REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Posl.br. P-423/2020-21

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, po sucu Željki Štrk-Vozila kao sucu pojedincu u parničnom predmetu po tužbi tužitelja A. R. d.o.o., R., OIB …, zastupan po Z. V., odvjetniku u O. društvu V., J., Š., S., J. & J., protiv tuženika R. H., OIB …, zastupana po Ž. D. O. u R., radi isplate iznosa od 67.427,45 kn spp, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 5. svibnja 2022., u prisutnosti punomoćnice tužitelja A. S., odvjetnice iz R., i punomoćnice tuženika I. P., više savjetnice u ŽDO u Rijeci, dana 10. lipnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženoj R. H., OIB …, isplatiti tužitelju A. R. d.o.o., R., OIB …, iznos od 67.427,45 kn uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu koja teče od 24. veljače 2020. do isplate po stopi propisanoj odredbom članka 29. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, sve u roku od 15 dana."

II. Tužitelj je dužan tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 4.000,00 kn sa zateznom kamatom koja teče od 10. lipnja 2022. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da se prije podnošenja tužbe obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora, u smislu odredbe članka 186.a. ZPP-a. Tuženik da je odbio zahtjev za mirno rješenje spora, dopisom od 21. svibnja 2020. Pasivna legitimacija tuženika da se temelji na odredbi članka 14. Zakona o sustavu državne uprave (NN 150/11, 12/13, 93/16 i 104/16), prema kojoj odredbi štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinice i lokalne područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje R. H., tj. tuženik. U konkretnom slučaju, Zavod da je temeljem odluke ravnatelja, Klasa: 406-01/18- 02/92 Urbr. 341-99-07/6-19-3 od 31. siječnja 2019. raspisao javni natječaj za uzimanje u zakup poslovnog prostora u R., površine od cca 70 m2, koji treba udovoljavati namjeni učionice, održavanja sastanaka i predavanja. Tužitelj da je podnio pravodobnu prijavu na taj natječaj i ravnatelj Zavoda da je dana 19. ožujka 2019. donio odluku o odabiru, na način da je odabrao ponudu upravo ovdje tužitelja kao podnositelja zahtjeva, i to u odnosu na njegov poslovni prostor na adresi R., …, površine 83,80 m2, za mjesečnu zakupninu od 4.965,08 kn bez PDV-a, odnosno 6.206,35 kn s uključenim PDV-om. Tužitelj kao podnositelj zahtjeva da je na prijedlog Zavoda pristao na smanjenje iznosa zakupnine, koja je u ponudi podnositelja zahtjeva iznosila mjesečno 5.607,90 kn bez PDV-a, odnosno 7.009,87 kn s uključenim PDV-om. Nakon donošenja odluke o odabiru, Zavod i tužitelj da su pristupili usuglašavanju odredbi Ugovora o zakupu, tekst Ugovora da je usuglašen dana 16. travnja 2019., te je otpremljen na potpis i suglasnost Ministarstvu. Ugovor o zakupu da do danas nije potpisan, jer Ministarstvo nije izdalo svoju suglasnost za potpisivanje istoga. O odbijanju suglasnosti, tužitelj da je bio obaviješten tek u studenom 2019., unatoč učestalim upitima u razdoblju od ožujka do studenog 2019. godine. Prilikom te komunikacije, tužitelj da je dobio informaciju da je "očitovanje na potpisu", i to dana 17. listopada 2019. Zavod da je dana 11. studenog 2019. donio odluku o stavljanju izvan snage odluke o odabiru, a ta odluka da je dostavljena tužitelju tek dana 21. studenog 2019. Tužitelj da je bio uvjeren da će Ugovor o zakupu biti sklopljen jer da je uvjeravan da će suglasnost biti izdana. Stoga da je u razdoblju od ožujka 2019. pa do danas, čuvao prostor za potrebe Zavoda, odnosno za rad njegovog centra za rad karijera i selekciju. U tom razdoblju da je stoga pretrpio štetu u vidu izgubljene dobiti zbog gubitka zakupnine, i to u novčanom iznosu iz ponude, a ne nacrta Ugovora o zakupu, jer da bi tužitelj ostvario veći iznos zakupnine da je sklopio Ugovor o zakupu s bilo kojim drugim zakupcem. Također da je pretrpio štetu u vidu plaćanja režija i ostalih troškova za taj prostor kroz navedeno razdoblje. Naime, da su državna tijela postupala stručno, profesionalno i u razumnim rokovima, tužitelj da je već u ožujku 2019. mogao biti obaviješten o tome da Ministarstvo neće dati suglasnost za zaključenje Ugovora o zakupu, i mogao je poslovni prostor ponuditi drugim zakupcima. Prema odredbi članka 46. stavak 8. Zakona o upravljanju državnom imovinom, tijela državne uprave i proračunski korisnici kojima Ministarstvo daje nekretnine na uporabu, ne smiju sklopiti ugovor o zakupu s trećim osobama bez suglasnosti Ministarstva, a prema odredbi stavka 9. istog članka, pravni poslovi sklopljeni bez prethodne suglasnosti su ništetni. Tužitelju da se ne može stavljati na teret da nije bio upoznat s tim zakonskim odredbama jer da su suglasnost dužna ishoditi tijela koja raspisuju javni natječaj za sklapanje ugovora o zakupu. Iz dopisa Ministarstva od 11. listopada 2019., upućenog Zavodu, da je razvidno da je Ministarstvo dana 10. lipnja 2019. obavijestilo