Republika Hrvatska
Općinski sud u Gospiću
Trg Alojzija Stepinca 3
53 000 Gospić
Poslovni broj: 6 P-43/2021-23
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Gospiću, po sutkinji Veri Miočić, u građanskopravnoj stvari tužitelja J.Z. iz K., , OIB: ..kojeg zastupa punomoćnik T. M., odvjetnik u Z. protiv tuženika Općine K. K., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik P.T., odvjetnik u S., radi isplate i naknade štete, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 1. lipnja 2022. u prisutnosti naprijed navedenih punomoćnika parničnih stranaka, 10. lipnja 2022. javno je objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Općini K. K., OIB: …, platiti tužitelju J. Z. iz K., OIB: … iznos od 1.972.873,00 kn zajedno sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 30. svibnja 2019. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim se tuženiku nalaže isplatiti tužitelju iznos od 2.000,00 kn na ime neimovinske štete sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 14. listopada 2019. pa do isplate; kao i u dijelu u kojem zatezna kamata na dosuđeni iznos teče u razdoblju kako slijedi: na iznos od 789.149,00 kn od 1. studenoga 2018. pa do 30. svibnja 2019., na iznos od 200.000,00 kn od 13. prosinca 2018. pa do 30. svibnja 2019., na iznos od 483.724,00 kn od 14. prosinca 2018. pa do 30. svibnja 2019., na iznos od 500.000,00 kn od 15. prosinca 2018. pa do 30. svibnja 2019.
i
r i j e š i o j e
I. Odbija se kao neosnovan prijedlog tužitelja za donošenjem rješenja o osiguranju koje glasi:
„ 1. Radi osiguranja novčane tražbine predlagatelja osiguranja J. Z. iz K., OIB: … u iznosu od 1.972.873,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom: - na iznos od 789.149,00 kn od 01.11.2018 do isplate; - na iznos od 200.000,00 kn od 13.12.2018 do isplate; - na iznos od 483.724,00 kn od 14.12.2018 do isplate; - na iznos od 500.000,00 kn od 15.12.2018 do isplate; po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena određuje se
privremena mjera
nalaže se Privrednoj banci Zagreb d.d. OIB: 02535697732 da protivniku osiguranja Općini K. OIB: … ili trećoj osobi, na temelju naloga protivnika osiguranja, uskrati s računa protivnika osiguranja Općine K. IBAN: … otvoren kod Privredne banke Zagreb d.d. isplatu gore navedenog iznosa.
2. Ova privremena mjera trajat će sve do proteka 15 dana nakon nastupanja uvjeta za ovrhu radi naplate novčane tražbine iz točke 1 ove odluke.“
II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 229.350,00 kn na ime parničnih troškova zajedno sa zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos od
10. lipnja 2022. kao dana presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja na ime parničnih troškova u preostalom zatraženom iznosu od 30.650,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu poštom preporučeno 14. listopada 2019. Općinskom sudu u Bjelovaru navodeći da je tuženik 29. listopada 2018. objavio natječaj radi prodaje neizgrađenog građevinskog zemljišta u vlasništvu tuženika i to dijela k.č.br. 5553/2 katastarska općina C. površine 27984 m2. Tužitelj da je u otvorenom roku podnio ponudu za kupnju navedene nekretnine prema uvjetima natječaja u iznosu od 3.945.744,00 kn te sukladno uvjetima natječaja uplatio na račun tuženika jamstveni polog u iznosu od 789.149,00 kn (20% od ponuđene cijene). Ponuda tužitelja da je izabrana kao najpovoljnija i tužitelj je odmah po obavijesti tuženika o izboru njegove ponude kao najpovoljnije uplatio na račun tuženika iznos od 1.183.724,00 kn (od toga 12. listopada 2018., iznos od 200.000,00, 13. listopada
