REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13

35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: Ref. 10 P-882/19-44

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u S. B., po sucu Marini Vučetić u pravnoj stvari tužiteljice Ž. P., OIB iz S. B., zastupane po O. društvu H. i partneri d.o.o. iz S. B., protiv tuženika O. banka H. d.d. S., OIB: zastupanog po punomoćniku B. T., odvjetniku iz O., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 4. svibnja 2022. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice V. Z., odvjetnika i punomoćnika tuženika i rasprave održane 13. lipnja 2022. na kojoj je objavljena odluka, istog dana

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj 13308/06 od 8. veljače 2006., sklopljenog između prednika tuženika O. banke d.d. S. (H. S. banka d.d.), kao kreditora i tužitelja Ž. P. iz S. B., u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 77.730,00 po prodajnom tečaju tuženika kao kreditora na dan korištenja kredita, a način otplate kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po prodajnom tečaju tuženika kao kreditora na dan dospijeća (članak 2. i članak 10. Ugovora o kreditu), te u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora (članak 11. Ugovora o kreditu).

II. Nalaže se tuženiku O. banka d.d. S., isplatiti tužiteljici Ž. P. iz S. B., na ime stečenog bez osnove po osnovi preplaćenih kamata iznos od 24.479,84 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

- 94,00 kn od 13. veljače 2007. do isplate,

- 330,35 kn od 13. ožujka 2007. do isplate,

- 362,37 kn od 12. travnja 2007. do isplate,

- 345,21 kn od 11. svibnja 2007. do isplate,

- 354,23 kn od 15. lipnja 2007. do isplate,

- 339,20 kn od 12. srpnja 2007. do isplate,

- 354,80 kn od 14. kolovoza 2007. do isplate,

- 352,59 kn od 14. rujna 2007. do isplate,

- 332,51 kn od 16. listopada 2007. do isplate,

- 351,56 kn od 15. studenog 2007. do isplate,

- 332,94 kn od 13. prosinca 2007. do isplate,

- 351,62 kn od 11. siječnja 2008. do isplate,

- 355,27 kn od 13. veljače 2008. do isplate,

- 335,90 kn od 18. ožujka 2008. do isplate,

- 353,63 kn od 11. travnja 2008. do isplate,

- 337,29 kn od 13. svibnja 2008. do isplate,

- 345,88 kn od 11. lipnja 2008. do isplate,

- 333,12 kn od 11. srpnja 2008. do isplate,

- 338,71 kn od 22. kolovoza 2008. do isplate,

- 342,33 kn od 13. rujna 2008. do isplate,

- 343,43 kn od 18. listopada 2008. do isplate,

- 356,88 kn od 11. studenog 2008. do isplate,

- 341,17 kn od 11. prosinca 2008. do isplate,

- 383,03 kn od 17. siječnja 2009. do isplate,

- 576,79 kn od 14. veljače 2009. do isplate,

- 396,68 kn od 19. ožujka 2009. do isplate,

- 420,89 kn od 11. travnja 2009. do isplate,

- 401,77 kn od 14. svibnja 2009. do isplate,

- 412,53 kn od 18. lipnja 2009. do isplate,

- 398,04 kn od 14. srpnja 2009. do isplate,

- 405,32 kn od 15. kolovoza 2009. do isplate,

- 407,30 kn od 16. rujna 2009. do isplate,

- 387,91 kn od 16. listopada 2009. do isplate,

- 402,83 kn od 11. studenog 2009. do isplate,

- 390,74 kn od 11. prosinca 2009. do isplate,

- 541,01 kn od 12. siječnja 2010. do isplate,

- 547,03 kn od 11. veljače 2010. do isplate,

- 490,86 kn od 11. ožujka 2010. do isplate,

- 548,04 kn od 13. travnja 2010. do isplate,

- 540,29 kn od 18. svibnja 2010. do isplate,

- 561,16 kn od 12. lipnja 2010. do isplate,

- 559,95 kn od 13. srpnja 2010. do isplate,

- 551,45 kn od 12. kolovoza 2010. do isplate,

- 594,42 kn od 14. rujna 2010. do isplate,

- 555,41 kn od 12. listopada 2010. do isplate,

- 575,43 kn od 11. studenog 2010. do isplate,

- 574,56 kn od 14. prosinca 2010. do isplate,

- 602,78 kn od 12. siječnja 2011. do isplate,

- 466,80 kn od 11. veljače 2011. do isplate,

- 425,75 kn od 11. ožujka 2011. do isplate,

- 458,61 kn od 12. travnja 2011. do isplate,

- 466,30 kn od 20. svibnja 2011. do isplate,

- 498,48 kn od 15. lipnja 2011. do isplate,

- 490,91 kn od 13. srpnja 2011. do isplate,

- 560,02 kn od 13. kolovoza 2011. do isplate,

- 492,08 kn od 13. rujna 2011. do isplate,

- 462,53 kn od 13. listopada 2011. do isplate,

- 247,15 kn od 27. listopada 2011. do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku O. banka d.d. S., isplatiti tužiteljici Ž. P. iz S. B., na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos od 93.470,01 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

