REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1519/2018-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja B. V. pok. A. iz Z., OIB: ..., 2. tužiteljice D.

V. ud. A. iz Z., OIB: ..., i 3. tužiteljice A. V. pok. A. iz Z., OIB: ..., svi zastupani po Odvjetničkom društvu F. K., A. V. & p. d.o.o. iz Z., protiv tuženika Grad Zadar, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru broj Gž-1387/15-2 od 5. siječnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru broj P-3031/12 od 31. ožujka 2015., u sjednici održanoj 14. lipnja 2022.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tužitelja i ukidaju presuda Županijskog suda u Zadru broj Gž-1387/15-2 od 5. siječnja 2018. i presuda Općinskog suda u Zadru broj P-3031/12 od 31. ožujka 2015. te predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim su isti zahtijevali utvrđenje prava vlasništva na dijelu čest. zem. 3647/37, K.O. C., u površini od 3057 m2, označenim na skici vještaka T. Ć. slovima A-B-C-D-E-T-J-K-L-M-N-O-P- R-S-A, svaki za po 1/3 dijela, te uknjižbu tog prava, uz naknadu parničnih troškova (toč. I. izreke). Ujedno su tužitelji obvezani naknaditi tuženiku na ime troškova parničnog postupka iznos od 100,00 kn (toč. II. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda prvostupanjskog suda.

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelji podnose reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP). Predlažu obje nižestupanjske odluke ukinuti. Potražuje i naknadu troškova revizije.

4. Na reviziju nije odgovoreno.

5. Revizija tužitelja je osnovana.

6. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva glede nekretnine pobliže označene u izreci prvostupanjske presude, a temeljem nasljeđivanja iza prednika koji su nekretninu stekli razrješenjem agrarnih odnosa i dugogodišnjim posjedom (dosjelošću).

8. Revidenti u reviziji postavljaju sljedeća pravna pitanja:

„1. Da li se zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-246/2015 od 17. rujna 2015. prema kojem rješenje u završenom postupku obnove zemljišne knjige veže sve stranke koje su u tom postupku sudjelovale, a nisu protiv rješenja izjavili prigovor ili podnijeli tužbu za ispravak, može primijeniti na postupak obnove zemljišne knjige koji se odvijao 1986. godine, dakle prije stupanja na pravnu snagu Zakona u zemljišnim knjigama, i na nekretnine u režimu društvenog vlasništva na kojim upis prava vlasništva nije bio moj moguć?

2. Da li su suvlasnici nekretnine jedinstveni i nužni supaničari u parnicama u kojima jedan od suvlasnika ili treća osoba traži utvrđenje prava vlasništva na realnom dijelu nekretnine ili to isti nisu?“

9. Revidenti se u odnosu na prvo postavljeno pitanje pogrešno pozivaju da bi se radilo o pravnom shvaćanju Građanskog odijela Vrhovnog suda Republike Hrvatske jer se radi o zaključku sa zajedničkog sastanka predsjednika Građanskog odijela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova Republike Hrvatske održanom 16. i 17. rujna 2015. u Šibeniku, a zaključci sa tih zajedničkih sastanaka nisu obvezujući prema kojem zaključku: „Rješenje doneseno u završenom postupku obnove zemljišne knjige veže sve stranke koje su sudjelovale u tom postupku, a nisu protiv rješenja izjavile prigovor ili podnijeli žalbu za ispravak u smislu čl. 197 ZZK pa u prethodno navedenoj situaciji kada se tužba temelji na identičnom činjeničnom stanju tužbeni zahtjev valja odbiti kao neosnovan. U situaciji kada se tužba temelji na drugačijem činjeničnom stanju (npr. takva stranka je naknadno tj. nakon okončanja zemljišnoknjižnog postupka stekla pravo vlasništva (uspjeh tužitelja ovisit će prvenstveno o tome je li ili ne dokazao tužbenu osnovu)“.

9.1. U odnosu na navedeno, za odgovoriti je da se za K.O. C. vodio postupak osnivanja zemljišne knjige sukladno Zakonu o unutrašnjem uređenju, osnivanju i ispravljanju zemljišnih knjiga (Službene novine Kraljevine Jugoslavije, broj 146/1930 - dalje: ZUUOIZZ) koji se kao pravno pravilo primjenjivao temeljem Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije (Službeni list FNRJ, broj 86/1946) gdje je bila propisana mogućnost izjavljivanja pravnih lijekova ako bi stranka koja je sudjelovala u postupku osnivanja zemljišne knjige bila nezadovoljna rješenjem.

