REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 91 Pž-4779/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Nevenka Marković, u pravnoj stvari tužitelja CONFIRMO ECO d.o.o., OIB 88065773447, Zagreb, Trg Ivana Kukuljevića 9, kojeg zastupa punomoćnik Ivica Mesić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ADRIA VICTUS d.o.o., OIB 98359712962, Zagreb, Banjavčićeva 5, kojeg zastupa punomoćnik Franjo Ribić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate iznosa od 50.000,00 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-115/2020 od 8. srpnja 2021., 13. lipnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-115/2020 od 8. srpnja 2021. u točki I. njene izreke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu zateznih kamata na iznos od 50.000,00 kn od 23. lipnja 2019. do 24. srpnja 2019. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-115/2020 od 8. srpnja 2021. u točki I. njene izreke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu iznosa od 50.000,00 kn sa zateznim kamatama od 25. srpnja 2019. do isplate i sudi:

1. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 50.000,00 kn (pedesettisuća kuna) sa zateznim kamatama od 25. srpnja 2019. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 8.887,50 kn (osamtisućaosamstoosamdesetsedam kuna i pedeset lipa) sa zateznim kamatama od 13. lipnja 2020. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove žalbenog postupka u iznosu od 1.562,50 kn (tisućupetstošezdesetdvije kune i pedeset lipa), u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-115/2020 od 8. srpnja 2021. odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 50.000,00 kn sa zateznim kamatama od 23. lipnja 2019. do isplate po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora te da tuženik naknadi tužitelju troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose (točka I. izreke). Točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 5.625,00 kn.

2. Tužitelj je podnio žalbu protiv presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud preinači presudu i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka, podredno ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva naknadu troškova sastava žalbenog postupka u vidu sastava žalbe u iznosu od 1.562,50 kn.

3. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Ispitavši presudu na temelju odredaba članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/07, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8. i 9. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, imajući u vidu odredbu članka 467. stavka 1. ZPP-a, ocjena je ovog suda da nije pravilna i zakonita, osim djelomično u odnosu na zatezne kamate tekuće na glavnu tražbinu.

6. Kako je ovaj spor u smislu odredbe članka 502. stavka 1. ZPP-a spor male vrijednosti, presuda ili rješenje kojima se on završava može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U smislu odredbe članka 467. stavka 1. ZPP-a žalba se ne može izjaviti zbog relativno bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa tužiteljevi žalbeni navodi izneseni u tom pravcu nisu uzeti u razmatranje, kao ni takvi navodi izneseni u okviru dopuštenih žalbenih razloga.

7. Iz podataka u spisu i obrazloženja presude proizlazi da je predmet spora isplata iznosa od 50.000,00 kn s osnove povrata zajma. Prvostupanjski sud je utvrdio da između stranaka nije sporno da je tuženiku 28. studenog 2018. isplaćen iznos od 50.000,00 kn, već je sporna osnova tužbenog zahtjeva.

8. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenog dokaznog postupka ocijenio istinitim iskaz zastupnice po zakonu tužitelja da je tuženiku utuženi iznos isplaćen na ime zajma. Međutim, zaključio je da trgovačko društvo ne može biti obično sredstvo, odnosno instrument njihovih vlasnika kojim se oni koriste radi ostvarivanja vlastitih ciljeva, već je ona protivno zakonu upravljala imovnom društva kao da je to njena imovina umanjivši imovinu društva, iako prema odredbi članka 252. stavka 1. Zakona o trgovačkim društvima član uprave mora voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika, a ne koristiti se društvom kapitala u svrhu prihvatnih odnosa. Stoga je zaključio da se u konkretnom slučaju radi vrlo vjerojatno o zajmu između dvije fizičke osobe- direktorice tužitelja i bivšeg direktora tuženika zbog čega su one u smislu materijalnog i procesnog prava aktivno i pasivno legitimirane za rješavanje tog privatnog odnosa zbog čega je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