- 28,66 kn od 11. ožujka 2006. do isplate,

- 1,62 kn od 11. travnja 2006. do isplate,

- 11,71 kn od 11. svibnja 2006. do isplate,

- 7,72 kn od 13. lipnja 2006. do isplate,

- 11,71 kn od 11. listopada 2006. do isplate,

- 16,20 kn od 18. listopada 2008. do isplate,

- 43,93 kn od 11. studenog 2008. do isplate,

- 18,32 kn od 11. prosinca 2008. do isplate,

- 231,00 kn od 17. siječnja 2009. do isplate,

- 237,92 kn od 14. veljače 2009. do isplate,

- 288,71 kn od 19. ožujka 2009. do isplate,

- 169,00 kn od 11. travnja 2009. do isplate,

- 138,84 kn od 14. svibnja 2009. do isplate,

- 135,28 kn od 18. lipnja 2009. do isplate,

- 135,16 kn od 14. srpnja 2009. do isplate,

- 103,44 kn od 15. kolovoza 2009. do isplate,

- 130,42 kn od 16. rujna 2009. do isplate,

- 94,16 kn od 16. listopada 2009. do isplate,

- 128,93 kn od 11. studenog 2009. do isplate,

- 109,73 kn od 11. prosinca 2009. do isplate,

- 187,63 kn od 12. siječnja 2010. do isplate,

- 238,79 kn od 11. veljače 2010. do isplate,

- 227,95 kn od 11. ožujka 2010. do isplate,

- 271,44 kn od 13. travnja 2010. do isplate,

- 351,52 kn od 18. svibnja 2010. do isplate,

- 378,57 kn od 12. lipnja 2010. do isplate,

- 496,72 kn od 13. srpnja 2010. do isplate,

- 357,38 kn od 12. kolovoza 2010. do isplate,

- 624,90 kn od 14. rujna 2010. do isplate,

- 518,40 kn od 12. listopada 2010. do isplate,

- 545,39 kn od 11. studenog 2010. do isplate,

- 673,63 kn od 14. prosinca 2010. do isplate,

- 820,14 kn od 12. siječnja 2011. do isplate,

- 641,98 kn od 11. veljače 2011. do isplate,

- 695,32 kn od 11. ožujka 2011. do isplate,

- 619,85 kn od 12. travnja 2011. do isplate,

- 820,14 kn od 20. svibnja 2011. do isplate,

- 972,25 kn od 15. lipnja 2011. do isplate,

- 1.064,10 kn od 13. srpnja 2011. do isplate,

- 1.506,05 kn od 13. kolovoza 2011. do isplate,

- 991,13 kn od 13. rujna 2011. do isplate,

- 900,65 kn od 13. listopada 2011. do isplate,

- 77.523,62 kn od 27. listopada 2011. do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku O. banka d.d. S., isplatiti tužiteljici Ž. P. iz S. B., troškove parničnog postupka u iznosu od 34.941,50 sa zateznom kamatom koja teče od 13.lipnja 2022. do isplate po stopi zatezne kamatne koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1.U tužbi je navedeno da je tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 13308/06 od 8. veljače 2006. U čl. 5 navedenog ugovora navedeno je kako redovna kamatna stopa iznosi 4,44% godišnje te da je promjenjiva. O navedenim člancima Ugovora nje se posebno pregovaralo niti je za tužiteljicu postojala takva mogućnost te se nisu utvrdili egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji bi utjecali na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamatne stope, odnosno kamatna stopa je mijenjana temeljem nepoštenih ugovornih odredbi glede jednostrane i netransparentne promjenjivosti redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Presudom Trgovačkog suda u Z. P.- 1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda RH Revt-249/14 od 9. travnja 2015. kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH od 14. lipnja 2018. Pž-6632/17, a u kojem je parničnom postupku tuženik bio jedan od tuženika te je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetna i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika, o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Navedena prvostupanjska presuda je u navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Revt-249/19 od 9. travnja 2015. kao i presudom Visokog trgovačkog suda u Z. od 14. lipnja 2018. broj Pž-6632/17. Tuženik je bez prethodnog obavještavanja tužitelja jednostranom odlukom uprave banke mijenjao kamatnu stopu. Presudom Trgovačkog suda u Z. P.