Zavod kako u Gradu R. i Gradu O. postoje poslovni prostori koji su na upravljanju Ministarstva, stoga da je Zavod raspisao i proveo javni natječaj bez da je prethodno provjerio raspoloživost poslovnih prostora pod upravom Ministarstva, i bez uključivanja Ministarstva u taj postupak. Tužitelj da nema nikakvih dugovanja po osnovi javnih davanja, te da nema dugovanja prema društvu D. n. d.o.o., međutim, čak i da ima, to dugovanje s osnove javnih davanja da ne predstavlja opravdani razlog za odbijanje izdavanja suglasnosti. Stoga da je odbijanje davanja suglasnosti neosnovano. Izgubljena dobit tužitelja da iznosi 7.009,87 kn mjesečno, odnosno za 9 mjeseci 63.088,83 kn, a šteta na ime plaćenih režija i ostalih troškova za predmetni poslovni prostor da iznosi 4.338,62 kn. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže donošenje presude citirane u izreci.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da je zahtjev tužitelja neosnovan i po osnovi, i po visini. Tužitelj da je znao i bio svjestan da će Ugovor o zakupu biti sklopljen tek nakon pribavljanja suglasnosti Ministarstva. U odluci o odabiru od 19. ožujka 2019., u točki II., kao i na kraju te odluke da je jasno napisano da će se prije sklapanja Ugovora o zakupu zatražiti suglasnost Ministarstva, a u smislu odredbe članka 46. stavak 8. Zakona o upravljanju državnom imovinom. Prema odredbi članka 9. Uredbe o postupcima koji prethode sklapanju pravnih poslova raspolaganja nekretninama u vlasništvu R. H. u svrhu dodjele na uporabu nekretnina za potrebe tijela državne uprave ili drugih tijela korisnika državnog proračuna te drugih osoba (NN 95/18), odluka o davanju suglasnosti za zakup nekretnine donosi se ukoliko Ministarstvo državne imovine nema na upravljanju nekretnina za ostvarivanje potreba korisnika. U tom smislu da je Ministarstvo u lipnju 2019. ponudilo Zavodu više raspoloživih prostora na području grada R.. Dana 18 rujna 2019. da je održan sastanak pri Ministarstvu, i na tom sastanku predstavnici Zavoda da su izjavili da su od Ministarstva ponuđeni prostori neadekvatni. Nakon tog sastanka, Ministarstvo da je obaviješteno o postojanju duga tužitelja prema društvu D. n. d.o.o., te da je iz navedenog razloga uskratilo davanje suglasnosti za sklapanje predmetnog ugovora o zakupu, dana 11. listopada 2019. Tuženik ističe da nije točno da je tužitelj postupao u dobroj vjeri, budući se javio na natječaj, znajući da ima dug prema društvu D. n. d.o.o., koje društvo upravlja državnom imovinom, sukladno odredbi članka 4. stavka 2. Zakona o upravljanju državnom imovinom. Naime, tuženik da je vlasnik poslovnog prostora u R. na adresi …, koji je sagrađen 649/1, zk. ul. 12487, k.o. R., i tim prostorom da upravlja društvo D. n. d.o.o. Korisnici tog prostora da su bila društva koja su imala sklopljen ugovor o zakupu upravo s tužiteljem pa da je tužitelj stekao zakupninu davanjem u zakup tog prostora bez osnove, a na teret tuženika. Tužitelj da je znao da daje u zakup prostore koji nisu njegovo vlasništvo već su vlasništvo tuženika, odnosno da je znao da postoji taj dug prema tuženiku u vrijeme kada se javio na predmetni natječaj. Tužitelj da je znao i da sklapanje Ugovora o zakupu podliježe prije citiranim zakonskim odredbama, što iziskuje i vrijeme za provedbu svih potrebnih radnji i za donošenje odgovarajućih odluka. Stoga da nije točno da državna tijela nisu postupala stručno, profesionalno i u razumnim rokovima, a niti da je tužitelj već u ožujku 2019. mogao biti obaviješten o odbijanju davanja suglasnosti. Ugovor o zakupu da je usuglašen tek sredinom travnja 2019., tako da je Ministarstvo taj ugovor moglo zaprimiti samo nakon toga, odnosno tužitelj nije mogao biti obaviješten o uskrati suglasnosti još u ožujku 2019. Ministarstvo da se aktivno uključilo u traženje adekvatnog rješenja za potrebe Zavoda, a svoju odluku da je donijelo sukladno odredbi članka 46. Zakona o upravljanju državnom imovinom i članka 9. Uredbe o postupcima koji prethode sklapanju pravnih poslova raspolaganja nekretninama u vlasništvu RH… U srpnju 2019. da je došlo i do promjene ministra Ministarstva, što je pridonijelo tome da se odluka donese tek u listopadu 2019. Tuženik je osporio i visinu tužbenog zahtjeva, jer da tužitelj nije dokazao da bi ostvario zakupninu u većem iznosu od one navedene u predloženom ugovoru o zakupu. U takvom slučaju da bi tužitelj sigurno povukao svoju prijavu. Što se tiče režija i troškova, člankom 10. Uredbe… da je određeno da je vlasnik nekretnine koja se uzima u zakup, dužan snositi troškove pričuve i investicijskog održavanja nekretnine, a to da je navedeno i u članku 3. Prijedloga Ugovora o zakupu, koji prijedlog je usuglašen između tužitelja i Zavoda. Tužitelj da nije niti dokazao da je platio režije i druge troškove, i to upravo za taj poslovni prostor, te da navedeno nije dokaz izgubljene dobiti po osnovi izgubljene zakupnine. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

