tumačiti u duhu prava Europske unije, što nužno podrazumijeva tumačenje sukladno praksi Suda Europske unije, budući da je isti jedini ovlašten dati tumačenja normi Europskog prava. Naime, ustaljena je praksa Europskog suda da presude Europskog suda kojima se daje tumačenje normi Europskog prava predstavljaju pravo od trenutka kada je tumačena norma stupila na snagu te da se takvo tumačenje primjenjuje i na pravne odnose koji su nastali prije presude Suda Europske unije. Sud ne bi smo učiniti grešku pri tumačenju ovog prava tako da poistovjeti i izjednači test postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (shvaćenom u smislu „uvjeta dobre vjere“ iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ koji je različit od načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima) i testa znatnije neravnoteže. Ispravno tumačenje odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03, primjenom gramatičke metode, a i usklađenim tumačenjem u duhu Europskog prava nužno podrazumijeva da se test poštenja sastoji od dva dijela koja moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenom. Prvi test sastoji se od procjene da li određena ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Drugi test, koji logički slijedi tek ako je prvi pozitivan, sastoji se od utvrđenja da li takva ugovora odredba uzrokuje znatnu neravnotežu „suprotno načelu savjesnosti i poštenja“ (koje mora biti shvaćeno u smislu „uvjeta dobre vjere“ iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ koji se nužno ne poklapa u cijelosti sa sadržajem načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima). Tek ako su oba pod-testa testa poštenja zadovoljena, određena ugovorna odredba se može utvrditi nepoštenom i stoga ništetnom. Europski sud je u predmetu Mohamed Aziz ne samo potvrdio postojanje dva pod-testa u testu poštenja nego je i po prvi puta jasno izložio sadržaj testa poštenja. Ispravnim tumačenjem testa poštenja iz odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 prvostupanjski bi sud prvenstveno bio dužan utvrditi da li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli uzrokuju „znatnu neravnotežu“ u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to na način kako je Europski sud izložio u predmetu Mohamed Aziz. Nakon toga, kao drugi dio testa poštenja, sud bi bio dužan utvrditi da li je takva znatna neravnoteža protivna uvjetima dobre vjere na način da procijeni je li trgovac, postupajući pravično s potrošačem, mogao razumno pretpostaviti da bi potrošač bio pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima oko ugovora (tzv. test potencijalnog ugovora). Tužitelj je očito tužbeni zahtjev iskonstruirao bez provođenja bilo kojeg od gore opisanih testova na konkretan odnos između stranka, već metodom automatskog pozivanja na „Parnicu Potrošač“ kao odgovor na baš sva činjenična i pravna pitanja. Iz toga je vidljivo je da se tužba temelji na pogrešnoj primijeni materijalnog prava, odnosno pravo EU. Slijedom navedenoga, tuženik predlaže da naslovni sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženiku. (list 50-63)

3. Tužitelj u podnesku od 15. veljače 2021. navodi kako se tužitelj generalno protivi svim navodima iz odgovora na tužbu koji su suprotni navodima tužitelja iz predmetne tužbe, a osobito se protivi dokaznim prijedlozima za saslušanjem svih predloženih svjedoka budući se radi o dokaznim prijedlozima koji su usmjereni isključivo ka odugovlačenju predmetnog postupka. Nadalje, nije točno da tužitelj osim ugovora o kreditu nije dostavio nijedan konkretan dokaz već je dostavio i ostalu materijalnu dokumentaciju na temelju koje proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva, a što je vidljivo iz same tužbe, pa se predlaže punomoćniku tuženika da izvrši uvid u predmetni spis. Apsolutno je neosnovan prigovor zastare koju ističe tuženik i to iz razloga što se u ovom slučaju ima primijeniti petogodišnji zastarni rok i to budući se tužbeni zahtjev tiče potraživanja s osnova pretplate po osnovi primjene valutne klauzule, a koji rok je vezan za odluku