2018. iznos od 483.724,00 kn, 14. prosinca 2018. iznos od 500.000,00 kn) što predstavlja 30% ukupne cijene. Sveukupno je tužitelj tuženiku uplatio iznos od 1.972.873,00 kn (odnosno 50% ponuđene cijene). Nakon donošenja odluke tuženika od 20. prosinca 2018. o izboru ponude tužitelja kao najpovoljnije, tuženik je tužitelju poslao prijedlog predugovora o kupnji nekretnine, sastavljen od strane tuženika, u kojem je tuženik priznao da je tužitelj izvršio navedene uplate. Tužitelj nije potpisao predugovor o kupnji nekretnine i jasno je usmeno i pismeno obavijestio tuženika da odustaje od kupnje i zatražio povrat uplaćenih sredstava. Tuženik da je putem zamjenika načelnika B. S. priznao osnovu i visinu predmetnogpotraživanja međutim novac nije vraćen jer je potrošen. Prema uvjetima natječaja tuženik je bio dužan u roku od osam dana vratiti tužitelju uplaćeni novac međutim do danas to nije učinio. Postavio je i zahtjev za neimovinskom štetom u vidu povrede prava osobnosti, prava na tjelesno i duševno zdravlje. Zbog ovoga da je kod tužitelja nastupila kronična depresija i anksioznost, smanjenje životne aktivnosti, a tužitelj da trpi i strah, s te osnove potražuje iznos od 2.000,00 kn. 2. U odgovoru na tužbu tuženik je prvotno izjavio prigovor stvarne nenadležnosti Općinskog suda u Bjelovaru jer da je za raspravljanje stvarno i mjesno nadležan Trgovački sud u Rijeci. Ovo pojašnjava jer da je iz tužbe vidljivo da se potražuje povrat uplaćene jamčevine u iznosu od 789.149.,00 kn koja jamčevina je uplaćena od strane trgovačkog društva I.-I. d.o.o. Z., kojem društvu je tužitelj prokurist pa se stoga radi o sporu između dvije pravne osobe. Podredno je istaknut prigovor mjesne nadležnosti jer se radi o tužbenom zahtjevu tužitelja za isplatu jamčevine i dijela kupoprodajne cijene po javnom natječaju za prodaju zemljišta na području općine K., pa je nadležan sud na čijem području se nalazi predstavničko tijelo tuženika. Navedeno je kako je 29. listopada 2018. tuženik javno objavio natječaj radi prodaje navedenog građevinskog zemljišta u vlasništvu tuženika u kojem je izričito bilo navedeno koji su to opći uvjeti natječaja. Nakon toga tužitelja je tuženiku dostavio svoju ponudu kao i izjavu o prihvaćanju svih uvjeta natječaja kao i potvrdu o uplati jamčevine. Potom je kod predstavničkog tijela tuženika 20. prosinca 2018. donesena odluka o izboru tužitelja kao najpovoljnijeg ponuditelja za kupnju. Potom je tuženik dostavio tužitelju 27. prosinca 2018. predugovor o kupoprodaji nekretnine radi potpisivanja i sklapanja istog. Međutim, tužitelj je nakon toga dostavio izjavu o odustanku o sklapanju ugovora i kupnje nekretnine zbog „nemogućnosti
praćenja“
dva
svoja
poslovna
objekta.
Tužbeni
zahtjev da se odnosi na povrat uplaćenog dijela jamčevine i dijela kupoprodajne cijene prilikom sudjelovanja tužitelja kao ponuditelja na natječaju za prodaju nekretnine. Tim povodom tužiteljeva ponuda u iznosu od 3.945.744,00 kn odabrana je kao najpovoljnija zbog čega je u skladu sa odlukom o izboru najpovoljnije ponuditelja tuženik pozvao istoga na sklapanje predugovora o kupoprodaji, no tužitelj je umjesto toga dostavio izjavu o odustanku. Točkom 5. predmetnog natječaja određeno je da je najpovoljniji ponuditelj dužan u roku od 15 dana od donošenja odluke o najpovoljnijem ponuditelju s tuženikom sklopiti predugovor o kupoprodaji nekretnine, a kako je tužitelj odustao od kupoprodaje nema pravo na povratu plaćenih novčanih sredstava. Kako je ponuda tužitelja sadržavala sve bitne sastojkeugovora i to: oznaku ugovornih strana, predmet kupoprodaje, te ponuđenu cijenu - toje već njezinim prihvaćanjem došlo do sklapanja ugovora. Stoga je poziv tuženika upućen tužitelju na potpisivanje ugovora imao za cilj formaliziranje već sklopljenog pravnog posla. Dakle, među strankama je sklopljen kupoprodajni ugovor po samom zakonu, a to što je tužitelj odbio potpisati pisani oblik već sklopljenog ugovora i uplatiti ostatak cjelokupne kupoprodajne cijene u ugovorenim rokovima navedenim u natječaju ima za posljedicu samo gubitak uplaćenih iznosa novčanih sredstava.