3. Tužitelj u podnesku od 13. siječnja 2021. ističe da ga je Zavod stalno pozivao na strpljenje do odobrenja Ministarstva, pa da je zaključenje predmetnog pravnog posla držao sigurnim, a odobrenje Ministarstva smatrao pukom formalnošću. Glede navodnog dugovanja prema društvu D. n. d.o.o., tužitelj ističe da mu u svezi tog navodnog duga nije predočen niti jedan dokaz. Tužitelj da je Ministarstvu ukazao da se nalazi u zakupodavnom odnosu s društvom D. n. d.o.o., ali da nema duga po toj osnovi, te je zatražio očitovanje o uskrati suglasnosti. Ministarstvo da nije odgovorilo na njegov zahtjev. Neovisno o tome, tuženik da je postupio na štetu tužitelja, jer su njegova tijela postupala nestručno, te na taj način je ostao uskraćen za zakupninu koju je mogao ostvariti da je Ugovor zaključio sa drugim zakupcem. Glede navoda da je Ministarstvo sukladno svojoj obvezi nudilo Zavodu drugi prostor, tužitelj ističe da niti navedeno ne opravdava donošenje odluke o stavljanju izvan snage odluke o odabiru. Naime, Ministarstvo da je dana 10. lipnja 2019. Zavodu uputilo dopis kojim mu ukazuje da postoje drugi poslovni prostori pod upravom Ministarstva. Stoga da je odluka zbog tog razloga mogla biti stavljena izvan snage još u lipnju 2019. godine. Promjena osobe ministra, također da ne može opravdati postupanje tuženika. Pored navedenog, tj. pored odugovlačenja s odlučivanjem o suglasnosti Ministarstva, uskrata suglasnosti da je neosnovana, te da ukazuje na propuste i nestručnost državnih tijela. U svakom slučaju, zapreke za zaključenje Ugovora o zakupu da su trebale biti utvrđene i otklonjene u razumnom roku, a ne nakon više od pola godine nakon odabira tužiteljeve ponude, unutar kojeg roka da je tužitelju ukazivano kako će Ugovor gotovo sigurno biti zaključen.

