REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Trg A. Starčevića 7/II

Poslovni broj: 2 Us I-515/2022-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sucu Berislavu Babiću uz sudjelovanje zapisničarke Adele Franc, u upravnom sporu tužitelja Lj. Đ. iz V., OIB: …, koga zastupa opunomoćenica M. A., odvjetnica iz V., protiv tuženika Republike Hrvatske, Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Margaretska 3, Zagreb, koga zastupa službena osoba M. G., radi ocjene zakonitosti propušanja donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, 13. lipnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Naređuje se tuženiku da u roku od 30 dana, od dana primitka pravomoćne presude, donese rješenje povodom zahtjeva tužitelja za povrat 50% plaćenih doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove upravnog spora u iznosu od 1.250,00 kn i to sve u roku od 30 dana, računajući od pravomoćnosti odluke o troškovima spora.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora iznad iznosa određenog u točki II izreke.

Obrazloženje

1.Tužitelj je 26. travnja 2022. kod ovoga suda podnio tužbu u kojoj navodi kako je 9. studenog 2021. područnoj službi tuženika u V. podnio zahtjev za povrat 50% plaćenih doprinosa za zdravstveno osiguranje, a sve prema članku 23. Zakona o obnovi i razvoju grada V. (Narodne novine, broj: 44/01., 90/05., 80/08., 38/09. i 148/13., nastavno: Zakon). Povodom navedenog zahtjeva zaprimio je dopis tuženika od 23. studenog 2021. o tome da se o njegovom zahtjevu neće odlučiti, budući je nastupila zastara prava na povrat doprinosa. Pri tome tužitelj naglašava kako u svezi zahtjeva nije donešeno upravno rješenje protiv kojega bi mogao podnijeti žalbu ili pokrenuti upravni spor. Zbog toga je tužitelj dana 21. siječnja 2022. ponovio svoj zahtjev i dodatno obrazložio da nije nastupila zastara te se tuženik ponovno očitovao dopisom od dana 17. ožujka 2022., a u kojem ponavlja da je nastupila zastara te ponovno nije donijeto upravno rješenje. Zbog toga je tužitelj stajališta da ima pravni interes za podnošenje tužbe uslijed propuštanja donošenja rješenja od strane tuženika. Pojašnjava kako je dana 21. listopada 2021. izvršio plaćanje dugovanja, između ostalog duga za doprinos za mirovinsko i zdravstveno osiguranje te da je istovjetan zahtjev podnijet i kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, a navedeno tijelo je dana 6. prosinca 2022. izvršilo tužitelju povrat 50% plaćenih doprinosa za mirovinsko osiguranje, putem Fonda za obnovu i razvoj grada V. Poziva se na odredbu članka 108. stavka 5. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj: 115/16., 106/18., 121/19., 33/20. i 42/20., nastavno: OPZ), a kojim je propisano pitanje zastare prava na povrat, odnosno da zastara prava na povrat poreza počinje teći istekom godine u kojoj je porezni obveznik stekao pravo na povrat. Kako je plaćanje doprinosa za zdravstveno osiguranje izvršio 21. listopada 2021., smatra da je tada i stekao pravo na povrat pa da zastara počinje teći 1. siječnja 2022. i da je prema tome pogrešan stav tuženika kako je zastara nastupila iz razloga što se odnosi na obveze za razdoblje od 2011. do 2014. godine. Slijedom navedenog predlaže da se donese rješenje kojim se usvaja zahtjev za povrat iznosa od 50% doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje, odnosno da se tuženiku naredi donošenje rješenja o zahtjevu za povrat doprinosa. Traži i trošak s osnova sastava tužbe u iznosu od

1.000,00 kn te pripadajući PDV u iznosu od 250,00 kn.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ne osporava navode tužbe, već ističe prigovor promašene pasivne legitimacije te osnovanosti same tužbe. Ističe kako nije sporno da je tužitelj podnio predmetni zahtjev, međutim mišljenja je da tuženik nije stvarno nadležan za odlučivanje o pravu na povrat doprinosa prema odredbama Zakona, jer se ne radi o pravima iz obveznog zdravstvenog osiguranja, u smislu članka 17. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (Narodne novine, broj: 80/13., 137/13. i 98/19.). Pojašnjava kako se predmetni zahtjevi podnose tuženiku i Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, ali da isti padaju na teret financijskog plana Fonda za obnovu i razvoj grada V. te da je obveza tuženika zaprimiti zahtjev, provesti kontrolu te ukoliko su zahtjevi osnovani iste dostaviti Fondu za obnovu i razvoj grada V., odnosno u protivnom, iste vratiti podnositeljima zahtjeva. Kako je u konkretnom slučaju prema stajalištu tuženika nastupila zastara za povrat 50% uplaćenih doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje, u smislu odredbe članka 108. stavka 1. OPZ, to je i tuženik stajališta da tužitelj ne ispunjava uvjete za povrat uplaćenih doprinosa. U skladu s navedenim mišljenja je kako tužitelj nema osnovu za tužbu niti pravni razlog pa predlaže odbacivanje tužbe, podredno odbijanje tužbenog zahtjeva.

