Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: 22 Gž-155/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Franki Zenić, u pravnoj stvari tužitelja "Z. h." d.o.o. iz Z., …, …, OIB: …, zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnici D. H. Ž., odvjetnici u O. d. H. i P. d.o.o., iz Z., …, protiv tuženika D. G., vl. obrta „G. D.“ iz Z., …, OIB: …, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1341/2021-12 od 16. prosinca 2021., dana 10. lipnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja "Z. h." d.o.o. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv-1341/2021-12 od 16. prosinca 2021.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I/ Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u Rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Javnog bilježnika M. J. iz Z., poslovni broj Ovrv-41061/20 od 23. prosinca 2020. te se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II/ Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka."

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavio tužitelj zbog apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je donošenjem pobijane presude sud prvog stupnja počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, koja povreda se sastoji u tome što pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih ju nije moguće ispitati, a osobito jer je izreka presude nerazumljiva, te o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. Ističe kako se njegovo potraživanje odnosi na neplaćene račune za odvoz komunalnog otpada sa adrese …, u razdoblju od prosinca 2019. do veljače 2020. te da je tuženik u matičnim evidencijama tužitelja na utuženoj lokaciji osnovano zaveden kao korisnik sukladno čl. 30. st. 5. Zakona o održivom gospodarenju otpadom. Obzirom da sam tuženik ne osporava da je vlasnik predmetne nekretnine životno je i logično da onda u istoj proizvodi otpad, odnosno kako je onečišćivač. Ističe kako je čl. 33. st. 1. Zakona o održivom gospodarenju otpadom izričito propisano da je davatelj usluga dužan obračunavati cijenu usluge na način kojim se osigurava primjena načela "onečišćivač plaća", a davatelj usluge dužan je korisniku obračunavati cijenu razmjernu količini predanog otpada pri čemu je kriterij količina otpada, masa predanog otpada ili volumen spremnika i broj pražnjenja spremnika. Iz zapisnika o zaduženju korisnika koji se nalazi u spisu razvidno je da se s utužene adrese otpad odvozio dva puta tjedno i to ponedjeljkom i četvrtkom. Smatra da je sud prvog stupnja postupio protivno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ne ocijenivši brižljivo kao dokaz izvadak iz registra matičnih podataka te je time ujedno pogrešno primijenio materijalno pravo. Stoga je nejasan stav suda kako usluga nije pružena, budući da iz dokumentacije koja se nalazi u spisu jasno proizlazi upravo suprotno. Ističe kako iz dokumentacije priložene spisu je razvidno da je tužitelj obračunavao cijenu usluge po kriteriju volumena spremnika i broju pražnjenja spremnika, sukladno čl. 33. st. 2. Zakona o održivom gospodarenju otpadom. Predlaže da sud drugog stupnja usvoji žalbu, te preinači pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, a tuženika obveže na naknadu prouzročenog parničnog troška, podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak sudu prvog stupnja.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu tužitelja osporava žalbene navode te predlaže odbiti žalbu i održati presudu suda prvog stupnja u cijelosti na snazi.

4. Žalba nije osnovana.

5. Prije svega treba reći kako se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti, jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 10.000,00 kuna, sukladno odredbi čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 48/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP).

6. Ispitujući pobijanu presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju tužitelj ukazuje u žalbi, s obzirom da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama te ne postoji proturječnost između razloga o onome što se u obrazloženju presude navodi o ispravama i sadržaja samih tih isprava.

7. Također, ispitujući pobijanu presudu sukladno čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud nalazi da nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8. i 9. ZPP, na postojanje kojih povreda pazi po službenoj dužnosti.

8. Iz spisa slijedi da je predmet postupka zahtjev tužitelja za isplatu troškova za komunalnu uslugu odvoza komunalnog otpada za štand na adresi u Z., …, šifra stranke …, za prosinac 2019. te siječanj i veljaču 2020.

9. Ovaj sud u cijelosti prihvaća utvrđeno činjenično stanje, koje je obrazložio prvostupanjski sud. Naime, u ovom slučaju radi se o sporu male vrijednosti sukladno čl. 458. st. 1. ZPP, a u sporovima male vrijednosti žalba se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja sukladno čl. 467. ZPP.

10. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno da je tužitelj pravna osoba ovlaštena za pružanje komunalne usluge odvoza komunalnog otpada na području G. Z., a također nije sporno da je tuženik korisnik usluge tužitelja na adresi u Z., …, već je sporna obveza podmirenja utužene naknade po predmetnim računima, s obzirom na prigovor tuženika da mu tužitelj naplaćuje neizvršene usluge.

