REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 62 Pž-6065/2021-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ivana Mlinarić, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKE ŠUME d.o.o., OIB 69693144506, Zagreb, Ljudevita Farkaša Vukotinovića 2, kojeg zastupa punomoćnik Zoran Tomić, odvjetnik iz Zagreba, Zelinska 2/I, protiv tuženika GRAFO BIRO DOMINIĆ d.o.o., OIB 73834429095, Zagreb, Ilica 470, kojeg zastupa punomoćnik Damir Vidrih, odvjetnik iz Zagreba, Kralja Zvonimira 31, radi isplate iznosa od 21.140,98 kn, odlučujući o tužiteljevim žalbama protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-6633/2010-18 od 21. siječnja 2015., rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-6633/2010-10 od 9. prosinca 2014. i dopunske presude od 14. veljače 2022., 9. lipnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-6633/2010-18 od 21. siječnja 2015. u pobijanoj točki 1. izreke i u pobijanoj točki 4. izreke.

II. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje dopunska presuda od 14. veljače 2022. u pobijanoj točki I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-6633/2010-10 od 9. prosinca 2014. u dijelu kojim je nazočnoj odvjetnici uskraćeno pravo na zastupanje s obzirom na to da nema potrebnu punomoć za zastupanje tužitelja.

II. Odbacuje se kao nepravovremena tužiteljeva žalba protiv rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-6633/2010-10 od 9. prosinca 2014. u dijelu kojim se ne odobrava povišenje tužbenog zahtjeva za bilo koji iznos osim onoga koji je obuhvaćen rješenjem o ovrsi javnog bilježnika Renate Kutije Kušpilić iz Zagreba poslovni broj Ovrv-694/10 od 29. travnja 2010.

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu žalbenog troška u iznosima od 1.562,50 kn i 1.250,00 kn.

Obrazloženje

1. Trgovački sud u Zagrebu presudom poslovni broj P-6633/2010-18 od 21. siječnja 2015.

- u točki 1. izreke odbio je tužbeni zahtjev za isplatu:

- iznosa od 3.271,52 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 1. svibnja 2005. do isplate;

- iznosa od 3.922,19 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 1. svibnja 2006. do isplate;

- u točki 2. izreke naložio je tuženiku da u roku od 8 (osam) dana isplati tužitelju:

- iznos od 4.261,20 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos po stopi od 15% godišnje za razdoblje od 1. svibnja 2007. do 31. prosinca 2007., a za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, a od 1. srpnja 2011. do isplate po stopi od 12% godišnje, odnosno prema važećoj eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke uvećanoj za pet postotnih poena;

- iznos od 4.818,87 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos po stopi od 14% godišnje za razdoblje od 1. svibnja 2008. do 30. lipnja 2011., a od 1. srpnja 2011. do isplate po stopi od 12% godišnje, odnosno prema važećoj eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke uvećanoj za pet postotnih poena;

- iznos od 4.867,20 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos po stopi od 14% godišnje za razdoblje od 1. svibnja 2009. do 30. lipnja 2011., a od 1. srpnja 2011. do isplate po stopi od 12% godišnje odnosno prema važećoj eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke uvećanoj za pet postotnih poena;

- u točki 3. izreke naložio je tuženiku da u roku od 8 (osam) dana isplati tužitelju trošak postupka u iznosu od 832,00 kn;

- u točki 4. izreke odbio je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška postupka u iznosu od 12.151,90 kn.

