REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P. 1592/22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice G. G. – A. iz S., O.: …, zastupana po pun. M. R. Š., odvjetnici u S., protiv tuženika R. A. d.d., Z., O.: …, zastupanog po odvjetnicima iz O. K. & P. d.o.o. Z., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave,

zaključene dana 27. travnja 2022. godine u nazočnosti pun. tužiteljice i zamj. pun. tuženika, dana 9. lipnja 2022. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

"1.Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom na ime razlike u iznosima kamata isplatiti tužitelju ukupan iznos od 1.319,16 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene koji vrijedi na dan plaćanja, i to sa kamatama na pojedine mjesečne iznose od po:

- 15,03 CHF koja teče od dana 30. studeni 2007.

- 14,90 CHF koja teče od dana 31. prosinac 2007.

- 14,77 CHF koja teče od dana 31. siječanj 2008.

- 14,65 CHF koja teče od dana 29. veljača 2008.

- 14,52 CHF koja teče od dana 31. ožujak 2008.

- 14,38 CHF koja teče od dana 30. travanj 2008.

- 22,00 CHF koja teče od dana 31. svibanj 2008.

- 21,80 CHF koja teče od dana 30. lipanj 2008.

- 21,59 CHF koja teče od dana 31. srpanj 2008.

- 21,38 CHF koja teče od dana 31. kolovoz 2008.

- 21,17 CHF koja teče od dana 30. rujan 2008.

- 20,96 CHF koja teče od dana 31. listopad 2008.

- 20,74 CHF koja teče od dana 30. studeni 2008.

- 20,53 CHF koja teče od dana 31. prosinac 2008.

- 20,31 CHF koja teče od dana 31. siječanj 2009.

- 20,08 CHF koja teče od dana 28. veljača 2009.

- 32,34 CHF koja teče od dana 31. ožujak 2009.

- 31,98 CHF koja teče od dana 30. travanj 2009.

- 31,62 CHF koja teče od dana 31. svibanj 2009.

- 31,26 CHF koja teče od dana 30. lipanj 2009.

- 30,89 CHF koja teče od dana 31. srpanj 2009.

- 30,51 CHF koja teče od dana 31. kolovoz 2009.

- 30,13 CHF koja teče od dana 30. rujan 2009.

- 29,75 CHF koja teče od dana 31. listopad 2009.

- 29,36 CHF koja teče od dana 30. studeni 2009.

- 28,97 CHF koja teče od dana 31. prosinac 2009.

- 28,57 CHF koja teče od dana 31. siječanj 2010.

- 28,17 CHF koja teče od dana 28. veljača 2010.

- 27,76 CHF koja teče od dana 31. ožujak 2010.

- 27,35 CHF koja teče od dana 30. travanj 2010.

- 26,94 CHF koja teče od dana 31. svibanj 2010.

- 26,51 CHF koja teče od dana 30. lipanj 2010.

- 26,09 CHF koja teče od dana 31. srpanj 2010.

- 25,66 CHF koja teče od dana 31. kolovoz 2010.

- 25,23 CHF koja teče od dana 30. rujan 2010.

- 24,79 CHF koja teče od dana 31. listopad 2010.

- 24,34 CHF koja teče od dana 30. studeni 2010.

- 23,89 CHF koja teče od dana 31. prosinac 2010.

- 23,44 CHF koja teče od dana 31. siječanj 2011.

- 22,98 CHF koja teče od dana 28. veljača 2011.

- 22,52 CHF koja teče od dana 31. ožujak 2011.

- 22,05 CHF koja teče od dana 30. travanj 2011.

- 21,57 CHF koja teče od dana 31. svibanj 2011.

- 21,09 CHF koja teče od dana 30. lipanj 2011.

- 18,72 CHF koja teče od dana 31. srpanj 2011.

- 18,27 CHF koja teče od dana 31. kolovoz 2011.

- 17,82 CHF koja teče od dana 30. rujan 2011.

- 12,14 CHF koja teče od dana 31. listopad 2011.

- 11,81 CHF koja teče od dana 30. studeni 2011.

- 11,48 CHF koja teče od dana 31. prosinac 2011.

- 11,15 CHF koja teče od dana 31. siječanj 2012.

- 10,81 CHF koja teče od dana 29. veljača 2012.

- 10,47 CHF koja teče od dana 31. ožujak 2012.

- 10,13 CHF koja teče od dana 30. travanj 2012.

- 9,78 CHF koja teče od dana 31. svibanj 2012.

- 9,44 CHF koja teče od dana 30. lipanj 2012.

- 9,08 CHF koja teče od dana 31. srpanj 2012.

- 8,73 CHF koja teče od dana 31. kolovoz 2012.

- 8,37 CHF koja teče od dana 30. rujan 2012.

- 8,01 CHF koja teče od dana 31. listopad 2012.

- 7,64 CHF koja teče od dana 30. studeni 2012.

- 7,27 CHF koja teče od dana 31. prosinac 2012.

- 6,90 CHF koja teče od dana 31. siječanj 2013.

- 6,52 CHF koja teče od dana 28. veljača 2013.

- 6,14 CHF koja teče od dana 31. ožujak 2013.

- 5,76 CHF koja teče od dana 30. travanj 2013.