4. Tužitelj u podnesku od 15. prosinca 2021. ističe da je nekretnina kč.br. 649/1 k.o. R. - etaža 1, u vlasništvu tužitelja, a ne tuženika.

5. Na pripremnom ročištu dana 15. prosinca 2021. tužitelj je dodao, u odnosu na razloge za uskratu suglasnosti od strane Ministarstva, da nije točno da je tužitelj imao dug prema društvu D. n. d.o.o. Tužitelj da je, naime, vlasnik nekretnine, u odnosu na koju je postojao navodni dug tužitelja prema društvu D. n. d.o.o. Navedeno da je razvidno iz vlasničkog lista, kao i uvjerenja CERP-a od 23. listopada 2020., iz kojeg da je razvidno da je nekretnina bila unesena u temeljni kapital u postupku pretvorbe pravnog prednika tužitelja. Navodna dugovanja da su bila predmet u drugom sudskom postupku, međutim, u tom postupku da je zaključena sudska nagodba kojom je potvrđeno da je tužitelj vlasnik nekretnine na adresi …. Ta nagodba da je sklopljena nakon što je Ministarstvo odbilo dati suglasnost na predmetni zakup, i nakon što je donesena Odluka o stavljanju izvan snage Odluke o odabiru. U toj Odluci da nisu bili navedeni posebni uvjeti za izdavanje suglasnosti. Tuženik je uzvratio da je relevantno da je tuženiku bilo poznato da je uvjet sklapanja Ugovora prethodna suglasnost Ministarstva. Učinio je nespornim da je nagodba na koju se poziva tužitelj sklopljena nakon uskrate suglasnosti na sklapanje ugovora, pa da to znači da je dug tužitelja u vrijeme uskrate suglasnosti postojao. Pored navedenog, tuženik je istakao da tužitelj nije dostavio dokaze o plaćanju računa za troškove, a niti o izgubljenoj dobiti po osnovi zakupa, odnosno eventualne ranije ugovore za isti prostor. Tužitelj je istakao da je relevantno da razlog zbog kojeg suglasnost nije dana, nije bio osnovan. Što se tiče tog razloga za uskratu suglasnosti, dodao je da vrijeme sklapanja nagodbe nije bitno, već da je bitna činjenica da je tužitelj imovinu stekao još 1990. godine, kada je ista unesena u temeljni kapital u postupku pretvorbe.