3. Odgovor na tužbu dostavljen je opunomoćenici tužitelja na očitovanje te se ista podneskom od 3. lipnja 2022. očitovala na način što se protivi stajalištu tuženika kako u pogledu nadležnosti za odlučivanje o zahtjevu, tako i u pogledu utvrđenja tuženika da je nastupila zastara prava na povrat 50% doprinosa za zdravstveno osiguranje. Stoga ustraje na tužbi te predlaže da sud bez održavanja rasprave usvoji tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova upravnog spora za sastav tužbe i podneska od 3. lipnja 2022. u ukupnom iznosu od 2.500,00 kn.

4. Kako je u ovom upravnom sporu sporna samo primjena prava i kako su činjenice nesporne te uzimajući u obzir da stranke ne zahtijevaju održavanje rasprave to je i sud u skladu s odredbom članka 36. stavak 1. točka 4. Zakona o općem upravnim

sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., nastavno: ZUS) donio odluku bez održavanja rasprave.

5. U upravnom sporu sud je izvršio uvid u spis upravnog spora te isprave i dokumentaciju koji prileže u istome.

6. Na temelju razmatranja svih pravnih pitanja, a sukladno odredbi članka 55. stavak 3. ZUS sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren je na donošenje pojedinačne odluke koja nesporno nije donijeta u propisanom roku (članak 22. stavak 2. točka 2. ZUS) pa tužitelj ima mogućnost podnošenja tužbe putem koje traži donošenje takve odluke, na način kako je i navedeno u tužbi.

8. Među strankama je također nesporno da tuženik nije donio meritornu odluku u svezi zahtjeva tužitelja za povrat 50% uplaćenih doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje prama članku 23. Zakona, već dopise od 23. studenog 2021. i 17. ožujka 2022., kao što je nesporno i da je nakon prvog dopisa, tužitelj ponovio svoj zahtjev uz osporavanje stajalište tuženika da je nastupila zastara pa prema mišljenju suda ponovljeni zahtjev predstavlja žalbu zbog nedonošenja odluke o zahtjevu.

9. Člankom 101. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09. i 110/21., nastavno: ZUP) propisano je da je službena osoba dužna u slučajevima neposrednog rješavanja na zahtjev stranke rješenje donijeti i dostaviti ga stranci bez odgode, a najkasnije u roku od 30 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva, dok je stavkom 2. istoga članka propisano da je službena osoba dužna u slučajevima vođenja ispitnog postupka na zahtjev stranke rješenje donijeti i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 60 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva.

10. Stavkom 3. istoga članka određeno je da ako službena osoba u propisanom roku ne donese rješenje i dostavi ga stranci, stranka ima pravo izjaviti žalbu, odnosno pokrenuti upravni spor.

11. Uzimajući u obzir da tuženik u odgovoru na tužbu ne osporava tužbene navode u pogledu nedonošenja odluke o zahtjevu tužitelja u zakonom propisanom roku, to ovaj sud nije mogao otkloniti navode iz tužbe o tome da o zahtjevu tužitelja nije odlučeno od strane tuženika sve do danas. Pri tome valja naglasiti kako tužitelj pravilno navodi da se u smislu odredbe članka 96. stavka 1. ZUP o upravnoj stvari odlučuje rješenjem te da donošenjem spornih dopisa nije postupljeno na zakonit način, budući je isti onemogućen u ostvarenju prava na žalbu ili upravni spor, ukoliko nije zadovoljan s odlukom.

12. Nastavno na navedeno sud utvrđuje kako tuženik u odgovoru na tužbu osporava svoju pasivnu legitimaciju, međutim isti u odgovoru na tužbu ne navodi kojem tijelu bi se tužitelj trebao obratiti sa svojim zahtjevom. Isto tako, tuženik istovremeno u odgovoru na tužbu ulazi u osnovanost samog zahtjeva pa utvrđuje da je nastupila zastara prava na povrat 50% doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje.

13. U pogledu citiranih navoda iz odgovora na tužbu sud prvenstveno ističe kako je tuženik, ukoliko je smatrao da ne postoje zakonske pretpostavke za pokretanje postupka, u smislu odredbe članka 41. stavka 2. ZUP, zahtjev mogao odbaciti, odgovarajućim rješenjem. Ovo posebno nakon što je tužitelj ponovio zahtjev, odnosno izjavio žalbu zbog nedonošenja odluke, a putem kojega je osporio stajalište tuženika da ne ostvaruje pravo na povrat 50% plaćenih doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje. Međutim, tuženik nije postupio na takav način niti je eventualno ukazao kome bi se tužitelj trebao obratiti sa svojim zahtjevom, već isti u odgovoru na tužbu ulazi u osnovanost samog zahtjeva te obrazlaže zbog čega se tužitelju ne može izvršiti povrat 50% plaćenih doprinosa za zdravstveno osiguranje, a ustaljeno je upravnosudsko stajalište da se putem odgovora na tužbu ne može zamijeniti ili nadopuniti eventualno propuštanje donošenja meritorne odluke u svezi zahtjeva podnijetog tijekom upravnog postupka.