3. Nastavno je tužitelj naveo da u ovom postupku ne sudjeluju dvije pravne osobe već tužitelj kao fizička osoba i tuženik kao jedinica lokalne samouprave. Trgovačko društvo I.-I. d.o.o. nije stranka u postupku, a okolnost da je tužitelj prokurist tog društva nema veze s ovim sporom. U svom odgovoru na tužbu tuženik je priznao slijedeće činjenice: da je dana 29. listopada 2018. tuženik objavio natječaj radi prodaje neizgrađenog građevinskog zemljišta u vlasništvu tuženika i to dijela k.č. 5553/2 k.o. C. površine 27984 m2; da je 20. prosinca 2018. donesena odluka o izboru tužitelja kao najpovoljnijeg ponuditelja; da je tužitelj uplatio tužitelju utuženi iznos od 1.972.873,00 kn (50% ponuđene cijene); da je tuženik 27. prosinca 2018. dostavio tužitelju predugovor o kupoprodaji nekretnine radi potpisivanja i sklapanja istog te da je tužitelj dostavio tuženiku izjavu o odustajanju od kupoprodaje. Uvjeti natječaja obvezuju kako tužitelja tako i tuženika. Natječajem je propisano da će se nakon izbora najpovoljnije ponude sklopiti predugovor, a nakon toga i glavni ugovor te je propisano da kupac ima pravo odustati od sklapanja ugovora. U slučaju da kupac odustane od sklapanja glavnog ugovora, tuženik da je dužan vratiti uplaćeni novac kupcu u roku od 8 dana, a što tuženik nije učinio. Neosnovana je tvrdnja tuženika da je izborom ponude tužitelja kao najpovoljnije došlo do sklapanja kupoprodajnog ugovora jer da je propisan pisani oblik za sklapanje takvog ugovora kad se radi o nekretnini. Također, u uvjetima natječaja nije navedeno da odustanak od sklapanja ugovora povlači za sobom posljedicu gubitka uplaćenog novca, upravo suprotno, tužitelj je imao pravo odustati od kupoprodaje I na povrat uplaćenog novca. Podredno, a pod zaštitom gore navedenog, ako sud ipak utvrdi da je ugovor o kupoprodaji zaključen, tužitelj ovim putem izjavljuje da raskida taj ugovor pozivajući se na uvjete natječaja i na činjenicu da tuženik do danas nije ispunio ono što se obvezao uvjetima natječaja. Naime, ako je točna tvrdnja tuženika da je ugovor sklopljen izborom ponude tužitelja kao najpovoljnije dana 20. prosinca 2018. tada je tuženik bio dužan u krajnjem roku od 12 mjeseci od sklapanja ugovora donijeti urbanistički plan uređenja te izraditi i provesti parcelacijski elaborat za predmetnu nekretninu, a što nije učinjeno. Prema uvjetima Natječaja, navedeno predstavlja razlog opravdanog raskida kupoprodajnog ugovora i pravo tužitelja na povrat uplaćenog novca uvećan za 10% od iznosa kupovnine.
4. Nastavno tuženik navodi kako stiče prigovor nedostatka aktivne legitimacije budući da utuženo potraživanje čiji povrat se traži ovom tužbom očigledno nije uplaćeno od strane tužitelja, već od strane društva I.-I. d.o.o. i od gđe. M. Z.. Ukoliko bi u ovom predmetu sud zauzeo stav da se radi o povratu
stečenog bez osnove, a iz navoda tužbe očigledno proizlazi da tužitelj na toj pravnoj osnovi temelji veći tužbeni zahtjev, iako to ne navodi izričito, tada tužitelj ne bi bio legitimiran zahtijevati povrat jer se vraćanje stečenog bez osnove može izvršiti samo onome od kojeg je nešto stečeno, a to su u ovom slučaju društvo I.-I. d.o.o. i gđa. M. Z.. Nadalje, da je očigledno neosnovan dio tužbenog zahtjevakoji se odnosi na naknadu neimovinske štete u vidu povrede prava osobnosti u iznosu od 2.000,00 kn jer na isto nisu ni predloženi dokazi. Nadalje, tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu iznosa od 1.972.873,00 kn po osnovi povrata uplaćenih novčanih sredstava radi kupoprodaje građevinskog zemljišta. Naime, čak i kada bi tužbeni zahtjev za povratom gore navedenog iznosa bio osnovan, što tuženik u cijelosti osporava, ističe se da je uvjetima predmetnog natječaja propisano: „U slučaju da kupac odustane od sklapanja glavnog ugovora iz neopravdanih razloga, odnosno raskine predugovor iz razloga do kojih je došlo
krivnjom kupca, Općina je ovlaštena zadržati 10% cjelokupne ugovorene kupoprodajne cijene kao odustatninu…“. Slijedom navedenog, tuženik smatra da je očigledno neosnovan dio zahtjeva koji iznosi 394.574,40 kn budući da isti predstavlja 10% od cjelokupne ugovorene kupoprodajne cijene (3.945.574,40 kn), a uzevši u obzir da ni sam tužitelj ne spori da je do odustanka od sklapanja predugovora došlo iz razloga do kojih je došlo krivnjom kupca. Isto tako, da je u uvjetima natječaja bila propisana obveza tuženika u krajnjem roku od 12 mjeseci od sklapanja predugovora donijeti urbanistički plan uređenja, međutim, predmetni predugovor formalno nije sklopljen unatoč tome što je obvezni odnos tužitelja i tužene zasnovan, a formalno sklapanje predugovora pretpostavka je za početak tijeka roka u kojem je tužena dužna donijeti urbanistički plan uređenja. Stoga se tuženik ne može obvezati na ispunjenje nečega u roku čiji početak tijeka ovisi o radnji druge osobe koja tu radnju nije poduzela, pa tuženik ističe da je tužiteljev podredni raskid ugovora o kupoprodaji u cijelosti neosnovan jer tuženik nije povrijedio niti jednu svoju obvezu iz natječaja/ugovora.