6. Na ročištu za glavnu raspravu dana 5. svibnja 2022. stranke su ustrajale kod dotadašnjih navoda.

7. Sud je proveo dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu, dok je odbio dokazni prijedlog tužitelja za saslušanje svjedoka M. D. i zastupnika po zakonu tužitelja D. R., kao i za financijsko-knjigovodstveno vještačenje i za pribavu podataka o visini zakupnine od Grada R..

8. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

9. Nije sporno da se tužitelj prije pokretanja spora obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora, i to dana 24. veljače 2020., i nije sporno da je zahtjev odbijen dopisom tuženika od 21. svibnja 2020., a isto je razvidno iz tog dopisa (list 13 spisa). Stoga je tužba dopuštena u smislu odredbe članka 186.a. stavak 1. i 5. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, NN 91/92, NN 112/99, NN 117/03, NN 88/05, NN 2/07, NN 84/08, NN 123/08, NN 57/11, NN 25/13 i NN 70/19), dalje ZPP.

10. Nije sporno da je Zavod dana 19. ožujka 2019. donio Odluku o odabiru, Klasa 406-01/19-02/11, Ur.br. 341-99-07/6-19-6, kojom je u postupku javnog natječaja za uzimanje u zakup poslovnog prostora u R. za potrebe Centra, Područne službe u R., odabrana ponuda ovdje tužitelja kao ponuditelja, za zakup poslovnog prostora u R. na adresi …, na određeno vrijeme od 3 godine, a isto je razvidno iz te odluke (list 14 i 15 spisa).

11. Nije sporno niti da se u točki II. predmetne odluke navodi da će Zavod sklopiti ugovor s tužiteljem kao odabranim ponuditeljem, prema uvjetima javnog natječaja i ponude, nakon dobivene suglasnosti Ministarstva, sukladno odredbi članka 46. stavak 8. Zakona o upravljanju državnom imovinom (NN 52/18), a isto je razvidno iz sadržaja Odluke o odabiru.

12. Nije sporno niti da je Ministarstvo uskratilo suglasnost na sklapanje predmetnog Ugovora o zakupu, očitovanjem od 11. listopada 2019. Klasa 372- 01/18-02/212, Ur.br. 536-03-01-02/05-19-13, a isto je razvidno iz tog očitovanja (list 36-38 spisa).

13. Nije sporno da je Zavod, pozivom na navedenu uskratu suglasnosti Ministarstva dana 11. studenog 2019., donijelo Odluku o stavljanju izvan snage Odluke o odabiru od 19. ožujka 2019. (list 33 spisa), te da je o tome izvijestilo tužitelja, dopisom od 19. studenog 2019. (list 32 spisa), odnosno nije sporno da Ugovor o zakupu između tužitelja kao zakupodavca, i Zavoda kao zakupnika, nije sklopljen.

14. Sporno je da li tužitelj ima pravo na naknadu štete u vidu izmakle koristi uslijed neizdavanja poslovnog prostora koji je bio predmet javnog natječaja i Odluke Zavoda o odabiru tužitelja kao ponuđača, za razdoblje od 19. ožujka 2019., kao dana donošenja Odluke o odabiru ponude tužitelja, pa do 19. studenog 2019., kada je tužitelj obaviješten o uskrati prethodne suglasnosti Ministarstva na sklapanje Ugovora o zakupu.

15. S tim u svezi, sporno je da li je tužitelju uopće nastala šteta u vidu izmakle koristi, odnosno da li je postojala realna mogućnost ostvarenja koristi od navedenog poslovnog prostora u spornom razdoblju, kao i da li mu je nastala šteta u vidu plaćanja režijskih troškova za taj prostor u istom razdoblju.

16. Sporno je i postojanje protupravne štetne radnje na strani tuženika odnosno državnih tijela, kao i odgovornost tuženika, odnosno držanih tijela za štetu.

17. Sporno je i da li je suglasnost od strane Ministarstva uskraćena iz neosnovanog razloga.

18. Sporna je i visina štete nastale tužitelju.

19. Prema odredbi članka 14. Zakona o sustavu državne uprave (NN 150/11, 12/13, 93/16 i 104/16), štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinice i lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska, tj. tuženik. Odgovornost tuženika temeljem ove zakonske odredbe je objektivna, a prema stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci U-III-2314/2006 od 21. veljače 2007.