-1401/12 od 4. srpnja 2013., Presudom VTS RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. presudom VSRH broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. i presudom VTS od 14. lipnja 2018. Pž-6632/17 pravomoćno je utvrđeno da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom tuženika, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedenih ugovornih odredbi. Zbog navedenog tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Ističe kako je tužiteljica podnijela tzv. stupnjevitu tužbu za koju nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 186. b ZPP-a. tužiteljica je kao druga ugovorna strana u posjedu cjelokupne dokumentacije – Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju pa je stoga mogla precizno postaviti tužbeni zahtjev. Nadalje, ističe prigovor zastare potraživanja. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz čl. 376. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine, otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Nadaje što se tiče promjenjive kamatne stope, tuženik smatra da je odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora jasna, uočljiva i lako razumljiva jer je ista sastavni dio Ugovora i u njemu izričito navedena, a da je promjenjivost kamatne stope uvriježena u pozitivnim propisima u RH, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. S druge strane, da je odredba tužiteljici bila razumljiva u prvom redu proizlazi iz uvida u formu samog ugovora. Isto tako, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti (članak 84. ZPP-a). Zbog navedenog tuženik predlaže da sud nakon provedenog postupka odbije tužiteljicu s tužbom i tužbeni zahtjevom.

3. Konačan tužbeni zahtjev tužiteljica je postavila podneskom od 23. ožujka 2022. i predložila je da sud obveže tuženika na isplatu iznosa od ukupno 117.949, 85 kn i to radi pretplate kamatne stope u iznosu od 24.479,84 kn i radi pretplate kredita po valutnoj kauzuli u iznosu od 93.470,01 kn.

4. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u preslik Ugovora o kreditu iz kojeg je vidljivo da je zaključen 8. veljače 2006. između prednika tužitelja Splitske banke d.d. kao kreditora i tužene kao korisnika kredita u iznosu od 77.730,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti za adaptaciju nekretnine s rokom otplate od 168 mjeseci i početnom kamatnom stopom od 4,44 % koja je promjenjiva (str. 7 do 12 spisa). Uvidom u popis uplata je vidljivo kako je tužena plaćala kredit, rate kredita (str. 61 do 81 spisa). Saslušana je tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja. Saslušana je kao svjedok N. K.. Provedeno je financijsko vještačenje po vještaku F. T..

4.1. Iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da je s prednikom tuženika S. bankom zaključila ugovor o kreditu na 77.730 CHF, kredit joj je trebao za izgradnju poslovnog prostora, ta sredstva je iskoristila za izgradnju privatne ljekarne. U vrijeme kad je podizala kredit, bio je u ponudi samo kredit u CHF i euro, kredit je isplaćen u cijelosti, nije bio u konverziji. Odlučila se za kredit u CHF jer je bila manja kamatna stopa u odnosu na kredite u eurima, CHF je u to vrijeme bio stabilan, to je bila stabilnija valuta od eura. Prve rate kredita su bile 2.800,00 kn, a zadnje preko 4.000,00 kn, skoro su išle do 5.000,00 kn mjesečno. U banci je nisu nagovarali na kredit u CHF, imala je dvije opcije, euro ili CHF, ali preporučili su joj kredit u CHF, ne razumije se u to pa je prihvatila kredit u CHF. Nije postojala mogućnost pregovora oko Ugovora o kreditu, samo je dobila ugovor već napisan. Bila je u drugim bankama, a podigla je kredit u S. banci jer je bila povoljnija kamata. Jedan dan se došla interesirati, a drugi dan je potpisala. Nije u cijelosti pročitala ugovor, nije bilo vremena za čitanje. Nije joj bilo jasno što znači promjenjiva kamatna stopa, ali misli da u to vrijeme nije bilo drugih opcija. Primala je obavijesti o promjeni kamatne stope, kredit je otplaćivala 5 godina, primala je 2-3 obavijesti o promjeni: Nakon druge obavijesti je zvala banku i rekli su joj da je to tako i da će i dalje biti promjena. Tada je sjela i pročitala Ugovor, ništa joj to nije značilo, ona je po struci farmaceut.