5. Tužitelj nadalje smatra kako predmet ove parnice nije povrat stečenog bez osnove već isplata uplaćenog iznosa temeljem uvjeta natječaja i odluke tuženika o raspisivanju natječaja te naknada neimovinske štete. Odluka tuženika o raspisivanju natječaja predstavlja akt jedinice lokalne samouprave kojim je propisano da je, u slučaju odustanka ponuditelja/kupca, tuženik dužan vratiti ponuditelju/kupcu dakle tužitelju uplaćeni iznos. Tužitelj ističe da je tuženik u više navrata učinio nespornim da je tužitelj uplatio tuženiku navedeni iznos, stoga je nebitno je li tužitelj uplatu izvršio putem kredita banke, zajma treće osobe ili osobno. Tužitelj da je navedene iznose uplatio putem zajma od strane trećih osoba, a kojeg su treće osobe kao zajmodavci tužitelja, u njegovo ime i za njegov račun, isplatile tuženiku. Navedeno da proizlazi iz potvrda o uplati u prilogu tužbe. Uplate putem kredita banke ili zajma su sasvim uobičajen i dopušten način ispunjenja obveze, što bi trebalo biti
notorno. Dakle, donošenjem odluke o izboru ponude tužitelja kao najpovoljnije, tuženik je učinio nespornim da je tužitelj uplatio jamstveni polog od 20%. Nakon donošenja odluke tuženika od dana 20. prosinca 2018. o izboru ponude tužitelja kao najpovoljnije, tuženik je tužitelju poslao prijedlog predugovora o kupnji nekretnine, koji je sastavljen od strane tuženika, a u kojem je tuženik priznao da je tužitelj izvršio sve uplate iz točke I tužbe, sve sukladno članku 2 predugovora. Slijedom navedenog, tužitelj je dokazao da je tuženiku temeljem natječaja uplatio iznos od 1.972.873,00 kn, a što je tuženik učinio nespornim, stoga je prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovan u cijelosti. Naknadno je tužitelj povukao tužbu u dijelu koji se odnosi na naknadu neimovinske štete u vidu povrede prava osobnosti - prava na tjelesno i duševno zdravlje u iznosu od 2.000,00 kn. Tužitelj je dostavio i izvješće o obavljenoj financijskoj reviziji Općine K. za 2018. od Državnog ureda od dana 21. siječnja 2020. U navedenom izvješću Državni ured je utvrdio slijedeće činjenice: - da je tužitelj tuženiku uplatio utuženi iznos od 1.972.873,00 kn (str. 7 Izvješća) - da je tužitelj dopisom iz svibnja 2019. obavijestio tuženika da odustaje od kupnje te da je zatražio povrat uplaćenih sredstava - da je tuženik dužan vratiti tužitelju uplaćena sredstva umanjena za 10% cjelokupne kupoprodajne cijene. Tuženik je prihvatio nalaz Državnog ureda (točka 5.2 Izvješća, str. 23) čime je prihvatio sve gore utvrđene činjenice. Iz Izvješća o obavljenoj reviziji da proizlazi da tuženik godinama posluje s gubitkom te da postoje potencijalne obveze po sudskim sporovima (u kojima je Općina K. tuženik) u iznosu od 54.343.716,00 kn. Iz Izvješća također da proizlazi kako tuženik nema novčanih sredstava za povrat utužene tražbine tužitelju; da je tuženik potrošio novac kojeg mu je uplatio tužitelj i to na financiranje trećih trgovačkih društava dakle protivno svrsi za koju mu je novac uplaćen. Pored svega navedenog, načelnik tuženika I. T. je pravomoćno osuđen za zlouporabu položaja i ovlasti na način da je kao načelnik tuženika pogodovao tvrtki svoje supruge koja je 2013. izvodila oko 700 tisuća kuna vrijedne radove na općinskoj šetnici. Sukladno čl. 344. Ovršnog zakona privremena mjera radi osiguranja novčane tražbine može se odrediti ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje tražbine (a što je tužitelj dokazao brojnim ispravama dostavljenim tijekom postupka) i opasnost da će bez takve mjere protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati. Nesporna činjenica je da tuženik godinama posluje s gubitkom te da ima potencijalne novčane obveze po sudskim sporovima u iznosu od 54.343.716,00 kn te da trenutno nema novčanih sredstava za plaćanje utužene tražbine. Tuženik je već u trenutku vođenja ove parnice nesposoban za plaćanje. Sukladno tome, predloženo je da sud donese rješenje o privremenoj mjeri za iznos od 1.972.873,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.
