REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Trg A. Starčevića 7/II

Poslovni broj: 2 Us I-237/2022-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sucu Berislavu Babiću, uz sudjelovanje zapisničarke Adele Franc u upravnom sporu tužitelja I. R. iz S. B., , OIB: …, koga zastupa opunomoćenica M. T., odvjetnica iz S. B., protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, Z., Glavno tajništvo, Služba za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, koga zastupa službena osoba D. K., radi utvrđivanja statusa branitelja, 14. lipnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništavanje rješenja tuženika, Klasa: UP/II 561-01/21-01/439, Urbroj: 512-2501-22-2 od 17. siječnja 2022. te priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Tuženik je rješenjem, Klasa: UP/II 561-01/21-01/439, Urbroj: 512-2501-22-2 od 17. siječnja 2022. odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv rješenja Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, Uprave za ljudske resurse, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane Osijek, Klasa: UP/I-561-01/20-01/1686, Urbroj: 512M2-76-21-2 od 30. studenog 2021.

2. Navedenim prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev tužitelja za utvrđivanjem statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata temeljem pripadnosti VP 3128 (Operativna grupa Istočna Posavina) za razdoblje od 30. travnja 1992. do 25. lipnja 1992.

3. Tužitelj u tužbi navodi kako je osporavano rješenje donijeto na temelju nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Osporava stajalište tuženika kako u službenim evidencijama i arhivskoj građi nema podataka o sudjelovanju tužitelja u Domovinskom ratu, kao pripadnika navedene postrojbe. Ističe kako je početkom Domovinskog rata sudjelovao u sastavu 101. brigade Hrvatske vojske (5. bojna) te je zajedno sa skupinom dragovoljaca ustrojio grupu koja se zvala „B.“, a predstavljala je izviđački vod te je do 25. lipnja 1992. navedena postrojba bila sastavnica Operativne grupe I. P. U prilog navedenog dostavlja kao dokaz spomenicu Domovinskog rata od 16. listopada 1996., Odluku predsjednika Republike Hrvatske o odlikovanju satnika od 24. prosinca 1996. i fotografiju sa suborcima. Naglašava i kako su tijekom postupka pribavljene izjave svjedoka D. P., zapovjednika postrojbe te njegova zamjenika I. H., a koji su suglasno izjavili da se sjećaju tužitelja te da ih je zajedno s ostalim domicilnim pripadnicima postrojbe vodio, pokazivao teren i sudjelovao u akcijama. Posebno naglašava kako je svjedok D. P. izjavio da se sjeća tužiteljevog ranjavanja na B. B. u lipnju 1992., uzrokovanog naletom na postavljenu minu te da mu je tada prvu pomoć pružala A. S. P., koja je po struci medicinska sestra. Kao posljedica ranjavanja dozvoljen mu je izlazak iz postrojbe o čemu je dostavio dokaz u vidu službene dozvole za izlazak iz jedinice broj: 113-13-55 od 15. listopada 1992., a koja je ovjerena službenim štambiljem i potpisana od strane zapovjednika, brigadira V. Š., a priložena je i potvrda na ime D. P. od 29. veljače 1996. U pogledu navoda tuženika kako se tužitelj ne vodi u službenim evidencijama kao pripadnik te postrojbe, pojašnjava kako su prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo nekritički, bez svestranog i detaljnog utvrđivanja činjeničnog stanja derogirali vjerodostojne dokumente koje je tužitelj priložio pa je očigledno da ti dokumenti nisu usklađeni sa službenom evidencijom, a sve na štetu tužitelja. Na kraju ističe kako se ovakvim postupanjem radi protivno dignitetu Domovinskog rata i dostojanstva hrvatskih branitelja, a što je protivno temeljnim pravima zajamčenim Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Slijedom navedenog predlaže sudu poništavanje osporavane odluke tuženika te priznanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti ponavlja navode iz osporavane odluke, a koji se odnose na to da se tužitelj ne vodi u službenim evidencijama kao hrvatski branitelj i pripadnik naveden postrojbe za sporno razdoblje i da činjenično stanje po toj osnovi nije dovedeno u dvojbu. Ističe i kako priložena dokumentacija tijekom postupka ne predstavlja relevantan dokaz o pripadnosti postrojbi, dok predloženi svjedoci nisu bili pripadnici te postrojbe pa nemaju neposrednih saznanja o pripadnosti tužitelja postrojbi. Stoga predlaže sudu odbijanje tužbenog zahtjeva kao neosnovanog.