4.2. Svjedok N. K. je u iskazu navela da 2006. radila kao javni bilježnik u S. B., tada kada treba solemnizirati ugovor, primjenjuje se odredba čl. 59 Zakona o javnom bilježništvu, potvrđuje se oblik i sadržaj Ugovora, po propisima o Javnom bilježništvu, objašnjava se strankama što znači ovršna klauzula, ukoliko ne plaćaju kredit što će se dogoditi, ne objašnjava se strankama kamatna stopa, to nije posao javnog bilježnika. Stranke dolaze s već pripremljenim Ugovorom o kreditu, iznos i kamate su već dogovorene u banci.

4.3. Vještak F. T. je u nalazu i mišljenju naveo da je izračunao razliku po osnovi jednostrane izmjene kamatne stope tj. razliku između plaćene kamate u CHF i kunama unutar svakog anuiteta po stopi koju je tužena primjenjivala naspram početno ugovorene kamatne stope. Navedena razlika je nastala uslijed promjena kamatne stope od strane tuženika, a sve sukladno Otplatnom planu. Sukladno navedenom promjene kamatnih stopa su bile od početne 4,44% nadalje 5,70%, 5,90%, 6,40% i 5,99%. Prva razlika u iznosu od 9,400 kn nastaje 12. veljače 2007. jer tuženik od 1. veljače 2007. mijenja kamatnu stopa sa 4,44% (početna ugovorena kamatna stopa) na 5,70%. Ukupan iznos predmetne razlika u razdoblju od zaključenja Ugovora o kreditu (točnije početka otplate) do 26. listopada 2011. (do primjene konačne otplate kredita) je 24.479,84 kn. Vještak je nadalje izračunao razlike po osnovi promjene tečaja CHF u odnosu na kunu. Navedena razlika se očituje u razlici između plaćenih anuiteta u kunama i početnog anuiteta u kunama (tj. naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita). Tužiteljica je na dan 26. listopada 2011. više platila iznos od 93.470,01 kn, kao razliku tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao na dan korištenja kredita. Do navedenog iznosa vještak je došao primjenjujući otplatu kredita na korištenu glavnicu u kunama po kupovnom tečaju kreditora u iznosu od 365.680,79 kn uz početnu ugovorenu kamatnu stopu 4,44% godišnje (mjesečni anuitete 2.926,72 kn).

5. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci presude.

6. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da :

- je S. banka d.d. koja je bila kreditor 30. studenog 2018. prestala s radom i pripojila se O. banci H. koja kao takva počinje djelovati od 4. prosinca 2018.

- su Ugovor o kreditu zaključili 8. veljače 2006. S. banke d.d. kao kreditor i tužena kao korisnica kredita u iznosu od 77.730,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti za adaptaciju nekretnine sa rokom otplate od 168 mjeseci i početnom kamatnom stopom od 4,44 % koja je promjenjiva

- je tijekom otplate kredita bilo promjena kamatne stope i to za 5,70%, 5,90%, 6,40% i 5,99%,

- je ukupan iznos koji je tužiteljica pretplatila radi promjene kamatne stope 24.4779,84 kn, radi valutne klauzule je 93.470,01 kn,

