Povrv-888/2020-18
Republika Hrvatska
Općinski sud u Splitu
ex. vojarna Sv.Križ, Dračevac
21000 Split
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
U ime R. H., Općinski sud u Splitu OIB:…, po sucu tog
suda Dunji Ljubičić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja H. E. d.o.o. Z., OIB:…, zastupanog po punomoćnicima
A. J. i D. B., odvjetnicima u Z., protiv tuženika
S. K. A. d.o.o. – u stečaju, S.,
OIB:…, zastupanog po stečajnom upravitelju D. L. iz Š. a
ovaj po punomoćniku D. M., odvjetniku u S., zbog isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 09. svibnja 2022. u nazočnosti stranaka, pozivom na odredbu čl.335.st.6. i 12. Zakona o parničnom postupku ("NN" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, Odluka Ustavnog suda RH u 2/07, 84/08,96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, nadalje u tekstu: ZPP) dana 09. lipnja 2022.,
p r e s u d i o j e
I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika u S. V. M. donesenog pod brojem Ovrv-81/2020 od 16. ožujka 2020. te se zahtjev tužitelja odbija.
II. Nalaže se tužitelju da tuženiku u roku od 15 dana isplati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.818,75 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena i to od dana donošenja ove presuda pa do konačne isplate..
Obrazloženje
1. Tužitelj je, kao ovrhovoditelj, dana 16. ožujka 2020. u svom prijedlogu za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave što ga je predao Javnom bilježniku u S. V. M. naveo kako mu ovršenik, odnosno sada tuženik, temeljem vjerodostojne isprave duguje iznos od 1.983,88 kn. Kako svoju obvezu ovršenik (tuženik) nije dobrovoljno ispunio to je predloženo donijeti rješenje o ovrsi kojim bi ga se obvezalo na plaćanje glavnice, zakonskih zateznih kamata i troškova.
2. Postupajući po prednjem prijedlogu Javni bilježnik u S. V. M. je pod poslovnom oznakom i brojem Ovrv-81/2020 dana 16. ožujka 2020. donio rješenje o ovrsi.
3. Na rješenje o ovrsi koje je upravo navedeno ovršenik (tuženik) je izjavio prigovor u kojem je naveo da je stavio reklamacije na izdane račune međutim da zbog očite "konfuzije" kod tužitelja reklamacija nije obrađena zbog čega izvadak iz poslovnih knjiga nema status vjerodostojnosti. Osim toga poslovni prostor u Z., … je ispražnjen i zaključan još od 30. rujna 2017. tako da u istome nije bilo
potrošnje osim paušala što također ukazuje na nevjerodostojnost računa.
4. Po prigovoru tuženika (ovršenika) Javni bilježnik u S. V. M. je spis uputio Trgovačkom sudu u Splitu na daljnje nadležno postupanje ali se isti sud oglasio nenadležnim i spis je dostavio Općinskom sudu u Splitu na daljnje postupanje (rješenjem od 03. rujna 2020. Povrv-302/2020-17).
5. Općinski sud u Splitu je potom donio rješenje pod brojem Povrv-888/2020 od 08. rujna 2021. kojim je stavio izvan snage rješenje o ovrsi Javnog bilježnika u S.
V. M. poslovnom oznakom i brojem Ovrv-81/2020 od 16. ožujka 2020. te je odlučio da će se po pravomoćnosti spis ustupiti Parničnom odjelu istog suda.
6. U nastavljenom postupku tužitelj je ustrajao u svojem traženju. Tuženik je ustrajao u prigovoru točnosti i vjerodostojnosti računa tužitelja.
7. U dokazne svrhe sud je pregledao: izvadak iz poslovnih knjiga tužitelja (specifikaciju računa za utuženje) od 09. ožujka 2020., račun broj 2301008200-190521- 4, reklamaciju od 31. siječnja 2018., odgovor na reklamaciju od 26. travnja 2018., e-mail prepisku stranaka, otkaz Ugovora o zakupu sa aneksima sa A. d.o.o i U.
j.d.o.o., karticu analitičkog knjigovodstva po datumu temeljnica za razdoblje do 28. rujna 2021., zapisnik o primopredaji posjeda nekretnine, te odluku Trgovačkog suda u Splitu
8. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.
9. Punomoćnici stranaka popisali su trošak postupka.
10. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatom neplaćenog računa.
11.Tužitelj temelji potraživanje na računu za isporuku toplinske energije tijekom 2019. pa se kao mjerodavno pravo primjenjuje Zakon o obveznim odnosima („NN“ broj 53/91, 73/91, 3/94,7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08, 125/11,78/15 i
29/18 u daljnjem tekstu: ZOO) i Zakon o tržištu električne energije ("NN" broj 22/13, 95/15 i 102/15).
12. Priklopljeno prijedlogu za ovrhu tužitelj je dostavio izvod iz poslovnih knjiga (specifikaciju računa za utuženje) koja je vjerodostojna isprava odnosno istinita isprava ukoliko vjerodostojnost i istinitost nije osporena. Upravo to, osporavajući vjerodostojnost i istinitost, napravio je tuženik tražeći da mu se tužitelj izjasni po čemu je i na koji način došao do navedenog iznosa ukupnog dugovanja.
13. Predmet spora vezan je uz pravni odnos ugovora o kupoprodaji iz odredbe čl. 376. ZOO kojim ugovorom se tužitelj obvezao tuženiku isporučiti električnu energiju, a tuženik mu je za to trebao isplatiti ugovorenu cijenu. Identična obveza kupca propisana je i odredbom čl.61.st.2. Zakona o tržištu električne energije.
14. Pregledane su isprave koje je priložio tužitelj iz kojih isprava je sud zaključio da je tužitelj tuženiku kao krajnjem kupcu ispostavljao račune za isporučenu električnu energiju.
15. Međutim, tuženik je u prigovoru istaknuo kako utuženi računi ne predstavljaju prikaz stvarnog stanja potrošnje električne energije već su rezultat procjene stanja potrošnje električne energije, a što po ocjeni tuženika ne može biti dostatno za naplatu utuženih računa od tuženika.
Da su računi zaista ispostavljeni temeljem procjene stanja, tuženik ukazuje na sadržaj utuženih računa u kojem je kod obračuna potrošnje sasvim razvidno da kratica PS ukazuje na izračun potrošnje po procjeni stanja. Da je takav način obračuna bio pogrešan i protivan stvarnom stanju tuženik je dokazivao dokazima o otkazu zakupnog odnosa s danom 01. rujna 2017. i tvrdnjama da nakon toga u predmetnom prostoru nije moglo biti stvarne potrošnje električne energije, osobito ne one koja je iskazana kao procjena stanja u utuženim računima.
16. Pregledom dokaznog materijala utvrđuje se da je između stranaka postojao pravni odnos kupoprodaje električne energije u kojem pravnom odnosu je tužitelj kao distributer električne energije prodavao istu kupcu, a tuženik je za navedenu isporuku bio dužan platiti propisnu cijenu.
17. U konkretnom slučaju cijena isporučene električne energije prema utuženim računima tužitelja predstavlja umnožak potrošnje i jedinične cijene uvećano za pripadajuće naknade za obračunsko mjerno mjesto.
S tim u svezi jedinična cijena ne bi trebala biti sporna i ona je očito određena identično kao i za sve ostale potrošače koji su u istom statusu potrošnje kao i tuženik, a to znači kategoriju potrošnje: poduzetništvo i tarifni model: bijeli.
18. Međutim ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari je izračun stvarne potrošnje koja je očito u utuženim računima iskazana temeljem procjene stanja, a ne točnog utvrđenja stanja na obračunskom mjernom mjestu.
S tim u svezi stranke se različito očituju u odnosu na očitovanje tužitelja iz dopisa od 26. travnja 2018. na reklamaciju tuženika za koje tužitelj tvrdi da su napravljeni sukladno potvrđenim mjernim podacima za obračun odnosno sukladno stvarno utvrđenoj potrošnji dok je tuženik ostao pri tvrdnji da su računi izdani temeljem procjene potrošnje, a ne stvarne potrošnje.
19. Određujući se prema ovoj temeljnoj spornoj činjenici, sud pregledom utuženih računa kao jedinog mjerodavnog podatka nesporno utvrđuje da je izračun potrošnje na obračunskom mjestu tuženika u Z., … izvršen temeljem procjene stanja.
Sukladno tom utvrđenju sud zaključuje kako u konkretnom slučaju ne može pružiti pravnu zaštitu tužitelju kod činjenice da je tuženik dokazao da je još s 1. rujna 2017. otkazao zakupni odnos zakupoprimcima, a naknadno i predao predmetni prostor kupcu tog prostora u stečajnom postupku.
20. Bitno je naglasiti da tužitelj na predočene dokaze nije odgovorio drugim odgovarajućim dokazima koji bi pobili tuženikovu tvrdnju da u utuženom razdoblju nije obavljao poslovnu djelatnost u navedenom prostoru.