2. Tako je prvostupanjski sud odlučio o tužbenom zahtjevu koji se odnosi na isplatu naknade za korištenje općekorisnih funkcija šuma (i to samo na onaj dio koji je bio obuhvaćen rješenjem o ovrsi, odnosno ne dopuštajući ikakvo daljnje u podnescima sadržano povećanje tužbenog zahtjeva u tijeku parničnog postupka koji je uslijedio nakon prigovora protiv rješenja o ovrsi), ocijenivši djelomično osnovanim prigovor zastare u odnosu na utužene dijelove glavnice dospjele prije više od tri godine u odnosu na iniciranje postupka, tj. primjenom trogodišnjeg zastarnog roka (jer riječ je o akontacijama za koje se, s obzirom na zakonski način izračuna ne zna unaprijed koliko će točno iznositi, jer ovise o tuženikovim godišnjim prihodima), odnosno, ne prihvaćajući tužiteljevo tumačenje da bi ovdje trebalo primijeniti opći petogodišnji zastarni rok (unutar kojega bi u tom slučaju bila pravovremeno utužena sva potraživanja). Odluku o troškovima parničnog postupka prvostupanjski sud je pobliže obrazložio s obzirom na pojedine radnje za koje troškovi tužitelju i tuženiku jesu ili nisu priznati, kao i s obzirom na omjer uspjeha u sporu koji je ocijenjen kao dvotrećinski u korist tužitelja, odnosno jednotrećinski u korist tuženika, pri čemu je tužitelju priznat trošak određenih odvjetničkih radnji u parničnom postupku, ali ne i odvjetnički trošak sastava prijedloga za ovrhu, jer je tužitelj pravna osoba koja ima vlastitu pravnu službu, a riječ je o tipiziranom obrascu. Nakon prebijanja parničnih troškova na koje bi svaka strana imala pravo, tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova, zatraženih u ukupnom iznosu od 12.983,90 kn, odbijen je povrh priznatog iznosa od 832,00 kn.

3. Rješenjem od 9. prosinca 2014. poslovni broj P-6633/2010 (list 95. spisa), koje je također izričito predmet ovog žalbenog postupka, nazočnoj (zamjenskoj) odvjetnici je uskraćeno pravo na zastupanje s obzirom na to da nema potrebnu punomoć za zastupanje tužitelja, te se ne odobrava povišenje tužbenog zahtjeva za bilo koji iznos osim onoga koji je obuhvaćen rješenjem o ovrsi javnog bilježnika Renate Kutije Kušpilić iz Zagreba poslovni broj Ovrv-694/10 od 29. travnja 2010.

4. Protiv tih odluka žalbu je podnio tužitelj, pobijajući presudu izričito u odnosu na točke 1. i 4. izreke, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, a slijedom toga i zbog odluke o troškovima postupka. U žalbi izričito i sadržajno navodi i da se žali protiv rješenja poslovni broj P-6633/2012 od 9. prosinca 2014. kojim se ne odobrava povišenje tužbenog zahtjeva i kojim se uskraćuje pravo zastupanja, a izričito predlaže i donošenje dopunske presude u pogledu onih tužbenih zahtjeva o kojima prvostupanjski sud nije odlučio. U bitnom navodi da je podneskom od 15. prosinca 2012. specificirao tužbeni zahtjev u odnosu na iznose glavnice koji se odnose na 2004., 2005. i 2006. godinu, te obavijestio sud da mu je dio te glavnice podmiren, ali ustraje na uglavničenim zateznim kamatama na te iznose (ukupno uglavničenih zateznih kamata 7.188,80 kn, o čemu prvostupanjski sud uopće nije odlučio, tj. potrebno je donijeti dopunsku presudu); da je rješenjem od 9. prosinca 2014., kojim se ne odobrava povišenje tužbenog zahtjeva povrh onoga iz javnobilježničkog rješenja o ovrsi, tužitelju nanesena šteta, jer, pored toga što je tužitelj to upravo i predložio vodeći se načelima svrhovitosti i ekonomičnosti, prvostupanjski sud je takvom odlukom, zakonski sasvim neutemeljenom, prouzrokovao tužitelju štetu, budući da on za pojedine godine za koje je povisio tužbeni zahtjev više nema mogućnosti pokrenuti novi ovršni postupak, jer su potraživanja za 2009. i 2010. godinu u zastari; da je sud mogao dopustiti zastupanje odvjetnici bez punomoći vodeći se načelom procesne ekonomije; da je tužitelju trebalo priznati i odvjetnički trošak sastava prijedloga za ovrhu, jer iz Ustava proizlazi da je odvjetništvo služba koja svakome pruža pravnu pomoć, a prema odredbi čl. 89. Zakona o parničnom postupku stranke mogu poduzimati radnje u postupku osobno ili preko punomoćnika, pa sud ne bi smio biti u mogućnosti tumačiti tko smije, a tko ne smije angažirati odvjetnika; da je tužitelju trebalo priznati i zatražene troškove pribavljanja GFI od FINA-e, jer ta izvješća ne bi mogla biti dostavljena u spis da FINA-i nije platio njihovo izdavanje u papirnatom obliku s pečatom FINA-e. Potražuje naknadu žalbenog troška u iznosu od 1.562,50 kn.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. S obzirom na to da tužitelj u svojoj žalbi protiv presude donesene 21. siječnja 2015. ukazuje na to da prvostupanjski sud uopće nije odlučio o ukupno uglavničenim zateznim kamatama u iznosu od 7.188,80 kn, bilo je potrebno donijeti dopunsku presudu, koju je prvostupanjski sud, postupajući po uputi drugostupanjskog suda, donio 14. veljače 2022.

