Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: 13 Gž-3784/2019-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji tog suda Sabini Dugonjić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja J. K. iz S., OIB: …, zastupanog po punomoćnici J. M., odvjetnici u S., protiv tuženika C. o. d.d., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva H. & Partneri d.o.o., odvjetnicima u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Hrvatskoj Kostajnici, poslovni broj Pn- 24/2017-36 od 24. srpnja 2019., dana 10. lipnja 2022.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Hrvatskoj Kostajnici, poslovni broj Pn-24/2017-36 od 24. srpnja 2019. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova sastava žalbe.
III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava odgovora na žalbu.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da je tuženik dužan tužitelju na ime naknade štete isplatiti iznos od 23.401,84 kn sa zakonskom zateznom kamatom počam od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom počam od dana presuđenja pa do isplate. Pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u visini od 3.125,00 kn.
2. Protiv navedene presude u dijelu izreke pod točkom I. žali se tužitelj zbog žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) te predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu u cijelosti sukladno navodima žalbe, ili ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak uz naknadu troška sastava žalbe u ukupnom iznosu od 1.562,50 kn.
3. Tuženik je podnio odgovor na žalbu u kojem osporava žalbene navode tužitelja u cijelosti te predlaže da se žalba tužitelja odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda uz naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.250,00 kn.
4. Žalba je neosnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi naknade imovinske štete na prednjem dijelu vozilu nastale kao posljedice koju je pretrpio u prometnoj nezgodi kao vozač osobnog automobila registarskih oznaka SK …, marke Toyota dana 13. veljače 2014.
6. Ispitujući pobijanu presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.
7. Također, suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP), pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Naime, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio, jer je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, tako da su žalbeni navodi tužitelja u tom smislu neosnovani.
8. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka na temelju izvedenih dokaza utvrđeno:
- da se 13. veljače 2014. dogodila prometna nezgoda u kojoj je tužitelj sudjelovao kao vozač osobnog automobila registarskih oznaka SK …, marke Toyota, tip Yaris, u kojoj je pretrpio imovinsku štetu na vozilu;
- da je tuženik tužitelju isplatio štetu koja je nastala na stražnjem dijelu vozila u iznosu od 6.236,36 kn sukladno izvidu štete i računu popravka vozila broj: … od 7. ožujka 2014., dok je otklonio štetu na prednjem dijelu tužiteljeva vozila obzirom je sam tužitelj odgovoran za istu štetu navodeći da iz policijskog rezimea proizlazi da je prometnu nezgodu izazvao tužitelj koji je usred nedržanja potrebnog razmaka od vozila ispred sebe, prednjim dijelom udario u stražnji dio vozila registarske oznake SK … koje je bilo zaustavljeno u koloni vozila, te je spomenuto vozilo usred siline udara tužitelja odbačeno na vozilo ispred tužitelja;
- da iz ponude Toyota servisa od 26. veljače 2014. proizlazi da je ovlašteni Toyota servis izradio ponudu popravka vozila tužitelja koja se odnosi na oštećenja vozila na prednjem dijelu, te ponuda za popravak, materijal i radovi s PDV-om iznose 23.601,84 kn;
- da iz nalaza i mišljenja vještaka Z. T. proizlazi da je vozilo Opel bilo je zaustavljeno ispred pješačkog prijelaza, a iza njega je također bilo zaustavljeno vozilo Renault te je na stražnju stranu vozila Renault naletjelo vozilo Toyota (tužitelj), da bi vozilo Renault bilo odbačeno prema naprijed i udarilo u stražnju stranu vozila Opel, a na stražnju stranu vozila Toyota je naletjelo vozilo Ford i prema položaju mjesta sudara proizlazi da je do naleta vozila Toyota na vozilo Renault došlo na 9,6m južnije od P., a do naleta vozila Ford na 6,2m južnije, dakle razmak između mjesta naleta vozila Toyota na vozilo Renault i mjesta naleta vozila Ford na vozilo Toyota je iznosilo 3,4m. Obzirom da dužina vozila Toyota iznosi 3,750m slijedi da je prvo moralo doći do naleta vozila Toyota na vozilo Renault, a neposredno nakon pomaka vozila Toyota prema naprijed za oko 0,35m, vozilo Ford je naletjelo na vozilo tužitelja Toyota. Također, proizlazi da iz analize oštećenja proizlazi da je na vozilu Toyota više oštećen prednji dio vozila u odnosu na stražnji dio, a navedeno također ukazuje da manja oštećenja stražnjeg dijela vozila od naleta vozila Ford na vozilo Toyota nije moglo izazvati veća oštećenja na prednjoj strani tog vozila, a što također potvrđuje da je prvo moralo doći do naleta vozila Toyota na vozilo Renault, a neposredno nakon toga vozilo Ford je naletjelo na vozilo Toyota;
- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj kao vozač vozila Toyota imao mogućnost za uočavanje zaustavljenih vozila ispred sebe i u slučaju da je pravovremeno poduzeo kočenje izbjegao bi nalet na vozilo Renault te tvrdi da je vozač vozila Ford imao mogućnost uočiti kočiona svjetla vozila Toyota ispred sebe i u slučaju da je pravovremeno poduzeo kočenje izbjegao bi nalet na vozilo Toyota;
- da je vještak u usmenom očitovanju na ročištu ostao kod pisanog nalaza da je prethodio prvo udarac vozila tužitelja u vozilo Renault, a onda naknadno neposredno iza prvog udara i udar vozila Ford u vozilo tužitelja, a navedeno upravo potvrđuje i veći opseg oštećenja prednje strane vozila tužitelja u odnosu na stražnje dok da u slučaju da je prvo došlo do udara u stražnju stranu vozila tužitelja, a potom udara prednje strane vozila Toyota u zaustavljeno vozilo Renault tada bi morala biti veća oštećenja stražnje strane Toyote, a ne prednje, a što se nije dogodilo. Osim toga, nastali tragovi u istom pravcu nisu doživjeli nikakvu zakrivljenost što pokazuje da iako je vozilo moglo biti zbog ekscentričnosti udara neznatno zaokrenuto, ali po tragovima je to bilo praktički pravocrtno kretanje vozila tužitelja što ukazuje da su pravocrtni tragovi kočenja nastali prije udara vozila Ford u vozilo Toyota odnosno vozilo tužitelja.
9. Temeljem takvih utvrđenja i to naročito temeljem izvedenog prometnog vještačenja prvostupanjski sud zaključuje da u konkretnom slučaju je tužitelj isključivo odgovoran za nastalu štetu na prednjem dijelu svojeg vozila zbog toga što nije na vrijeme uočio zaustavljena dva vozila ispred pješačkog prijelaza, te se prema vozilu ispred sebe kretao brzinom kako je to vještak i potvrdio od ukupno 38km/h bez obzira što je tužitelj znao da se radi o vrlo prometnoj ulici visoke frekventnosti prolaza vozila. Stoga postoji isključiva odgovornost tužitelja za štetu na prednjoj strani vozila jer je tužitelj mogao izbjeći štetu budući je imao mogućnost uočiti dva zaustavljena vozila ispred sebe i u slučaju da je pravovremeno poduzeo kočenje izbjegao bi nalet na vozilo Renault ispred sebe. Kako u postupku nije sporno da je tuženik isplatio tužitelju imovinsku štetu nastalu na stražnjem dijelu vozila, to je sud primjenom odredbe čl. 1092. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), odlučio kao u izreci pobijane presude pod točkom I.
10. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi ističe tužitelj.
11. Prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je svoju odluku temeljio na nalazu i mišljenju prometnog vještaka koji je jasno i argumentirano utvrdio da prema nastalim deformacijama vozila proizlazi da je nakon poduzetog kočenja u trenutku naleta vozila tužitelja Toyota na vozilo Renault brzina vozila tužitelja Toyota iznosila oko 38km/h, a brzina vozila Ford u trenutku naleta na vozilo tužitelja Toyota je iznosila oko 25km/h te je tužitelj imao mogućnost uočavanja zaustavljenih vozila ispred sebe i u slučaju da je pravovremeno poduzeo kočenje izbjegao bi nalet na vozilo ispred sebe, slijedom čega je odgovoran za nastalu štetu s prednje strane vozila.
12. U odnosu na žalbene navode tužitelja da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio kada nije prihvatio iskaz tužitelja u dijelu u kojem tvrdi da je očevid policija vršila nakon što su svi sudionici prometne nezgode pomaknuli vozila, slijedom čega su krhotine pojedinih vozila promijenile mjesto na kojem su se nalazile u vrijeme štetnog događaja, valja reći da su ocijenjeni kao neosnovani. Naime, iz nalaza i mišljenja prometnog vještaka jasno proizlazi da je policija u skici mjesta nezgode ucrtala položaje najvećih koncentracija otpalih krhotina plastike, zemlje i prašine, a u zapisniku o očevidu je brojčano definirala njihove položaje, a pouzdanost utvrđenih položaja potvrđuje činjenica da je policija utvrdila pripadnost krhotina pojedinom vozilu, a koncentracije su međusobno odvojene i nisu raspršene-pomaknute zbog prolaza vozila kako to tvrdi tužitelj. Također, vještak je naveo da položaj krhotina na kolniku u lančanom sudaru je mjerodavan samo za utvrđivanje mjesta pojedinog sudara, a ne za odluku da se tužitelj kretao brzinom od 38km/h kako to krivo tvrdi tužitelj.