- je pred Trgovačkim sudom u Z. u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka, među njima i protiv ovdje tuženika radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U navedenom predmetu je 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je navedenom presudom Trgovačkog suda u Z., potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametara koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- iz odluke VSRH, u dijelu u kojem su potvrđene navedene odluke Trgovačkog suda u Z. i VTSRH, proizlazi da navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi ugovorne kamate odlukom kreditora, nisu bile razumljive jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorne kamate u momentu sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, iz čega proizlazi da buduća kamatna stopa ugovorena kao primjenjiva nije bila ni određena ni odrediva,

- je navedenom presudom Trgovačkog suda u Z., potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke a među njima i tuženik, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

- su odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope ugovorene kamate, odlukom tuženika kao kreditora, odredbe unaprijed pripremljenog i sačinjenog tipskog ugovora od strane tuženika kao kreditora,

- tuženik tijekom postupka nije dokazao, odnosno nije osporavao da stranke o spornim odredbama nisu posebno pregovarale niti je tvrdio da je tužiteljica mogla utjecati na njihov sadržaj.

7. Tijekom postupka je bilo sporno je li:

- ništetna odredba Ugovora kojom je ugovorena godišnja kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana (članak 5 predmetnog Ugovora o kreditu) i odredba članka 1 Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

8. Po ocjeni ovog suda tužbeni zahtjev je osnovan.

9. Na temelju članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13.; dalje ZZP/07) koji je bio na snazi tijekom daljnje otplate kredita, sporne odredbe ugovora o kreditu, su nerazumljive za potrošača, pa tako i za tužitelja u konkretnom slučaju, nepoštene pa time i ništetne, te kao takve ne proizvode pravne učinke. U njima nisu bili navedeni za potrošača jasni parametri koji će utjecati na promjenu visine kamatne stope ugovorene kamate, unaprijed su unesene u predmetni ugovor po tuženiku i o njima stranke nisu pojedinačno pregovarale na način da bi tuženik tužitelju parametre za promjenu stope redovne kamate objasnio niti ga upozorio na rizike ugovaranja valutne klauzule, što je sve uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

10. U svezi navedenog, po ocjeni ovog suda, primjenom odredbe članka 1111. (koji sadrži opće pravilo o stjecanju bez osnove) u svezi s člankom 1115. (koji određuje opseg vraćanja), Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. – dalje: ZOO/05), tužiteljici pripada pravo na povrat iznosa preplaćenog s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kao i temeljem ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope redovne kamate, te zatezna kamata od dana izvršene preplate svakog pojedinog anuiteta.

11. Vještačenjem je utvrđeno da je zbog povećanja kamatne stope nastala razlika između iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama Banke o promjeni kamatnih stopa i iznosa redovnih kamata po osnovi ugovora o kreditu (početna), a koja za utuženi period ukupno iznosi 24.479,84 kn. Vještačenjem je utvrđeno je da je ukupna razlika u iznosu anuiteta zbog primjene "valutne klauzule", odnosno zbog promjene tečaja CHF iznosi 93.470,01 kn

12. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, nije osnovan.

13. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i ono glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržanoj istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kreditu u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite."

14. Nesporno je da zastarni dok teče od 14. lipnja 2014. za kamatne stope i od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Z. u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P-1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske odnosno donošenja presude tog suda 13. lipnja 2014., pod brojem Pž-7129/13 (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem promjenjive kamatne stope) odnosno Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi.

15. U svezi navedenog utužena tražbina tužitelja nesporno nije zastarjela jer je tužba podnesena 11. lipnja 2019.,

16. Na temelju čl. 190.st.3. ZPP-a sud je dozvolio preinaku tužbe ( u skladu sa sa zaključkom sa sastankom predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Z. 26. studenoga 2021.).

17. Tužiteljica, iako je otplatila kredit, ima pravni interes za podnošenje tužbe jer ovlast tražiti utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu tužiteljici pripada neovisno od činjenice što predmetni ugovor više ne egzistira jer je u cijelosti otplaćen. U skladu s čl.328. ZOO/05 pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i utvrđenje ništetnosti ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može zahtijevati svaka zainteresirana osoba, a tužitelj kao stranka predmetnog Ugovora o kreditu to u svakom slučaju jest i za navedeno ima i pravni interes budući traži i povrat danog u izvršenju spornih ugovornih odredbi.

