REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Povrv. 1929/19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja O. D. R., D. R., O.:

…, zastupanog po pun. V. S., odvjetniku u S., protiv

tužene D. S. iz S., O.: …, zastupane

po pun. E. S., odvjetniku u S., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 28. travnja 2022. godine u nazočnosti zamj. pun. tužitelja i zamj. pun. tužene, dana 10. lipnja 2022. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi koje je dana 27. veljače 2017. godine pod brojem Ovrv-923/17 donio J.B. iz S. B. J., u dijelu kojim je naloženo tuženoj

isplatiti tužitelju iznos od 6.240,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 14. veljače 2017. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana; dok se isti ukida u dijelu kojim je naloženo tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 9.280,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 14. veljače 2017. godine do isplate po istoj stopi te se zahtjev u tom dijelu odbija kao neosnovan; te u dijelu kojim ne naloženo tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 1.956,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 27. veljače 2017. godine do isplate jer je o troškovima cjelokupnog postupka valjalo donijeti jedinstvenu odluku.

II. Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 3.952,60 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

Dana 21. veljače 2017. godine zaprimljen je prijedlog za ovrhu radi isplate iznosa od 15.520,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama, a sve temeljem izvoda iz poslovnih knjiga tužitelja. Dana 27. veljače 2017. godine doneseno je rješenje o ovrsi J.B. iz S. B. J. broj Ovrv-923/17 kojim je određena

predložena ovrha i trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.956,50 kn. Protiv ovog rješenja tužena je podnijela prigovor u kojem navodi da nije jasno na temelju čega tužitelj zasniva konto karticu, potraživanja dospjela sa zaključno veljačom 2014. godine u iznosu od 6.880,00 kn da su zastarjela, pa ističe prigovor zastare potraživanja. Navodi da stranke do kolovoza 2015. godine nisu bile u ugovornom odnosu pa da je i daljnje potraživanje tužitelja, koje nije zastarjelo, neosnovano. Dana 13. lipnja 2017. godine doneseno je rješenje ovog suda broj Ovrv- 1491/17 kojim se stavlja izvan snage rješenje o ovrsi javnog bilježnika u dijelu kojim je određena ovrha, uz ukidanje provedenih radnji, postupak je nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, po pravomoćnosti tog rješenja spis je ustupljen Parničnom odjelu ovog suda.

Tužitelj navodi da se njegovo potraživanje odnosi na dugovanje tužene vezano za zaključeni ugovor između stranaka, tužitelj da od tužene potražuje naknadu za korištenje javne površine u ugovorenom iznosu od 240,00 kn mjesečno. Tužena navodi da je potraživanje tužitelja veće od razdoblja na koje se odnosi Ugovor o privremenom korištenju javne površine, stranke da su zaključile ukupno tri takva ugovora, a naknadno tužena navodi da je tužitelju platila iznos od 2.400,00 kn i to za period od siječnja 2016. godine zaključno sa listopadom 2016. godine.

Tužitelj navodi da je tužena prekinula zastaru tim plaćanjem i da prigovor zastare nije osnovan.

Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja spram tužene vezano za naknadu za korištenje javne površine u ukupnom iznosu od 15.520,00 kn sukladno konto karticama tužitelja. Konto kartice odnose se na naknadu za korištenje za period od 2012. godine zaključno sa krajem mjeseca siječnja 2017. godine, a također i naknadu do početka 2012. godine u iznosu od ukupno 2.880,00 kn.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom konto kartica tužitelja; ugovora o privremenom korištenju javne površine zaključenih između stranaka dana 9. studenog 2015. godine, 3. listopada 2011. godine, 8. lipnja 2012. godine; uplatnica dostavljenih od strane tužene iz 2016. godine; opomene tužitelja tuženoj od 12. svibnja 2015. godine; saslušanjem tužene u svojstvu parnične stranke.