7. Tom dopunskom presudom poslovni broj P-6633/2010 od 14. veljače 2022. Trgovački sud u Zagrebu

- u točki I. izreke odbio je kao neosnovan tužiteljev prijedlog od 29. siječnja 2015. za dopunu presude poslovni broj P-6633/2010 od 21. siječnja 2015. u dijelu koji glasi:

„I. Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime zakonskih zateznih kamata obračunatih na uplaćeni iznos glavnice naknade za korištenje općekorisnih funkcija šume isplati ukupan iznos od 7.188,80 kn, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i to:

- na iznos od 2.393,76 kn od dana 15. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 2.397,38 kn od dana 15. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 2.375,66 kn od dana 15. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 22,00 kn od dana 15. veljače 2012. do isplate,

i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna, a koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima.“

- u točki II. izreke naložio je tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 861,40 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 21. siječnja 2015. do 31. srpnja 2015. po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od osam dana.

8. Iz obrazloženja dopunske odluke proizlazi da je tužiteljev zahtjev za dosuđivanje uglavničenog iznosa zateznih kamata (zajedno s procesnim kamatama koje bi tekle na te iznose), sadržan u podnesku od 16. veljače 2015., kojim je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev s obzirom na to da mu je tuženik nakon utuženja izvršio uplate kojima je podmirio glavnice naknada za OKFŠ za 2004., 2005., 2006. i dio glavnice za 2007. godinu, postavljen na način da potražuje apsolutni iznos tih zateznih kamata, međutim, prvostupanjski sud je o tim zateznim kamatama već prethodno odlučio, ali u relativnom iznosu, i to (pobijanom) presudom od 21. siječnja 2015., kojom je točkama 1. i 2. izreke odlučeno o zahtjevu tužitelja za isplatu zakonskih zateznih kamata tekućih na pojedine iznose glavnice, i to naknade za općekorisne funkcije šume 2004., 2005., 2006. i dio glavnice za 2007. godinu.

9. Protiv te dopunske presude tužitelj je pravovremeno podnio žalbu, pobijajući je u točki I. izreke, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Prvenstveno navodi da ostaje kod svoje ranije žalbe na presudu od 21. siječnja 2015., te ponavlja da je prvostupanjski sud u točki I. izreke presude od 21. svibnja 2015. prekoračio tužbeni zahtjev koji je tužitelj postavio podneskom od 15. veljače 2012. (list 49. spisa), tj. tim je podneskom uredio tužbeni zahtjev na način da je u odnosu na glavnicu potraživanja za 2004., 2005. i 2006. godinu, koju je tuženik podmirio nakon utuženja, uglavničio zatezne kamate i potraživao iznose koji su dopunskom presudom odbijeni. Tvrdi da je prvostupanjski sud propustio utvrditi da je podmirenjem duga tuženik priznao zahtjev glede potraživanja za 2004., 2005. 2006. godinu i da se tuženik povlačenju tužbe nije protivio, kao ni tužiteljevu potraživanju glede kamata. Predlaže pobijani dio dopunske odluke preinačiti u korist tužitelja. Potražuje naknadu žalbenog troška u iznosu od 1.250,00 kn.