20. Prema odredbi članka 1045. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, NN 41/08 i NN 78/15 i NN 29/18), dalje ZOO, tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Prema odredbi stavka 2. istog članka, predmnijeva se obična nepažnja. Prema odredbi stavka 3. istog članka, za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivnju. Prema odredbi stavka 4. istog članka, za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

21. Prema odredbi članka 1046. istog Zakona, šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist), i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

22. U smislu odredbe članka 1045. stavka 1. ZOO-a, opće pretpostavke odgovornosti za štetu jesu subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu (oštećenik i štetnik, odnosno odgovorna osoba), štetna radnja štetnika, šteta, uzročna veza između štetne radnje i štete, i protupravnost štetne radnje. Te pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene.

23. Prema odredbi članka 1089. stavak 1. ZOO-a, oštećenik ima pravo, kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi. Prema odredbi stavka 3. istog članka, pri ocjeni visine izmakle koristi, uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

24. U konkretnom slučaju, tužitelj je, dakle, bio dužan dokazati nezakonit ili nepravilan rad tijela državne uprave, konkretno Zavoda i Ministarstva, štetu na njegovoj strani i uzročnu vezu između nezakonitog i nepravilnog rada tih tijela, odnosno njihove protupravne štetne radnje i štete na strani tužitelja.

25. Tužitelj tvrdi da je Zavod na njegove upite odgovarao da je izdavanje suglasnosti od strane Ministarstva u tijeku, te ga je pozivao na strpljenje, u cijelom spornom razdoblju za koje tužitelj potražuje izmaklu korist. U navedenom postupanju sud ne nalazi nepravilan rad službi Zavoda, jer je doista u tom razdoblju postupak izdavanja suglasnosti bio u tijeku. Naime, Zavod je Ministarstvu dostavio prijedlog ugovora o zakupu koji je prethodno usuglašavan između tužitelja i Zavoda, dana 17. travnja 2019., a što proizlazi iz e-mail poruke Zavoda, upućene tužitelju dana 16. travnja 2019. (list 21 spisa), što znači da je doista od tada nadalje predmet bio na rješavanju u Ministarstvu. To što je tužitelj zaključenje Ugovora o zakupu držao sigurnim, a odobrenje Ministarstva smatrao pukom formalnošću, ne znači da je državno tijelo navelo tužitelja na takvo razmišljanje, niti tužitelj ukazuje i dokazuje konkretnu radnju nekog državnog tijela u tom smislu.

26. Što se tiče postupanja Ministarstva, iz odredbi Zakona o upravljanju državnom imovinom, konkretno iz odredbe članka 46. tog Zakona, ne proizlazi da je Zakonom propisan rok za davanje odnosno uskratu suglasnosti, a koji rok bi se odnosio na potencijalne zakupodavce – treće osobe, već je propisan rok od 60 dana za donošenje odluke o zahtjevu državnog tijela, računajući od dana zaprimanja zahtjeva (stavak 7. tog članka). Ne proizlazi, međutim, da se radi o prekluzivnom roku. Navedeni rok, može se smatrati razumnim rokom za donošenje odluke, a u konkretnom slučaju, Ministarstvo je predmet zaprimilo u drugoj polovici travnja 2019., dok je svoje očitovanje donijelo dana 11. listopada 2019., dakle, u roku nešto kraćem od 6 mjeseci. Tužitelj je, međutim, bio dužan dokazati da je do odlučivanja u tom roku došlo uslijed nezakonitog ili nepravilnog rada djelatnika Ministarstva državne imovine, u kom smislu tužitelj nije iznio niti činjenice, niti dokaze. Samo prekoračenje instruktivnog roka ne može se smatrati protupravnim štetnom radnjom, odnosno nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave.