6. Tuženik je nastavno protivi povlačenju tužbenog zahtjeva iz točke III. tužbe koji se odnosi na naknadu neimovinske štete u vidu povrede prava osobnosti – prava na tjelesno i duševno zdravlje u iznosu od 2.000,00 kn te predlaže da sud donese presudu kojom se taj dio tužbenog zahtjeva odbija uz
naknadu
prouzročenog parničnog troška tuženiku. Opreza radi, tuženik ističe da tužitelj pogrešno i selektivno citira činjenična utvrđenja Državnog ureda iz Izvješća o obavljenoj reviziji tužene za 2018.g. od 21. siječnja 2020. (dalje: Izvješće). Naime, tužitelj očigledno propušta citirati dijelove Izvješća na stranici 7. u kojem Državni ured za reviziju navodi da je upravo tuženik bio dužan zaključiti predugovor sa tuženom u roku od 15 dana od dana donošenja odluke o izboru te da isti do nije učinio unatoč tome što je tužena pravovremeno dostavila prijedlog predugovora tužitelju. Povrh toga, tužitelj propušta citirati i dijelove
Izvješća
u
kojem
Državni
ured
navodi
da
je
tužitelj imao primjedbe na dostavljeni prijedlog predugovora, a koje primjedbe su „…u najznačajnijem dijelu prihvaćene…“ od strane tuženika. Ističe i da Državni ured nije mjerodavna osoba
koje
utvrđuje
mjerodavno
činjenično
stanje
u
predmetnom slučaju pa posljedično i postojanje i/ili nepostojanje obvezno pravnih odnosa između tužene i tužitelja već je za to mjerodavan jedino nadležni sud. Nastavno na izneseno se i prihvaćanje predmetnog Izvješća od strane tuženika ne može smatrati eventualnim priznavanjem osnovanosti tužbenog zahtjeva. Tuženik se protivi prijedlogu za određivanjem privremene mjere kako ju je predložio tužitelj te se s tim u vezi prvotno ističe da prijedlog za određivanja privremene mjere ne sadržava sve formalne pretpostavke za određivanje. Tužitelj u svom prijedlogu nije naveo kakvu mjeru traži, a osobito sredstva osiguranja kojima će se privremena mjera prisilno ostvariti te predmet osiguranja. Osim toga, u prijedlogu za određivanje privremene mjere tužitelj nije naveo niti činjenice na kojima se temelji njegov zahtjev za određivanje privremene mjere, a niti je predložio dokaze kojima se ti navodi potkrjepljuju. Samo podnošenje tužbe i dokazni prijedlozi koje je tužitelj dostavio u spis ne čine vjerojatnim postojanje tražbine, osobito imajući u vidu da je u ovom predmetu sporna kako osnova tužiteljevog zahtjeva tako i visina. Osim toga, tužitelj također da nije učinio vjerojatnim postojanje opasnosti da će bez takve mjere tužena spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati. Naime, tuženik nije obično trgovačko društvo ili drugi poslovni subjekt nad kojim se zbog nesposobnosti za plaćanje može otvoriti stečajni postupak i koji stečajni postupak se radi nedostatka imovine tužene može i zatvoriti uz brisanje tužene iz sudskog registra. Riječ je o jedinici lokalne samouprave – jednom od najpostojanijih pravnih osoba u Republici Hrvatskoj koji ne može na isti način otuđiti svoju imovinu kao i obično trgovačko društvo budući da unutar same tužene postoje kontrolni mehanizmi nadzora nad upravljanjem imovinom tužene. Naveo je i kako je u međuvremenu uspio u nekoliko značajnih imovinskih spora. Konačno, tužena ističe da bi određivanjem predložene privremene mjere tužena disproporcionalno svrsi iste pretrpjela znatnu imovinsku štetu jer uskrata raspolaganja iznosom od 1.972.873,00 kn jedinici lokalne samouprave predstavlja znatnu opasnost za podmirivanje osnovnih materijalnih davanja iste, a što posljedično dovodi do onemogućavanja izvršavanja dužnosti tužene kao jedinice lokalne samouprave. Dostavio je i odluku o izradi UPU-a, a koja obveza je bila propisana predmetnim predugovorom o kupoprodaji nekretnina, kao i vlasnički list da je tuženik proveo i parcelaciju za predmetno zemljište, te sa sada radi o zk.čest.br. 5553/3 upisanoj u zk.ul.br. 3680 k.o. C. N., a koja ima 30.000,00 m2.
7. Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u K., oglasio se nastavno mjesno nenadležnim i predmet ustupio
ovom
sudu
na
daljnje
postupanje
kao
mjesno
nadležnom.
8. Sud je proveo dokaz čitanjem svih materijalnih dokaza u spisu i pročitao izvedene personalne dokaze; pri čemu je prednost kod ocjene dokaza dana materijalnim dokazima obzirom se potraživanje tužitelja temelji na javnom natječaju kao formaliziranom postupku.