9. Tužitelj u žalbi u bitnom navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer presuda ima nedostatka zbog kojih se ne može ispitati budući da je proturječna razlozima presude, nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, već su navedeni razlozi nejasni i proturječni utvrđenim činjenicama i izvedenim dokazima. Navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka i to odredba članka 338. stavka 4. u vezi s odredbom članka 354. stavka 1. ZPP-a, koje povrede su utjecale na donošenje zakonite i pravilne odluke. To iz razloga jer u obrazloženju presude nije vidljivo koje je činjenice prvostupanjski sud utvrđivao u postupku i nije navedeno koje je odredbe materijalnog prava primijenio. Ističe da je obrazloženje presude u točki 13. presude o razlozima zbog kojih odbija tužbeni zahtjev neosnovano i netočno te proturječno stanju spisa jer se u konkretnom slučaju nikako ne može raditi o zajmu između dvije fizičke osobe kada je isplata izvršena na teret žiro-računa tužitelja u korist žiro računa tuženika, dok se obrazloženje u točki 9. presude ne odnosi na predmetni postupak. Ukazuje da nije sporno kako su osnivač tužitelja i tuženika fizičke osobe koje su se poznavale i bile u svojevrsnoj emotivnoj vezi, ali da to ne čini predmetni zajam zajmom između dvije fizičke osobe niti su one aktivno i pasivno legitimirane u sudskom postupku. Ističe da iz svih izvedenih dokaza te izvornika potvrde Erste bank d.d. o obavljenom plaćanju tužitelja prema tuženiku u iznosu od 50.000,00 kn 28. studenog 2018., jasno proizlazi da je zajam dao tužitelj, a primio tuženik, dok tuženik tijekom postupka nije obrazložio ni dokazao na što drugo bi se odnosila ta uplata, već je samo paušalno tvrdio da se ne radi o pozajmici. Ukazuje da je tuženik tek na zadnjem ročištu od 25. svibnja 2021. i u podnesku od 19. travnja 2021. dostavio očito naknadno sastavljenu dokumentaciju, koju je on osporio. Ističe da tuženik nije u prigovoru protiv rješenja o ovrsi ni na pripremnom ročištu dostavio isprave koje dostavlja tek u podnesku od 19. travnja 2021., a što je suprotno odredbi članka 299. ZPP-a, zbog čega ih sud nije ni mogao uzeti u obzir sukladno odredbi članka 299. stavka 3. ZPP-a. Ukazuje da je prvostupanjski sud najprije utvrdio da se radi o zajmu, da bi pogrešnom primjenom materijalnog prava i protivno rezultatima dokaznog postupka neosnovano odbio tužbeni zahtjev.

10. Ocjena je ovog suda da su tužiteljevi žalbeni navodi osnovani.

11. Naime, u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer presuda nema razloga o svim odlučnim činjenicama, navedeni razlozi o odlučnim činjenicama su nejasni i proturječni te o tim odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

12. Ovaj sud je na temelju podataka u spisu utvrdio da je tužitelj uz tužbu dostavio potvrdu Erste Bank d.d. iz koje proizlazi da je tužitelj 28. studenog 2018. uplatio tuženiku iznos od 50.000,00 kn. Između stranaka je sporno po kojoj osnovi je ta uplata izvršena jer je tuženik osporio da bi uplate bile izvršene po osnovi pozajmice.

13. Prvostupanjski sud je pravilno na temelju izvedenog dokaznog postupka zaključio da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o zajmu. Međutim, njegovo obrazloženje u dijelu u kojem navodi da se vrlo vjerojatno radi o zajmu između dviju fizičkih osoba je proturječno ispravama u spisu- potvrdi Erste Bank d.d., kao i iskazu zastupnice po zakonu tužitelja.

