Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 21 Gž-4866/2019-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Vesne Žulj predsjednice vijeća, Mirele Mijoč Kramar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Roberta Jambora člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. V. OIB:… iz S., kojeg zastupa punomoćnik M. J., odvjetnik u S., protiv tuženika G. H. d.d. OIB:… Z., kojeg zastupa punomoćnik M. G., odvjetnik u Odvjetničkom uredu M. G., radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika podnesenima protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-352/2015-114 od 29. svibnja 2015., u sjednici vijeća održanoj 14. lipnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-352/2015-114 od 29. svibnja 2015. pod točkom I., III. i IV. izreke.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje navedena presuda pod točkom II. izreke.

III. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: "Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 136.867,95 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 12. veljače 1999. do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.“ Pod točkom II. izreke nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.473,35 EUR u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečaju HNB-a koji vrijedi na dan plaćanja sa zateznom kamatom na iznos od 75.314,94 ATS počev od 17. travnja 2001. do 28. veljače 2002. po stopi koju ovlaštena banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge građana po viđenju u ATS, a na iznos od 5.473,35 EUR od 01. ožujka 2002. do 31. prosinca 2005. po stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge građana po viđenju u EUR, od 01. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi na osnovi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao i trošak parničnog postupka u iznosu od 24.541,26 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena počev od 29. svibnja 2015. do isplate, a sve u roku od 15 dana. Pod točkom III. izreke odbija se tužitelj sa djelom zahtjeva za isplatu iznosa od 12.771,17 EUR u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečaju HNB-a koji vrijedi na dan plaćanja sa zateznom kamatom pobliže opisanom u izreci. Pod točkom IV. izreke nalaže se tužitelju isplatiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 56.926,06 kn u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude pod točkom I., III. i IV. izreke žalbu podnosi tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana odluka preinači u skladu sa žalbenim navodima. Traži trošak žalbe.

3. Protiv navedene presude pod točkom II. izreke žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. ZPP, s prijedlogom da se pobijana odluka preinači i odbije tužbeni zahtjev, podredno ukine i vrati na ponovno suđenje. Traži trošak žalbe.

4. U odgovoru na žalbu tuženik se protivi navodima žalbe, predlaže istu odbiti kao neosnovanu. Traži trošak odgovora na žalbu.

5. Žalbe tužitelja i tuženika su neosnovane.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao osiguranika prema tuženiku kao osiguratelju za isplatu osigurane ugovorene svote za trajni invaliditet te ugovorene bolničke dnevnice, zbog posljedica nesretnog slučaja i štetnog događaja od 1. kolovoza 1999., a na temelju Police životnog osiguranja 11.048,126, čiji su sastavni dio, između ostalog, Opći uvjeti za osiguranje osoba od posljedica nesretnog slučaja, AUVB 91.

7. Presudom suda prvog stupnja poslovni broj P-10692/2005 od 24.listopada 2005. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja, presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1084/2006-2 od 5. veljače 2008. ukinuta je navedena presuda u cijelosti i predmet vraćen na ponovno suđenje, u ponovnom postupku presudom suda prvog stupnja poslovni broj P-2394/2008-103 od 23. prosinca 2013. djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 5899/2014-2 od 9. prosinca 2014. ukinuta je navedena presuda u cijelosti i predmet ponovo vraćen na ponovno suđenje, u ponovnom postupku presudom suda prvog stupnja poslovni broj P-325/2015-114 od 29. svibnja 2015. djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 8888/2015-5 od 15. svibnja 2018. odbijena je žalba tužitelja i u odbijajućem dijelu potvrđena presuda suda prvog stupnja, a po žalbi tuženika preinačena i odbijen zahtjev tužitelja u dosuđujućem dijelu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2454/2018-2 od 10. listopada 2019. ukinuta je presuda suda drugog stupnja u cijelosti i predmet vraćen istom suda na ponovno suđenje. Znači, predmet odlučivanja su žalbe tužitelja i tuženika protiv presude suda prvog stupnja poslovni broj P-325/2015-114 od 29. svibnja 2015.

8. Ispitujući presudu prvog stupnja i postupak koji joj je prethodio ovaj sud nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

9. Budući je sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuju i tužitelj i tuženik u žalbi.

10. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji su istakli i tužitelj i tuženik jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovu izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom u smislu odredbe čl. 8. ZPP utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

11. U prvostupanjskom postupku je utvrđeno:

- da je vođen prekršajni postupak protiv ovdje tužitelja u svezi predmetne nezgode zbog prekršaja jer je kritičnog dana upravljao motociklom kolnikom … ceste iz smjera zapada u smjeru istoka te je dolaskom do kbr. 42 uslijed neprilagođene brzine izgubio nadzor nad upravljačem vozila i prednjim lijevim dijelom motocikla udario u zadnji lijevi dio vozila reg. oznake PU …, kojeg je na kolniku parkirao N. D. te zato što je upravljao motociklom bez zaštitne kacige,

- da je protiv tužitelja obustavljen prekršajni postupak u svezi iste nezgode na način da se dana 1. kolovoza 1999. poslije 03,45 sati u OB P. na odjelu kirurgije odbio podvrći alkotestu, kao i vađenju krvi i urina,

- da iz obrazloženja istog rješenja proizlazi da je zbog navedenog razloga ( da se odbio podvrći alkotestu, kao i vađenju krvi i urina) obustavljen prekršajni postupak protiv tužitelja iz razloga jer je tužitelj zaprimljen u bolnicu na neurološki odjel OB P., nakon što je nastradao u prometnoj nezgodi, da se ne sjeća događaja, da ima jake glavobolje i vrtoglavice, a da je CT mozga pokazao nagnječenje mozga te je isti uz konzultaciju psihijatra pušten kući, no sutradan se vratio u bolnicu te je zadržan na liječenju zbog povrede glave pa je time nedokazana krivnja da je tužitelj odbio alkotest pri svjesnom stanju,

- da je Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj P-7389/01 od 10. srpnja 2001. obustavio prekršajni postupak protiv tužitelja i u odnosu na počinjenje prekršaja iz razloga što je prouzročio predmetnu nezgodu uslijed gubitka nadzora nad motociklom jer saslušani svjedoci nisu imali nikakvih neposrednih saznanja o načinu na koji je došlo do nezgode s obzirom da su na mjesto nezgode došli naknadno,

- da je rješenjem Prekršajnog suda u Puli od 11. prosinca 2001. u konačnici prekršajni postupak protiv tužitelja u svezi uzrokovanja predmetne nezgode uslijed gubitka nadzora nad motociklom obustavljen zbog nastupa zastare,

- da su predmetnog dana tužitelj i saslušani svjedoci N. S. i I. K. provodili vrijeme u noćnim satima na moto partyu u P., da su se nedugo nakon ponoći sa svojim motociklima u koloni zaputili prema obližnjem apartmanskom naselju, da je tužitelj bio zadnji u koloni, a da su svjedoci vozili ispred njega te su dolaskom do zaustavljenog vozila isti zaobišli, dok je tužitelj, upravljajući svojim motociklom u jednom trenutku naletio na zaustavljeno vozilo, izgubio kontrolu i pao na tlo, te zadobio tešku tjelesnu ozljedu u vidu udarca u meki oglavak, prijelom zatiljne kosti i baze lubanje i nagnječenje moždanog tkiva, zbog čega mu je inicijalna medicinska pomoć pružena u OB P. na dan štetnog događaja, tj. 1. kolovoza 1999., nakon čega je tužitelj otpušten kući, a nakon toga se ponovno vraća u bolnicu dana 4. kolovoza 1999., kada je utvrđeno kontuzijsko žarište čeone regije, veličine 2cm desno, prijelom okcipitalne kosti nad sinusom, te krv u sfenoidnom sinusu s vjerojatnim prijelomom krila sfenoidne kosti s lijeve strane, a u daljnjem tijeku liječenja se razvija posttraumatski meningitis,

- da je provedenim kombiniranim prometno-medicinskim vještačenjem vještaka dipl. ing. G. H. i dr. J. Š. utvrđeno kako je tužitelj predmetnog dana naletio na nepropisno zaustavljeno vozilo na neosvijetljenom dijelu ceste, da nije prekoračio brzinu kretanja te bilo kojom drugom radnjom doprinio nastanku štete,

- da je predmetna Polica br. 11.048.126 ugovorena za razdoblje osiguranja od 1. prosinca 1998. do 1. prosinca 2022. kao životno osiguranje za slučaj doživljenja i smrti bez liječničkog pregleda, a sastavni dio koje su i Opći uvjeti za osiguranje osoba od posljedica nesretnog slučaj AUVB 91, uz ugovorenu svotu osiguranja za trajni invaliditet u iznosu od 250,000 ATS sa progresijom do 500.000 ATS u protuvrijednosti kuna, prema prodajnom tečaju HNB-a koji vrijedi na dan plaćanja te je ugovorena i bolnička dnevnica u iznosu od 150 ATS u protuvrijednosti kuna,

- da su u smislu čl. 16 spomenutih Općih uvjeta, temeljem kojih su propisani razlozi isključenja obveze osiguratelja u slučaju nastanka osiguranog slučaja, iz osiguranja isključeni nesretni slučajevi nastali prilikom dokazane uzročne veze djelovanja alkohola ili narkotičnih sredstava na osiguranika, u trenutku nastanka osiguranog slučaja, te se smatra, ako se ne dokaže suprotno, da je nesretni slučaj nastao zbog dokazane uzročne veze djelovanja alkohola na osiguranika, ako vozač motornog vozila između ostalog odbije ili izbjegne mogućnost utvrđivanja stupnja njegovog alkoholiziranog stanja,

- da se, slijedom citirane odredbe, alkoholiziranost vozača vozila, kao razlog isključenja obveze osiguratelja presumira u slučaju ako isti odbije ili izbjegne mogućnost utvrđivanja stupnja svoje alkoholiziranosti pa je prema tome, na osiguraniku teret dokaza da njegova alkoholiziranost u trenutku nezgode nije bila uzrokom iste, odnosno da ista nije u uzročno-posljedičnoj vezi sa samim događajem,

- da iz preslike medicinske dokumentacije zatražene po službenoj dužnosti od OB P., u prilogu dopisa od 1. travnja 2010. (list 163 do 182 spisa), nedvojbeno proizlazi kako je tužitelj zbog ozljeda zadobivenih u predmetnom štetnom događaju liječen u periodu od 1. kolovoza do 4. kolovoza 1999., a i nakon toga je provodio terapije opisane u medicinskoj dokumentaciji,

- da je u povijesti bolesti navedeno kako je tužitelj u akutno alkoholiziranom stanju, međutim iz iste dokumentacije nije razvidno temeljem kojih pretraga i drugih objektivnih pokazatelja je kod tužitelja prilikom zaprimanja u OB P. utvrđena navedena alkoholiziranost,

- da iz iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka nedvojbeno proizlazi kako tužitelj predmetnog dana nije konzumirao alkohol,

- da je provedenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dr. V. B. utvrđeno kako na osnovu spisu priložene medicinske dokumentacije je vrlo vjerojatno da tužitelj u trenutku inicijalnog pregleda nije mogao odlučivati o alkotestiranju zbog stanja dezorijentiranosti i pospanosti, koje se opisuje u dokumentaciji,

- da neuroradiološka obrada ukazuje na morfološki supstrat: kontuziju moždanog parenhima veličine 2 cm, što dodatno potvrđuje mogućnost postojanja simptoma akutne kraniocerebralne ozljede i mogućnost neadekvatnog ponašanja, da u pravno- medicinskom smislu, jedini pouzdani neupitni relevantni faktor na osnovu kojeg se može procijeniti da li je osoba u akutnom opitom stanju je laboratorijsko određivanje koncentracije alkohola u krvi ili urinu, dok su svi drugi elementi, bilo autoanamnestički ili heteroanamnestički nepouzdani i utemeljeni na subjektivnoj procjeni ili iskazu drugih osoba, čija istinitost može biti upitna,

- da tužiteljeva ozljeda predstavlja tešku kraniocerebralnu ozljedu, što je vidljivo iz navoda da tužitelj ne zna da li je bilo gdje pao, što ukazuje na stanje njegove orijentiranosti, da to može biti posljedica etiliziranosti, a isto tako posljedica traume središnjeg živčanog sustava,

- da je kasnijom neuroradiološkom obradom dokazano postojanje nagnječenja- kontuzije moždanog parenhima lokalizirane čeono desno te je poznato da oštećenje čeonih režnjeva uzrokuje poremećaje ponašanja,

- da je slijedom navedenog vještak dr. V. B. zaključio kako i jedno i drugo patološko stanje mogu uzrokovati dezorijentiranost, zbunjenost, poremećaj stanja svijesti, psihomotorni nemir, mučninu, povraćanje, nestabilnost pri hodu, teturanje, poremećaj pri testovima koordinacije, motorne ispade te je medicinski pogrešno takvo stanje proglašavati akutnim opitim stanjem samo na osnovu kliničkih pokazatelja, ali ne i na osnovu laboratorijskih parametara, a da se povraćanje opisuje i dana 3. kolovoza 1999., 2 dana po ozljeđivanju, što je s obzirom na postojanje kontuzije mozga vrlo vjerojatno posljedica ozljeđivanja, a ne akutne etiliziranosti,

- da s obzirom na utvrđene trajne posljedice, sukladno Općim uvjetima, vještak procjenjuje trajne posljedice trajne kraniocerebralne ozljede: kontuzije moždanog parenhima s razvojem posljedičnog blažeg psihoorganskog sindroma u omjeru od 20%, a prema točki 2.1 gubitak njuha, u omjeru od 10% pa ukupna procjena trajnih posljedica iznosi 30%.

12. Polazeći od nalaza i mišljenja vještaka dr. V. B., da stanje uzrokovano ozljedama tužitelja uzrokuje simptome kao i kod simptoma etilizacije, kao što su pospanost, dezorijentiranost, usporen govor, nesigurnost pri hodu, da nije učinjena evaluacija koncentracije alkohola u krvi, a što je obvezno u slučaju sličnih ozljeđivanja, da se medicinska dokumentacija (na koju se tuženik poziva tijekom postupka, a to je otpusno pismo OB P.) temelji na konstataciji da je tužitelj prilikom zaprimanja u OB P. bio u alkoholiziranom stanju te je nejasno na temelju čega su liječnici specijalisti utvrdili takvo stanje prilikom pisanja spomenute dokumentacije, da budući da iz iskaza saslušanih svjedoka, u dijelu u kojima im je sud poklonio vjeru, utvrđeno kako tužitelj predmetne noći nije konzumirao alkohol, a da u konkretnom slučaju nije provedeno laboratorijsko utvrđivanje alkoholiziranosti tužitelja, kako po djelatnicima MUP-a koji su izvršili očevid, tako niti po zaprimanju u OB P. prilikom prijema tužitelja u bolnicu, a što je prema stavu vještaka dr. V. B. redovna procedura kod zaprimanja takve vrste pacijenata, da je i u prekršajnom postupku, koji je protiv tužitelja vođen u svezi predmetne nezgode, unatoč postojanju zapisnika o očevidu s podatkom da je tužitelj alkoholiziran, pravomoćno utvrđeno kako tužitelj nije odbio alkotestiranje pri svjesnom stanju te da je vještačenjem provedenim u predmetnom postupku vještak dr. Vili Beroš utvrdio takve teške tjelesne ozljede kod tužitelja, koje u ponašanju tužitelja izazivaju jednake simptome kao i u slučaju alkoholiziranosti organizma, sud prvog stupnja je ocijenio da je tužitelj oborio presumpciju alkoholiziranosti iz čl. 16 spomenutih Općih uvjeta, koja bi isključivala obvezu tuženika za isplatu osigurane svote, budući da je ocijenio da iz svih provedenih dokaza proizlazi kako se tužitelj zbog teških tjelesnih ozljeda koje je zadobio u predmetnoj nezgodi, a koje su uzrokovale takvo stanje svijesti i organizma koje onemogućuje rasuđivanje, nije mogao samoinicijativno podvrgnuti alkotestiranju, odnosno svjesno odbiti provođenje alkotestiranja.

13. Utvrđenja suda prvog stupnja nalaze uporišta u izvedenim dokazima i njihovoj valjanoj ocjeni što tuženik drugačijom interpretacijom dijela činjenične građe i drugačijom ocjenom izvedenih dokaza nije doveo u pitanje. Žalbeni navodi tuženika svode se, u bitnome, na drugačiju ocjenu provedenih dokaza od one ocjene dokaza suda prvog stupnja, a koji navodi nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost zaključka suda prvog stupnja. Nije sporno da nije provedeno laboratorijsko utvrđivanje koncentracije alkohola u krvi ili urinu tužitelja, kako po djelatnicima MUP-a koji su izvršili očevid, tako niti po zaprimanju u OB P. prilikom prijema tužitelja u bolnicu, što je sud prvog stupnja, na temelju mišljenja vještaka, utvrdio kao jedini pouzdani neupitni relevantni faktor na osnovu kojeg se može procijeniti da li je osoba u akutnom opitom stanju, dok su svi drugi elementi, bilo autoanamnestički ili heteroanamnestički nepouzdani i utemeljeni na subjektivnoj procjeni ili iskazu drugih osoba, te je pravilnom ocjenom svih provedenih dokaza utvrdio da nije dokazano da je tužitelj bio pod utjecajem alkohola. Tuženik žalbom ocjenjuje sadržaj i dokaznu snagu dokumenata u kojima je navedeno da je tužitelj bio u alkoholiziranom stanju, ali s obzirom da je sud prvog stupnja detaljnom i argumentiranom ocjenom svih provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti prigovora tuženika, žalbeni navodi tuženika nisu doveli u sumnju zaključak suda prvog stupnja.

14. Nadalje, pravilno sud prvog stupnja činjenicu nenošenja zaštitne kacige ocjenjuje kao irelevantnu za donošenje odluke u predmetnoj pravnoj stvari jer u konkretnom slučaju obveza tuženika proizlazi iz ugovora o životnom osiguranju i za pravni odnos među strankama relevantna su prava i obveze ugovorene po predmetnoj polici i pravila osiguranja iskazana kroz Opće uvjete, koji su sastavni dio predmetne police, te pravilno ocjenjuje da je u ovom štetnom događaju nastupio osigurani slučaj u smislu odredbi čl. 1. Općih uvjeta, a da u čl. 16. Općih uvjeta nenošenje zaštitne kacige nije propisan kao razlog isključenja obveze osiguratelja, već samo dokazana uzročno-posljedična veza između alkoholiziranosti osiguranika i štetnog događaja. Suprotni navodi žalbe tuženika takav zaključak suda nisu doveli u sumnju.

15. Budući da je vještak dr. V. B. jasno utvrdio kako je kod tužitelja nastupio trajni invaliditet u omjeru od 30%, a osigurana svota u slučaju trajnog invaliditeta, temeljem predmetne police iznosi 250.000 ATS s progresijom do 500.000 ATS (u smislu čl. 7. toč. 7.2. progresija postoji u slučaju utvrđenog invaliditeta od 50 i više %, a što nije u konkretnom slučaju), to je pravilno sud prvog stupnja utvrdio da tužitelju za utvrđeni invaliditet pripada svota osiguranja od 75.000 ATS, a što nakon konverzije u EUR (1EUR=13.7603 ATS) predstavlja iznos od 5.450,46 EUR. Nadalje, kako iz bolničke prijave OB P. nedvojbeno proizlazi da je tužitelj liječen u spomenutoj bolnici od 4. do 10. kolovoza 2009., dakle ukupno sedam dana, to bi istom po to osnovu pripadala osigurana svota od 1.050 ATS, no obzirom na utvrđeni invaliditet tužitelj u omjeru od 30%, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tužitelju po osnovi bolničke dnevnice pripada osigurana svota od 315,00 ATS, a što nakon konverzije u EUR (1EUR=13.7603 ATS) predstavlja iznos od 22,89 EUR.

16. Osigurana svota (ili svota osiguranja) jest najviši iznos odgovornosti osiguravatelja, a osiguraniku pripada pravo na naknadu koja je u skladu s postotkom utvrđene trajne invalidnosti, a u postupku nije dokazano da je u konkretnom slučaju ugovoreno drugačije. Stoga je pravilno sud prvog stupnja utvrdio da se visina naknade određuje postotkom invalidnosti prema svoti osiguranja za trajni invaliditet (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-1168/11 od 7. svibnja 2014.). Suprotni navodi žalbe tužitelja, kojima se parcijalno poziva na sadržaj Ponude UI3 i UI4 u dijelu u kojem se u istoj navodi da će se za trajnu invalidnost do 50 % isplatiti jednokratna naknada, dok se u prvoj rečenici navodi da ako dođe do trajne invalidnosti zbog nesretnog slučaja da će biti isplaćena naknada u skladu s postotkom (list 290 spisa), nisu od utjecaja na pravilnost zaključka suda prvog stupnja.

17. Nadalje, na temelju utvrđenja da iz police osiguranja proizlazi da je svota osiguranja ugovorena u ATS, dakle u stranoj valuti i da nije ugovorena devizna klauzula, pravilno je sud prvog stupnja odbio zahtjev tužitelja za isplatu kunskog iznosa, a usvojio eventualno kumulirani zahtjev za isplatu deviznog iznosa u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate primjenom odredbe čl. 307. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO), kojom je propisano da se ispunjenje sastoji u izvršenju onoga što je sadržaj obveze, te niti ga dužnik može ispuniti nečim drugim, niti vjerovnik može zahtijevati nešto drugo (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-x 827/2013-2 od 26. listopada 2016. i Rev-1168/11 od 7. svibnja 2014.). Suprotni žalbeni navodi tužitelja stoga nisu od značaja.

18. Pravilno je sud prvog stupnja, pozivom na odredbu čl. 919. st. 1. ZOO, primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja utvrdio da je tuženik tek primitkom tužbe kojoj je priložena medicinska dokumentacija tužitelja mogao odrediti obujam i visinu svoje obveze. Odredbom čl. 919. st. 1. ZOO propisano je da kada se dogodi osigurani slučaj osiguratelj je dužan isplatiti naknadu ili svotu određenu ugovorom u ugovorenom roku koje ne može biti dulji od 14 dana, računajući od dana kada je osiguratelj dobio obavijest da se osigurani slučaj dogodio, te st. 2. kojim je propisano da ako je za utvrđene postojanja osiguravateljeve obveze ili njezinog iznosa potrebno stanovito vrijeme taj rok počinje teći od dana kada je utvrđeno postojanje njegove obveze i njegov iznos. Okolnost da je sud odlučivao o zahtjevu za naknadu troškova odštetnog zahtjeva iako isti ne prileži spisu (i odbio takav zahtjev) nije od značaja za odlučivanje. Pri čemu su neosnovani i žalbeni navodi tužitelja da je obraćanje tužitelja tuženika u mirnom postupku nesporno s obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu (list 6 spisa) i u tijeku cijelog postupka osporavao tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, pa time i zahtjev za isplatu zateznih kamata, a spisu ne prileže dokazi o obraćanju tužitelja tuženiku u mirnom postupku. Stoga, budući da je sukladno odredbi čl. 919. st. 1. ZOO takova obveza tuženika dospjela tek protekom 14 dana od kada je tuženik mogao svoju obvezu utvrditi, to je pravilno utvrdio sud prvog stupnja da je tuženik bio u zakašnjenju sa isplatom osigurane svote tužitelju tek od 17. travnja 2001. (obzirom je tužba podnesena dana 2. travnja 2001.) pa je tužitelju zatezna kamata na dosuđeni iznos glavnice pravilno dosuđena tek od navedenog datuma do isplate, te je pravilno tužitelj odbijen sa dijelom zahtjeva za isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od 12. veljače 1999. do 16. travnja 2001.

19. Odluka o trošku je donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. i 155. ZPP koje su bile snazi u vrijeme donošenja presude prvog stupnja, imajući u vidu odredbu čl. 117. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 70/19), kao i pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika(Narodne novine, broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15). Suprotni žalbeni navodi stranaka nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost odluke o troškovima. S tim da je, imajući u vidu da su u ovom predmetu donesene tri različite presude prvog stupnja, i za donošenje istih su provedeni iscrpni i odvojeni postupci, sud pravilno primijenio Tbr. 8. 1. Tarife (i to identično u odnosu na zahtjev za naknadu troškova i tužitelja i tuženika).

20. Slijedom svega navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbijene su žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

21. Kako stranke nisu uspjele sa žalbama odbijen je njihov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka(čl. 154. st. 1. ZPP).

22. Zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu je odbijen s obzirom da ta parnična radnja nije bila potrebna u postupku (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 14. lipnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj, v.r.