9. Sukladno odredbama čl. 10. i 7. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP) sud nije provodio druge dokaze jer bi to bilo protivno načelu ekonomičnosti postupanja odnosno izvođenju dokaza koje stranke nisu predložile.
10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 1.972.873,00 kn (odnosno 50% ponuđene cijene) koji se sastoji od jamstvenog pologa u iznosu od 789.149,00 kn (20% od ponuđene cijene) uplata kojeg iznosa je bio uvjet donošenja odluke o izboru ponude tužitelja kao najpovoljnije i iznosa od 1.183.724,00 kn (što predstavlja 30% ukupne cijene) koji da je uplaćen odmah po obavijesti tuženika o izboru tužiteljeve ponude kao najpovoljnije.
11. Među strankama nije sporno da je:
- tuženik 29. listopada 2018. objavio natječaj radi prodaje neizgrađenog građevinskog zemljišta u vlasništvu tuženika i to dijela k.č.br. 5553/2 katastarska općina C. površine 27984 m2 u kojem je izričito bilo navedeno koji su to opći uvjeti natječaja;
- tužitelj u otvorenome roku podnio ponudu za kupnju navedene nekretnine prema uvjetima natječaja u iznosu od 3.945.744,00 kn te sukladno uvjetima natječaja uplatio na račun tuženika jamstveni polog u iznosu od 789.149,00 kn (20% od ponuđene cijene);
- naknadno uplaćeno na račun tuženika dodatno iznos od 1.183.724,00 kn od različitih osoba (što predstavlja 30% ukupne cijene);
- nakon donošenja odluke tuženika od 20. prosinca 2018. o izboru ponude tužitelja kao najpovoljnije, tuženik tužitelju poslao prijedlog predugovora o kupnji nekretnine,
- tužitelj odustao od daljnje procedure i da nije potpisao predugovor sa naznakom klase i ur. broja čiji tekst je dostavljen u spis (l.s. 73-76) i nije posebno sadržajno osporen.
12. Tuženik je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije budući da utuženo potraživanje čiji povrat se traži ovom tužbom očigledno da nije uplaćeno od strane tužitelja, već od strane
društva
I.-I.
d.o.o.
i
od
gđe.
M.
Z.
Nadalje, tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu iznosa od 1.972.873,00 kn
po
osnovi
povrata
uplaćenih
novčanih
sredstava
radi
kupoprodaje građevinskog zemljišta u situaciji kada je sam tužitelj odustao od sklapanja predugovora i daljnje procedure, s time da smatra kako obveza tuženika u krajnjem roku od 12 mjeseci od sklapanja predugovora donijeti urbanistički plan uređenja nije nastupila budući predmetni predugovor formalno nije sklopljen iako nastavno u spis dostavlja odluku o izradi urbanističkog plana od 16. kolovoza 2018. (l.s. 223-226). Tužitelj, s druge strane, suštinski smatra da je neosnovana tvrdnja tuženika da je izborom ponude tužitelja (fizičke osobe) kao najpovoljnije došlo do sklapanja kupoprodajnog ugovora jer da je propisan pisani oblik za sklapanje ugovora kad se radi o nekretnini, da u uvjetima natječaja nije navedeno da odustanak od sklapanja ugovora povlači za sobom posljedicu gubitka uplaćenog novca, upravo suprotno, tužitelj je imao pravo odustati od kupoprodaje i na povrat uplaćenog novca (dio kojega su po njegovom nalogu platile treće osobe-što da mu je i sam tuženik priznao u predugovoru).
13. Prvotno, u odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije navodi se kako je ponuda sa l.s.
potpisna
od
strane
ponuditelja
J.Z.,
bez
naznake
trgovačkog društva čiji je on direktor odnosno pečata istog, isto kao i izjave sa l.s. 30 i 31 o prihvaćanju uvjeta natječaja i jedinstvene početne cijene te da je na zapisnik Općine K. od 6. studenoga 2018. konstatirano da je pristigla jedna ponuda i to J. Z. što je utvrđeno i odlukom o izboru najpovoljnijeg ponuditelja za kupnju neizgrađenog zemljišta (l.s. 32-33). Uostalom iz dostavljenog predugovora o kupnji nekretnine (sa naznakom klase i urbroja) koji je neosporeno sastavljen od strane tuženika proizlazi da se isti imao sklopiti između tuženika kao prodavatelja I tužitelja – fizičke osobe kao kupca, u kojemu je u čl. 2. navedeno i kako je do tada tužitelj uplatio i jamčevinu u iznosu od 789.148,80 kn kao i dodatnih 30% od pune vrijednosti zemljišta koja iznosi ukupno 3.945.744,00 kn. Činjenica da bi i treće osobe platile dio cijene u skladu je s odredbama čl. 161. st. 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017 – dalje ZOO) prema kojima obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba I da je vjerovnik dužan primiti ispunjenje od treće osobe ako je dužnik s tim suglasan, osim kad prema ugovoru ili naravi obveze ovu treba ispuniti dužnik osobno. Uostalom i na nalozima za plaćanje (l.s. 10-12) stoji da je stvarni dužnik J. Z. Slijedom iznijetoga, jasno je kako je prigovor nedostatka aktivne legitimacije u cijelosti neosnovan.