21. Kod takvog stanja raspravnog gradiva i prema pravilima o teretu dokazivanja iz čl.219. ZPP-a sud utvrđuje da tužitelj u konkretnom slučaju nije na odgovarajući način dokazao stvarnu potrošnju električne energije na mjerilu u utuženom razdoblju u poslovnom prostoru tuženika pa samim tim nije niti mogla biti točno utvrđena odgovarajuća cijena koja bi bila odraz stvarne potrošnje. Nadalje, kod činjenice da je iskazan iznos obveze po utuženom računu utvrđen temeljem procjene stanja, sud drži da je time direktno povrijeđena odredba članka 7. ZOO-a iz osnovnih načela o jednakoj vrijednosti činidaba jer je u konkretnom slučaju lako zaključiti da tužitelj od tuženika potražuje protučinidbu u novcu za činidbu koja nije dokazana na odgovarajući način i u točno utvrđenom iznosu, sve kod činjenice da prema priloženim dokazima tuženika isti više nije obavljao poslovnu djelatnost u spornom poslovnom prostoru nakon 1. rujna 2017., a utuženi računi odnose se upravo na navedeno razdoblje.
22. Konačno je za istači da je ovaj sud motrišta da bi tužitelj u izostanku poslovne djelatnosti tuženika u predmetnom prostoru moguće imao pravo na paušalne iznose naknade, ali sud takav iznos nije mogao odrediti jer mu tužitelj na tu okolnost nije predočio niti jedan jedini podatak iz kojeg bi se paušalni iznos mogao odrediti kao razumna cijena sukladno okolnostima slučaja koja je kao takva propisana čl.383.st.3. ZOO-a.
23. Kako je predmetni postupak započeo prijedlogom za ovrhu pa je postupajući po prijedlogu tužitelja Javni bilježnik u S. V. M. donio rješenje o ovrsi 16.
ožujka 2020. pod poslovnom oznakom i brojem Ovrv-81/2020 to je susljedno ranijem utvrđenju suda da tužitelj nije dokazao opstojnost svoje tražbine, valjalo ukinuti ovo rješenje o ovrsi u cijelosti i zahtjev tužitelja odbiti.
24. Slijedom naprijed navedenog odlučeno je kao pod točkom I. izreke.
25. U nastavku je valjalo odlučiti o troškovima postupka, time da je sud imao u vidu pravno stajalište zauzeto na zajedničkom sastanku VS RH sa predsjednicima građanskih odjela Županijskih sudova u Zagrebu 02. lipnja 2017. (Su-IV- 204/17) prema kojem trošak ovršnog i parničnog postupka predstavlja jedinstven trošak i odluka o troškovima ne predstavlja platni nalog, kako to proizlazi iz odredbe čl.450.st.1. ZPP-a.
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.ZPP-a a isti je trošak obračunat i priznat punomoćniku tuženika koji dolazi iz reda odvjetnika, slijedom čega je primijenjena Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“ broj 91/04, 37/05, 59/07, 148/09 i 142/12) i to baš Tbr.7. toč.1. te kod vrijednosti predmeta spora od 1.983,88 kn. Tuženiku je priznat trošak za: sastav podnesaka od 19. siječnja i 16. ožujka 2022. te pristupa na ročišta od 20. siječnja, 04. ožujka i 09. svibnja 2022. – svaka radnja po 25 bodova te za pristup ročištu na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima dana 21. ožujka 2022.- 12,5 bodova. Navedeni iznos bodova pomnožen sa iznosom od 10,00 kn koliko iznosi vrijednost jednoga boda dalo je iznos od 1.375,00 kn koji je potom uvećan za iznos od 343,75 kn na ime 25% PDV-a i iznos od 100,00 kn na ime pristojbi za uloženi prigovor na rješenje o ovrsi. Zbrajanjem naprijed navedenih iznosa dobiven je iznos od 1.818,75 kn koliko će tužitelj, kao stranka koja je postupak izgubila, morati platiti tuženiku, kao stranci koja je u postupku uspjela. Tuženiku nije priznat popisani trošak sastava prigovora na rješenje o ovrsi jer je prigovor pisao stečajni upravitelj tuženika koji ne ostvaruje pravo na naknadu troškova zastupanja već samo eventualno nastale materijalne troškove.
26. Radi naprijed navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke ove odluke.
U Splitu, 09. lipnja 2022.
S U D A C
Dunja Ljubičić,v.r.
Pravna pouka: Protiv ove odluke može se izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka iste, odnosno od objave. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka a za viši, županijski sud.