27. Glede pozivanja tužitelja na neosnovanu uskratu suglasnosti, zbog nepostojanja njegovog dugovanja prema društvu D. n. d.o.o. u vrijeme donošenja Odluke o odabiru, kao i u vrijeme donošenja Odluke o uskrati suglasnosti od strane Ministarstva, ističe se da je činjenicu postojanja duga doista trebao dokazati tuženik, što nije učinio, a ukoliko je točno da se radi o dugu po osnovi zakupnine za nekretninu označenu kao kč.br. 649/1, upisanu u zk.ul. 12487 k.o. R. (list 170 spisa), proizlazi da taj dug nije mogao postojati, budući je nekretnina vlasništvo tužitelja, i to još od postupka pretvorbe nad pravnim prednikom tužitelja, a što je razvidno iz Uvjerenja CERP-a od 23. listopada 2020. (list 175 spisa). Međutim, zakonom nisu propisani razlozi uskrate suglasnosti, izuzev u slučaju propisanom odredbom članka 9. stavak 5. Uredbe o postupcima koji prethode sklapanju pravnih poslova raspolaganja nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske u svrhu dodjele na uporabu nekretnina za potrebe tijela državne uprave ili drugih tijela korisnika državnog proračuna te drugih osoba (NN 95/18), dalje Uredba, prema kojoj će Ministarstvo uskratiti davanje suglasnosti na zahtjev, ako korisnik predlaže suglasnost na ugovor o podzakupu. Pored navedenog, tužitelj niti ne tvrdi da je navedenu odluku eventualno pobijao u upravnom postupku. Stoga po ocjeni ovog suda, eventualna neosnovanost razloga koji je naveden kao razlog za uskratu suglasnosti, ne predstavlja štetnu radnju državnog tijela, konkretno Ministarstva državne imovine.

28. Neovisno o navedenom, tužitelj zahtijeva izmaklu korist za razdoblje do uskrate suglasnosti, a ne nakon toga, pa činjenica uskrate suglasnosti na sklapanju Ugovora o zakupu nije relevantna u ovoj pravnoj stvari.

29. Kako sve prije citirane pretpostavke odgovornosti za štetu moraju biti kumulativno ispunjene, a u konkretnom slučaju ne proizlazi da je ostvarena pretpostavka u vidu protupravne štetne radnje državnih tijela za koje tuženik odgovara, slijedi da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan u cijelosti. Pri tome se ističe da je sud odbio dokazni prijedlog tužitelja koji se odnosi na ovu pretpostavku odgovornosti za štetu, i to saslušanje zastupnika po zakonu tužitelja D. R., i svjedoka – zaposlenika tužitelja M. D., s obzirom da su isti predloženi na okolnost odnosno činjenice koje ne ukazuju na nepravilan i nezakonit rad tijela državne uprave, kako je prije obrazloženo, odnosno usmjereni su na dokazivanje činjenice da je tužitelj smatrao suglasnost Ministarstva pukom formalnošću iz razloga jer ga je Zavod pozivao na "strpljenje do odobrenja Ministarstva". Te činjenice su zapravo nesporne, a uz to proizlaze iz dostavljene e mail prepiske (list 16 do 27 spisa).

30. Podredno se ističe da, sve kad bi se protek roka od 6 mjeseci za donošenje (negativne) odluke o suglasnosti na sklapanje Ugovora o zakupu od strane Ministarstva i uzeo kao protupravna štetna radnja, odnosno propust tog državnog tijela, tada nedostaje uzročna veza između tog propusta i štete na strani tužitelja. Naime, tužitelj je nesporno autonomno odlučio ne izdavati svoj poslovni prostor u zakup za vrijeme do ishođenja prethodne suglasnosti Ministarstva, i sklapanja Ugovora u zakupu, (koja činjenica u trenutku donošenja Odluke o odabiru nije bila izvjesna). Naime, ne postoji takva zakonska obveza odabranog ponuditelja, u svezi natječaja za uzimanje u zakup poslovnih prostora od strane trećih osoba, niti je tužitelju takva obveza nametnuta od strane državnih tijela uvjetima natječaja. To znači da tužitelj nije bio spriječen od strane državnih tijela u korištenju svog poslovnog prostora na bilo koji način, pa tako niti davanjem u zakup.

