Posl. br. 17 Povrv-6/2019

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD DUBROVNIKU

Dr. Ante Starčevića 23, Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Dubrovniku, u ime Republike Hrvatske, po sucu tog suda Anki Muhoberac, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja G. D., OIB …, D. zastupanog po punomoćnici I- J. dipl. pravnici s položenim pravosudnim ispitom, zaposlenici tužitelja, protiv tuženika A. T. d.o.o., D., OIB: … zastupanog po punomoćniku A. K. odvjetniku u D. radi isplate 190.200,00 kuna, na glavnoj raspravi održanoj i zaključenoj dana 28. travnja 2022. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja, punomoćnika tuženika i umješača, objavljenoj dana 9. lipnja 2022. godine,

p r e s u d i o  j e

Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika N. V. iz D., posl. br. Ovrv. 957/15 od 12. kolovoza 2015. godine, te se odbija tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku da u roku od 8 dana od dana dostave ovog rješenja plati ovrhovoditelju novčanu tražbinu u ukupnom iznosu 190.200,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče: na iznos od 800,00 kn od 27.4.2015.g. pa do isplate,

na iznos od 6.000,00 kn od 5.5.2015.g. pa do isplate,

na iznos od 14.400,00 kn od 26.5.2015.g. pa do isplate

na iznos od 49.400,00 kn od 8.6.2015.g. pa do isplate

na iznos od 10.800,00 kn od 23.6.2015.g. pa do isplate

na iznos od 108.800,00 kn od 23.7.2015.g. pa do isplate

po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, te da mu nadoknadi trošak ovršnog postupka kao i da na te troškove plati zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja rješenja pa do ovrhovoditeljeva namirenja, po po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, sve u roku 8 dana nakon dostave ovog rješenja.

Obrazloženje

1. Rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika N. V. iz D., posl. br. Ovrv. 957/15 od 12. kolovoza 2015. godine obvezan je tuženik tada kao ovršenik, platiti tužitelju tada kao ovrhovoditelju, iznos od 190.200,00 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i troškovima ovršnog postupka kako je to specificirano u navedenom rješenju o ovrsi.

2. Protiv navedenog rješenja o ovrsi tuženik je tada kao ovršenik, pravodobno izjavio prigovor navodeći da osporava vjerodostojnost isprave (podataka sadržanih u ispravi) na temelju koje je izdano pobijano rješenje, da ne postoji obveznopravni odnos temeljem kojeg bi ovrhovoditelj mogao osnovano tražiti od ovršenika isplatu zahtijevanog iznosa, a da obveza plaćanja zahtijevanog iznosa nije utemeljena na zakonu, ni na nekom drugom propisu koji je donesen u skladu sa zakonom. Nadalje navodi da u razdoblju za koje ga se neutemeljeno tereti za isplatu zahtijevanog iznosa tuženik nije parkirao svoja vozila na području G. D.. Odluka o zaustavljanju i parkiranju turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) u zoni posebnog prometnog režima ("Službeni glasnik G. D." br. 10/14) da nije suglasna sa zakonom. Prostori (P./P.) na kojima se prema toj odluci dopušta parkiranje turističkih autobusa radi ulaska ili izlaska putnika, u smislu odredbi čl. 98. i 100. Zakona o cestama, da čine nerazvrstanu cestu koju svatko može slobodno koristiti na način i pod uvjetima predviđenim tim Zakonom i drugim propisima. Spomenutoj Odluci da nije prethodila suglasnost Ministarstva pa da je riječ o nezakonitom aktu. Pozivajući se na odredbu čl. 82. st.1. toč.1. i čl. 83 ZSPC navodi da bi zaustavljanje turističkih autobusa na lokaciji P. bilo u suprotnosti s navedenim odredbama jer da je predviđeno mjesto za zaustavljanje/parkiranje turističkih autobusa na toj lokaciji udaljeno manje od 5 metara od obilježenog pješačkog prijelaza, a mjesto koje je predviđeno za zaustavljanje/parkiranje turističkih autobusa na lokaciji P. i P. da je udaljeno znatno manje od 15 metara iza znaka kojim je obilježeno stajalište za vozila javnog prijevoza putnika. Tuženik nadalje pozivajući se na odredbu čl. 2. st.1. al. 27. Zakona o cestama i čl.1. al.2. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu koji definira pojam stajališta autobusa, pa da lokacije na kojima je predviđeno zaustavljanje autobusa ne udovoljavaju ni minimumu pretpostavki za siguran ulazak, odnosno izlazak putnika iz autobusa. Nadalje pozivajući se na odredbe čl. 54. i 109. st.2. Zakona o cestama kao i odredbu čl. 12. st.2. Pravilnika o autobusnim stajalištima kojim su propisani uvjeti za utvrđivanje lokacije i uređenje autobusnih stajališta, a da je razmak između autobusnih stajališta namijenjenih vozilima javnog gradskog prijevoza i lokacijama na kojima je tom Odlukom predviđeno parkiranje turističkih autobusa znatno manji od onog predviđenog navedenim odredbama, niti da na predviđenim lokacijama postoji zaklon od atmosferskih utjecaja. U nastavku pozivajući se na odredbe čl. 37. st.2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu i čl. 83 st.2. Zakona o upravnim sporovima predlaže sudu primijeniti institut ekscepcije ilegalnosti. Završavajući s navodom da Odluka o zaustavljanju i parkiranju turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) u zoni posebnog prometnog režima nije suglasna sa zakonom, a da ni zakonom nije predviđeno određivanje i ubiranje naknade za parkiranje vozila (autobusa) na mjestima koja ne ispunjavaju uvjete za to.