14. Čl. 251. st. 1-2. ZOO-a propisuje: (1) pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju. (2) Ali strana koja je pregovarala ili prekinula pregovore suprotno načelu savjesnosti i poštenja odgovorna je za štetu koja je time prouzročena drugoj strani.
15. U konkretnom slučaju, nesporno nije sklopljen predugovor koji je po definiciji ugovor kojim se preuzima obveza da se kasnije sklopi drugi, glavni ugovor (čl. 268. st. 1. ZOO-a) dok propisi o obliku glavnog ugovora važe i za predugovor ako je propisani oblik pretpostavka valjanosti ugovora (st. 2). Glavni ugovor bi bio ugovor o kupoprodaji nekretnine koji mora biti sklopljen u pisanom obliku (čl. 377. ZOO-a) koji oblik se posljedično zahtijeva i za predugovor kao pretpostavka njegove valjanosti dok prema čl. 290. st. 1. ZOO-a ugovor koji nije sklopljen u propisanom obliku nema pravni učinak, osim ako iz cilja propisa kojim je određen oblik ne proizlazi što drugo.
16. Dakle, sve navedeno se odvijalo među strankama u fazi pregovora, iako su ovakvi pregovori kada je druga ugovorna strana jedinica lokalne samouprave donekle formalizirani (zbog javnog natječaja i odluka koje prethode samom sklapanju (pred)ugovora i koje se donose u pisanom obliku) međutim jasno je da konačno (pred)ugovor nije sklopljen i to u propisanom obliku koji je pretpostavka njegove opstojnosti.
17. Samim tekstom natječaja (l.s. 5-7) regulirane su ugovorne kazne (kao odustatnine) tek od trenutka sklapanja predugovora nadalje (ovo očito jer su stranke tek od tada u ugovornom odnosu), ne u ranijoj fazi pregovora koji ni po zakonskoj definiciji ne obvezuju. Dakle, ne stoji navod tuženika da su stranke već bile u ugovornom odnosu jer bi pored takvog tumačenja predviđena pisana faza sklapanja predugovora i glavnog ugovora bila suvišna.
18. Kako predugovor nije sklopljen, a da su predmetni iznosi uplaćeni u fazi pregovora (koji ne obvezuju) niti su u uvjetima natječaja propisane kazne za slučaj odustanka tužitelja kao kupca u navedenoj fazi - niti isto ima uporište u zakonu, to je naloženo tuženiku vratiti tužitelju kao formalnom i jedinom ponuditelju cjelokupni predmetni iznos na ime sudjelovanja u natječaju po pravilima stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a, sa pripadajućim zateznim kamatama sukladno čl. 1115. ZOO-a i to od 30. svibnja 2019. (l.s. 14-15) kao dana primitka dopisa tužitelja od 28. svibnja 2019. o odustanku od sklapanja predugovora - od kojega dana je tuženik postao nepošten; dok je za razliku u tijeku kamata (od zatraženog do dosuđenog) zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan. Jasno je i da je sam tuženik priznao da je preostalih 30% zapravo platio tužitelj (u suprotnome to ne bi naveo u predugovoru), ovo bez obzira tko je za njega činio uplate, odlučno je da su iste bile za njegov račun I njegove ime što proizlazi i iz naloga za plaćanje gdje stoji da je stvarni dužnik, u ovom kontekstu nalogodavac J. Z. (l.s. 10-12). Nije odlučno da su uplate na ime 30% izvršene i prije donošenja odluke o izboru najpovoljnijeg ponuditelja (sukladno uvjetima natječaja), ovo jer je tužitelj nesporno bio jedini ponuditelj i isto je očito izvršeno i uz znanje samog tuženika – potonje proizlazi iz iskaza sada zastupnika po zakonu tuženika B. S. koji je bio član komisije predmetnog natječaja, a niti su tako uranjane uplate bile razlog da stranke ne nastave započetu proceduru do potpisivanja predugovora.
19. Sami razlozi odustanka tužitelja u fazi pregovora od sklapanja predugovora, za ocjenu osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva nisu relevantni, oni bi bili odlučni da je tuženik zbog odustanka tužitelja tražio naknadu štetu na ime predugovorne odgovornosti (lat. culpa in contrahendo) i povrede načela savjesnosti I poštenja (čl. 4. ZOO-a).
20. U odnosu na dio koji se odnosi na neimovinsku štetu, a kako tuženik na povlačenje tužbe u tom dijelu nije pristao sukladno čl. 193. st. 2. ZPP-a, zahtjev tužitelja odbijen je kao neosnovan.
