REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1325/2018-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. M. iz D., OIB: … (kao nasljednice iza pok. tužitelja F. M.), kojeg zastupa punomoćnik M. L., odvjetnik u Z., protiv tuženice N. C. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnica L. S., odvjetnica u Z., uz sudjelovanje umješača na strani tuženice L. g. d.o.o., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik P. C., odvjetnik u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6741/2015-5 od 23. siječnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 2679/11-49 od 29. svibnja 2015., u sjednici vijeća održanoj 14. lipnja 2022.

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6741/2015-5 od 23. siječnja 2018. u dijelu u kojem je potvrđena točka I.1. i I.2. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2679/11-49 od 29. svibnja 2015. odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o  j e :

Revizija tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6741/2015-5 od 23. siječnja 2018. u dijelu u kojem je potvrđena točka I.3., I.4. i točka II. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2679/11-49 od 29. svibnja 2015. odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Općinski građanski sud u Zagrebu presudom poslovni broj P-2679/11-49 od 29. svibnja 2015. pod točkom I. izreke odbio je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je prednik tužiteljice pod točkom 1. tražio da se utvrdi ništavim ugovor o doživotnom uzdržavanju od 9. rujna 1998. koji je ovjeren pri Općinskom sudu u Zagrebu pod posl.br. R1-2153/98 i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju koji je 11. veljače 2008. solemniziran kod javnog bilježnika A. G., Z., pod posl. br. OV-4180/2008, a koji su sklopljeni između pok. V. M. i tuženice N. C., pod točkom 2. da se utvrdi da nekretnina katastarski identificirana kao k.č.br. 506, z.k.ul.314 k.o. K., površine 329 m2 – u naravi kuća u X. P., br. 4 i dvorište, sve upisano u zemljišne knjige Općinskog građanskog suda u Zagrebu predstavlja ostavinsku masu iza pok. V. M., te je pogrešna i ništava uknjižba prava vlasništva na navedenoj nekretnini na ime tuženice, pa se utvrđuje pravo tužitelja da temeljem ove presude koja zamjenjuje tabularnu ispravu, zatraži i postigne upis prava suvlasništva na svoje ime na ½ dijela, dok je u preostaloj polovici tuženica suvlasnica pa se tuženici ujedno nalaže da dopusti takav upis tužitelju bez njegovog daljnjeg sudjelovanja i odobrenja, pod točkom 3. da se naloži tuženici isplatiti tužitelju iznos od 100.001,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 2. studenog 2009. do isplate te pod točkom 4. da se naloži tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak. Pod točkom II. izreke naložio je tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 32.875,00 kuna, a umješaču u iznosu od 20.350,00 kuna, sve u roku od 15 dana.

2. Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj: Gž-6741/2015-5 od 23. siječnja 2018. odbio je žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio je prvostupanjsku presudu.

3. Protiv drugostupanjske presude prednik tužitelja (sada tužiteljica) je podnio reviziju pozivom na čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje.

4. Tuženica nije odgovorila na reviziju.

5. Revizija djelomično nije dopuštena, a djelomično nije osnovana.

6. Prema odredbi čl. 37. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/2019) ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakoga pojedinog zahtjeva.

7. Prednik tužiteljice podnio je tužbu u kojoj je istaknuo dva nenovčana tužbena zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovora o doživotnom uzdržavanju te ugovora o dosmrtnom uzdržavanju za koji je vrijednost predmeta spora utvrđena u iznosu od 562.000,00 kuna pa je za te tužbene zahtjeve dozvoljena revizija iz čl. 382. st.1. toč. 1. ZPP budući da vrijednost predmeta spora svakog od ta dva zahtjeva prelazi 200.000,00 kuna.