Visokog trgovačkog suda RH od 14. lipnja 2018. godine, broj Pž-6632/17 tako da zastara ne nastupa sve do 14. lipnja 2023. godine Upravo iz navedenog proizlazi da je tužba podnesena unutar zastarnog roka, tako da slijedom toga niti potraživanje tužitelja nije u zastari kako to pogrešno smatra tuženik. Odlukom VTS RH od 14. lipnja 2018. broj Pž-6632/17 utvrđeno da su nepoštene i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a o ugovaranju valutne klauzule tumačenje je dao Ustavni sud u odluci broj U-III-2521/2015., te i u Rješenju broj U-I-3685/2015, a upravo temeljem tih tumačenja donijeta je i odluka VTS RH od 14. lipnja 2018. godine. Stajalište Ustavnog sud RH je slijedeće: "Ustavni sud opetovano utvrđuje da citirana stajališta Suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, a na koju su se pozvali nižestupanjski sudovi i Vrhovni sud, jasno naglašavaju važnost (informiranog, upućenog) obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. Takvo obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama Praksa Suda EU navedena u osporenim odlukama sudova (broj: C-26/13 od 30. travnja 2014.) odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke), kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena. Slijedom svega navedenog, ostaje nejasno kojim kriterijima se rukovodio Vrhovni sud kada je utvrdio da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, za razliku od ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne podliježe testu poštenosti. Pri tome Ustavni sud polazi od činjenica (utvrđenih, a djelom i nespornih u postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku) da ni u odnosu na ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli službenici banaka nisu objasnili potrošačima prirodu navedene klauzule i njezino značenje, odnosno nisu im uopće, a kamoli na primjeren, to jest jasan, razumljiv, pregledan i nedvosmislen način, objasnili značenje i posljedice ugovaranja te zaštitne klauzule. Ustavni sud može se suglasiti s utvrđenjima Vrhovnog suda da je institut valutne klauzule općeprihvaćen od svih subjekata i da je njegovo ugovaranje uobičajena praksa u sklapanju pravnih poslova. Međutim, to ne znači da je taj institut potrošačima, ako ih se promatra kao prosječne građane koji ne raspolažu stručnim znanjima, samim time što je taj institut "apsolutno prepoznat", bio razumljiv onako kako se tumači i primjenjuje "u duhu prava EU". Drugim riječima, da potrošač, bez prethodno predočenih točnih, jasnih i razumljivih kriterija, može razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takvog ugovaranja. Ovo tim više što su predmetni ugovori bili "opterećeni" s dva promjenjiva bitna elementa - valutnom klauzulom i ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi pa je u tom svjetlu trebalo ocijeniti jesu li potrošači, ako i na načelnoj razini znaju za institut valutne klauzule, bili odnosno mogli biti svjesni ekonomskih posljedica istodobnog ugovaranja i valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Propust banaka da potrošače upoznaju s ekonomskim posljedicama sklapanja ugovora o kreditu predstavljao je odlučujuću okolnost za ocjenu Vrhovnog suda da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nerazumljive pa posljedično podliježu testu nepoštenosti. Istu tu okolnost, međutim, u odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli Vrhovni sud nije uzeo u obzir. Ustavni sud ne dovodi u pitanje pravo Vrhovnog suda da, ovisno o činjenicama konkretnog slučaja, utvrdi postojanje razloga za različiti pristup u tumačenju određenog pravnog standarda pa tako i razlike zbog kojih je upoznavanje potrošača s ekonomskim posljedicama bilo bitno kod ugovaranja promjenjive kamatne stope, a nebitno kod valutne klauzule. Međutim, dužan je te razloge, odnosno razlike obrazložiti, što je u konkretnom slučaju izostalo." Ustavni sud, prije svega, primjećuje da nužnost posezanja za osporenom zakonskom mjerom konverzije na zahtjev potrošača CHF kredita proizlazi iz, s jedne strane, sistemskog nedostatka koji izvire iz manjkavosti