10. Budući da je navedenom dopunskom presudom od 14. veljače 2022. prvostupanjski sud propustio odlučiti o ovršnim troškovima, po uputi drugostupanjskog suda od 27. travnja 2022. odlučio je i o tome dopunskim rješenjem donesenim 3. svibnja 2022. (list 138. do 139. spisa), koje nije predmet ovog žalbenog postupka, uredno je dostavljeno punomoćnicima stranaka, te su time postali bespredmetni žalbeni navodi iz žalbe protiv presude iz 2015. kojima tužitelj ukazuje na to da o tome nije odlučeno (tj. sadržajno predlaže donijeti dopunsku odluku).

11. Tužiteljeva žalba podnesena protiv presude i rješenja od 21. siječnja 2015. je djelomično neosnovana, a djelomično nije dopuštena.

12. Tužiteljeva žalba podnesena protiv dopunske presude od 14. veljače 2022. nije osnovana.

13. Ispitavši pobijane odluke na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama istaknutih žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a te na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), ovaj je sud ocijenio da je pobijana presuda od 21. siječnja 2015. pravilna i na zakonu osnovana u pogledu glavnice o kojoj je prvostupanjski sud odlučio u pobijanoj točki I. izreke i u pogledu dijela odbijenih parničnih troškova u točki IV. izreke, dok je raspravno rješenje, u dijelu protiv kojeg je žalba dopuštena, pravilno i na zakonu osnovano, a dopunska presuda od 14. veljače 2022. u pobijanom dijelu je pravilna i na zakonu osnovana.

14. Pri donošenju presude od 21. siječnja 2015. (u dijelu kojim je odlučeno o odbijanju dijela glavnice, ali samo one koja je utužena u inicijalnom prijedlogu za ovrhu), kao ni pri donošenju dopunske presude od 14. veljače 2022., nije počinjena ni jedna od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti proturječni sadržaju spisa, pa se pobijana presuda može ispitati. Na dio presude od 21. siječnja 2015., uostalom, tužitelj se i nije konkretnije žalio u pogledu meritorne odluke o glavnici i pitanju zastare (odnosno, žalbu je u tom dijelu izjavio samo paušalno, ukazujući i na tu točku presude u kojoj nije uspio).

15. Nadalje, iz sadržaja žalbe, kao i iz sadržaja spisa, proizlazi da je sporno to što prvostupanjski sud rješenjem od 9. prosinca 2014. uopće nije dopustio odlučivanje o naknadno postavljenim tužbenim zahtjevima iz 2012. godine kojima tužitelj, vodeći se načelom ekonomičnosti, u tijeku parničnog postupka povećava tužbeni zahtjev za godišnje iznose glavnice koji su u međuvremenu nastali. Odbijanjem odlučivanja o tim zahtjevima tužitelj drži je doveden u situaciju da mu oni, postavljeni samostalno u novim parničnim postupcima, budu odbijeni zbog zastare (jer su u međuvremenu već protekli zastarni rokovi, a izvjesno je da bi tuženik prigovor zastare istaknuo kao i u ovom parničnom postupku), iako se tužitelju ne može prigovoriti da nije pravovremeno poduzeo procesne radnje kojima bi izbjegao nastup zastare (jer je podneske kojima povećava tužbeni zahtjev dostavio sudu unutar trogodišnjeg zastarnog roka). Sporni su i troškovi postupka koji tužitelju nisu priznati (kako zbog omjera uspjeha u sporu, tako i zbog pobliže navedenih razloga koji se tiču pojedinačnih troškova).