14. Naime, iz potvrde Erste bank d.d. (list 9. spisa) proizlazi da je tužitelj, dakle društvo Confirmo Eco d.o.o. 28. studenog 2018. uplatilo tuženiku, dakle, društvu Adria Victus d.o.o. iznos od 50.000,00 kn, dok iz iskaza zastupnice po zakonu tužitelja (list 59. spisa) proizlazi da je tužitelj tuženiku posudio iznos od 50.000,00 kn. Stoga je u dijelu u kojem prvostupanjski sud navodi da se vrlo vjerojatno radi o zajmu između dviju fizičkih osoba, zastupnice po zakonu tužitelja i bivšeg zastupnika po zakonu tuženika, počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer je taj razlog presude proturječan s razlogom presude da je tuženiku, dakle, trgovačkom društvu kao pravnoj osobi, isplaćen iznos na ime zajma te u tom dijelu postoji proturječnost razloga presude o odlučnoj činjenici sa sadržajem isprava u spisu te iskazom zastupnice po zakonu tužitelja, kao i s tuženikovim podneskom od 19. travnja 2021. (list 61. spisa), u kojem on ističe materijalnopravni prigovor prijeboja svoje protutražbine s tužiteljevom tražbinom, a o čemu prvostupanjski sud nije dao nikakve razloge.

15. S tim u vezi prvostupanjskom sudu se ukazuje da je predmet spora u konkretnom slučaju povrat uplaćenog iznosa zajma u iznosu od 50.000,00 kn, a ne naknada štete člana uprave prema odredbi članka 252. Zakona o trgovačkim društvima, niti člana društva na temelju odredbe članka 10. stavaka 2. i 4. tog Zakona (proboj pravne osobnosti), kako to prvostupanjski sud problematizira u većem dijelu obrazloženja presude.

16. Budući da iz potvrde Erste Bank d.d. proizlazi da je tužitelj tuženiku 28. studenog 2018. uplatio iznos od 50.000,00 kn, da je zastupnica po zakonu tužitelja u svom iskazu navela da je iznos od 50.000,00 kn posuđen tuženiku, da je tuženik u podnesku od 19. travnja 2021. (list 61. spisa) dostavio izjavu o prijeboju i račune za pružene usluge na temelju kojih je po njegovoj tvrdnji izvršena isplata utuženog iznosa od 50.000,00 kn, odnosno u odnosu na koju je izjavio prijeboj, te uzimajući u obzir da se prema odredbi članka 288.a stavka 6. ZPP-a radi opravdanja materijalnopravnog prigovora prijeboja istaknutog nakon zaključenja prethodnog postupka ne mogu iznositi nove činjenice ni predlagati novi dokazi, dok se u konkretnom slučaju ne radi o slučaju iz odredbe članka 299. stavka 2. ZPP-a, valjalo je zaključiti da su tužitelj i tuženik kao trgovačka društva bili u ugovornom odnosu na temelju ugovora o zajmu, što je tuženik zapravo i priznao isticanjem materijalnopravnog prigovora prijeboja, dok tuženik nije dokazao da je imao protutražbinu prema tužitelju, a na temelju koje bi onda, uz ispunjenje ostalih pretpostavki, mogao tužitelju i izjaviti prijeboj.

17. S tim u vezi ovaj sud ukazuje da postojanje svoje tražbine prema tužitelju u iznosu od 50.000,00 kn tuženik nije dokazao iskazom svjedoka ĐŽ, bivšeg zastupnika po zakonu tuženika i zastupnice po zakonu tuženika MŽ. Tuženik izvođenje tih dokaza nije ni predložio na okolnost postojanja svoje eventualne tražbine prema tužitelju, već na okolnost osporavanja tužbenog zahtjeva, odnosno postojanja poslovnog odnosa s tužiteljem na temelju ugovora o zajmu. Činjenicu da tuženik ima tražbinu prema tužitelju s osnove naknade za usluge konzumacije u hotelu Skala tuženik je iznio tek nakon zaključenja prethodnog postupka u sklopu svog istaknutog materijalnopravnog prigovora prijeboja također izjavljenog nakon zaključenja prethodnog postupka, a u kojem slučaju se sukladno odredbi članka 288.a ZPP-a ne mogu radi opravdanja tog materijalnopravnog prigovora iznositi nove činjenice ni predlagati novi dokazi. Stoga na okolnost postojanja tuženikove tražbine, a koja je prema njegovoj tvrdnji prestala prijebojem, tuženik nije sukladno toj odredbi Zakona o parničnom postupku mogao iznositi nove činjenice ni predlagati nikakve dokaze. U slučaju isticanja materijalnopravnog prigovora prijeboja, tuženik ustvari priznaje postojanje obje tražbine (i tužiteljeve i njegove) do nastupanja učinka prijeboja, ali se brani tvrdnjom da tužbeni zahtjev nije osnovan jer tužitelj više nema tražbinu prema njemu zbog činjenice da je njegova tražbina prestala prijebojem.