31. Glede same štete u vidu izmakle koristi, prema prije citiranoj odredbi članka 1089. stavak 3. ZOO-a, pri ocjeni visine izmakle koristi, pa dakle, i postojanje štete u vidu izmakle koristi, uzima se dobitak koji se mogao očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema konkretnim posebnim okolnostima, čiji nastup je spriječen štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Tužitelj međutim, nije dokazao da je inače davao u zakup predmetni poslovni prostor, te da je imao tu mogućnost i u spornom razdoblju, odnosno da bi po redovnom tijeku stvari ostvarivao dobit od najma tog prostora. Stoga se sud nije upuštao niti u utvrđivanje visine izmakle koristi, odnosno tržišne cijene zakupnine za taj prostor, te je odbio dokazne prijedloge tužitelja u tom smislu, i to prijedlog za pribavu podatka o visini zakupnine u gradu R. te financijsko knjigovodstveno vještačenje, cijeneći te dokaze suvišnim, s obzirom na nepostojanje osnove za takav zahtjev. Glede režijskih troškova, za koje tužitelj tvrdi da ih je mogao prebaciti na zakupnika, pored naprijed navedenog , ističe se i da se radi se o troškovima koje je prouzročio sam tužitelj korištenjem tog prostora (računi za vodu, struju – list 67-151 spisa), a ne o šteti koja mu je nastala uslijed neiznajmljivanja prostora. Glede fiksnih troškova, koji se plaćaju neovisno o potrošnji (pričuva, amortizacija – dokumentacija na listu 34 i 35, 152-161, 163-165 spisa), prema odredbi članka 10. stavka 1. Uredbe, odredbama Ugovora o zakupu nekretnine za potrebe tijela iz članka 7. te Uredbe (konkretno Ugovora o zakupu koji je bio predmet Odluke o odabiru), obvezno se utvrđuje da je vlasnik nekretnine koja se uzima u zakup, dužan snositi troškove pričuve i investicijskog održavanja nekretnine. To dalje znači da sve da je Ugovor o zakupu bio sklopljen, tužitelj ove troškove ne bi mogao prebaciti na državno tijelo kao zakupnika, a tužitelj ne tvrdi niti dokazuje kome i pod kojim uvjetima je imao mogućnost dati poslovni prostor u zakup, odnosno ne dokazuje da bi sve te troškove imao mogućnost prebaciti na potencijalnog zakupnika.

32. I na kraju, tužitelj naknadu potražuje za razdoblje od donošenja odluke o odabiru, a ne od proteka roka od 60 dana od zaprimanja predmeta za davanje suglasnosti od strane Ministarstva državne imovine, na što ni u kojem slučaju nema pravo.

33. Slijedom navedenog, kako nisu ispunjene sve prije citirane pretpostavke odgovornosti tuženika za štetu, koje moraju biti kumulativno ispunjene, valjalo je tužbeni zahtjev tužitelja odbiti u cijelosti i presuditi kao u točki I. izreke presude.

34. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a. Tuženiku je priznat trošak zastupanja po odvjetniku prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, NN 103/14, NN 118/14 i NN 107/15), dalje OT, i to: sastav odgovora na tužbu 100 bodova (Tbr.8.1.OT), pristup na pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu dana 15. prosinca 2021. i ročišta za glavnu raspravu dana 9. veljače 2022. i 5. svibnja 2022. po 100 bodova (Tbr.9.1.OT), odnosno ukupno 4.000,00 kn.

U Rijeci, 10. lipnja 2022.

Sudac

Željka Štrk-Vozila, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste u smislu odredbe (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a). Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu (čl. 348. st. 1. i čl. 500.t. 2. ZPP-a).