16. U odnosu na žalbu protiv rješenja od 21. siječnja 2015. valja prije svega napomenuti da je prema ocjeni ovog suda ona samo djelomično dopuštena. Naime, odredbom čl. 378. st. 1. ZPP-a propisano je da je protiv rješenja prvostupanjskog suda dopuštena žalba ako u tom Zakonu nije određeno da žalba nije dopuštena, dok je odredbom čl. 378. st. 2. ZPP-a propisano da, ako taj zakon (Zakon o parničnom postupku) izričito određuje da posebna žalba nije dopuštena, rješenje prvostupanjskog suda može se pobijati samo u žalbi protiv konačne odluke. Dakle, Zakon o parničnom postupku propisuje načelnu dopuštenost žalbe protiv samog rješenja, osim ako je izričito za pojedinu vrstu rješenja propisana nedopuštenost žalbe (što znači da je žalbom protiv presude kao konačne odluke dopušteno pobijati samo ona ranije donesena rješenja za koja je izričito propisana nedopuštenost žalbe). U konkretnom slučaju tužitelj pobija rješenje (list 95. spisa), koje se prema ocjeni ovog suda sastoji od dvaju rješenja različitih kategorija – jedno je rješenje o rukovođenju glavnom raspravom, kojim se nazočnoj (zamjenskoj) odvjetnici uskraćuje pravo zastupanja s obzirom na to da nema potrebnu punomoć (za takva rješenja odredbom čl. 311. st. 5. ZPP-a propisano je da protiv njih „nije dopuštena posebna žalba“, što znači da ga je moguće pobijati u žalbi protiv konačne odluke o kojoj se ovdje odlučuje), dok drugim rješenjem, donesenim na istoj glavnoj raspravi, kojim se odlučuje o preinaci tužbe, nije odobreno povišenje tužbenog zahtjeva, a za takvo rješenje nije propisano da protiv njega „posebna žalba nije dopuštena“ (odnosno, glede odlučivanja o preinaci tužbe zadnjim stavkom odredbe čl. 190. ZPP- a propisano je samo da „posebna žalba“ nije dopuštena u slučaju prihvaćanja preinake tužbe, no to ovdje nije slučaj, jer je riječ o neprihvaćanju preinake). To znači da je tužitelj protiv drugonavedenog rješenja (kojim se ne odobrava preinaka), već nakon njegova donošenja (9. prosinca 2014.) imao priliku podnijeti žalbu protiv samog tog rješenja (jer za takvo rješenje, argumento a contrario iz čl. 190. ZPP-a, nije propisana nedopuštenost posebne žalbe), odnosno, žalba protiv tog drugonavedenog rješenja tek u žalbi protiv presude, podnesenoj 21. siječnja 2015., nije pravovremena (jer je tužitelju zapisnik s ročišta glavne rasprave s navedenim rješenjem dostavljen 12. prosinca 2014. – dostavnica uz poleđinu lista 96. spisa), pa ju je slijedom toga na temelju odredbe čl. 367. ZPP-a valjalo odbaciti. Iako slijedom toga ovaj sud nije meritorno odlučivao o tom dijelu žalbe, napominje se tužitelju da u pogledu štete, koja je za njega eventualno nastala time što njegov prijedlog za preinaku tj. povećanje tužbenog zahtjeva nije prihvaćen, ne bi bio od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, jer tužitelj je mogao pokrenuti poseban postupak za te naknadno dospjele iznose glavnice, odnosno, postavljanjem dodatnih tužbenih zahtjeva u već pokrenutom postupku riskirao je da oni ne budu prihvaćeni, jer Zakon o parničnom postupku ne propisuje obvezu suda, nego samo mogućnost da prihvati takav prijedlog pod određenim pretpostavkama, koje se u konkretnom slučaju prema ocjeni prvostupanjskog suda nisu ispunile.

17. Neosnovano se tužitelj u žalbi poziva na pogrešno određen dvotrećinski omjer uspjeha u sporu (a slijedom toga i općenito na omjer dosuđenih opravdano zatraženih troškova), jer odluka o djelomičnom odbijanju tužbenog zahtjeva prvenstveno je posljedica istaknutog prigovora zastare, koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio djelomično osnovanim (polazeći od proteka trogodišnjeg, a ne petogodišnjeg roka za takvu vrstu potraživanja od dospijeća do pokretanja postupka). Eventualno kasnije podmirenje tih iznosa glavnice od strane tuženika (koje bi inače imalo utjecaja da nije bilo prigovora zastare) stoga ne mijenja tužiteljev omjer uspjeha u sporu.

18. Tužiteljevo pozivanje u žalbi na to da mu je trebalo priznati parnične troškove pribavljanja GFI od FINA-e postalo je naknadno bespredmetno, jer je o tome prvostupanjski sud, tretirajući to kao prijedlog za dopunsku odluku, odlučio u dopunskoj presudi od 14. veljače 2022. u točki II., koja nije predmet ovog žalbenog postupka, niti je iz spisa vidljivo da je protiv tog dijela dopunske presude u ostavljenom roku podnesena žalba.