18. Ovaj sud posebno napominje da u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020., izražen je stav da citirane odredbe ZPP i ZZP, propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove kada donose odluke u posebnim postupcima radi ostvarenja prava pojedinih potrošača, te se stoga sudovi mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502. a stavak 1. ZPP. Prednik tuženika je bio stranka kolektivnog spora pa prema njemu djeluju pravomoćne odluke donesene u tom sporu i naprijed navedenim pravomoćnim odlukama je utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik, u vremenskom razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese potrošača, korisnika kredita i to, pri zaključivanju ugovora o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovarana redovna kamatna stopa po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametara koji utječu na odluku kreditora o visini kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Jednako tako, pravomoćno je utvrđeno da su tuženici iz kolektivnog spora povrijedili su kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Da iz navedenih odluka proizlazi da su navedene ugovorne odredbe bile nerazumljive za potrošače iz razloga što su u ugovorima korištene formulacije iz kojih su potrošači znali samo za visinu stope ugovorene kamate u trenutku sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako, te u kojem smjeru će se kretati kamatna stopa tijekom budućeg kreditnog razdoblja. Iz navedenog proizlazi da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila ni određena ni odrediva, a korisnici kredita nisu dobili nikakve informacije o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF i o mogućim posljedicama takvog ugovaranja.

19. U svezi navedenog i u skladu sa odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, te odredbe članka 4., članak 322., članak 323. i članak 324. ZOO/05, i prema ocjeni ovog suda, sporne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope redovne kamatne jednostranom odlukom kreditora kao i odredbe o valutnoj klauzuli, premda jesu jasno sročene i lako uočljive, nisu razumljive iz razloga što u njima nisu precizno i jasno određeni uvjeti promjenjivosti stope ugovorene kamate i mogući rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Osim toga tužitelju kao potrošaču prilikom sklapanja ugovora nije na jasan i razumljiv način objašnjeno, kako bi on na temelju preciznih, jasnih i razumljivih kriterija mogao, predvidjeti financijske posljedice koje bi za njega kao korisnika kredita mogle proizaći, a to je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama s jedne strane tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, i tuženika kao davatelja kredita i trgovca s druge strane, slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne temeljem naprijed navedenih zakonskih odredbi. Radi se o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru tuženika i o odredbama ugovora koje prosječnom potrošaču koji nema potrebnih stručnih znanja iz područja ekonomije, nisu i ne mogu biti jasne na način da bi on već prilikom sklapanja ugovora znao ili mogao pretpostaviti pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene (povećanja) stope ugovorne kamate, te da bi mu bili jasni i svi povećani rizici kojima su zbog promjene tečaja bili izloženi ugovaratelji kredita u CHF. Nesporno je pravo stranka na ugovaranje promjenjive kamatne stope kao i valutne klauzule. Međutim, sporne odredbe nisu utvrđene nepoštenima i ništetnima iz razloga što je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odlukom kreditora, niti zato što je ugovorena valutna klauzula, već su utvrđene nepoštenima i ništetnima zato što je nedvojbeno utvrđeno da nisu bile razumljive prosječnom potrošaču, zato što ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametara koji utječu na visinu stope kamate, zato što buduća kamatna stopa nije bila određena ni odrediva, a glede valutne klauzule kreditor nije u cijelosti informirao potrošača o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke te zato što se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.

20. Prema zaključcima Visokog trgovačkog suda, sadržanima u presudi poslovni broj Pž-7129/2013 nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu ali činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sadržanog u odluci poslovni broj Revt-249/14-2, banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne su maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Stoga su neprihvatljivi stavovi tuženika iznijeti tijekom postupka, da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem jer je tužena kao banka kreditor, bila dužna svakog svog potrošača ozbiljno i u cijelosti informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe - dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a koje odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 78/12 - dalje: ZID ZZP/12) te se sada primjenjuju i kao nacionalni propis. U odnosu na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

21. S obzirom da je tuženik tijekom ugovornog razdoblja obračunavao i naplaćivao tužiteljici ugovornu kamatu temeljem navedenih ništetnih ugovornih odredbi, prema kamatnoj stopi povećanoj svojom jednostranom odlukom, i da je dospjele anuitete obračunavao temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćenog u otplaćenom iznosu, na temelju odredbe članka 323. stavak 1. ZOO/05. Taj preplaćeni iznos, utvrđen je temeljem nalaza i mišljenja vještaka i predstavlja razliku obveza, u razdoblju od dana dospijeća prve utužene obveze do konačne otplate kredita a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita i iz razlike između tečaja valute za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita.