11. Odredbom čl. 30. st. 1. i 5. Zakona o održivom gospodarenju otpadom ("Narodne novine", broj 94/13 i 73/17 - dalje ZOGO) propisano je da javna usluga prikupljanja miješanog komunalnog otpada i prikupljanja biorazgradivog komunalnog otpada podrazumijeva prikupljanje tog otpada na određenom području pružanja usluge putem spremnika od pojedinih korisnika i prijevoz tog otpada do ovlaštene osobe za obradu tog otpada, a korisnik usluge na području pružanja javne usluge je vlasnik nekretnine, odnosno vlasnik posebnog dijela nekretnine i korisnik nekretnine, odnosno posebnog dijela nekretnine kada je vlasnik nekretnine, odnosno posebnog dijela nekretnine obvezu plaćanja ugovorom prenio na tog korisnika i o tome obavijestio davatelja usluge.

12. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je tužitelj sukladno odredbi čl. 33. st. 1. ZOGO bio dužan obračunavati cijenu javne usluge iz čl. 30. st. 1. ZOGO, odnosno usluge odvoza komunalnog otpada, primjenom načela "onečišćivač plaća", dok je sukladno st. 2. istog članka dužan korisniku usluge obračunavati cijenu javne usluge iz čl. 30. st. 1. ZOGO razmjerno količini predanog otpada u obračunskom razdoblju, pri čemu je kriterij količine otpada u obračunskom razdoblju masa predanog otpada ili volumen spremnika otpada i broj pražnjenja spremnika. Također, odredbom čl. 33. st. 3. ZOGO propisano je da je davatelj usluge dužan voditi evidenciju o preuzetoj količini otpada od pojedinog korisnika usluge u obračunskom razdoblju prema kriteriju količine otpada iz čl. 33. st. 2. ZOGO.

13. Naime, iz spisa predmeta proizlazi kako tužitelj nema evidenciju o stvarnom odvoženju otpada koji bi bio temelj za određivanje naplate iste komunalne usluge odnosno nije pružio dokaz o vođenju evidencije o preuzetoj količini otpada od korisnika usluge u obračunskom razdoblju, a prema kriteriju količine otpada čime je postupao suprotno odredbi čl. 33. st. 2. ZOGO. Također, tužitelj nije dokazao da bi uzeo u obzir stvarni volumen predanog otpada odnosno ne dokazuje da je usluga izvršena na način kako tvrdi. Nije dokazao ni da bi način i kriteriji na temelju kojih tužitelj vrši obračun navedenih usluga bio sukladan ZOGO.

14. Također, Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III6143/2016 od 22. ožujka 2017. ukinut je čl. 24. Odluke o javnoj usluzi prikupljanja miješanog komunalnog otpada, biorazgradivog komunalnog otpada i odvojenog prikupljanja otpadnog papira, metala, stakla, plastike i tekstila te krupnog (glomaznog) komunalnog otpada u Gradu Zagrebu (u daljnjem tekstu - Odluka) prema kojem su vlasnici neuseljenih stambenih i poslovnih prostora dužni davatelju usluge plaćati naknadu za prijevoz miješanog komunalnog otpada po posebnoj cijeni određenoj cjenikom davatelja usluga.

15. Po stajalištu ovog suda drugog stupnja pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da tužitelj nije predočio sudu relevantne dokaze da je usluga doista izvršena, niti je dostavio evidenciju o preuzetoj količini otpada od tuženika kao korisnika usluge u obračunskom razdoblju, iz koje bi proizlazilo da je cijena usluge obračunata sukladno čl. 33. st. 2. ZOGO. Iz dokumentacije koju je tužitelj priložio (zapisnik i računi), nije bilo moguće utvrditi da je usluga tužitelja izvršena. Za istaknuti je i da iz e-mail korespondencije koju je dostavio tuženik proizlazi da je tuženik podnosio prigovore na uslugu tužitelja, odnosno osporavao je učestalost i naplatu odvoza.

16. Dakle, po mišljenju ovog suda drugog stupnja, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je na tužitelju bio teret dokaza osnovanosti predmetne tražbine, slijedom čega je pravilno postupio kada je ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika M. J. iz Z., poslovni broj Ovrv-41061/20 od 23. prosinca 2020. i odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

17. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. ZPP, odbio zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka.

18. Slijedom navedenog, valjalo je sukladno čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zadru 10. lipnja 2022.

Nacrt odluke izradila

Sutkinja

viša sudska savjetnica

Zdenka Rinčić, v.r.

Franka Zenić, v.r.