3. Rješenjem ovoga suda posl.br. 17 Povrv. 792/15 od 10. studenog 2015. godine (točka I. i II. ove odluke) stavljeno je izvan snage predmetno rješenje o ovrsi javnog bilježnika N. V. iz D., posl. br. Ovrv. 957/15 od 12. kolovoza 2015. godine u dijelu u kojem je određena ovrha, ukinute su provedene radnje, te je određeno da će se postupak nastaviti voditi kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

4. Tužitelj tijekom postupka ističe da je G. D. donio Odluku o zaustavljanju i parkiranju turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) u zoni posebnog prometnog režima ("Službeni glasnik G. D." br. 10/14) kojom da se utvrđuje zaustavljanje i parkiranje turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) u širem području oko Povijesne jezgre G. D.. U samom tekstu navedene Odluke kako je navedeno da je ista donesene uz prethodnu suglasnost MUP-a. Predmetnom Odlukom da je određeno da nadzor nad zaustavljanjem i parkiranjem turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) u navedenoj zoni obavljaju djelatnici S. D. d.o.o., prometni redari i/ili komunalni redari. Tako da u slučaju zaustavljanja autobusa i iskrcavanja putnika kada nije plaćena naknada djelatnici S. D. d.o.o., prometni redari i/ili komunalni redari bilježe podatke o svakom zaustavljanju (broju zaustavljanja, klijentu, vremenu, registraciji i vrsti vozila), te se nakon toga izdaje račun i dostavlja tuženiku sa specifikacijom. Odlukom o zaustavljanju i parkiranju turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) u zoni posebnog prometnog režima da je određena zona posebnog prometnog režima koja da je uređena u skladu s prometnim elaboratom koji je izradio fakultet prometnih znanosti Sveučilišta u Z. u srpnju 2014. godine.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev prema tuženiku za isplatu neplaćene naknade za zaustavljanje turističkih autobusa u zoni posebnog prometnog režima u području oko povijesne jezgre G. D., sukladno Odluci o zaustavljanju i parkiranju turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) u zoni posebnog prometnog režima ("Službeni glasnik G. D." br. 10/14) koja naknada za razdoblje ožujak, travanj, svibanj i lipanj 2015. godine iznosi 190.200,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

6. Među parničnim strankama nije sporno da je tužitelj provodio naplatu naknade za zaustavljanje turističkih autobusa u zoni posebnog prometnog režima i to u utuženom razdoblju temeljem Odluke o zaustavljanju i parkiranju turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) u zoni posebnog prometnog režima ("Službeni glasnik G. D." br. 10/14), te da nadzor nad zaustavljanjem i parkiranjem turističkih autobusa i osobnih automobila u navedenoj zoni obavljaju djelatnici S. D. d.o.o., prometni redari i/ili komunalni redari.

7. Pravno relevantna činjenica koja je ostala sporna i koju treba utvrditi u ovom postupku je da li je tuženik ili poslovni partner s kojim je tuženik u ugovornom odnosu zaustavljao odnosno parkirao autobuse u zoni posebnog prometnog režima utvrđenog Odlukom o zaustavljanju i parkiranju turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) u zoni posebnog prometnog režima ("Službeni glasnik G. D." br. 10/14). U okolnostima utvrđenja prethodno navedene činjenice svakao je potrebno, s obzirom na prigovore tuženika, utvrditi da li predmetna Odluka predstavlja valjani pravni osnov temeljem kojeg bi tužitelj bio ovlašten naplatiti od tuženika predmetnu naknadu.

Dakle, pravno relevantna činjenica koju treba utvrditi u ovom postupku je da li je tuženik obveznik plaćanja naknade za zaustavljanje i parkiranje turističkih autobusa u zoni posebnog prometnog režima u smislu da li je tuženik neposredno ili posredno korisnik turističkih autobusa koji su se zaustavljali u zoni posebnog prometnog režima, odnosno pitanje postojanja valjane pravne osnove temeljem koje bi tužitelj bio ovlašten naplatiti od tuženika predmetnu naknadu.

8. Pripremno ročište u predmetnoj pravnoj stvari na kojem je zaključen prethodni postupak održano je 15. rujna 2016.g. (l.s. 157-158).

9. Tijekom postupka sud je izveo dokaz čitanjem i pregledanjem isprava koje su priložene predmetnom spisu i to;

- račun tužitelja broj: 1500024 od 7.4.2015.g. (l.s. 6),

- račun tužitelja broj: 1500032 od 15.4.2015.g. (l.s. 7),

- račun tužitelja broj: 1500072 od 6.5.2015.g. (l.s. 8),

- račun tužitelja broj: 1500113 od 19.5.2015.g. (l.s. 9),

- račun tužitelja broj: 1500148 od 3.6.2015.g. (l.s. 10),

- račun tužitelja broj: 1500206 od 3.7.2015.g. (l.s. 11),

- fotografije (l.s. 16) (l.s. 17),

- Odluka o zaustavljanju i parkiranju turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) u zoni posebnog prometnog režima (l.s. 40-43),

- Suglasnost Ministarstva, Policijske uprave D.-n. od 25. kolovoza 2014.g. (l.s.44), - Prometni elaborat za regulaciju zaustavljanja i parkiranja turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) u zoni posebnog prometnog režima, Sveučilišta u Z., Fakulteta prometnih znanosti (l.s. 45-70),

- Sudska praksa (l.s. 71-76),

- račun tužitelja broj: 1500206 od 3.7.2015.g. (l.s. 77) sa evidencijama zaustavljanja (l.s. 78-81) i fotografijama iz informacijskog sustava s podacima o vremenu zaustavljanja (l.s. 82-102),

- račun tužitelja broj: 1500148 od 3.6.2015.g. (l.s. 104) sa evidencijama zaustavljanja (l.s. 105) i fotografijama iz informacijskog sustava s podacima o vremenu zaustavljanja (l.s. 106-113),

- račun tužitelja broj: 1500113 od 19.5.2015.g. (l.s. 114) sa evidencijama zaustavljanja (l.s. 115-116) i fotografijama iz informacijskog sustava s podacima o vremenu zaustavljanja (l.s. 117-120),

- račun tužitelja broj: 1500072 od 6.5.2015.g. (l.s. 121) sa evidencijama zaustavljanja (l.s. 122) i fotografijama iz informacijskog sustava s podacima o vremenu zaustavljanja (l.s. 123-141),

- račun tužitelja broj: 1500032 od 15.4.2015.g. (l.s. 142) sa evidencijama zaustavljanja (l.s. 143) i fotografijama iz informacijskog sustava s podacima o vremenu zaustavljanja (l.s. 144-152),

- račun tužitelja broj: 1500024 od 7.4.2015.g. (l.s. 152) sa evidencijama zaustavljanja (l.s. 153) i fotografijama iz informacijskog sustava s podacima o vremenu zaustavljanja (l.s. 154).

10. U dokaznom postupku sud je sukladno članku 221.b. ZPP-a, od Ministarstva financija, Porezne uprave, ispostave D., a po prijedlogu tužitelja, zatražio podatak da li je tuženik koristio pravo na odbitak pretporeza za tražbine po računima koje je izdao tužitelj i to po svim utuženim računima. Iz dopisa Porezne uprave, Područnog ureda Dalmacija, Ispostava D. od 14. prosinca 2016. godine (l.s. 164) proizlazi da tuženik kao porezni obveznik nije koristio pravo na odbitak pretporeza po utuženim računima.

11. Sud je na prijedlog tužitelja (pripremno ročište - l.s. 157-158) od MUP-a zatražio podatak o vlasništvu vozila koji su se parkirali odnosno zaustavljali u zoni posebnog prometnog režima, a sve prema podacima iz evidencija o parkiranju i zaustavljanju iz spisa.

12. MUP, Policijska uprava D.-n. na predmetni spis je dostavila uvjerenje od 19.9.2016.g. (l.s. 160) iz kojeg proizlazi da je prema službenoj evidenciji registracije cestovnih vozila tuženik evidentiran kao vlasnik vozila registarskih oznaka; DU…, DU…, DU…, te DU….

13. Uvidom u Evidencije zaustavljanja u spisu koje prate utužene račune na l.s. 78-81, 122, 105, 115-116, 122, 143 i 153 razvidno je da iste ne sadrže registarske oznake automobila navedenih u Uvjerenju MUP-a, Policijske uprave D.-n. od 19.9.2016.g. (l.s. 160).

14. U daljnjem dokaznom postupku sud je izveo dokaz saslušanjem svjedoka kontrolora zaustavljanja i to svjedoke M. G. (l.s. 519-521), I. M. (l.s. 521-522) i T. R. (l.s. 522-523) dok je tužitelj na ročištu glavne rasprave održanom 24. siječnja 2022.godine odustao od dokaznog prijedloga saslušanjem svjedoka I. P. i M. B..

15. Iz iskaza saslušanog svjedoka M. G. proizlazi da je isti kontrolor kod društva S. D. d.o.o., D. i vezano za 2015. godinu da su se evidentirali autobusi koji su se zaustavljali na predjelu P./P.. Konkretno ovdje za tuženika A. T. d.o.o. da je i u to vrijeme isti imao svoje autobuse koji bi se zaustavljali na predjelu P. odnosno P.. Na svoj autobus da bi ovjesili pločicu iz koje bi proizlazio podatak da se radi o A. T. d.o.o., ali taj podatak da ne bi govorio u prilog da je A. T. d.o.o. i vlasnik autobusa koji se zaustavio. A. T. d.o.o. da je imao dispečere koji su raspolagali podacima za koju agenciju bi konkretno bio vršen prijevoz putnika jer bi se znalo dogoditi da je nakon završene vožnje taj isti autobus znao voziti za neku drugu agenciju. Vozač autobusa bi potvrdio da bi se radilo o agenciji A. T. d.o.o. koji podatak bi bio potreban da bi znali kome ćemo fakturirati račun. Nakon što bi kontrolor dobio podatak koja agencija je zaustavila autobus takav podatak bi se ukucavao u sustav i na takav način upoznao računovodstvene službe društva S. D. d.o.o., D.. Iskazuje kako se evidentirao iskrcaj putnika i naplaćivao iskrcaj putnika, a što je podrazumijevalo da se isti ti putnici trebaju i ukrcati u autobus. Iskazuje da nije imao problema sa utvrđivanjem da li se radi o autobusima agencije A. T. d.o.o. jer da bi isti imali natpis s nazivom, a kad takav natpis ne bi bio istaknut, tada bi kontroloru dispečer pojasnio o kojoj agenciji bi se radilo, a kada ne bi bilo dispečera onda vozač autobusa. Tuženik da je imao dispečera i znalo bi se dogoditi da bi dnevno bilo 50-60 vožnja autobusa, Nadalje iskazuje o načinu plaćanja gotovinsko I putem vaučera. Nakon što su se svjedoku predočile fotografije na l.s. 106 i 107 isti iskazuje kako ne mogu sa sigurnošću odgovoriti da bi se radilo o autobusima tuženika A. T.-a, ali pojašnjavam u odnosu na fotografiju na l.s. 107 gdje na autobusu piše AUTOTRANSPORT KARLOVAC, da se prisjeća da je A. T. unajmljivao te autobuse, te nakon što se svjedoku predočavaju fotografije na l.s. 108-113, iskazuje da iako na istima nije bilo tablice iz koje bi proizlazilo da bi se radilo o ovdje tuženiku da bi se i u takvim situacijama znalo dogoditi da je vozač zaboravio tablicu s nazivom. Svjedoku da su poznate tablice na ovim autobusima da su vožene za A. T., ali da su su ti autobusi mogli biti voženi i za drugu agenciju, a podatak o tome je trebao potvrditi vozač toga autobusa. Nakon su svjedoku predočene i daljnje fotografije na l.s. 123-151 iskazuje da se znalo dogoditi da su vozači zaboravili tablice u kojem slučaju bi kontrolor bi pitao vozača odnosno dispečera za koga voze. Isti autobus da je vršio i ukrcaj i iskrcaj putnika, a da se evidentirao samo iskrcaj putnika.

Iz iskaza svjedoka I. M. proizlazida je u razdoblju 2015. godine bio kontrolor u društvu S. D. d.o.o., D., na području P. odnosno P.. Prisjećam se da je A. T. d.o.o. imao autobuse koji su iskrcavali goste na području P. i P.. Informaciju o tome da bi se radilo o autobusima A. T.-a da je dobivao na način da bi naziv te agencije pisao na tabli u autobusu ili bi mu to rekao vozač odnosno vodič. Nadalje iskazuje o načinu plaćanja naknade, a tuženik da je nekada plaćao gotovinski, a nekada da nije. Iskazuje da se evidentirao iskrcaj putnika. Nakon što su svjedoku predočene fotografije na l.s. 106-113 iskazuje da navedene fotografije ne prikazuju vozila koja bi imala tablicu s nazivom agencije i u tom slučaju podatak o agenciji bi dobivao isključivo pitajući vozača ili nekoga u autobusu, odnosno vodiča za koju agenciju se vozi autobus.

Iz iskaza svjedoka T. R. proizlazi da je on 2015. godine bio kontrolor u društvu S. D. d.o.o. Agencija A. T. da je dovozila svoje autobuse na P. odnosno P., a da li je to bila 2015. godine da se ne može se sjetiti, ali da nije bilo neke veće vremenske pauze za koju bi mogao reći da nije vidio autobuse A. T.-a. A. T. da je bila manja agencija i imala je manje autobusa koji bi pristizali na P. odnosno P.. Kada na autobusu ne bi bila istaknuta tabla s nazivom agencije o tome da bi se pitao vozač autobusa. Prisjećam se da je za A. T. sustav davao podatak neplaćeno zaustavljanje, u tom slučaju bi trebalo unijeti podatke o A. T.-u i taj podatak bi išao na server u firmu S. D. d.o.o. koji bi agenciji ispostavio račun. Iskazuje da se evidentirao samo izlazak gostiju iz autobusa, a ne i ulazak. Kada su se svjedoku predočile fotografije na l.s. 106-113 iskazao je da u situaciji kada na autobusu nisu istaknute table s nazivima agencije na koju se odnosi autobus, kao u predmetnim fotografijama, o tom podatku da bi pitao vozača autobusa, a u odnosu na predočene mu fotografije svjedok da ne zna na koju agenciju se odnose. Od vozača autobusa kontrolor da ne bih tražio nikakve isprave.

Iz iskaza svjedoka M. G. proizlazi da je isti 2015. godine bio kontrolor u društvu S. D. d.o.o. na predjeli P. i P. i evidentirao iskrcavanje gostiju iz autobusa. Prisjeća se da je među tim autobusima bilo autobusa i A. T.-a. Da se radilo o autobusima A. T.-a da je znao sam po tome što bi na tim autobusima bila istaknuta pločica s nazivom agencije ili bi o tome pitao vozača, dispečere koji bi čekali na P./P., te vodiče iz autobusa. Iskazuje da A.-u nisu gotovinski naplaćivali zaustavljanje već bi u sustav evidentirali zaustavljanje njegovo autobusa, što se proslijeđivalo S. D. d.o.o. Iskazuje da se evidentirao samo iskrcaj gostiju. Iskazuje da nakon što bi od vozača dobio podatak o nazivu agencije čiji je autobus zaustavljen na P. odnosno P. da od vozača ne bi tražio dodatne isprave za potvrdu takvog podatka. Nakon što se svjedoku predočavaju fotografije na l.s. 106-113 iskazuje da se ne može izjasniti o kojim agencijama bi se radilo, a sve zbog odmaka vremena i iz razloga što bi isti autobusi bili korišteni od strane različitih agencija.

16. U daljnjem dokaznom postupku sud je izveo dokaz vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke M. K., M..

Vještaku financijsko knjigovodstvene struke M. K., naloženo je očitovati se

- da li iz ubilježenih poslovnih događaja u poslovnim knjigama tuženika proizlazi da je tuženik vozila registarskih oznaka naznačenih u Evidencijama parkiranja koje prileže spisu zaustavljao odnosno parkirao u razdoblju travanj-svibanj-lipanj-srpanj 2015.g. u zoni posebnog prometnog režima određenoj "Odlukom o zaustavljanju i parkiranju turističkih autobusa i osobnih automobila u zoni posebnog prometnog režima" od 29. rujna 2014. godine. Odnosno da li iz ubilježenih poslovnih događaja u poslovnim knjigama tuženika proizlazi da je tuženik bio u bilo kakvom poslovnom odnosu s trećima i u vezi s tim neposredno ili posredno putem trećih imao bilo kakve veze sa zaustavljanjem odnosno parkiranjem autobusa u zoni posebnog prometnog režima u razdoblju travanj-svibanj-lipanj- srpanj 2015.g.

Vještakinja je u predmetni spis je dostavila nalaz i mišljenje (l.s. 281-285) iz kojeg proizlazi da iz ubilježenih poslovnih događaja u poslovnim knjigama tuženika nije pronašla dokaze o tome da je tuženik vozila registarskih oznaka naznačenih u Evidencijama parkiranja koje prileže spisu, zaustavljao odnosno parkirao u razdoblju travanj-svibanj-lipanj 2015. godine u zoni posebnog prometnog režima određenoj „Odlukom o zaustavljanju i parkiranju turističkih autobusa i osobnih automobila u zoni posebnog prometnog režima“ od 29. rujna 2014. godine. Vještakinja nadalje u svom vještvu navodi da iz ubilježenih poslovnih događaja u poslovnim knjigama tuženika proizlazi da je tuženik bio u poslovnom odnosu s trećima, angažiranim autobuserima, u 2015. godini ali da iz dokumentacije koju je tuženik predočio vještaku, a koja je priložena uz vještvo, vještak da nije pronašao dokaze o tome da je tuženik izdao naloge, ili na neki drugi način preuzeo obvezu, neposredno ili posredno putem trećih imao bilo kakve veze sa zaustavljanjem odnosno parkiranjem autobusa u zoni posebnog prometnog režima u razdoblju travanj-svibanj-lipanj 2015. godine. Nadalje vještakinja navodi da je na temelju dokumentacije koju je dostavio tuženik u tijeku izrade ovog nalaza utvrđeno postojanje poslovnog odnosa tuženika i 59 angažiranih partnera autobusera, kako je prikazano u tabeli T-6 vještva međutim vještakinja nadodaje da nije bilo moguće utvrditi na temelju čega su isti angažirani, jer da istoj nije predočena dokumentacija iz koje bi se to moglo utvrditi. O kakvim se ugovorima radi vještakinja je prikazala u PRIVITKU 5 vještva, a opisala u tabeli T-5 gdje stoji da ti ugovori nisu potpisani ni od jedne ugovorne strane. S obzirom na utvrđenja iz vješva da vještak nije mogao utvrditi da je tuženik izdao naloge, ili na neki drugi način preuzeo obvezu, neposredno ili posredno putem trećih imao bilo kakve veze sa zaustavljanjem odnosno parkiranjem autobusa u zoni posebnog prometnog režima u razdoblju travanj-svibanj-lipanj 2015. godine bilo je bespredmetno odgovarati i na preostali dio zadatka vezano za definiranje da li se radilo o ukrcaju ili iskrcaju putnika.

17. Na ročištu glavne rasprave održanom 28. travnja 2022.g. vještak navodi kako ostaje kod predmetnog nalaza i mišljenja. U svom izlaganju ponavlja navode iz vještva i pojašnjava, u bitnom, da istoj od strane tuženika nisu dostavljeni ugovori ali da su joj dostavljeni prijedlozi ugovora koji nisu potpisani od niti jedne ugovorne strane koje prijedloge ugovora da je koristila u analizi evidencije zaustavljanja pokušavajući pronaći vezu između tih poslovnih partnera tuženika i registarskih oznaka vozila navedenih u predmetnim evidencijama zaustavljanja koje je dostavio tužitelj.

Vještakinja nadalje iskazuje da je od parničnih stranaka tražila sve ono što smatra da bi bi moglo dovesti u vezu podatke iz poslovnih knjiga tuženika s registarskim oznakama navedenim u evidencijama iz spisa. U odnosu na poslovne partnere koji su u tablici broj 6 utvrđeni da je imao tuženik vještak iskazuje da nije našla niti jedan podatak o registarskim oznakama njegovih autobusa. Vještakinja navodi da istoj od strane parničnih stranaka nije predočena dokumentacija temeljem koje bi mogla dovesti u vezu partnere popisane u tablici 6 vještva s podatcima iz evidencije koja prileži spisu, a da podatke iz evidencije zaustavljanja priložene u spisu, a misli na registarske oznake, nije našla niti u jednoj drugoj ispravi bilo u spisu bilo da joj je dostavljena od stranaka. Vještakinja navodi da je do podataka iz tablice 6, a radi se o poslovnim partnerima tuženika, došla na način da je iz podataka stručne službe tuženika koja isprava je sadržavala 17 stranica metodom eliminacije i to hotela i sličnih poslovnih partnera, preostale partnere utvrdila kao putničke agencije, partnere autobusere, a sve to uz pomoć stručne službe tuženika.

18. Svi provedeni dokazi ocjenjeni su u skladu s čl. 8. ZPP-a, te je sud za dokazane činjenice uzeo i o njima odlučivao prema svojem uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Sud nije posebno cijenio dokaze na okolnosti koje su nesporne među strankama, dok je prvenstveno cijenio dokaze na okolnost postojanja i valjanosti osnova na kojeg se tužitelj poziva kao osnova za naplatu utužene tražbine i to Naputak o zaustavljanju turističkih autobusa u zoni posebnog prometnog režima, Gradonačelnika G. D. Klasa: 363-01/13-09/09, Urbroj: 2117/01-01-13-3 od 24. travnja 2013.g. (l.s. 52-53) kao i činjenicu da li tuženik ima ikakve veze s zaustavljanjem autobusa čije registarske oznake su zabilježene u Evidencijama zaustavljanja na kojima se temelje utuženi računi.

35. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

19. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

20. Iz isprava priloženih spisu razvidno je i to;

Iz Odluke o zaustavljanju i parkiranju turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) u zoni posebnoga prometnog režima od 27. siječnja 2014.g. proizlazi da se istom uređuje zaustavljanje i parkiranje turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) u širem području oko Povijesne jezgre G. D. koje obuhvaća Z. ulicu i Ulicu b. D., te P., P., predio I. G., Z. p. i S. J. (članak 1), da se turističkim autobusima i osobnim automobilima (8+1) dopušta parkiranje u zoni posebnoga prometnog režima samo na za njih rezerviranom parkirališnom prostoru na P., a iznimno uz posebnu dozvolu na P. (članak 3.), parkiranje turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) radi ulaska ili izlaska putnika u zoni posebnoga režima vremenski je ograničeno i ne može biti dulje od deset minuta (članak 5.), da za parkiranje turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) radi ulaska ili izlaska putnika u zoni posebnoga prometnog režima, turistička agencija ili vlasnik vozila moraju platiti naknadu za parkiranje turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) u zoni posebnoga prometnog režima koja naknada se plaća trgovačkom društvu S. D. d.o.o. (članak 6.), da nije dopušteno parkiranje turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) u zoni posebnoga prometnog režima ako se ne plati naknada iz članka 6. ove Odluke (članak 7.), da je Prometni projekt zone posebnoga prometnog režima sastavni dio ove Odluke (članak 14.), da na dan stupanja na snagu ove Odluke prestaje vrijediti Naputak o zaustavljanju turističkih autobusa u zoni posebnoga prometnog režima objavljen u Službenom glasniku G. D. broj 7/13 (članak 15.) Iz Suglasnost Ministarstva, Policijske uprave D-n od 25. kolovoza 2014.g. (l.s.44), proizlazi da je izdana od strane MUP-a i to za izmjenu prometnog projekta G. D. u načinu zaustavljanja i parkiranja posebve skupine vozila na ulicama Z., Ulici b. D., te na predjelima P., P., I. G., Z. p. i S. J. u D., a sukladno dostavljenom prometnom elaboratu, te iz obrazloženja predmetne Suglasnosti proizlazi kako je prijedlog sukladan odredbama Zakona o sigurnosti prometa na cestama i Pravilnika o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama pa da se daje zatražena suglasnost.

21. U smislu čl. 73. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (Narodne novine br 33/01, 60/01, 129/05, 28/06, 109/07, 125/08, 36/09, 150/11, 144/12 i 19/13) predstavničko tijelo općine, grada i županije u svom samoupravnom djelokrugu donosi odluke i druge opće akte, u skladu sa svojim statutom.

22. Odredbom čl. 5. st. 1. t. 6. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (NN 67/2008, 48/10, 74/11, 80/13 i 158/13) propisano je da jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, u skladu s odredbama ovog Zakona, uz prethodnu suglasnost Ministarstva nadležnog za unutarnje poslove, uređuje promet na svom području.

23. Iako tuženik prigovara postojanju pravne osnove za naplatu navedene naknade prigovarajući zakonitosti Odluku o zaustavljanju i parkiranju turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) koja je objavljena u Službenom glasniku G. D. broj 1/14 ostaje činjenica da je navedena odluka važila tijekom cijelog utuženog razdoblja i da nije ukinuta, da nije ocijenjena nezakonitom u vremenu kada je bila na snazi, a ni ovaj sud nije našao razloge koji bi predmetnu Odluku činili neustavnim ili nezakonitim.

24. Tužitelj tijekom postupka niti ne navodi da bi autobusi iz Evidencija zaustavljanja bili autobusi u vlasništvu tuženika. Usporedbom sadržaja evidencija zaustavljanja koje prati utužene račune tužitelja razvidno je da niti jedno vozilo koje je po registarskim oznakama navedeno u evidencijama zaustavljanja ne predstavlja vozilo koje je u Potvrdi MUP-a od 19. rujna 2016.g na l.s. 160 prikazano kao vozilo u vlasništvu tuženika. Stoga je utvrđeno da niti jedno vozilo koje je bilo u vlasništvu tuženika nije navedeno u Evidencijama zaustavljanja temeljem kojih su izdani utuženi računi, budući je sud navedene isprave detaljno pregledao. 25. U smislu čl. 219. ZPP-a svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

26. U smislu čl. 221 a. ZPP-a, sud ako na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Dakle, dužnost stranaka jest da u parnici iznesu činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve, te da predlože dokaze kojima se te činjenice mogu utvrditi. Na strankama je da sud uvjere u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost njihovih zahtjeva. Ukoliko sud ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, te formirati određeno uvjerenje, oslanjajući se na svoju savjest i slobodnu ocjenu dokaza, primijeniti će pravila o teretu dokazivanja. Pravila o teretu dokazivanja su u osnovi pravila materijalnog prava koje je mjerodavno za ocjenu osnovanosti istaknutog tužbenog zahtjeva. Ona obavezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na određenu činjenicu u svoju korist poziva, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava.

Međutim iz predloženih dokaza kao i utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi nedvojbeno da je tuženik neposredno ili preko drugih poslovnih partnera autobusera zaustavljao svoja vozila na području posebnog prometnog režima kako je to navedeno u Evidencijama zaustavljanja u spisu. Tužitelj o tome nije dostavio dokaz. Isprave koje je tužitelj dostavio u spis nisu dokaz takvoj činjenici, a ista se ne može utvrditi niti iz iskaza saslušanih svjedoka niti iz nalaza i mišljenja vještaka.

27. Stoga, iz provedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog tijekom postupka izvedenog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP-a) proizašlo je da nije dokazana činjenica da postoji tražbina tužitelja spram tuženika kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu tužitelja.

28. Slijedom iznesenog, sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, a na temelju odredbe članka 451. st. 3. ZPP-a ujedno ukinuo u cijelosti platni nalog iz rješenja o ovrsi.

29. Podneskom tužitelja zaprimljenim u predmetni spis na prvom pripremnom ročištu održanom 13. lipnja 2016. godine (l.s. 31-37) isti je predložio dokaze od kojih sud nije izveo;

Iako je sud izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem poslovnih knjiga tuženika sud nije pregledao i pročitao putne naloge za vozače, evidenciju radnih sati vozača tuženika kako je to predložio tužitelj (l.s. 32) iz razloga što vještak takve isprave nije našao u poslovnim knjigama tuženika pa se iz toga zaključuje da takve isprave niti ne postoje u poslovnim knjigama tuženika.

Sud nije pozvao tuženika dostaviti u spis ugovore s korisnicima usluga tuženika predložen od tužitelja na okolnost da je tuženik primio naknadu za predmetne usluge, kako je to preedlagao tužitelj (l.s. 32) iz razloga što tuženik kroz postupak osporava zaustavljanje dakle bilo neposredno zaustavljanje od strane tuženika bilo posredno zaustavljanje od strane tuženikovih navodno angažiranih autobusera, a ugovor o poslovnoj suradnji između tuženika i trećih sve i da postoji nebi predstavljao ispravu zajedničku za parnične stranke da bi postojala obveza tuženika dostaviti je u predmetni spis (čl. 233. st. 2 ZPP-a). Međutim, može se reći da je ovakvom dokaznom prijedlogu tužitelja udovoljeno kroz izveden dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem poslovnih knjiga parničnih stranaka jer je vještak imao mogućnost od tuženika zatražiti svu potrebitu dokumentaciju i imao uvid u poslovne knjige tuženika i nije našao ništatemeljem čega bi mogao utvrditi da li je tuženik izdao naloge za vožnje ili na neki drugi način preuzeo obvezu, neposredno ili posredno putem trećih imao bilo kakve veze sa zaustavljanjem odnosno parkiranjem autobusa u zoni posebnog prometnog režima u utuženom razdoblju.

Sud nije izveo dokaz saslušanjem vozača radnika tuženika koji da su upravljali autobusima upis.reg.oznaka navedenih u evidenciji zaustavljanja iz razloga što tužitelj sudu nije iznio podatak o imenima takvih svjedoka. Sud takav podatak nije zatražio od tuženika jer je teret iznošenja takve činjenice bio na tužitelju (čl. 219 ZPP-a).

Sud je na prijedlog tužitelja (pripremno ročište - l.s. 157-158) od MUP-a zatražio podatak o vlasništvu vozila koji su se parkirali odnosno zaustavljali, a sve prema podacima iz evidencija o parkiranju i zaustavljanju iz spisa.

MUP, Policijska uprava D.-n. na predmetni spis je dostavila uvjerenje od 19.9.2016.g. (l.s. 160) iz kojeg proizlazi da je prema službenoj evidenciji registracije cestovnih vozila tuženik evidentiran kao vlasnik vozila registarskih oznaka; DU…, DU…, DU…, te DU....

Uvidom u Evidencije zaustavljanja u spisu koje prate utužene račune na l.s. 78-81, 122, 105, 115-116, 122, 143 i 153 razvidno je da iste ne sadrže registarske oznake automobila navedenih u Uvjerenju MUP-a, Policijske uprave D.-n. od 19.9.2016.g. (l.s. 160).

Međutim tužitelj tijekom postupka navodi (l.s. 161) da da njegov dokazni prijedlog nije bio da se od MUP-a zatraže podaci koja vozila su u vlasništvu tuženika. Međutim sud nije dodatno tražio od MUP-a podatak tko je vlasnik vozila iz Evidencija zaustavljanja što će u nastavku obrazložiti.

Obveza iznošenja činjnice tko je vlasnik vozila registarskih oznaka navedenih u Evidencijama parkiranja iz spisa i teret njezinog dokazivanja bio je na tužitelju, te nije udovoljeno zahtjevu tužitelja takve podatke zatražiti od tuženika.

Financijsko knjigovodstveno vještačenje poslovnih knjiga tuženika predložio je tužitelj na okolnost utvrđivanja poslovne veze vlasnika autobusa sa ovdje tuženikom jer da će iz istih zasigurno biti vidljivo plaćanje za obavljene usluge između trećih osoba i ovdje tuženika. Takav dokaz sud je izveo i predmetnim vještvom nije utvrđena niti jedna činjenica na kojoj tužitelj temelji svoj zahtjev, o čemu je već obrazloženo.

Neizvođenje prethodno navedenih dokaza proizlazi iz toga što sud nije dužan utvrđivati činjenice koje stranka nije iznijela, neovisno o tome postoje li odgovarajući dokazni prijedlozi stranaka. Novelom Zakona o parničnom postupku iz 2003. godine kao osnovna metoda za prikupljanje činjeničnog i dokaznog procesnog materijala postala je raspravna metoda pa je slijedom toga dužnost prvenstveno stranaka da iznesu činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predlože dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, dok je sud ovlašten utvrđivati činjenice i izvoditi dokaze, samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (čl.7. st.1. i 2. ZPP-a).

Kada bi sud postupio po prijedlogu tužitelja tek bi se izvođenjem dokaza došlo do činjenica koje je tužitelj trebao prvo jasno i nedvosmisleno iznijeti a onda i dokazati, a što je u suprotnosti sa svrhom dokazivanja.

Tužitelj je svojim propustom sebe onemogućio u dokazivanju jer se predloženim dokazima nisu mogle dokazati činjenice koje tužitelj nije niti iznio. Samo paušalno iznošenje tvrdnje kako tužitelj pretpostavlja postojanje poslovne veze između tuženika i trećih osoba i to putem odgovarajućih ugovora o poslovnoj suradnji bez jasnog i određenog navođenja o kojim trećim osobama se radi (naziv pravne odnosno ime i prezime fizičke osobe koja je vlasnik vozila koja su se zaustavljala) nije bilo moguće izvoditi dokaze.

U parničnom postupku stranke su dužne predlagati dokaze radi utvrđenja činjenica na kojima temelje svoje zahtjeve ili kojima pobijaju navode i dokaze protivnika. Nema odredbe na temelju koje bi stranke bile ovlaštene predlagati dokaze radi razjašnjenja činjeničnog stanja, radi toga da bi se saznalo koje bi činjenice trebalo iznijeti radi utemeljenja istaknutih zahtjeva, kao što je to tužitelj učinio kada je predložio pribaviti od MUP-a podatak o vlasnicima predmetnih autobusa koje prethodno nije imenovao, te potom od tih tako utvrđenih vlasnika pribaviti ugovore o njihovoj poslovnoj suradnji s tuženikom, te potom tražiti da se dostave podaci o imenima i prezimenima vozača zaustavljenih autobusa, da bi se isti mogli saslušati. Nije dopušteno predlaganje dokazivanja u informativne svrhe, kao što je to tužitelj na ranije opisan način učinio, da bi se tek na temelju rezultata takva dokazivanja utvrdilo koje bi konkretne činjenice mogle biti relevantne za odlučivanje.

Sud nije izvodio dokaz očevidom na licu mjesta u poslovnim prostorijama tužitelja i društva S. d.o.o.u prisustvu vještaka informatičke struke predloženog od strane tužitelja na okolnost funkcioniranja sustava za evidentiranja i naplatu zaustavljanja autobusa u zoni posebnog prometnog režima iz razloga što je na tu okolnost saslušao svjedoke M. G. (l.s. 519-521), I. M. (l.s. 521-522), T. R. (l.s. 522-523).

Sud nije izvodio dokaz pribaviti od društva S. d.o.o. fotodokumentaciju svakog pojedinog zaustavljanja i parkiranja iz evidencije iz razloga što je vještak M. K. kod izrade svoga nalaza i mišljenja takve fotografije dostavila u prilogu vještva u predmetni spis (l.s. 216-327). Među parničnim strankama nije bilo sporno da nadzor nad zaustavljanjem i parkiranjem turističkih autobusa i osobnih automobila u navedenoj zoni obavljaju djelatnici S. D. d.o.o., prometni redari i/ili komunalni redari pa sud nije od društva S. d.o.o., D. na tu okolnost tražio ugovore, kako je to predložio tužitelj.

Sud nije izvodio dokaz saslušanjem svjedoka P. p., M. Č., J. J., te P. T. predloženih od strane tuženika budući okolnost na koju su predloženi; da predmetna naknada nije izvedena u ime tuženika, predstavlja negativnu činjnicu koju nije dopušteno utvrđivati.

Tužitelj je tijekom postupka odustao od dokaznog prijedloga saslušanjem svjedoka I. P. i M. B.

30. Budući tužitelj nije dokazao osnovanost svoga tužbenog tražnje bez potrebe je bilo izvoditi dokaze predložene od tuženika; očevidom na licu mjesta, te vještačenje po vještaku prometne struke.

31. Stoga je odlučeno kao u izreci presude.

U Dubrovniku, dana 9. lipnja 2022. godine

Sudac:

Anka Muhoberac

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 8 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu odnosno od dana uručenja ovjerenog prijepisa presude na ročištu za objavu za stranku koja je pristupila na ročište za objavu, pozivom na gornji poslovni broj spisa. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Dubrovniku, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka.

DN-a:

- pun. tužitelja,

- pun. tuženika,

- pun. umješača.