8. Nadalje, prednik tužiteljice istaknuo je i novčani tužbeni zahtjev u iznosu od 100.001,00 kuna pa kako vrijednost predmeta spora tog zahtjeva ne prelazi iznos od 200.000,00 kuna za taj zahtjev nije dozvoljena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, a kako se taj tužbeni zahtjev odnosi na isplatu s osnove polovice ostavinske mase te se ne radi o zahtjevu iz čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP niti je drugostupanjska presuda donesena primjenom čl. 373.a ili 373.b ZPP nego primjenom čl. 368. st. 1. ZPP, to nije dozvoljena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP.

9. Budući da u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu tužiteljica nije sukladno čl. 382. st. 2. i 3. ZPP određeno naznačila pravno pitanje zbog kojeg podnosi reviziju niti je izložila razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni već je revizija sastavljena kao redovna revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, valjalo je primjenom čl. 392.b st. 2. ZPP odbaciti reviziju kao nedopuštenu u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu.

10. Prema odredbi čl. 392.a ZPP, revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji u odnosu na zahtjeve za utvrđenje ništetnosti ugovora o doživotnom i ugovora o dosmrtnom uzdržavanju.

11. Iako revidentica pod u reviziji navodi da reviziju podnosi i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, revidentica nije sukladno odredbi čl. 386. ZPP-a određeno navela i obrazložila koje bitne povrede odredaba parničnog postupka su prema shvaćanju revidentice počinjene niti u čemu bi se one sastojale pa sud ovaj paušalno navedeni razlog nije mogao uzeti u obzir.

12. Navodi revidentice da je kod pok. primateljice uzdržavanja postojala narušena sposobnost shvaćanja i vladanja svojom voljom, da tuženica nije potrošila niti jednu kunu na uzdržavanje pok. primateljice uzdržavanja, da je pok. primateljica uzdržavanja imala zadovoljene sve životne potrebe boravkom u Domu za starije i nemoćne osobe koje da je financirala pok. primateljica uzdržavanja iz vlastitih sredstava zbog čega nije postojao niti jedan razlog za sklapanje spornih ugovora te da je ugovor sklopljen isključivo zato da se prednika tužiteljice isključi iz nasljedstva predstavljaju prigovore pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

13. Prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa ovaj sud ovakve revizijske navode tužiteljice nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njezine činjenične navode iznesene u reviziji.

14. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je 9. rujna 1998. tuženica kao davateljica uzdržavanja s pok. majkom V. kao primateljicom uzdržavanja sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju,

- da su 11. veljače 2008. tuženica i sada pok. majka sporazumno istovremeno raskinule ugovor o doživotnom uzdržavanju i sklopile ugovor o dosmrtnom uzdržavanju (tuženica kao davateljica, a pok. majka V. kao primateljica uzdržavanja) koji je zaključen u formi javnobilježničkog akta kojim je tuženici pripala nekretnina,

- da je ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju na tuženicu preneseno pravo vlasništva nekretnine uz obvezu tuženice da primateljicu uzdržavanja doživotno uzdržava tako da joj preko iznosa mirovine financira smještaj u zdravstvenoj ustanovi odnosno da je nakon njezine smrti sahrani na dostojan način, sukladno mjesnim običajima,

- da je primateljica uzdržavanja na dan 11. veljače 2008. kada je zaključen sporazum kojim je istovremeno raskinut ugovor o doživotnom uzdržavanju te zaključen ugovor o dosmrtnom uzdržavanju bila sposobna za rasuđivanje, bila je u stanju shvatiti što čini i upravljati svojim postupcima,

- da je primateljica uzdržavanja bila živa još godinu i pol dana nakon zaključenja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju,

- da je primateljica uzdržavanja živjela u Domu za starije i nemoćne osobe,

- da je tuženica izvršavala svoje ugovorne obveze tako što je plaćala razliku između mirovine majke do pune cijene doma.

15. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan zaključivši da je ugovor o doživotnom uzdržavanju prestao voljom samih ugovornih stranaka pa kako taj ugovor u trenutku zaključenja sporazuma o raskidu više nije bio na snazi niti proizvodi pravne učinke, to sudovi zaključuju da nije potrebno utvrđivati valjanost odnosno ništetnost tog ugovora.

