REPUBLIKA HRVATSKA
Poslovni broj: Usž-2667/21-2
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marine Kosović Marković, predsjednice vijeća, mr.sc. Inge Vezmar Barlek i Eveline Čolović Tomić, članica vijeća, te sudske savjetnice Dijane Filipčić, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice E. P. ud. M., nepoznatog prebivališta, koju zastupa privremena zastupnica N. G. iz R., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Z., uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Puli, P., radi utvrđivanja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-1529/2019-15 od 1. travnja 2021., na sjednici vijeća održanoj 10. lipnja 2022.
p r e s u d i o j e
Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-1529/2019-15 od 1. travnja 2021.
Obrazloženje
1. Osporavanom presudom Upravnog suda u Rijeci odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-942-02/16-01/4, URBROJ: 514-05-02-01- 02/15-19-02 od 3. rujna 2019. i rješenja Ureda državne uprave u I. županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, Ispostave R. KLASA: UP/I-942-03/14-01/9, URBROJ: 2163-12-02/7-16-10 F-2167 od 8. veljače 2016., ispravljenog rješenjem istog javnopravnog tijela, KLASA: UP/I-942-03/14-01/9, URBROJ: 2163-12-02/7-16-13 od 16. veljače 2016.
2. Predmetnim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja prvostupanjskog javnopravnog tijela od 8. veljače 2016., ispravljenog rješenjem od 16. veljače 2016. (točka 1. izreke) te je odbijen prijedlog tužiteljice za oglašivanje ništavim navedenog rješenja prvostupanjskog javnopravnog tijela (točka 2. izreke).
3. Rješenjem prvostupanjskog javnopravnog tijela utvrđeno je da su s danom 28. travnja 1948. nacionalizirane i prenesene u društveno vlasništvo k.č.br. 258/1 i k.č.br. 258/2, upisane u z.k.ul. 1507 k.o. R. te k.č.br. 253, upisana u z.k.ul. 9606 k.o. R., vlasništvo P. E. ud. M., Italija, T., sve u 1/2 dijela (u ovom postupku zastupana po privremenoj zastupnici N. G., mag. iur. iz R., …), kao sljednice M. P., pok. G. (točka 1. izreke). Predmetnim rješenjem utvrđeno je i da su nekretnine navedene u točki 1. izreke vlasništvo Republike Hrvatske (točka 2. izreke) te je naložena provedba rješenja zemljišno-knjižnom odjelu Općinskog suda u Rovinju nakon njegove pravomoćnosti na način da se na nekretninama navedenima u točki 1. izreke izvrši brisanje vlasništva P. E. ud. M., Italija, T., uz istovremenu uknjižbu prava vlasništva Republike Hrvatske te da se izvrši brisanje zabilježbe vođenja upravnog postupka provedene pod Z-1480/14 i brisanje zabrane otuđenja i mijenjanja vlasničkog statusa (točka 3. izreke). Rješenjem o ispravku od 16. veljače 2016. određeno je da u rješenju prvostupanjskog javnopravnog tijela od 8. veljače 2016. u točki 1. izreke rješenja, u 3. retku, umjesto „z.k.ul. 1507“ treba stajati „z.k.ul. 5107“ te u uvodnom dijelu rješenja umjesto riječi „prijedlogu Grada R.-R.“ treba stajati „službenoj dužnosti“.
4. Prvostupanjski upravni sud ocijenio je zakonitim rješenje tuženika radi čega je presudio na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 29/17., dalje: ZUS).
5. Protiv osporavane presude žalbu je podnijela tužiteljica u kojoj početno iznosi detaljan tijek upravnog spora, ponavlja sadržaj tužbe te obrazloženje osporavane presude u odnosu na koju navodi kako je ista nezakonita i protivna Ustavu te pravnom poretku Republike Hrvatske, dok obrazloženje pobijane presude smatra nepotpunim, netočnim i nejasnim.