pravnog okvira i opsega normativnog zahvata u materiju valutne klauzule i, s druge strane, regulatornog propusta. U odnosu na doseg normiranosti instituta valutne klauzule, Ustavni sud primjećuje da u Republici Hrvatskoj u vrijeme ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima za kredite zahvaćene osporenom zakonskom mjerom, doista, nije postojao adekvatan zakonski okvir u smislu prikladnog normativnog rješenja kojim bi se neutralizirao odnosno limitirao nerazmjerni (ekscesni) valutni (tečajni) rizik koji je ugovaranjem valutne klauzule prevaljen na potrošače CHF kredita kao dužnike ugovornog odnosa. Iako potrošač u modelu ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, neovisno o svojem znanju odnosno informiranosti o uslugama kreditnih institucija, naprosto mora biti svjestan da s time preuzima valutni rizik (koji u modelu monetarnog nominalizma leži na vjerovniku), takva ugovorna klauzula, međutim, ne bi smjela ugovor o kreditu pretvoriti u rizičnu spekulacijsku transakciju kao aleatorni pravni posao čija pravna narav isključuje primjenu osnovnih načela općeg ugovornog prava, posebice načela ekvivalentnosti međusobnih činidaba, ugovorne ravnoteže i stranačke ravnopravnosti. Utoliko potrošač i u modelu monetarnog valorizma (iz kojeg proizlazi valutna klauzula) ima legitimno očekivanje da će i u fazi realizacije ugovora međusobni odnos ugovornih strana biti uravnotežen te da ga primjena valutne (kao zaštitne, a ne profitne) klauzule pri ispunjavanju ugovorne obveze otplate kredita neće odvesti u osiromašenje i bankrot uslijed drastičnog povećanja glavnice kredita i otplatnih anuiteta, unatoč prethodnog dugogodišnjeg urednog podmirivanja ugovornih obveza. Temeljna funkcija i ratio legis (članka 22. stavka 1. ZOO-a) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti vjerovnikove novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti ugovornih činidbi odnosno općenito održavanje ugovorne ravnoteže. Načelo monetarnog valorizma ide ka sprječavanju da se zbog inflacije domaće valute (kao valute plaćanja - money of payment) u intervalu između ugovaranja novčane obveze i njezina ispunjenja ne bi narušilo načelo ekvivalentnosti činidaba na štetu vjerovnika. Cilj mu je, dakle, zaštitni a ne profitni, pa valutna klauzula ni u kojem slučaju - s obzirom na specifičnu konstelaciju ekonomskih i monetarnih komešanja koja rezultiraju izraženom aprecijacijom valute ugovora (valorimetra - unit of account), a uz stabilnu domaću valutu kao valutu plaćanja - ne bi smjela postati instrumentom obogaćenja vjerovnika i osiromašenja dužnika, odnosno sredstvom remećenja ugovorne ravnoteže i ravnopravnosti stranaka u mjeri koja dovodi do izrazite inferiornosti dužnika. Takva situacija nedvojbeno predstavlja "iskliznuće" valutne klauzule iz sustava i funkcionalnog okvira instituta valutne klauzule s obzirom na njegovu pravnu narav i temeljnu svrhu. U izloženim okolnostima konkretnog slučaja kredita indeksiranih na švicarske franke kao zaštitne valute ugovora, zbog nepostojanja specijalnog normativnog rješenja (poput npr. onog iz članka 627. stavka 1. ZOO-a za ugovor o građenju s klauzulom fiksne cijene) u općem ugovornom pravu (ZOO), odnosno u pravu zaštite potrošača, a u povezanosti s drugim uzrocima činjenične naravi, zaštitna klauzula je očigledno "iskliznula" i izašla iz svojih funkcionalnih limita određenih razumnim smislom koji proizlazi iz pravne naravi i dosega ovog instituta ugovornog prava. Bitne činjenične osobitosti realizacije obveza dužnika - potrošača u otplati CHF kredita upućuju na zaključak da je kuna kao načelno "slabija" valuta na koju ugovor glasi kao na valutu plaćanja zadržala svoju realnu vrijednost (kupovnu moć), dok je švicarski franak kao zaštitna i načelno "jača" valuta snažno aprecirala, pa su kreditne institucije, suprotno zaštitnoj svrsi valutne klauzule, primanjem ispunjenja ishodili veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute iste kupovne moći kao i u vrijeme ugovaranja. Time su kreditne institucije nedvojbeno ostvarile značajnu korist