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

Tužena u svom iskazu navodi da je vlasnica poslovnog prostora u centru D. R., još od 2005. godine pa do 31. srpnja 2020. godine prostor da je sa njene strane davan u zakup zakupoprimcima, koji su se mijenjali, dakle, iako je vlasnica prostora da ga nije u stvarnosti koristila u tom vremenskom periodu, a sa zakupoprimcima da je zaključivala ugovore o zakupu i u tim ugovorima da je navedeno da oni trebaju platiti apsolutno sve troškove prostora, režijske troškove, pa tako i ovu najamninu odnosno zakupninu javno prometne površine. U biti da se radi o prostoru kafića kojeg je vlasnica, a predmetno potraživanje da se odnosi na prostor štekata ispred istog i sukladno dogovorima sa zakupoprimcima da je sa tužiteljem zaključivala ugovore o najmu te javno prometne površine, što nije sporno, te navodi da je ona zaista nominirana odnosno navedena u istima kao ugovorna stranka. Uplatnice da je od strane tužitelja primala, to da bi proslijedila tadašnjem zakupoprimcu i da je vjerovala da oni to uredno plaćaju, sukladno njenim ugovorima sa zakupoprimcima, navodi da je ovo jedini postupak tužitelja vezano za slično potraživanje protiv nje, a kada je za ovo saznala – 2017. godine, da je podmirila iznos tužitelju od 2.400,00 kn. Dakle, da ne spori da je prostor kafića koristio čitavo vrijeme po ugovorima površinu štekata. Nadalje, tužena navodi da zna da je ugovore sa tužiteljem o najmu javno prometne površine potpisivala od 1. svibnja 2011. godine pa nadalje.

Među strankama nije sporna aktivna legitimacija tužitelja kao jedinice lokalne samouprave koja je dala na privremeno korištenje javnu površinu tuženoj. Iz priložene dokumentacije proizlazi da su tužitelj i tužena kao korisnica površine zaključili tri ugovora o privremenom korištenju javnih površina i to za period od 1. svibnja 2011. godine do 30. travnja 2012. godine; 1. svibnja 2012. godine do 30. travnja 2013. godine i 1. kolovoza 2015. godine do 31. srpnja 2017. godine; predmet tih ugovora predstavlja javna površina sa južne strane poslovnog prostora vlasnosti tužene, D. R., za postavljanje stolova, stolica, suncobrana i

ukrasnih ograda ispred ugostiteljskih, trgovačkih i drugih radnji, ukupne površine 15 m2. Naknada za korištenje javne površine u tim ugovorima je između stranaka utanačena na iznos od ukupno 240,00 kn mjesečno. Temeljem tih ugovora predmetna javna površina nije se smjela davati u podzakup, što je tužena očito činila i, kako je iznajmljivala poslovni prostor, tako je tim zakupoprimcima davala u podzakup odnosno na korištenje predmetnu javnu površinu. Sud je stava da je tužena pasivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari, bez obzira što je ona dogovorila sa trećim osobama, svojim zakupoprimcima, tužena je bila u obvezi za čitav utuženi period, još od 1. svibnja 2011. godine pa nadalje plaćati tužitelju iznos od po 240,00 kn mjesečno na ime naknade za korištenje predmetne javne površine odnosno štekata pored njenog poslovnog prostora. To tužena nije napravila i ista je na to opomenuta od strane tužitelja, tužitelj je očito bio prisiljen podnijeti prijedlog za ovrhu, prijedlog za ovrhu je podnesen 21. veljače 2017. godine, a tužena je tek nakon toga izvršila uplatu iznosa od 2.400,00 kn, za prvih 10 mjeseci 2016. godine. Time nije došlo do prekida zastarijevanja, odnosno svi oni mjesečni obroci naknade koji su zastarjeli do podnošenja prijedloga za ovrhu su u zastari, taj prigovor tužene istaknut je odmah i tužena nije podmirila zastarjelo potraživanje. Ona je platila dio iznosa koji nije zastario, prvih 10 mjeseci 2016. godine.

Prema stavu ovog suda, prigovor zastare istaknut od strane tužene je osnovan sve do veljače 2014. godine, odnosno zastarjelo je cjelokupno potraživanje tužitelja do tog mjeseca. U ovom slučaju primjenjuje se odredba čl. 229. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO), primjenjuje se trogodišnji rok zastare i kako se tužena obvezala naknadu plaćati do 5-og u mjesecu za iznose iz prethodnog mjeseca, te kako je prijedlog za ovrhu zaprimljen 21. veljače 2017. godine, to je potraživanje tužitelja do veljače 2014. godine zastarjelo i taj dio zahtjeva valjalo je odbiti kao neosnovan.