5.1. U žalbi u bitnom navodi kako je Zakon o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća („Službeni list FNRJ“, broj: 98/46.) stupio na snagu 5. prosinca 1946., a Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća („Službeni list FNRJ“, broj: 35/48.) stupio je na snagu 28. travnja 1948. Kako je članak 18. na koji se tuženik poziva propisan osnovnim Zakonom o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća, a ne njegovim izmjenama, smatra nezakonitom primjenu materijalnog propisa budući da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti izmjene navedenog zakona, a ne osnovni zakon.
5.2. Nadalje navodi kako navedeni zakon nije na snazi u Republici Hrvatskoj i suprotan je Ustavu Republike Hrvatske te nije sastavni dio pravnog poretka Republike Hrvatske, o čemu se prvostupanjski sud nije očitovao. U zemljišnim knjigama nije upisano oduzimanje prava vlasništva iz čega proizlazi kako su predmetne nekretnine i dalje vlasništvo tužiteljice. Naime, u konkretnom je slučaju rješenje o oduzimanju doneseno nakon više od 66 godina od stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća i koji nije na snazi u Republici Hrvatskoj, a suprotno cilju Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj: 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 34/01., 65/01., 118/01., 80/02. i 81/02., dalje: Zakon o naknadi) koji ukazuje na nepravičnost nacionalizacije imovine. Dakle, tužiteljica je i dalje upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnica pa s obzirom na načelo povjerenja u zemljišne knjige nije mogla znati da je vlasništvo prestalo radi čega nije (u roku) podnijela zahtjev za povrat što dovodi do dvostruke nepravde.
5.3. Citira članak 7.a Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća te navodi da nadležnost javnopravnih tijela koja su donijela pobijana rješenja nije propisana navedenim zakonom. Ukazuje i na nepravilnosti rješenja prvostupanjskog javnopravnog tijela navodeći kako je rješenje doneseno od strane Ureda državne uprave u I. županiji, umjesto upravnog tijela I. županije, što je dakle protivno navedenim odredbama o nadležnosti Zakona o poljoprivrednom zemljištu, i to bez naznake da se radi o Službi za imovinsko-pravne poslove, Ispostavi R..
5.4. Poziva se i na članke 3. i 4. Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“, broj: 34/91.) iz kojih proizlazi da na poljoprivrednom zemljištu u društvenom vlasništvu na teritoriju Republike Hrvatske nositelj vlasničkih prava postaje Republika Hrvatska, odnosno da poljoprivredno zemljište koje je ranijim vlasnicima oduzeto nakon 15. svibnja 1945. ostaje u vlasništvu Republike Hrvatske do donošenja propisa o denacionalizaciji i vraćanju poljoprivrednog zemljišta prijašnjim vlasnicima pri čemu poslove u svezi s provođenjem Zakona o poljoprivrednom zemljištu na području županije i Grada Zagreba obavlja nadležno upravno tijelo za poslove poljoprivrede županije i Grada Zagreba i nadležno upravno tijelo za imovinsko- pravne poslove.
5.5. Tvrdi kako okolnost što niti u jednom od ranijih postupaka nije bilo sporno ovlaštenje nadležnih ureda državne uprave na postupanje u konkretnim predmetima nacionalizacije ne oslobađa prvostupanjski sud od primjene članka 31. ZUS-a prema kojem na razloge ništavosti pojedinačne odluke sud pazi po službenoj dužnosti pri tome vodeći računa da razmatra samo razloge zbog kojih se akt osporava.