18. Slijedom svega navedenog, tuženik je na osnovi sklopljenog usmenog ugovora o zajmu s tužiteljem dužan tužitelju na temelju odredbe članka 499. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO), vratiti isti iznos novca u iznosu od 50.000,00 kn.

19. S obzirom na to su navodi o roku vraćanja zajma neodređeni, odnosno zastupnica po zakonu tužitelja je navela da rok za vraćanje zajma nije dogovoren, tuženik prema odredbi članka 504. ZOO-a, jer stranke nisu odredile rok za vraćanje zajma, a niti se on može odrediti iz okolnosti zajma, dužan vratiti tužitelju iznos od 50.000,00 kn nakon isteka primjerenog roka koji ne može biti kraći od dva mjeseca računajući od zajmodavčeva zahtjeva.

20. Budući da je tužitelj dopisom od 15. svibnja 2019. (list 7. spisa), kojeg je tuženik zaprimio 23. svibnja 2019. (list 8. spisa) zatraži povrat zajma u iznosu od 50.000,00 kn, iako u roku od 30 dana, tužiteljeva tražbina je dosjela protekom roka od dva mjeseca od tuženikovog primitka zahtjeva za povrat, dakle, 24. srpnja 2019. Stoga tužitelju zatezne kamate zbog zakašnjenja u povratu zajma u iznosu od 50.000,00 kn pripadaju od 25. srpnja 2019. do isplate po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a. Stoga nije osnovan tužiteljev zahtjev za isplatom zateznih kamata za razdoblje od 23. lipnja 2019. do 24. srpnja 2019.

21. Slijedom navedenog, valjalo je djelomično primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu, a djelomično primjenom odredbe članka 373.a ZPP-a preinačiti presudu, sve kako je to odlučeno u točki I. te u točki II.1. izreke ove presude.

22. Budući da je preinačena odluka o glavnoj stvari, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka (članak 166. stavak 2. ZPP-a).

23. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a.

24. Tužitelj ima pravo na naknadu troškova sastava tužbe prema Tbr. 7/1 i 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: Tarifa), u iznosu od 1.250,00 kn, sastava podnesaka od 17. studenog 2020., 21. prosinca 2020. i 12. svibnja 2021., svaki prema Tbr. 8/3 i 42. Tarife u iznosu od 312,50 kn i zastupanja na ročištu od 30. listopada 2020., 12. siječnja 2021., 19. travnja 2021. i 25. svibnja 2021., svako prema Tbr. 9/1 i 42. Tarife u iznosu od 1.250,00 kn, što s troškom sudske pristojbe na tužbu prema Tar. br. 1. stavka 1. Uredbe o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 53/19; dalje: Uredba) u iznosu od 850,00 kn i na presudu prema Tar. br. 3. stavka 1. u iznosu od 850,00 kn ukupno iznosi 8.887,50 kn. Na troškove parničnog postupka tužitelj prema odredbi članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12) ima pravo na zatezne kamate od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate po stopi prema odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a propisanoj za ostale odnose (točka II.2. izreke ove presude).

25. Tužitelj nema pravo na naknadu troškova sastava podneska od 17. studenog 2020., 21. prosinca 2020. i 12. svibnja 2021., u punoj vrijednosti, odnosno 100 bodova jer ti podnesci ne predstavljaju podneske u smislu Tbr. 8/1 Tarife, zbog čega mu za sastav svakog od tih podnesaka pripada nagrada prema Tbr. 8/3 Tarife.

26. Tužitelj ima pravo i na troškove žalbenog postupka u vidu troška sastava žalbe prema Tbr. 10/1 i 42. Tarife u iznosu od 1.562,50 kn (točka II.3. izreke ove presude).

Zagreb, 13. lipnja 2022.

Sudac

Nevenka Marković