5. Podneskom od 4. lipnja 2022. tužitelj se očitovao na navode iz odgovora na tužbu te ih u cijelosti osporava. Ponovno se poziva na materijalnu dokumentaciju s kojom raspolaže i to priloženu službenu dozvolu za izlazak iz jedinice, a koja je ovjerena po zapovjedniku Operativne grupe I. P., brigadiru V. Š.. Predlaže da se tijekom spora izvede dokaz njegovim saslušanjem, a u protivnom smatra da će činjenično stanje ostati nepotpuno i pogrešno utvrđeno, a sudska odluka biti će nezakonita. Predlaže održavanje rasprave u njegovoj odsutnosti.

6. Dana 7. lipnja 2022. pred ovim sudom je održana rasprava na koju je pristupila službena osoba tuženika, dok nije pristupila uredno pozvana opunomoćenica tužitelja pa je rasprava na temelju odredbe članka 39. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10.,143/12.,152/14., 94/16., 29/17., i 110/21., nastavno: ZUS) održana u njenoj odsutnosti.

7. Tijekom rasprave službena osoba tuženika ostala je kod navoda iz odgovora na tužbu. Protivila se izvođenju dokaznih prijedloga za saslušanjem svjedoka V. Š. iz razloga što je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno kako u pogledu statusa samog tužitelja, tako i u pogledu relevantnosti navedene potvrde koja prileži spisu.

8. Tijekom rasprave sud je odbio dokazni prijedlog za saslušanjem svjedoka V. Š., budući smatra da saslušanje navedenog svjedoka ne bi bilo od utjecaja za pravilno rješenje ove upravne stvari. Ovo sve iz razloga što je saslušanje navedenog svjedoka predloženo na okolnost vjerodostojnosti priložene potvrde u svezi službene dozvole za izlazak iz jedinice, a koja je nesporno priložena tijekom upravnog postupka, kada je i ocjenjena njena dokazna snaga pa je svako daljnje izvođenje dokaza na te iste okolnosti nepotrebno.

9. U upravnom sporu sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika te sve isprave koje prileže u istome.

10. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a sukladno odredbi članka 55. stavak 3. ZUS) sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

11. Iz stanja spisa tuženika proizlazi kako je tužitelj dana 11. veljače 2019. podnio zahtjev za priznanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, za razdoblje od 30. travnja do 25. lipnja 1992., a u svojstvu pripadnika Operativne grupe I. P. U navedenom zahtjevu naveo je kako mu je zapovjednik bio pokojni M. M. te je istaknuo da su pripadnici iste postrojbe bili D. P. i I. H.

12. Povodom navedenog zahtjeva uzeta je izjava na zapisnik od samog tužitelja te je u svom iskazu na zapisnik od 2. prosinca 2019. tužitelj u bitnome naveo kako je do dana stupanja u navedenu postrojbu bio pripadnik 101. brigade Hrvatskog vijeća obrane (5. bojna) te je prilikom dolaska dragovoljaca Zbora narodne garde iz R. ustrojena grupa koja se zvala „B.“ – izviđački vod. On je bio pripadnik te grupe i jedan od vođa, a vršio je izviđačke dužnosti prema neprijateljskim linijama na predjelu B. B. – M. u zoni B. Ta postrojba „B.“ vodila se kao sastavnica Operativne grupe I. P.te je kao pripadnik postrojbe tužitelj ranjen 25. lipnja 1992. Nakon ranjavanja prvu pomoć su mu pružili P. R., koji je poginuo u kolovozu 1992., A. F. iz C. i A. S.-P. iz V., koja ga je zbrinula i bila uz njega do prijema u bolnici u Slavonskom Brodu. Nakon liječenja u bolnici u Slavonskom Brodu više se nije vraćao u postrojbu, budući zbog zdravstvenog stanja više nije mogao sudjelovati u borbenom djelovanju. Kao pripadnik postrojbi primao je plaću na ruke bez platnih lista i potpisa. Predložio je da se na navedene okolnosti saslušaju suborci D. P. i I. H. U pogledu pripadnosti navedenoj postrojbi ne raspolaže s materijalnom dokumentacijom, osim fotografije sa suborcima iz svibnja 1992. te dozvole za izlazak iz jedinice.