5.6. Nadalje navodi kako nije uvažena činjenica da se knjiga državljana u R., kao i u cijeloj Istri, počela voditi 10. travnja 1961. zbog čega osporava dopis Ministarstva unutarnjih poslova od 8. studenoga 2011. glede raspolaganja evidencijom od 1946. godine u odnosu na R. i I. Osporava i podatak o izjavi L. S. rođene P. da je njen brat M. P. iselio 1930. godine s pripojenog područja u Francusku jer se zapisnik o navedenoj izjavi ne nalazi u spisu predmeta. Neosnovanim smatra zaključak prvostupanjskog suda da je M. P. 28. travnja 1948. bio talijanski državljanin jer iz osobnog lista ne proizlazi da je brisan iz registra prebivališta obzirom da u rubrici 'isključen iz registra' nije upisan nikakav podatak, a u rubrici 'bilješke' upisano je samo Francuska. Navedeno ukazuje da je brat tužiteljice, M. P.,, u vrijeme stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća bio jugoslavenski, ujedno hrvatski, državljanin i to od 15. rujna 1947. na temelju Zakona o državljanstvu osoba na području pripojenom Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji po Ugovoru o miru s Italijom („Službeni list FNRJ“, broj: 104/47.) jer je kao talijanski državljanin 10. lipnja 1940. imao prebivalište u R. Da bi se moglo govoriti o prijelazu predmetnih nekretnina u društveno vlasništvo na temelju Sporazuma s Italijom od 18. prosinca 1954. bilo je važno utvrditi radi li se o optantskoj imovini koja je na dan 15. rujna 1947. bila u vlasništvu optanata. Navod da M. P. nije stekao državljanstvo FNRJ je bespredmetno jer ga je stekao 15. rujna 1947. na temelju naprijed navedenog zakona ispunjenjem zakonskih uvjeta za stjecanje jugoslavensko-hrvatskog državljanstva.
5.7. Osporava i navod prvostupanjskog suda da su se Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća nacionalizirale sve nekretnine stranih državljana jer su člankom 3. navedenog zakona određene nekretnine izuzete od nacionalizacije, pod koju odredbu potpada i konkretan slučaj budući da je brat tužiteljice bio poljoprivrednik. Suprotno Zakonu o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća navodi se kao pojam društveno vlasništvo umjesto državnog vlasništva.
5.8. Osporava i obrazloženje prvostupanjskog suda u kojem je navedeno da se u konkretnom slučaju radi o deklaratornom rješenju. Naime, smatra da se radi o konstitutivnoj odluci jer se njome provodi Zakon o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća i oduzimaju se nekretnine iz vlasništva tužiteljice (uz napomenu kako tužiteljica iste niti nije imala u vlasništvu na dan 28. travnja 1948.). Smatra kako se prvostupanjski sud nije mogao pozvati na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-777/2005 od 17. svibnja 2006. glede mogućnosti utvrđenja nacionalizacije nekretnina nakon donošenja Ustava Republike Hrvatske, koju dijelom citira, jer su sudbena i upravna tijela obvezna poštivati pravna stajališta Ustavnog suda Republike Hrvatske samo u onom predmetu u kojem je donesena konkretna odluka, a koja se odnosi na onaj predmet koji je tom odlukom riješen. Pritom navodi i da je navedena odluka donesena na temelju Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“, broj: 52/58.). Osporava i stav prvostupanjskog suda da dosadašnji vlasnici od datuma stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća nisu mogli vršiti vlasnička ovlaštenja te su rješenja donesena na temelju tog zakona imala deklaratoran karakter radi čega okolnost što rješenje nije doneseno i provedeno u zemljišnim knjigama nema utjecaj na činjenicu da je određena nekretnina nacionalizirana. Naime, u konkretnom slučaju vlasnici su mogli raspolagati predmetnim nekretninama, i raspolagali su, što proizlazi iz činjenice da je tužiteljica naslijedila predmetne nekretnine od svog brata, M. P. Osporava i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj: U-III- 23707/2009 od 30. lipnja 2011., koju također dijelom citira, jer Republika Hrvatska kao samostalna, suverena i neovisna država u svoj pravni poredak nije preuzela Zakon o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća radi čega se ne može smatrati valjanim postupanje u pojedinačnim predmetima nakon prestanka važenja predmetnog zakona. Neosnovanim smatra i navod da je nacionalizacija nekretnina pravomoćno završena prije stupanja na snagu Ustava Republike Hrvatske jer se pojam pravomoćnosti odnosi na pojedinačne odluke (članak 13. Zakona o općem upravnom postupku, Narodne novine, broj: 47/09. i članak 63. ZUS-a). Zakoni imaju pravnu snagu ili je nemaju, primjenjuju se ako nisu suprotni Ustavu i važećem pravnom poretku Republike Hrvatske.
5.9. Poziva se na članke 1., 4., 15., 40., 50., 96., 98. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09., dalje: ZUP), a smatra neosnovanim i nalog zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Rovinju jer je u smislu članka 2. Zakona o područjima i sjedištima sudova nadležan Općinski sud u Puli.