22. Tuženik je u obvezi platiti i zateznu kamatu na svaki preplaćeni iznos anuiteta od dana plaćanja, na temelju članka 1115. ZOO/05, jer se u ovom predmetu radi o povratu onog što je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi i to odredbi koje je sam tuženik unio u ugovor, pa je iz tog razloga tuženik nesavjestan stjecatelj, te da je stoga temeljem navedene zakonske odredbe, dužan tužitelju platiti zateznu kamatu na svaki iznos preplate i to od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuitete u kojem je sadržan i iznos preplate.

23. Na temelju čl. 154. st.1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19) i Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika (NN 142/12,103/14,118/14, 107/15, 37/22; dalje - OT) tuženik je u obvezi tužiteljici naknaditi troškove postupka jer je tužiteljica u cijelosti uspjela u postupku.

24. Tužiteljici je priznat trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 400,00 kn, pristojbe na presudu u iznosu od 1.529,00 kn, trošak sastava tužbe u iznosu od 2.500,00 kn (tbr. 7.t.1. OT), trošak predujma za vještačenje u iznosu od 2.700,00 kn, trošak zastupanja na ročištima 4. svibnja 2021. u iznosu od 1.250,00 kn (tbr. 9.t.5. OT), trošak zastupanja na ročištu 29. lipnja 2021. u iznosu od 2.000,00 kn (tbr. 9.t.1. OT), trošak zastupanja na ročištu 29. ožujka 2022. u iznosu od 2.500,00 kn (tbr. 9.t.1. OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 4. svibnja 2022. u iznosu od 2.500,00 kn 8tbr. 9.t.1. OT), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 500,00 kn (tbr. 9.t.3. OT), priznat je i trošak sastava podneska od 14. kolovoza 2019. u iznosu od 2.500,00 kn (tbr. 8.t.1. OT), 20. studenog 2019. u iznosu od 2.500,00 kn, 29. travnja 2020. u iznosu od 2.500,00 kn (tbr. 9.t.1. OT), trošak zastupanja 14. siječnja 2022. u iznosu od 2.500,00 kn (tbr. 9.t.1. OT), trošak sastava obrazloženog podneska 23. ožujka 2022. u iznosu od 2.500,00 kn (tbr. 9.t.1. OT). Pripadajući porez iznosi 6.062,50 kn (tbr. 42 OT). Ukupno je priznat trošak u iznosu od 34.941,50 kn.

25. Na troškove postupka teče zatezne kamata od 13. lipnja 2022. kao dana presuđenja do isplate, na temelju čl. 29.st.2. ZOO-a.

26. Po ocjeni ovog suda, nesporno nije podneskom tužiteljice od 14. siječnja 2022. došlo do preinake tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva na iznos od 125.520,77 kn, a podneskom od 23. ožujka 2022. kojim tužiteljica traži isplatu iznosa od 117.949,85 kn do djelomičnog povlačenja tužbe, jer sud nije bio odlučio o preinaci tužbe na iznos od 125.520,77 kn i tuženik nema pravo na naknadu troškova zbog tog uređenja tužbe jer to nije djelomično povlačenje tužbe, a i za je isto predviđena jednaka naknada prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22) s obzirom na vrijednost predmeta spora.

27. Tuženik je predložio da sud zatraži od HNB-a izvješće o kamatnoj stopi banaka na kunske depozite s valutnom klauzulom i na devizne depozite kretanja 3ycds za RH i kretanje 5 god cds-a i sud je naložio tuženiku da dostavi točan podatak od kada te podatke traži, a tuženik to nije dostavio tijekom postupka pa i nije proveden taj dokaz, jer je činjeno stanje u potpunosti utvrđeno i bez tog podatka.

S. B., 13.lipnja 2022.

Sudac

Marina Vučetić

Naputak o pravu na žalbu: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu u tri istovjetna primjerka.