19. Tužitelj se u žalbi koja je dopuštena u odnosu na rješenje, kojim zamjenskoj odvjetnici nije dopušteno zastupanje bez punomoći, poziva na to da je sud mogao to dopustiti (pa slijedom toga dosuditi tužitelju i troškove takvog zastupanja), međutim, to nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost te odluke, jer to je i dalje u domeni mogućnosti koju je sud imao, ali nije bio dužan tako postupiti s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja. Punomoćnik je, prema odredbi čl. 98. ZPP, dužan pri prvoj radnji u postupku podnijeti punomoć, a sud može dopustiti da radnje u postupku za stranku privremeno obavi osoba koja nije podnijela punomoć, ali će istovremeno narediti toj osobi da naknadno u određenom roku podnese punomoć ili odobrenje stranke za obavljanje parnične radnje. Slijedom toga, imajući u vidu da u opisanoj situaciji sud može, ali ne mora privremeno dopustiti zastupanje bez punomoći, pravilna je i odluka da se tužitelju ne priznaju troškovi takvog zastupanja.

20. Tužitelj se poziva na to da je u korist tužitelja valjalo priznati i iznos odvjetničkog sastavljanja ovršnog prijedloga, zatražen u troškovniku (list 98. spisa u vezi s prijedlogom za ovrhu – list 3. spisa). Prvostupanjski sud je u obrazloženju naveo razloge zbog kojih smatra da taj trošak nije trebalo priznati, međutim, uopće nije u izreci donio odluku kojom bi meritorno odlučio o tom trošku (odnosno, odbio je iz različitih razloga dio troškovnikom zatraženog parničnog troška koji matematički ne obuhvaća iznos ovršnog troška), pa ovaj drugostupanjski sud nije mogao potvrditi, preinačiti ili ukinuti odluku koja nije bila ni donesena, tj. bilo je potrebno je i o tome donijeti dopunsku odluku. O tome je prvostupanjski sud, tretirajući i to kao prijedlog za dopunsku odluku, odlučio u dopunskom rješenju od 3. svibnja 2022. (list 138. do 139. spisa), koje nije predmet ovog žalbenog postupka, niti je iz spisa vidljivo da je protiv tog rješenja u ostavljenom roku podnesena žalba.

21. Neosnovano se tuženik u žalbi na dopunsku presudu poziva na to da je trebalo uzeti u obzir da mu je tuženik naknadno platio dio utuženih iznosa glavnice nakon utuženja, jer to je tužitelj naveo u sklopu podneska kojim je htio povećati tužbeni zahtjev, na što tuženik nije pristao, a prvostupanjski sud nije dopustio preinaku (slijedom čega je odlučio o inicijalno postavljenom tužbenom zahtjevu, pri čemu je odluka o zateznim kamatama donesena u relativnom iznosu). S obzirom na to da je o svim zateznim kamatama donesena odluka (akcesorno uz odbijene, odnosno dosuđene dijelove glavnice), o zahtjevu za dopunsku odluku kojom se dio tih zakonskih zateznih kamata potražuje u apsolutnom iznosu nije mogao biti prihvaćen kao osnovano zatražen.

22. S obzirom na navedeno valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a pobijanu presudu od 21. siječnja 2015. djelomično potvrditi kao u točki I. izreke, dok je rješenjem na temelju odredbe čl. 380. t. 1. u vezi s odredbom čl. 367. ZPP-a valjalo djelomično odbaciti žalbu, a na temelju odredbe čl. 380. t. 2. ZPP-a djelomično odbiti žalbu i potvrditi rješenje. Dopunsku presudu od 14. veljače 2022. valjalo je potvrditi na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

23. Tužitelj je u žalbama zatražio žalbeni trošak u iznosu od 1.562,50 kn, odnosno u iznosu od 1.250,00 kn, međutim, taj mu trošak nije priznat, jer sa žalbama uopće nije uspio.

Zagreb, 9. lipnja 2022.

Sudac

Ivana Mlinarić