16. Nadalje, nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora o dosmrtnom uzdržavanju jer taj ugovor nije protivan moralu društva odnosno nije ništetan u smislu čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, - dalje: ZOO). Pri tome sudovi zaključuju da ne postoji očiti nesrazmjer obveza ugovornih strana jer u trenutku zaključenja spornog ugovora nije bilo moguće prognozirati trajanje života primateljice uzdržavanja kao niti izmjenu cijene smještaja u domu.

17. Ovako shvaćanje nižestupanjskih sudova kao pravilno prihvaća i ovaj sud. 18. U situaciji kada je voljom ugovornih stranaka zaključen ugovor o doživotnom uzdržavanju koji je kasnije raskinut također voljom ugovornih stranaka i to prije nego je taj ugovor utvrđen ništetnim, pravilan je zaključak sudova da nema mjesta utvrđivanju je li taj ugovor ništetan jer taj ugovor više nije na snazi voljom samih ugovornih strana i ne proizvodi nikakve pravne učinke.

19. Uskraćivanje uzdržavanja primatelju uzdržavanja je razlog za raskid ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, a ne za utvrđenje ništetnosti pa revizijski navodi da tuženica nije uzdržavala primateljicu uzdržavanja ne utječu na odluku u ovoj pravnoj stvari. Međutim, suprotno revizijskim navodima, iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je tuženica izvršavala svoju obvezu iz spornog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju tako što je plaćala razliku između mirovine koju je primateljica uzdržavanja primala i punog iznosa cijene doma pa su ovakvi navodi revidenta da tuženica nije uzdržavala primateljicu uzdržavanja i netočni.

20. Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju je aleatoran ugovor što znači da se u vrijeme njegova sklapanja ne zna koja strana će koliko dobiti, odnosno ne zna se točan obujam njihovih međusobnih činidbi te je neizvjesno i vrijeme trajanja ugovora, zbog čega je nemoguće predvidjeti prilikom zaključenja ugovora koja ugovorna stranka će više primiti po tom ugovoru. Zbog navedenog nisu odlučni niti revizijski navodi o očitom nerazmjeru činidbi niti o tome da bi bila riječ o zelenaškom ugovoru jer u postupku nije utvrđeno da bi tuženica iskoristila stanje nužde ili tešku materijalnu situaciju primateljice uzdržavanja prilikom sklapanja spornog ugovora.

21. Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju nije nemoralan i kad se uzme u obzir da primateljica uzdržavanja nije umrla ubrzo nakon sklapanja ugovora nego je umrla godinu i pol nakon sklapanja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, a nije bila riječ o takvom stanju primateljice uzdržavanja da bi se moglo predvidjeti kada će ona preminuti.

22. U odnosu na odluke revizijskog suda na koje se revidentica poziva valja reći da je li neki ugovor ništetan ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja pa odluke na koje se revidentica poziva ne utječu na odluku u ovoj pravnoj stvari jer i nije riječ o istovjetnim slučajevima.

23. Zbog navedenog, ne postoji revizijski razlog zbog kojeg je revizija izjavljena pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužiteljice protiv presude valjalo odbiti kao neosnovanu u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovora o doživotnom i ugovora o dosmrtnom uzdržavanju.

24. Iz revizije tužiteljice proizlazi da tužiteljica u ovoj pravnoj stvari revizijom pobija i odluku o parničnom trošku.

25. U odnosu na reviziju tužiteljice kojom ona osporava odluku o parničnim troškovima valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija.

25.1. Pri zauzimanju takvog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), pa da odluka o troškovima postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz čl. 400. st. 1. ZPP (tako i u odluci Rev-1353/12 od 15. prosinca 2015.).

26. Stoga revizija protiv rješenja o troškovima postupka nije dopuštena, pa je valjalo pozivom na odredbu čl. 392. st. 1. ZPP odbaciti reviziju tužiteljice u odnosu na odluku o parničnom trošku.

Zagreb, 14. lipnja 2022.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil, v.r.