13. Svjedok D. P. u svoj iskazu ističe kako se u listopadu 1991. javio u 118. brigadu Hrvatske vojske, a on se nalazio u postrojbi u B. kod G. te se stavio na raspolaganje i išao na ratišta po potrebi. U travnju 1992. odazvao se pozivu dragovoljcima da se jave radi odlaska u Bosansku Posavinu. S dragovoljcima iz drugih postrojbi krajem travnja 1992. odlaze u Posavinu na Bijelo Brdo. Tamo je formirana postrojba i u okviru koje je postojao izvidničko-diverzantski vod, kojim je on zapovijedao. Bijelo Brdo je bio strateški položaj te je po preporuci izviđača T. M. u postrojbu kao izviđač preuzet i tužitelj, s obzirom na poznavanje terena. T.M. i I. R. su kao izviđači bili zajedno s njima na terenu i u svim akcijama te su obojica ranjeni. Na tom području bilo je kontinuirano ratno djelovanje, a sve zapovjedi dobivali su od 108. brigade Hrvatske vojske, s kojom je komunicirao zapovjednik postrojbe M. Cijelo vrijeme su bili u koordinaciji sa zapovjedništvom te brigade te je tijekom jedne akcije tužitelj ranjen na B. B. u lipnju 1992., na način da je naletio na minu te ga je sa suborcima izvukao u pozadinu, a prvu pomoć i zbrinjavanje pružila mu je A. P. Nakon njegovog odlaska na liječene nisu mu poznati podaci o daljnjem tijeku sudjelovanja u ratu. Za navedeno razdoblje je dobio plaću te mu nije poznato kako su drugi dobivali plaću.

14. Nadalje, svjedok I. H. istaknuo je da je od 15. rujna 1992. bio pripadnik specijalne postrojbe Hrvatske vojske „M. V.“ iz Š.. Krajem travnja 1992. odlazi u Bosansku Posavinu gdje je bio na položaju u predjelu Bijelog Brda te mu je poznato da je od dragovoljaca iz Rijeke formiran izvidničko-diverzantski vod, a kako je tužitelj bio pripadnik „B.“ iz S. B., tako su i oni nazvali vod „B.“. Zapovjednik je bio D. P., a on mu je bio zapovjednik te mu je poznato da su se postrojbi pridružili i domicilni branitelji, a među njima se nalazio i tužitelj, budući su dobro poznavali teren. Tužitelj je cijelo vrijeme bio u akcijama s postrojbom sve do ranjavanja na B. B. u lipnju 1992., kada je naletio na minu te ga je sa suborcima izvukao u pozadinu, a prvu pomoć i zbrinjavanje pružila mu je njegova sadašnja izvanbračna supruga A. S.-P., koja je po struci medicinska sestra. Nakon odlaska tužitelja na liječenje nisu mu poznati daljnji podaci o njegovom sudjelovanju u ratu. U srpnju 1992. dobio je zapovijed da se vrati u svoju postrojbu te je po istoj i postupio.

15. Dakle, navedeni svjedoci u svojim izjavama potvrđuju navode tužitelja kako je isti kao pripadnik Operativne grupe I. P. izvršavao izvidničke zadaće na području Bosanske Posavine. Navedeni svjedoci ne raspolažu s bilo kakvom materijalnom dokumentacijom u svezi navedenih okolnosti te se isti u službenim evidencijama ne vode kao pripadnici Operativne grupe Istočna Posavina.

16. Iz očitovanja zapovjedništva Hrvatske kopnene vojske, Odjela G-1 Karlovac, Klasa: 561-01/19-01/1258, Urbroj: 3468-G1-01-19-3 od 30. listopada 2019. vidljivo je kako tužitelj u službenim evidencijama nije evidentiran na popisu vojnih osoba VP 3218. Isto tako je vidljivo da u bazi hrvatskih branitelja tužitelj nije evidentiran kao pripadnik Operativne grupe I. P. u bilo kojem vremenskom razdoblju.

17. Člankom 3. stavkom 1. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (Narodne novine, broj: 121/17., nastavno: ZOPHBDR) propisano je da je Hrvatski branitelj iz Domovinskog rata osoba koja je organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske kao: a) pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, Policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga), b) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 100 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991., c) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji nije imao obvezu sudjelovanja u pričuvnom sastavu ili nije regulirao obvezu služenja vojnog roka ako je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 30 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991., d) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom umro u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991., e) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom nestao u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. i f) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom zatočen u neprijateljskom logoru, zatvoru ili drugom neprijateljskom objektu u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.

18. Stavkom 2. istoga članka određeno je da se pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske, u smislu stavka 1. ovoga članka, podrazumijeva oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996.

19. Člankom 179. točkom a. ZOHBDR propisano je da se statusi odnosno prava iz ovoga Zakona ostvaruju se status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata utvrđuje ministarstvo nadležno za obranu odnosno ministarstvo nadležno za unutarnje poslove po zahtjevu stranke nakon provedenoga upravnog postupka ili po službenoj dužnosti na temelju činjenica o kojima vodi službenu evidenciju 20. Uzimajući u obzir postojeću službenu evidenciju u kojoj se tužitelj nesporno ne nalazi te imajući u vidu izjave tužitelja i saslušanih svjedoka na zapisniku pred prvostupanjskim tijelom, proizlazi da nije dokazano da je tužitelj bio pripadnik postrojbe Operativna grupa Istočna Posavina u razdoblju od 30. travnja 1992. do 25. lipnja 1992.

21. Ovdje treba navesti da u upravnom postupku javnopravno tijelo odlučuje treba li neku činjenicu dokazivati svjedocima, a dokaznu snagu svakog pojedinog iskaza svjedoka ocjenjuje službena osoba prema svom uvjerenju u kontekstu sa svim ostalim izvedenim dokazima. Dokaz svjedočenjem se izvodi u slučajevima kada u rješavanju upravne stvari nema drugih, pouzdanijih, materijalnih, dokaznih sredstava. U predmetnom slučaju su saslušavani svjedoci i tužitelj jer tužitelj nije imao adekvatan materijalni dokaz kojim bi dokazao svoje tvrdnje.

22. Iz iskaza svjedoka proizlazi da se radi o svjedocima koji su kazivali o svojim

neposrednim opažanjima i koji su međusobno suglasni, međutim, navedeni svjedoci se u službenim evidencijama ne vode kao pripadnici navedene postrojbe pa je pravilan stav tuženika da isti ne mogu niti imati neposredna saznanja o pripadnosti tužitelja toj postrojbi.

23. Na tako utvrđeno činjenično stanje nema utjecaja priložena potvrda u vidu dozvole za izlazak iz postrojbe, koja je izdana 15. listopada 1992.

24. Naime, iz rezultata dokaznog postupka, odnosno podataka službene evidencije jasno proizlazi da se tuženik ne vodi kao pripadnik te postrojbe, kao što pripadnici te postrojbe nisu bili niti svjedoci koje je isti predložio u svom zahtjevu pa je prvostupanjsko tijelo pravilno odbilo njegov zahtjev, s obrazloženjem da tužitelj sporni status nije dokazao na pravno relevantan način.

25. Slijedom iznesenoga, pravilno je tuženik odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja potvrđujući da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za priznavanje predmetnog statusa tužitelju prema odredbi članka 3. Zakona kroz pripadnost Operativnoj grupi I. P. u razdoblju od 30. travnja 1992. do 25. lipnja 1992.

26. Imajući u vidu navedeno, osporavana odluka tuženika se ocjenjuje zakonitom, a donošenjem osporavane odluke nije došlo do povrede prava, obveza ili pravnog interesa tužitelja.

27. Stoga je temeljem odredbe članka 57. stavak 1. ZUS tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan i donijeta je odluka kao u izreci presude.

28. U odnosu na troškove spora odlučeno je primjenom odredbe članka 79. stavak 4. ZUS kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano.

29. Budući da je tužitelj u ovom upravnom sporu zatražio troškove upravnog spora te cijeneći da je tužitelj u cijelosti izgubio spor, to je odlučeno kao u točki 2. izreke presude.

U Osijeku 14. lipnja 2022.

Sudac

Berislav Babić v.r.

Uputa o pravnom lijeku: protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovome sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. Zakona o upravnim sporovima).