14. Dakle, uzimajući u obzir ovako utvrđeno činjenično stanje ovaj sud je stajališta da se u konkretnom slučaju radi o upravnoj stvari u svezi koje tužitelj ima pravo na zaštitu pred upravnim tijelom. Također, proizlazi da se tužitelju treba na odgovarajući način dati odgovor na koji način može ostvariti svoje pravo, a kako tuženik nije donio odluku o zahtjevu tužitelja u zakonom propisanom roku i u formi rješenja, što je isti bio dužan, stoga i sud podnošenje predmetne tužbe smatra osnovanim.

15. Člankom 58. stavak 3. ZUS propisano je da ako sud utvrdi da javnopravno tijelo nije u propisanom roku donijelo pojedinačnu odluku koju je prema propisima trebalo donijeti, presudom će usvojiti tužbeni zahtjev i sam riješiti stvar, osim kada to ne može s obzirom na prirodu stvari ili je tuženik rješavao po slobodnoj ocjeni. Tada će tuženiku narediti donošenje odluke i za to mu odrediti primjereni rok.

16. Kako tužitelj putem postavljenog tužbenog zahtjeva traži donošenje rješenja o zahtjevu, odnosno traži od suda da naredi tuženiku donošenje odluke u pogledu podnijetog zahtjeva, to je i sud u skladu s odredbom članka 31. stavak 1. i člankom 58. stavak 3. ZUS naredio tuženiku donošenje odluke i odredio mu primjereni rok kao u točki I izreke presude.

17. U pogledu zatraženih troškova upravnog spora od strane tužitelja sud je donio odluku primjenom odredbi članka 79. ZUS, uz uvažavanje stajališta Ustavnog suda Republike Hrvatske iz Odluke broj: U-III-2812/2018 od 11. srpnja 2018.

18. Naime, temeljno načelo priznavanja prava stranke na naknadu troškova spora je načelo uspjeha u sporu (načelo causae), odnosno, stranka ima pravo, ovisno o uspjehu u upravnom sporu, na naknadu opravdanih i nužnih troškova spora.

19. Uzimajući u obzir činjenicu da tuženik u odgovoru na tužbu, a nakon podnošenja tužbe, ne osporava činjenice u svezi nedonošenja odgovarajuće odluke u pogledu zahtjeva tužitelja, to je ovaj sud stajališta kako je tužitelj opravdano pokrenuo ovaj upravni spor, a posebno imajući u vidu da o zahtjevu tužitelja još uvijek nije odlučeno rješenjem, kako je to prethodno opisano, a što predstavlja i pravni osnov tužbe. Stoga je sud stajališta kako je tužitelj u cijelosti uspio u ovom upravnom sporu pa mu pripadaju i troškovi.

20. Iz toga proizlazi da je tužitelj osnovano pokrenuo upravni spor i da bi bez njegova pokretanja ostao uskraćen u ostvarenju svojih prava.

21. Opunomoćenica tužitelja je zatražila naknadu troška upravnog spora i to 1.250,00 kn za sastav tužbe i 1.250,00 kn za sastav podneska od 3. lipnja 2022.

22. Ovaj sud smatra opravdanim dio zahtjeva za naknadu troška u odnosu na sastav tužbe, obzirom na prethodno izneseno stajalište da bi bez pokretanja upravnog spora tužitelj ostao uskraćen u ostvarenju svojih prava. Međutim, sud ne smatra opravdanim dio zahtjeva za naknadu troška koji se odnosi na sastav podneska od 3. lipnja 2022., budući se u istome ponavljaju navodi tužbe te podnošenje tog podneska nije imalo utjecaja na okončanje ovog upravnog spora.

23. Obzirom da se vrijednost predmeta spora smatra neprocjenjivom te sukladno Tbr. 23. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15., nastavno: Tarifa), tužitelju pripada iznos od 2.500,00 kn za tužbu.

24. Međutim, kako je tužitelj zatražio manji iznos od onoga koji mu pripada prema citiranim odredbama Tarife, to mu je taj iznos i dosuđen, budući sud prema odredbama članka 31. stavka 1. ZUS odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva pa je u pogledu troškova spora donijeta odluka kao u točkama II i III izreke presude.

U Osijeku 13. lipnja 2022.

Sudac

Berislav Babić v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv točke I izreke presude nije dopuštena žalba (odredba članka 66.a stavak 1. ZUS-a), dok je protiv točke II i III izreke presude dopuštena žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.