21. Nadalje, u odnosu na predloženu privremenu mjeru, navodi se kako se u konkretnom slučaju, a obzirom na predloženo te činjenicu da se radi o novčanoj tražbini, ima primijeniti odredba čl. 344. st. 1. Ovršnog zakona (Narodne novine broj: 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017 i 131/17) prema kojoj se privremena mjera radi osiguranja novčane tražbine može odrediti ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje tražbine i opasnost da će bez takve mjere protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati. Međutim, u konkretnom slučaju,
tužitelj kao predlagatelj osiguranja jest učinio vjerojatnim postojanje svoje tražbine, a što u konačnici i proizlazi iz činjenice da je tužbeni zahtjev i prihvaćen u pretežitom dijelu; međutim nije učinio vjerojatnim drugu kumulativnu pretpostavku za određivanje iste, odnosno opasnost da će bez takve mjere protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati. Sam navod tužitelja da je ta druga pretpostavka ostvarena činjenicom da tuženik prema nalazu Državnog ureda posluje s gubitkom duže vrijeme, da postoji opasnost od gubitka sudskih sporova i slično; ne bi automatizmom bez konkretnog dokazivanja na tu okolnost (da će protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati) značilo da je i druga pretpostavka ostvarena posebice jer nije provedeno financijsko vještačenje i sam nalaz datira iz 2018. i nije dokaz o sadašnjem financijskom stanju tuženika niti isto pretpostavlja da tuženik sprječava ili znatno otežava naplatu predmetne tražbine, odnosno dokaz njegove protupravnosti. Zaključno, predlagatelj bi morao dokazati do stupnja vjerojatnosti da protivnik osiguranja poduzima radnje kojima bi mogao spriječiti ili znatno otežati naplatu predlagateljeve tražbine ili takva opasnost proizlazi iz njegova ranijeg ponašanja; što ovaj nije učinio niti je na tu okolnost predložio odgovarajuće dokaze iz kojih bi sud izveo takav zaključak. Slijedom iznijetoga, sud prijedlog za izdavanje privremene mjere kao sredstva osiguranja nije cijenio kao osnovan.
22. Odluka o trošku tužitelja kao stranke koja je uspjela u sporu uslijedila je sukladno čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a, tako je tužitelju priznat zatraženi trošak na ime sastava tužbe u iznosu od 19.720,00 kn sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad od (Narodne novine broj: 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015 i 37/2022- dalje Tarifa), sastava obrazloženih podnesaka i to od: 13. siječnja 2020., 30. rujna 2020., 4. siječnja 2021. i 15. veljače 2022. u iznosu od po 19.720,00 kn sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, zastupanja na ročištima: 1. rujna 2020., 31. kolovoza 2021., 17. veljače 2022. i 1. lipnja 2022. u iznosu od po 19.720,00 kn sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, PDV od 25% na priznati iznos sukladno Tbr. 42. tarife u iznosu od 44.370,00 kn, sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od ukupno 7.500,00 kn (5.000,00 kn za tužbu i 2.500,00 kn za presudu), sve sukladno čl. 7. st. 3. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/2018) u vezi Tar. br. 1. st. 1. Tar. br. 2. st. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine br. 53/2019, 92/2021). Ukupno je tužitelju priznat iznos od 229.350,00 kn. Na taj iznos sud je dosudio i zateznu kamatu sukladno čl. 29. ZOO-a od dana presuđenja nadalje.
23. Tužitelju nije priznat trošak na ime sastava podnesaka od 18. svibnja 2020., 7. srpnja 2020., 15. veljače 2021., 3. svibnja 2021., 17. lipnja 2021., u iznosima od po 500,00 kn sa PDV- om jer se ne radi o nužnom trošku u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a već podnescima kojima se požuruje postupanje, kao i sastav obrazloženog podneska od 7. travnja 2021. u iznosu od 19.750,00 kn sa PDV-om jer je sud tužitelju već priznao trošak četiri obrazložena podneska sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife. Ukupno tuženiku na ime razlike od priznatog do zatraženog parničnog troška nije priznat iznos od 30.650,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama.
U Gospiću 10. lipnja 2022.
Sutkinja
Vera Miočić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove odluke dopuštena je žalba.
Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta; stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta dok stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka odluke.
Rok za žalbu je 15 dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke u postupku ovom sudu za županijski sud koji odlučuje po žalbi.
DNA:
-
Tužitelju
po
punomoćniku,
- Tuženiku po punomoćniku
Broj zapisa: eb30d-8212b
Kontrolni broj: 069be-12b6d-7e3f4
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=VERA MIOČIĆ, L=GOSPIĆ, O=OPĆINSKI SUD U GOSPIĆU, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:
https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Gospiću potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.