Dakle, tužena je u obvezi platiti tužitelju naknadu u mjesečnom iznosu od po 240,00 kn za period od veljače do prosinca 2014. godine u iznosu od po 240,00 kn mjesečno (ukupno 2.640,00 kn); naknadu za 12 mjeseci 2015. godine u iznosu od ukupno 2.880,00 kn; naknadu za studeni i prosinac 2016. godine u ukupnom iznosu od 480,00 kn i naknadu za siječanj 2017. godine u iznosu od 240,00 kn; što ukupno zbrojeno daje iznos od 6.240,00 kn, za ovaj iznos glavnice valjalo je održati na snazi platni nalog sadržan u citiranom rješenju o ovrsi i obvezati tuženu da ovaj iznos plati tužitelju sa zakonskim zateznim kamatama od 14. veljače 2017. godine pa do isplate, kako je to u prijedlogu za ovrhu zatraženo. Naknadu za prvih 10 mjeseci 2016. godine tužena je platila nakon podnošenja prijedloga za ovrhu i za taj iznos, kako je dugovanje podmirila, nije u obvezi to platiti tužitelju.

Dakle, potraživanje tužitelja temelji se na pravima i obvezama iz ugovornog odnosa, zaključenih ugovora o korištenju javne površine tužitelja od strane tužene, bez obzira što od 1. svibnja 2013. godine do 1. kolovoza 2015. godine nema zaključenog ugovora o korištenju javne površine u pisanoj formi, očito je tužena bila u zakupu ove površine i u to vrijeme, tako da je isti pravni status za čitav dosuđeni period, jer je tužena koristila površinu i u obvezi je platiti iznos od po 240,00 kn mjesečno, za period koji nije u zastari.

Radi svega navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude (tč. I.), za navesti je da je nakon zaključenja prethodnog postupka tužitelj preinačio svoju tužbu u dijelu zahtjeva vezano za zatražene zakonske kamate, ta preinaka nije dopuštena, pa je odlučeno po zahtjevu iz prijedloga za ovrhu, također, tužitelj je povukao tužbu u dijelu zahtjeva, tužena se tome usprotivila, tako da ta izjava o povlačenju dijela zahtjeva nije proizvela učinak.

Prema Zaključcima sa sastanka Vrhovnog suda R. H. s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanog 2. lipnja 2017. g. u Z. presudom kojom se odlučuje o osnovanosti platnog naloga, platni nalog iz rješenja o ovrsi ne održava se na snazi u odnosu na trošak postupka koji se odnosi na donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, već se o tom trošku odlučuje presudom kojom se odlučuje o osnovanosti prigovora protiv platnog naloga zajedno s ostalim troškovima nastalim u tom dijelu parničnog postupka, a zatezna kamata na dosuđeni trošak teče od donošenja prvostupanjske presude. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05,

2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), sporni su bili i osnov i visina zahtjeva, tužitelj je u sporu uspio ukupno sa 70%, tužena sa 30%, dakle, tužitelju je valjalo priznati 30% od ukupnog troška koji mu pripada, a koji je bio potreban za vođenje postupka. Tužitelju je priznat trošak sastava prijedloga za ovrhu u iznosu od 1.000,00 kn; javnobilježničke nagrade u iznosu od 405,20 kn; zastupanja na 4 ročišta u iznosu od po 1.000,00 kn (24. travnja 2018. godine, 24. rujna 2021. godine, 18. ožujka 2022. godine i 28. travnja 2022. godine); pristupa na odgođena ročišta u iznosu od po 250,00 kn (18. lipnja 2018. godine, 6. srpnja 2018. godine, 4. rujna 2018. godine i 18. rujna 2019. godine-25%); sastava podneska od 14. ožujka 2022. godine u iznosu od 1.000,00 kn; zastupanja na ročištu od dana 11. ožujka 2021. godine u iznosu od 500,00 kn (50%-procesna pitanja); 25% PDV-a u iznosu od 1.976,30 kn; što ukupno zbrojeno daje iznos od 9.881,50 kn, a 40% od tog iznosa daje iznos od 3.952,60 kn, koliko je konačno na ime naknade troškova cjelokupnog postupka tužena obvezana isplatiti tužitelju, sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Trošak sudskih pristojbi tužitelju nije priznat jer zahtjev u tom dijelu nije određen.

U Splitu, 10. lipnja 2022. godine

S U D A C

Julijana Ponoš v.r.

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tužene