5.10. Slijedom iznesenog, predlaže Sudu poništiti pobijanu presudu i rješenja javnopravnih tijela.
6. Tuženik se u odgovoru na žalbu poziva na razloge iznijete u obrazloženju rješenja koje je bilo predmetom ocjene zakonitosti u upravnom sporu te predlaže žalbu odbiti.
7. Zainteresirana osoba, iako pozvana sukladno odredbi članka 71. stavka 3.
ZUS-a, nije dostavila odgovor na žalbu.
8. Žalba nije osnovana.
9. Ispitujući osporavanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi u smislu članka 73. stavka 1. ZUS-a, koju stranke protiv presude upravnog suda mogu podnijeti zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 66. stavak 1. ZUS-a), ovaj Sud nalazi da se pobijana odluka prvostupanjskog suda, uz obrazloženje kakvo je njome dano, ne može ocijeniti nezakonitom.
10. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud je iznio detaljnu i jasnu analizu razloga kojima se rukovodio, koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj Sud jer su utemeljeni na pravilnoj ocjeni dokaza provedenih u postupku te na pravilnom tumačenju materijalnopravnih odredbi relevantnih za donošenje zakonite odluke u ovoj upravnoj stvari.
11. Naime, u ovom upravnom sporu ocjenjuje se zakonitost rješenja tuženika kojim je potvrđeno rješenje prvostupanjskog javnopravnog tijela kojim je, u bitnom, utvrđeno oduzimanje naprijed opisanih nekretnina na temelju Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća („Službeni list FNRJ“, broj: 98/46. i 35/48.).
12. Tužiteljica osporava odluke prvostupanjskog suda i javnopravnih tijela prvenstveno smatrajući kako je primijenjen zakon koji nije važeći budući da nije preuzet u pravni poredak Republike Hrvatske, a okolnost što se predmetnim rješenjem provodi zakon upućuje na konstitutivni karakter predmetnog rješenja o utvrđenju nacionalizacije nekretnina.
13. Međutim, Sud suprotno tvrdnjama tužiteljice nalazi kako se u konkretnom slučaju ne radi o primjeni nevažećeg propisa. Naime, prvostupanjski sud je pravilno, pozivajući se na mnogobrojne odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske (koje su u smislu članka 31. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Narodne novine, broj: 99/99., 29/02. i 49/02., obvezatne i dužne su ih poštovati sve fizičke i pravne osobe), u obrazloženju osporavane presude naveo kako se u konkretnom slučaju radi o utvrđenju činjenice koja je nastala danom stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća (28. travnja 1948.). Prema tome, u konkretnom se slučaju nedvojbeno radi o deklaratornom rješenju prvostupanjskog javnopravnog tijela koje su tuženik u upravnom postupku koji je prethodio i prvostupanjski sud u upravnom sporu zakonito potvrdili.
14. Nadalje, ovaj Sud nalazi kako je prvostupanjski sud zakonito prihvatio u upravnom postupku utvrđeno činjenično stanje, prema kojem su predmetne nekretnine oduzete talijanskom državljaninu bez statusa optanta, pravnom predniku tužiteljice, pok. M. P., na temelju odredbe članka 7.a stavka 1. Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća (odnosno članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća) kojim je propisano da se danom stupanja na snagu navedenog zakona (28. travnja 1948.) nacionaliziraju i prelaze u državno vlasništvo sve nekretnine koje su vlasništvo stranih državljana, stranih ustanova ili stranih privatnih ili javnopravnih osoba.
15. Navedeno činjenično stanje i po stavu ovog Suda proizlazi iz dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta, i to rješenja o nasljeđivanju od 31. kolovoza 1957. iza oca M. P., pok. G. P., dopisa Ministarstva unutarnjih poslova od 8. prosinca 2011., dopisa Ureda državne uprave u I. županiji, Matičnog ureda R. od 1. prosinca 2015., osobnog lista M. P. pribavljenog iz Državnog arhiva P. i rješenja o nasljeđivanju iza pok. M. P. od 21. studenoga 1974., a koje činjenično stanje tužiteljica svojim tvrdnjama koje je iznijela tijekom postupka nije dovela u sumnju.