13. Isto tako, time što je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude pogrešno naveo da je vozilom registarske oznake SK … upravljala Lj. Z., kako je omaškom navedeno u zapisniku o očevidu, ne predstavlja razlog koji bi utjecao na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, budući da iz cjelokupnog dokaznog postupka proizlazi da je navedenim vozilom u trenutku prometne nezgode upravljao G. Z., dok je Lj. Z. vlasnica vozila.
14. Nadalje, u odnosu na žalbene navode tužitelja da sud nije pravilno cijenio iskaz svjedoka M. B., valja reći valja reći da takvim navodima tužitelj preocjenjuje izvedene dokaze odnosno iskaze saslušanih svjedoka, a na isto nije ovlašten, jer u skladu s odredbom čl. 8. ZPP samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio jer je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost. Naime, tužitelj žalbenim navodima iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja.
15. Osim toga, iz iskaza ostalih svjedoka kao i provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tužiteljevo vozilo prvo naletjelo na vozilo svjedokinje M. B., a potom je vozilo tuženikovog osiguranika naletjelo na vozilo tužitelja, pri čemu tužitelj nakon usmenog očitovanja vještaka nije imao niti daljnjih pitanja, a niti primjedbi kao niti dokaznih prijedloga, tako da tužitelj žalbenim navodima koji se u bitnome svode na ponavljanje ranije istaknutih prigovora nalazu i mišljenju vještaka, nije s uspjehom dovedena u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja.
16. Pri tome, vještak je očitovajući se na primjedbe tužitelja decidirano utvrdio da na skici lica mjesta sačinjenoj po nadležnoj policiji su tragovi kočenja vozila tužitelja upravo ucrtani kao isprekidani, a ne u punoj liniji, što potvrđuje da je vozilo tužitelja bilo kočeno, a ne gurano kako tvrdi tužitelj, a formiranje tragova kočenja je ovisno o stanju podloge (koeficijent trenja) i adhezione težine pojedinog kotača, tako da se u pravilu tragovi kočenja lijevog i desnog kotača ne formiraju u istoj dužini. Stoga ako su tragovi kočenja nejednake dužine ravni po pravcu, to znači da pri kočenju nije došlo do zanašanja vozila, a što ukazuje da nije bilo bitne razlike u kočenju lijevog i desnog kotača dok tvrdnja tužitelja da je imao stisnutu kočnicu i da ga je vozilo Ford udarilo i guralo na vozilo Renault nije u skladu u skici isprekidanim tragovima kočenja, a koji nisu tragovi gurani. Isto tako vještak ističe da u navedenom slučaju zbog utroška energije pri udaru vozila Ford straga te gubitka energije pri guranju i kočenja vozila tužitelja nastala bi znatno veća oštećenja na prednjem dijelu vozila tužitelja u odnosu na manja oštećenja na stražnjem dijelu vozila tužitelja, a u slučaju da je vozilo tužitelja zbog udarca u stražnji lijevi dio bilo gurano na vozilo Renault, tada ne bi došlo do formiranja ravnih tragova guranja, već zakrivljenih, a vozilo bi moralo biti nešto zarotirano u desno. Prema tome, s obzirom na takva utvrđenja prometnog vještaka, pravilno prvostupanjski sud nije provodio vještačenje na vozilu kojim je upravljao G. Z. radi utvrđenja koja su oštećenja nastala na vozilu Ford. 17. Također, u odnosu na žalbene navode da se vještak nije očitovao na tvrdnju tužitelja da su veća oštećenja na prednjem dijelu logična, valja reći da je vještak decidirano utvrdio da je prethodio prvo udarac vozila tužitelja u vozilo Renault, a onda naknadno neposredno iza prvog udara i udar vozila Ford u vozilo tužitelja, a navedeno upravo potvrđuje i veći opseg oštećenja prednje strane vozila tužitelja u odnosu na stražnje, dok u slučaju da je prvo došlo do udara u stražnju stranu vozila tužitelja, a potom udara prednje strane vozila Toyota u zaustavljeno vozilo Renault tada bi morala biti veća oštećenja stražnje strane Toyote, a ne prednje, a što se nije dogodilo, slijedom čega su navodi tužitelja bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.
18. Naime, vještak se je očitovao na sve prigovore tužitelja i argumentirano otklonio iste, nakon čega tužitelj nije imao prigovora ni pitanja, a ponavljanjem istih prigovora u žalbi tužitelj ne dovodi u sumnju činjenična utvrđenja suda prvog stupnja, kako je to već navedeno.
19. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 23.401,84 kn sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate te je odlučeno kao u izreci pod točkom I.
20. Tužitelju nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspio sa žalbom (čl. 166. st. 1. ZPP u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP) (točka II. izreke).
21. Zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu je neosnovan jer ta parnična radnja nije bila potrebna radi vođenja ovog postupka (čl. 155. st. 1. ZPP – toč. III. izreke).
U Zagrebu 10. lipnja 2022.
Sutkinja:
Sabina Dugonjić, v.r.