10. Iz utvrđenja sudova proizlazi:

- da se tužitelji i njihovi prednici nalaze u dugogodišnjem posjedu dijela predmetne nekretnine koju su obrađivali kao vrt, da je nekretnina ograđena mocirom i bodljikavom žicom, da sada tu drže pse, automobile i dr.,

- da je u zemljišnoj knjizi tuženik upisan za 3840/4855 dijela, J. U. za 560/4855 dijela i S. D. za 454/4855 dijela nekretnine,

- da je upis društvenog vlasništva na čest. zem. 3647/37 tada u površini od 6.408 m2 u K.O. A. izvršen na temelju Odluke o prijenosu društvenog vlasništva građevinskog zemljišta Skupštine općine Z. broj: 01-S197/2-1986 22. svibnja 2018., a osnivanjem zemljišne knjige za K.O. C. upisano je pravo korištenja Općine Z.,

- da je 1998. godine izvršeno brisanje društvenog vlasništva i upisano suvlasništvo Grada Zadra za 19/20 dijela i K. M. za 1/20 dijela, a nakon ugovora o diobi 2002. godine upisuje se Grad Zadar za cijelo u Z.U. 1319, i to za pašnjak 3.520 m2 i gromača 1.335 m2,

- da se J. U. uknjižila temeljem presude broj P-2957/98, a S. D. broj P-3099/08, u kojim postupcima su dokazali da su vlasništvo stekli kupnjom dijelova predmetne nekretnine od prednika tužitelja, a koji je to stekao temeljem agrara,

- da je prema povijesti posjedovanja na predmetnoj nekretnini za K.O. A. (prije osnivanja zemljišne knjige za K.O. C.) od prve revizije posjeda 1955. kao posjednik bio upisan djed 1. i 3. tužitelja Š. V., od 1979. M. V. a od 1997. za dio I. M. a da su M.

V. naslijedili K. V., E. V. i Š. V. (čija nasljednica T. V. je 2011. izjavila da je to greška kod upisa posjeda jer da se radi o posjedu Š. V.),

- da je Š. V. naslijedio sin A. V., otac 1. i 3. tužitelja, a suprug 2. tužiteljice, koji je 1986. sudjelovao u postupku osnivanja zemljišne knjige za K.O. C. i na Zapisniku pred Komisijom 26. studenog 1986. priložio odluku Gradske komisije za agrarnu reformu u Z. broj A-1325/47 od 28. siječnja 1948. kao pravni temelj stjecanja prava vlasništva njegova prednika - oca Š. V. na 2.500 m2 čest. zem. 3647/37, i jasno izrazio svoju volju za stjecanjem prava vlasništva na prijepornoj nekretnini u dijelu od 2.500 m2 s čim se suglasio i „općinski javni pravobranilac“ u ime prednika tuženika, Općine Z., ali da je Komisija na zapisnik donijela rješenje da se predmetna nekretnina, tada u površini 6.408 m2, upiše kao društveno vlasništvo s pravom korištenja Općine Z.

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud smatra da se na društvenom vlasništvu nije moglo stjecati pravo vlasništva dosjelošću, kao i da su tužitelji trebali dokazivati da su njihovi prednici nekretninu stekli u postupku razrješenja agrarnih odnosa, a oni nasljeđivanjem, a ne dosjelošću te je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti.

12. Drugostupanjski sud izražava shvaćanje da su tužitelji trebali dokazati da je proteklo vrijeme dosijedanja do 6. travnja 1941., a kako je njihovim prednicima bilo poznato da se radi o agrarnom odnosu, to da nema poštenja posjeda, a time ni pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Smatra i da se činjenični supstrat temelji na dosjelosti a ne na razrješenju agrarnih odnosa, ali i da se prednik tužitelja u postupku osnivanja zemljišne knjige za K.O. C. nije usprotivio upisu društvenog vlasništva.

13. U odnosu na drugo postavljeno pitanje tužitelji se pozivaju na pravno shvaćanje Građanskog odijela Županijskog suda u Zadru od 4. listopada 2016. broj Su: 232/16- 10 prema kojem su vlasnici nekretnine u parnicama u kojima jedan od suvlasnika je treća osoba traži utvrđenje prava vlasništva na realnom dijelu nekretnine jedinstveni su suparničari u smislu odredbe čl. 201. ZPP, a u konkretnom slučaju pored tuženika Grada Zadra koji je upisan kao suvlasnik za 3840/4855 dijela, upisani su i Jela Uzelac u dijelu 561/4855 te S. D. u dijelu za 454/4855 dijela te da je u identičnoj procesnoj situaciji Županijski sud u Zadru odlukom broj Gž-365/08-2 odbacio tužbu što je suprotno presudi Županijskog suda u Zadru koja se pobija revizijom. Revidenti ne prilažu navedenu odluku a ovaj sud je ne pronalazi u sustavu SupraNova niti e- Spis.

14. U konkretnom slučaju radi se o stvarnopravnom zahtjevu usmjerenom na utvrđenje prava vlasništva pri čemu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno kako tužitelji nisu mogli na temelju dosjelosti steći vlasništvo predmetne nekretnine. Ovdje je odmah za istaći da okolnost da tužitelji navode da su u dugogodišnjem neometanom posjedu, sama po sebi, ne upućuje nužno na dosjelost (identično shvaćanje je zauzeto u odluci ovog suda broj Rev-2702/90 od 14. ožujka 1991.).

15. Iz utvrđenja sudova proizlazilo bi da je Š. V. stekao dio čest. zem. 3647/37, u dijelu od 2.500 m2, temeljem agrarne odluke, nakon čega su je nasljeđivali prednici tužitelja i tužitelji. Agrarni odnosi bili su regulirani Zakonom o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranije pokrajine Dalmacije od 19. listopada 1930. (dalje: Zakon o likvidaciji) i Zakonom o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja („Narodne novine", broj 138/46 i 111/47 - dalje: Zakon o ukidanju agrarnih odnosa). Pritom valja istaknuti da se agrarni odnos sukladno Zakonu o likvidaciji razrješavao isključivo donošenjem konstitutivnog akta nadležnog tijela, dok se agrarni odnos sukladno Zakonu o ukidanju agrarnih odnosa razrješavao ex lege. Prema mjerodavnim materijalnopravnim odredbama iz čl. 1. i čl. 3. Zakona o ukidanju agrarnih odnosa, ukidaju se svi agrarni odnosi feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog Primorja i zemlja prelazi u slobodno vlasništvo obrađivača, s tim da pod udar tog Zakona dolaze i livade, pašnjaci i strane, koje su bile date na uživanje povodom osnivanja navedenih odnosa (kmetski, težački) i s posjedom obrađivača čine jednu gospodarsku cjelinu.

16. Tužitelji zahtijevaju utvrđenje prava vlasništva na 3.057 m2, agrarna odluka se odnosi na 2.500 m2, a nižestupanjski sudovi nisu ispitivali i raspravili pitanje razlike površine sporne nekretnine. U spisu ne priležu dokazi o pravomoćnosti niti o uručenju (dostavi) odluke Kotarske komisije, a niti rješenja u postupku osnivanja zemljišne knjige za K.O. C. Ako sud raspolaže upravnim aktom za koji se, uz ostalo, s obzirom na protek vremena, ne može utvrditi vrijeme nastupanja konačnosti ili pravomoćnosti i uopće je li dostavljen, tada nije bilo zapreke da se u parnici utvrđuje istinitost činjenica koje takav akt sadrži i o kojima je donesena odluka, što je u ovom parničnom postupku dijelom izostalo (u tom smislu i odluka broj Rev 649/2018-2 od 4. veljače 2020.).

17. To tim više jer se u konkretnom slučaju, što je također propušteno, mora voditi računa o zaštiti prava vlasništva iz čl. 1. st. 1. Protokola uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, MU broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10. - dalje: Konvencija), prema kojem svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva te se nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava. Europski sud za ljudska prava je u predmetu Trgo protiv Republike Hrvatske zaključio da se radi o povredi prava na mirno uživanje vlasništva iz čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju zauzevši pravno shvaćanje da su posjednici u odnosu na koje su se ostvarile pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u razdoblju od 1. siječnja 1997. pa do ukidanja odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP od strane Ustavnog suda RH 17. studenoga 1999., stekli pravo vlasništva nekretnine ukoliko ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.

18. U tom smislu je i odluka revizijskog suda broj Rev-291/14-2 od 17. travnja 2018. i kojoj se izražava shvaćanje: „Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.”

19. Slijedom navedenog, zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje nepotpuno je utvrđeno, pa je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP valjalo ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje te će u ponovljenom postupku prvostupanjski sud utvrditi sve činjenice odlučne za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva, vodeći računa o praksi Europskog suda za ljudska prava i shvaćanjima izraženim u ovoj revizijskoj odluci, te o tužbenom zahtjevu odlučiti novom presudom.

20. Odluka iz toč. II. izreke ovog rješenja temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 14. lipnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Branko Medančić, v.r.