uslijed očitog narušavanja načela jednake vrijednosti ugovornih činidbi i ravnopravnosti ugovornih strana. Kako to proizlazi iz iscrpne analize sadržane u očitovanju Ministarstva financija, kreditne institucije se, naime, nisu same izložile valutnom (tečajnom) riziku u švicarskim francima, zadužujući se u toj valuti na inozemnim tržištima, nego su sredstva za kreditne plasmane domaćim potrošačima CHF kredita pribavljale iz vlastitih kunskih i euro depozita ili zaduživanja u eurima. Tužitelj ističe da u postupku ugovaranja kredita kod tuženika nije imao nikakvu mogućnost pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu. Naime, tijekom pregovora u vezi sklapanja ugovora o kreditu, tuženik nije tužitelju pojasnio način na koji vrši izmjene redovne kamatne stope, a nije to učinio niti u pogledu ugovorene valutne klauzule u CHF, nije upozorio tužitelja na rizike ugovaranja kredita u valuti CHF, primjerice nije mu naveo bitan podatak da Hrvatska narodna banka štiti valutu EUR, ali ne i valutu CHF, te da može doći do znatnog povećanja rate kredita kao posljedice rasta tečaja CHF, što se u konačnici i dogodilo. Tužitelj nikada ne bi sklopio ugovor o kreditu u valuti CHF da je bio upozoren od strane tuženika da se tečaj CHF može višestruko povećati u odnosu na tečaj HRK, što se u konačnici i dogodilo te dovelo do ugroze egzistencije tužitelja. U predmetnom ugovoru o kreditu nema pojašnjenja načina promjene valutne klauzule, niti navođenja bilo kakvih kriterija ili parametara o kojima bi se tužitelj mogao dodatno informirati. Takvih informacija nije bilo niti u Općim uvjetima poslovanja tuženika, niti u bilo kakvom drugom internom aktu tuženika u vrijeme kada je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu. Tužitelj ističe da mu je od strane zaposlenika tuženika tijekom ugovaranja kredita CHF predočena kao najstabilnija „valuta“ na tržištu, u smislu da ista nije podložna čestim ili nepredvidivim promjenama. Zaposlenici tuženika prije i prilikom sklapanja ugovora nisu tužitelju govorili o nikakvim rizicima, već upravo suprotno, tužitelju je isticano da je predmetni kredit najpovoljniji na tržištu, a da je valuta CHF najstabilnija u usporedbi sa drugim valutama, a što se u konačnici nažalost pokazalo sasvim pogrešnim tumačenjem. Ugovaranje spornih odredbi ugovora o kreditu je samo po sebi suprotno načelu savjesnosti i poštenja jer je tuženik iskoristio „slabiji“ položaj tužitelja kao potrošača prilikom sklapanja ugovora o kreditu, kao i nedostatak tužiteljeva ekonomskog znanja i razumijevanja, a jasno je da takvim postupanjem tuženika i ugovaranjem takvih nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi došlo do znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama na štetu tužitelja. Naime, tuženik je na taj način stekao nepripadnu imovinsku korist za koju je tužitelj oštećen, pa u tom smislu je sama neravnoteža i više nego očita. Tužitelj ističe da je i u njegovom slučaju ništetna odredba predmetnog ugovora o kreditu bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane banke, odnosno tuženika, da se o toj odredbi sa njim nije pojedinačno pregovaralo, niti je on imao utjecaja na njezin sadržaj, te mu je tom odredbom nametnuta obveza koju nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, nije je razumio, niti mu je bila pojašnjena od strane (zaposlenika) tuženika, slijedom čega je ista nepoštena, a prema tome i ništetna, sukladno odredbi čl. 87. st. 1 . ZZP/03, odnosno čl. 102. ZZP- a. Slijedom svega navedenog, tužitelj po svojim punomoćnicima predlaže da sud tužbeni zahtjev u cijelosti usvoji. (list 128-131)

4. Tužitelj u podnesku od 14. travnja 2021. navodi da je očitom omaškom pogrešno naznačio pojedine iznose pod točkom 2. tužbenog zahtjeva. Stoga, tužitelj po svom punomoćniku uređuje točku 2. tuženog zahtjeva, tako da ista sada glasi: „2. Nalaže se tuženiku A. B. d.d. Z., S. avenija 6, OIB … da tužitelju Z. Š. iz N. S. G., N. S. G. 11, OIB … isplati iznos od 10.045,46 kuna zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje se obračunavaju: