Poslovni broj: Usž-867/22-3
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Mire Kovačić, predsjednice vijeća, dr. sc. Sanje Otočan i Gordane Marušić – Babić, članica vijeća te više sudske savjetnice Žanet Vidović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja B. G. iz K., kojega zastupa opunomoćenik V. D., odvjetnik u R., protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, Z., radi utvrđivanja statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-112/2021-14 od 12. studenoga 2021., na sjednici vijeća održanoj 14. lipnja 2022.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-112/2021-14 od 12. studenoga 2021.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II 561-01/19-01/383, urbroj: 512-2501-20-11 od 14. prosinca 2020.
2. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane R., klasa: UP/I 561-01/18-01/576, urbroj: 512M2-71-20-12 od 22. listopada 2020. kojim je odbijen zahtjev tužitelja za priznavanje sudjelovanja u Domovinskom ratu za razdoblje od 1. listopada 1994. do 31. ožujka 1995. u kojem je razdoblju boravio na skrbi HV.
3. Tužitelj podnosi žalbu protiv pobijane presude zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi bitnom ponavlja ranije navode iz tužbe, između ostalog da je ostvarivao medicinsku zaštitu zbog liječenja posljedica zadobivenih ozljeda na ratištu kao pripadnik VP 1089 D. u kojoj je bio dragovoljac. Ističe da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da za utuženo razdoblje tužitelj ne posjeduje potvrdu o boravku na skrbi HV jer da je navedeno vidljivo iz izvješća o bolovanju za vremensko razdoblje od 1. listopada 1994. do 31. ožujka 1995. Predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu i poništi prvostupanjsku presudu.
4. Tuženik u odgovoru na žalbu ostaje kod svih dosadašnjih navoda te navodi da je prvostupanjska presuda na zakonu osnovana i da je činjenično stanje u potpunosti i pravilno utvrđeno. Predlaže da ovaj Sud odbije žalbu tužitelja.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitivanjem pobijane prvostupanjske presude sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.; dalje: ZUS), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.
7. Pri utvrđivanju činjeničnog stanja u sporu prvostupanjski sud je uzeo u obzir činjenice već utvrđene u postupku donošenja osporene odluke (članak 33. stavak 2. ZUS-a) te na temelju svih podataka prikupljenih tijekom postupka kao i tijekom upravnog spora, prema ocjeni ovog Suda, pravilno i potpuno utvrdio bitne činjenice za donošenje zakonite odluke.
8. Člankom 3. stavkom 1. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine“, 121/17., dalje: ZoHBDR) propisano je da je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata osoba koja je organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, odnosno suvereniteta Republike Hrvatske kao: a) pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, Policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga), b) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 100 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.), c) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji nije imao obvezu sudjelovanja u pričuvnom sastavu ili nije regulirao obvezu služenja vojnog roka ako je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 30 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991., d) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom umro u razdoblju od 30 srpnja 1991. do 31. prosinca 1991., e) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pri tome nestao u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. i f) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom zatočen u neprijateljskom logoru, zatvoru ili drugom neprijateljskom objektu u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.
9. Stavkom 2. članka 3. ZoHBDR-a propisano je da se pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske, u smislu stavka 1. toga članka podrazumijeva oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996.
10. Osporeno rješenje tuženika doneseno je u izvršenju presude Upravnog suda u Rijeci poslovni broj: UsI-1166/2019-4 od 25. studenog 2019. kojim je poništeno rješenje Ministarstva obrane klasa: UP/II 561-01/19-01/383, urbroj: 512M-0201-19-2 od 16. srpnja 2019. i rješenje Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, područnog odjela za poslove obrane R., klasa: UP/I 561-01/18-01/576, urbroj: 512M2-71-19-2 od 4. travnja 2019. iz razloga što tužitelju nije bilo omogućeno da se očituje u upravnom postupku. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelju omogućeno da se očituje u ponovnom postupku, međutim tužitelj u svojoj izjavi nije u bitnome iznio ništa drugačije od onoga što je prethodno iskazivao.
11. Prvostupanjski sud je prihvatio činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku kao pravilno, a prema kojemu tužitelj nije dostavio doznaku o nesposobnosti za rad i uvjerenje o nezaposlenosti, čime nije ispoštovao propisanu proceduru na temelju koje bi mogao ishoditi potvrdu o boravku na skrbi. Prvostupanjski sud je utvrdio da za razdoblje od 1. listopada 1994. do 31. ožujka 1995. tužitelj nema doznaka za bolovanje, dok je iz godišnjeg kartona za razdoblje 1994. -1995. vidljivo da tužitelj za traženo razdoblje nije koristio bolovanje.
12. Prvostupanjski sud i javnopravna tijela su pravilno utvrdili da, iako je tužitelj evidentiran da je izmješten na skrb 1. listopada 1994., time što nije dostavio doznaku o nesposobnosti za rad i uvjerenje o nezaposlenosti nije ispunio uvjete za izdavanje uvjerenja o boravku na skrbi, slijedom čega mu razdoblje koje je obuhvaćeno zahtjevom ne može biti evidentirano kao razdoblje sudjelovanja u Domovinskom ratu.
13. Ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da dokazi pribavljeni tijekom upravnog postupka ne upućuju na zaključak da je tužitelj sudjelovao u Domovinskom ratu za razdoblje od 1. listopada 1994. do 31. ožujka 1995. U slučaju da tužitelj pribavi dokaze kojima bi mogao potvrditi sudjelovanje u Domovinskom ratu, može podnijeti novi zahtjev upravnim tijelima.
14. Slijedom navedenog, prema ocjeni ovog Suda, žalbenim prigovorima nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude. Stoga je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a valjalo odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
U Zagrebu 14. lipnja 2022.
Predsjednica vijeća
Mira Kovačić
