REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 9 Pž-5819/2021-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Dubravka Zubović, u pravnoj stvari tužitelja A. T. d.o.o., OIB ..., Bosna i Hercegovina, Č., M., kojeg zastupa punomoćnik N. P., odvjetnik u V., protiv tuženika HRVATSKE AUTOCESTE d.o.o., OIB ..., Zagreb, radi naknade štete u iznosu od 12.000,00 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-479/2021-6 od 28. listopada 2021., 10. lipnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-479/2021- 6 od 18. listopada 2021. i sudi:

1. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju u roku 15 dana iznos od 12.000,00 kn (dvanaesttisuća kuna) sa zateznim kamatama od 8. listopada 2020. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena.

2. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 2.050,00 kn (dvijetisućepedeset kuna).

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-479/2021-6 od 28. listopada 2021. odbijen je tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku platiti tužitelju iznos od 12.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za ostale odnose. Tako je sud riješio pozivom na određenja iz članka 50. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14, 110/19 i 144/21; dalje: ZC) u vezi članka 1045. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) te primjenom pravila o teretu dokaza iz članka 219. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 70/19; dalje: ZPP).

2. Protiv presude tužitelj je podnio žalbu u cijelosti i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe u iznosu od 2.050,00 kn.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8. i 9. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je pobijana presuda nepravilna i nezakonita.

6. Uvodno se ukazuje da je u predmetnom slučaju riječ o sporu male vrijednosti iz članka 502. stavka 1. ZPP-a, a presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. tog Zakona, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. tog Zakona. Predmetnu presudu nije moguće pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a što žalitelj čini u predmetnoj žalbi.

7. Iz podataka u spisu proizlazi da je tužitelj strana pravna osoba iz Bosne i Hercegovine, a tuženik je domaća pravna osoba, iz čega proizlazi da se radi o sporu s međunarodnim elementom. Međutim, prema odredbi članka 28. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91), za izvanugovornu odgovornost za štetu, ako za pojedine slučajeve nije drugčije određeno, mjerodavno je pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili pravo mjesta gdje je posljedica nastupila, ovisno o tome koje je od ta dva prava povoljnije za oštećenika. Imajući u vidu da je radnja izvršena 8. listopada 2020. na autocesti A1 Zagreb – Ploče, gdje se dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovalo vozilo u vlasništvu tužitelja stranih registarskih oznaka, nije sporno da je radnja izvršena, odnosno da je posljedica nastupila na području Republike Hrvatske, zbog čega je predmetno valjalo primijeniti odredbe iz Zakona o obveznim odnosima i Zakona o cestama.

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev radi isplate iznosa od 12.000,00 kn na ime naknade imovinske štete na vozilu. Nije sporno da se 8. listopada 2020. u 21,00 sati na autocesti A1 Zagreb – Ploče dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovalo vozilo u vlasništvu tužitelja stranih registarskih oznaka ... kojim je upravljao Z. B., te da je do prometne nezgode došlo zbog toga što je pred vozilo tužitelja izletjela divlja životinja ris, zbog čega je kao posljedica udara divlje životinje u vozilo tužitelja došlo do oštećenja vozila. Isto tako nije sporno da na ovom dijelu prometnice nije postavljen znak divljač na cesti.

9. Na temelju navedenih činjenica prvostupanjski sud je trebao zaključiti o postojanju tuženikove odgovornosti na temelju članka 50. stavka 2. ZC-a. Među strankama je nesporno da je do štete, nastale naletom divljači na predmetno vozilo, došlo na autocesti A1 kojom upravlja tuženik. Odredbom članka 50. stavka 1. ZC-a propisano je da se za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovora po osnovi krivnje. Odredbom stavka 2. istog članka propisano je da pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovora za štetu iz stavka 1. ovog članka nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima.

10. Dakle, radi se o zakonskoj odredbi koja uređuje pravno područje javnih cesta – o pravnom uređenju odgovornosti pravne osobe koja upravlja javnom cestom, odnosnom koncesionara javne ceste, za štetu koja na javnoj cesti bude prouzročena trećim osobama naletom divljači (tako i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U- 1/6264/14 od 4. ožujka 2015.).

11. U konkretnom slučaju prvostupanjski je sud utvrdio da na autocesti nema znakova koji bi se odnosili na divljač, već se na autocesti nalazi žičana ograda koja bi trebala sprječavati izlazak divljači na cestu. Međutim, nesporno je do prometne nezgode došlo tako što je pred vozilo osiguranika tužitelja izletjela divljač – divlja životinja, ris, te je valjalo zaključiti da je do nezgode došlo upravo uslijed neprimjerenog održavanja prometnice, jer u suprotnom do izlijetanja divljači na autocestu ne bi došlo. Upravo činjenica da se divljač našla na kolniku autoceste, ukazuje ili da je rupa ili procjep u zaštitnoj ogradi postojao ili da zaštitna ograda nije bila pravilno postavljena jer da je bila, tada se ne bi moglo dogoditi da se divljač nađe na prostoru kolnika autoceste, a za što po načelu pretpostavljene krivnje odgovara tuženik (arg. iz čl. 1045. ZOO-a). Činjenica da su ophodari tog dana ipak izvršili ophodnju autoceste, ne znači da ne postoji odgovornost tuženika, niti pak znači da propusta u održavanju zaštitne ograde nije bilo.

12. Potrebno je istaknuti kako prema sudskoj praksi za štetu koja je nastala naletom divljači na vozilo na javnoj cesti, solidarno odgovaraju lovačko društvo koje gospodari lovištem i to po načelu uzročnosti (objektivna odgovornost) jer je divljač u takvim okolnostima opasna stvar te nadležna organizacija za ceste zbog propusta u održavanju prometnice, po načelu presumirane krivnje (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1547/11-2 od 9. studenog 2016.). Prema odredbi članka 43. ZOO-a, svaki dužnik solidarne obveze odgovara vjerovniku za cijelu obvezu i vjerovnik može zahtijevati njezino ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjen.

13. Slijedom iznesenog, valja zaključiti da je točno da se divljač na cesti smatra opasnom stvari i da se za štetu od opasne stvari odgovara po principu objektivne odgovornosti na temelju odredbe članka 1063. ZOO-a u vezi s odredbom članka 1045. stavka 3. ZOO-a, dok prema odredbi članka 1064. ZOO-a za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik, a u ovom slučaju ima se smatrati da je to ovlaštenik prava lova na području na kojem je ris istrčao na cestu. Međutim, ovlaštenik prava lova na području na kojem se dogodio prometni štetni događaj nije tužena stranka u ovom predmetu. S obzirom na solidarnu odgovornost lovačkog društva i pravne osobe koja upravlja javnom cestom, tužitelj može zahtijevati naknadu štete od koga hoće, a to znači da može tužiti ili lovačko društvo ili pravnu osobu koja upravlja javnom cestom ili oboje zajedno.

14. Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju članka 373. točke 3. ZPP-a preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev, a sve kako je određeno u izreci ove drugostupanjske odluke.

15. Budući je tužitelj uspio sa žalbom, valjalo mu je na temelju članka 10. točke 1. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) priznati trošak sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kn, te trošak pristojbe na žalbu u iznosu od 800,00 kn, što ukupno iznosi 2.050,00 kn.

16. Zbog toga je valjalo na temelju članka 166. ZPP-a u vezi s člankom 154. i člankom 155. ZPP-a riješiti kao u točki II. izreke ove odluke.

Zagreb, 10. lipnja 2022.

Sutkinja

Dubravka Zubović