Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 22 Gž Ovr-793/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Dariji Horvat, kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja Grada Z. sa sjedištem u Z., OIB: …, protiv ovršenika B. R. iz Z., OIB: …, radi ovrhe, odlučujući o žalbi ovršenika protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-1286/22-2 od 25. travnja 2022., dana 10. lipnja 2022.,

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba ovršenika i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-1286/22-2 od 25. travnja 2022.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem suda prvoga stupnja odbačen je prijedlog ovršenika podnesen 23. travnja 2022., kao nedopušten.

2. Pravodobnom i dopuštenom žalbom to rješenje u cijelosti pobija ovršenik bez navođenja zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1 toč. 1-3 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/09, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP), s prijedlogom da ovaj sud pobijano rješenje preinači ili ukine.

3. U žalbi, u bitnomu, navodi da je prvostupanjski sud u pobijanom rješenju propustio utvrditi odlučnu činjenicu-da je on prethodno podnio žalbu prema odredbi čl. 53. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20-dalje: OZ) te je, posljedično tomu, nepravilnom primjenom OZ donio to rješenje; da je takvo postupanje suda prvog stupnja u bitnomu nesuglasju sa postupanjem u istovrsnom slučaju u predmetu toga suda pod poslovnim brojem Ovrv-41756/2022, a u kojemu je taj sud zaključkom pozvao žalitelja na dopunu žalbe; da izreka pobijanog rješenja proturječi sadržaju njegova obrazloženja pa se stoga ne može niti ispitati.

4. Žalba ovršenika nije osnovana.

5. Tijekom ovog ovršnog postupka utvrđeno je: da je ovršenik 23. travnja 2022. podnio prvostupanjskom sudu žalbu protiv rješenja o ovrsi pod poslovnim brojem:

UP/I-363-03/20-10/12338, navodeći da mu nije omogućeno sudjelovanje u postupku koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja pa stoga da nema relevantna saznanja o odlučnim činjenicama, napose u pogledu navodne tražbine ovrhovoditelja te o tomu koje je javnopravno tijelo donijelo pobijano rješenje (sa saznanjima kojima jedino i isključivo raspolaže ovršenik, a sa kojima je upoznat naknadno temeljem podataka iz Očevidnika neizvršenih osnova za plaćanje bez specifikacije naplate Financijske agencije) pa stoga predlaže da sud prvog stupnja ukine pobijano rješenje i sve provedene radnje u postupku te obustavi ovrhu; da je prvostupanjski sud odbacio kao nedopušten taj ovršenikov prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, zaključujući da je u ovomu postupku ovršenik podnio podnesak naslovljen kao žalba, međutim, obzirom da iz njegova sadržaja proizlazi da se protiv njega pred Financijskom agencijom (dalje u tekstu: Agencija) vodi postupak prisilnog namirenja na temelju ovršne isprave, po ocjeni prvostupanjskog suda taj ovršenikov podnesak sadržajno predstavlja zapravo prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, pa je stoga ovršenik bio dužan uz prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim podnijeti i dokaz da se upravo protiv njega vodi postupak izravne naplate pred Agencijom, jer samo tada postoji pravni interes za podnošenje navedenog prijedloga od strane upravo tog ovršenika, no kako ovršenik uz prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim nije podnio niti jednu ispravu na temelju koje bi sud prvog stupnja mogao utvrditi da se protiv ovršenika uistinu vodi postupak izravne naplate, posljedično tomu on nije dokazao (ni) postojanje pravnog interesa za podnošenje prijedloga za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, pa je stoga na temelju čl. 53. st. 4. u vezi s čl. 210. st. 2. OZ-a, uz ukazivanje ovršeniku da ta odluka nije od utjecaja na pravo ovršenika da ponovo podnese prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim te uz isti podnese i dokaz da se protiv njega vodi postupak izravne naplate.

6. Ispitujući pobijano rješenje, u granicama žalbenih navoda žalitelja i pazeći pri tomu-dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi ovršnog postupka (čl. 365. st. 2. u vezi sa čl. 381. ZPP-a i čl. 21. st. 1. OZ-a), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijano rješenje zakonito i pravilno.

7. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba ovršnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. u vezi odredbe čl. 381. ZPP-a, a sve u vezi odredbe čl. 21. st. 1. OZ-a na koju žalitelj sadržajno ukazuje jer, suprotno žalbenim navodima ovršenika, pobijano rješenje sadrži u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge temeljem kojih se ono može ispitati. Prvostupanjski sud nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 354. st. 2 ZPP-a i čl. 365. st. 2. ZPP-a), radi čega po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nije ostvaren zakonski žalbeni razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

8. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je pravilno postupio, kada je, pozivom na odredbu članka 210. st. 1. u vezi odredbe članka 51. st. 4. OZ- a, odbacio prijedlog ovršenika za proglašenjem nedopuštenim pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava zaplijenjenih u postupku izravne naplate novčane tražbine na temelju ovršne isprave, valjano pri tomu ocijenivši da niti jedna odredba mjerodavnih zakona ne obvezuje ovršni sud da poziva stranku na dostavu dokaza, već da je ovršenik u svomu prijedlogu trebao podnijeti dokaz da se protiv njega vodi postupak izravne naplate (ali i presliku predmetne ovršne isprave osnovom koje je i pokrenut postupak izravne naplate), a koje pravno shvaćanje prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

9. Prema odredbi članka 210. st. 1. OZ-a nakon što primi obavijest o tomu da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine na temelju isprave iz članka 209. st.

1. OZ-a, prema odredbi članka 209. st. 5. toga Zakona ili nakon što na drugi način sazna za to da je zatražena takva naplata protiv njega, ovršenik može predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti Agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava, odnosno rješenjem kojim će pljenidbu i prijenos proglasiti nedopuštenim, dok je odredbom st. 2. toga članka propisano da se na prijedlog za odgodu prijenosa iz st. 1. toga članka na odgovarajući način primjenjuju odredbe toga Zakona o odgodi ovrhe, a na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim iz st. 1. ovog članka na odgovarajući način se primjenjuju odredbe ovoga Zakona o žalbi protiv rješenja o ovrsi.

10. Odredba čl. 53. st. 3. OZ-a propisuje da je ovršenik dužan u žalbi nakon proteka roka istaknuti sve razloge koje može istaknuti u vrijeme njezina podnošenja i dokaze kojima potkrepljuje svoje navode, te kako je ovršenik dužan uz žalbu priložiti isprave na koje se poziva u žalbi.

11. Temeljem odredbe čl. 53. st. 4. OZ-a propisano je ako ovršenik ne postupi sukladno st. 3. ovog čl. ili ako se žalba temelji na razlozima koje je ovršenik mogao istaknuti u prije podnesenoj žalbi, sud će odbaciti žalbu.

12. Temeljem čl. 209. st. 5. OZ-a određeno je da će Agencija primjerak zahtjeva sa svim podacima o ispravi na temelju koje se provodi izravna naplata otpremiti ovršeniku odmah po upisu osnove za plaćanje u Očevidnik, dok je st. 6. istog čl. propisano da je banka kojoj je Agencija naložila da provede zapljenu računa ovršenika dužna bez odgode na način koji je uobičajen za obavještavanje imatelja računa o promjenama na računu obavijestiti ovršenika da su mu određena sredstva na računu zaplijenjena te da odgovarajuće podatke o tome može dobiti od Agencije (određene podružnice Agencije).

13. Temeljem citiranih zakonskih odredbi proizlazi ovršenikova obveza na dostavu potrebnih priloga iz kojih bi bilo vidljivo da je zatražena izravna naplata protiv njega kako bi se utvrdilo njegovo ovlaštenje za podnošenje pravnog lijeka po čl. 210. OZ-a.

14. Uvidom u prijedlog ovršenika od 23. travnja 2022. godine utvrđeno je da isti nije dostavio presliku Zahtjeva za izravnu naplatu ovrhovoditeljice (čl. 209. st. 5. OZ-a) iz kojeg bi bilo vidljivo da je li protiv njega uopće zatražena izravna naplata temeljem isprava navedenih u čl. 209. st. 1. OZ-a te ako jest kada (kada je ovrhovoditeljica podnijela Fina-i zahtjev za izravnu naplatu), a što je bitno za utvrđivanje dopuštenosti zahtjeva ovršenika odnosno donošenje odluke unutar roka iz čl. 209. st. 12. OZ-a. Obzirom da ovršenik nije dokazao da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine na temelju isprava određenih čl. 209. st. 1. OZ-a, te obzirom da niti iz jedne odredbe OZ-a odnosno ZPP-a ne proizlazi obveza suda da u ovršnom postupku poziva stranku dostaviti sudu dokaze za svoje činjenične tvrdnje, već je upravo suprotno ovršenik dužan podnijeti prijedlog sudu sa svim ispravama potrebnim za odlučivanje (u smislu odredbe čl. 51. st. 1. OZ-a).

15. Obzirom na navedeno, pravilno je postupio sud prvog stupnja kada je temeljem odredbe čl. 53. st. 4. OZ-a u svezi s čl. 210. st. 1. OZ-a odbacio prijedlog ovršenika.

16. Stoga je, slijedom navedenoga, valjalo kao neosnovanu odbiti žalbu ovršenika i na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a u vezi odredbe čl. 21. st. 1. OZ-a riješiti kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu 10. lipnja 2022.

Sudac:

Darija Horvat, v.r.