16. Pritom valja reći kako tužiteljica nije dokazala da bi se u konkretnom slučaju radilo o jednom od slučajeva izuzimanja od nacionalizacije u smislu članka 7.a stavka 2. Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća, osobito kraj činjenice da iz rješenja o nasljeđivanju iza pok. M. P. od 21. studenoga 1974. proizlazi da je M. P. bio radnik i preminuo u Francuskoj 1968. godine.
17. Stoga, a budući da je tužiteljica u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnica predmetnih nekretnina na temelju naprijed navedenog rješenja o nasljeđivanju iza njenog brata, pok. M. P., što u postupku nije sporno, to je u rješenju prvostupanjskog javnopravnog tijela, potvrđenom od strane tuženika i prvostupanjskog suda, pravilno navedeno kako se predmetne nekretnine u trenutku donošenja rješenja prvostupanjskog javnopravnog tijela nalaze upisane kao vlasništvo tužiteljice.
18. Ujedno, odlukama prvostupanjskog suda i javnopravnih tijela zakonito je utvrđeno da su predmetne nekretnine prenesene u vlasništvo Republike Hrvatske imajući na umu odredbe članka 3. Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“, broj: 34/91.) prema kojima na poljoprivrednom zemljištu u društvenom (ranije državnom) vlasništvu na teritoriju Republike Hrvatske nositelj vlasničkih prava postaje Republika Hrvatska (stavak 1.), a poljoprivredno zemljište koje je ranijim vlasnicima oduzeto nakon 15. svibnja 1945. ostaje u vlasništvu Republike Hrvatske do okončanja postupka prema Zakonu o naknadi (stavak 2.).
19. Naime, Republika Hrvatska je postala nositeljicom prava vlasništva predmetnih nekretnina već samim stupanjem na snagu navedenog Zakona o poljoprivrednom zemljištu koje su u vrijeme stupanja na snagu navedenog zakona nedvojbeno bile poljoprivredno zemljište (uvjerenje Grada R.-R., Upravnog odjela za prostorno planiranje, zaštitu okoliša i izdavanje akata, Odsjeka za prostorno planiranje i zaštitu okoliša od 3. prosinca 2015.) pa se također radi o činjenici koja je utvrđena predmetnim (deklaratornim) rješenjem.
20. Sud nadalje nalazi kako u konkretnom slučaju nisu povrijeđene odredbe ZUP- a na koje paušalno ukazuje tužiteljica, niti se radi o odlukama nenadležnih tijela, budući da je člankom 18. Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća propisano da prijenos prava vlasništva, kao i drugih prava, s prijašnjeg vlasnika na državu izvršavaju kotarski sudovi i drugi nadležni organi. Stoga, a kako kotarski sudovi više ne postoje, to je ured državne uprave kao nadležno javnopravno tijelo u smislu članka 7. Uredbe o unutarnjem ustrojstvu ureda državne uprave u županijama („Narodne novine“, broj: 40/12., 51/12. i 90/13.) zakonito odlučilo u ovoj upravnoj stvari.
21. Nije osnovan ni navod tužiteljice o pogrešno naloženoj provedbi rješenja prvostupanjskog javnopravnog tijela Općinskom sudu u Rovinju (nakon što stekne pravomoćnost) jer je u vrijeme donošenja navedenog upravnog akta na snazi bio Zakon o područjima i sjedištima sudova („Narodne novine“, broj: 144/10., 84/11. i 128/14.) prema kojem je za područje općina: Bale-Valle, Kanfanar i Žminj i grad Rovinj – Rovigno bio nadležan Općinski sud u Rovinju – Rovigno (članak 2.).
22. Dakle, iz svega iznesenog slijedi kako tužiteljica žalbenim navodima nije dovela u sumnju zakonitost osporavane presude, niti je opravdala tvrdnju o povredi njenih prava, radi čega ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.
23. Valjalo je stoga, na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 10. lipnja 2022.
Predsjednica vijeća
Marina Kosović Marković, v.r.