- 5,37 CHF koja teče od dana 31. svibanj 2013.

- 4,98 CHF koja teče od dana 30. lipanj 2013.

- 4,58 CHF koja teče od dana 31. srpanj 2013.

- 4,19 CHF koja teče od dana 31. kolovoz 2013.

- 3,78 CHF koja teče od dana 30. rujan 2013.

- 3,38 CHF koja teče od dana 31. listopad 2013.

- 2,97 CHF koja teče od dana 30. studeni 2013.

- 2,56 CHF koja teče od dana 31. prosinac 2013.

- 2,14 CHF koja teče od dana 31. siječanj 2014.

- 1,72 CHF koja teče od dana 28. veljače 2014.

- 1,30 CHF koja teče od dana 31. ožujka 2014.

- 0,86 CHF koja teče od dana 30. travnja 2014. do 31. srpnja 2015. g. prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 % poena, a od 01. kolovoza.2015. g. do isplate sa zakonskom kamatom po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena.

2. Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike smanjenja otplate glavnog duga uslijed povećanja kamatnih stopa odnosno za povećanje anuiteta isplatiti tužitelju ukupan iznos od 65,82 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a , s kamatom koja teče od dana 30.03.2014..g. do 31.srpnja 2015.g. prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 % poena, a od 01.kolovoza.2015.g. do isplate sa zakonskom kamatom po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena; sve do konačne isplate."

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike u iznosima kamata isplatiti tužitelju ukupan iznos od 6.970,50 kn i to sa kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose od po:

- 66,66 kn koja teče od dana 30. studeni 2007.

- 65,76 kn koja teče od dana 31. prosinac 2007.

- 66,38 kn koja teče od dana 31. siječanj 2008.

- 66,44 kn koja teče od dana 29. veljača 2008.

- 66,95 kn koja teče od dana 31. ožujak 2008.

- 64,71 kn koja teče od dana 30. travanj 2008.

- 97,98 kn koja teče od dana 31. svibanj 2008.

- 98,28 kn koja teče od dana 30. lipanj 2008.

- 95,60 kn koja teče od dana 31. srpanj 2008.

- 94,76 kn koja teče od dana 31. kolovoz 2008.

- 94,85 kn koja teče od dana 30. rujan 2008.

- 101,54 kn koja teče od dana 31. listopad 2008.

- 95,43 kn koja teče od dana 30. studeni 2008.

- 100,81 kn koja teče od dana 31. prosinac 2008.

- 100,70 kn koja teče od dana 31. siječanj 2009.

- 100,03 kn koja teče od dana 28. veljača 2009.

- 159,16 kn koja teče od dana 31. ožujak 2009.

- 157,76 kn koja teče od dana 30. travanj 2009.

- 153,10 kn koja teče od dana 31. svibanj 2009.

- 149,23 kn koja teče od dana 30. lipanj 2009.

- 148,01 kn koja teče od dana 31. srpanj 2009.

- 147,29 kn koja teče od dana 31. kolovoz 2009.

- 145,37 kn koja teče od dana 30. rujan 2009.

- 142,45 kn koja teče od dana 31. listopad 2009.

- 142,56 kn koja teče od dana 30. studeni 2009.

- 142,21 kn koja teče od dana 31. prosinac 2009.

- 142,44 kn koja teče od dana 31. siječanj 2010.

- 139,94 kn koja teče od dana 28. veljača 2010.

- 140,80 kn koja teče od dana 31. ožujak 2010.

- 138,18 kn koja teče od dana 30. travanj 2010.

- 137,11 kn koja teče od dana 31. svibanj 2010.

- 143,77 kn koja teče od dana 30. lipanj 2010.

- 139,68 kn koja teče od dana 31. srpanj 2010.

- 142,73 kn koja teče od dana 31. kolovoz 2010.

- 138,50 kn koja teče od dana 30. rujan 2010.

- 133,21 kn koja teče od dana 31. listopad 2010.

- 136,78 kn koja teče od dana 30. studeni 2010.

- 141,69 kn koja teče od dana 31. prosinac 2010.

- 133,83 kn koja teče od dana 31. siječanj 2011.

- 132,98 kn koja teče od dana 28. veljača 2011.

- 128,09 kn koja teče od dana 31. ožujak 2011.

- 125,81 kn koja teče od dana 30. travanj 2011.

- 132,09 kn koja teče od dana 31. svibanj 2011.

- 130,02 kn koja teče od dana 30. lipanj 2011.

- 121,91 kn koja teče od dana 31. srpanj 2011.

- 115,73 kn koja teče od dana 31. kolovoz 2011.

- 109,37 kn koja teče od dana 30. rujan 2011.

- 74,24 kn koja teče od dana 31. listopad 2011.

- 72,06 kn koja teče od dana 30. studeni 2011.

- 71,13 kn koja teče od dana 31. prosinac 2011.

- 69,97 kn koja teče od dana 31. siječanj 2012.

- 67,98 kn koja teče od dana 29. veljača 2012.

- 65,26 kn koja teče od dana 31. ožujak 2012. -

63,51 kn koja teče od dana 30. travanj 2012. -

61,59 kn koja teče od dana 31. svibanj 2012.

- 58,98 kn koja teče od dana 30. lipanj 2012.

- 56,88 kn koja teče od dana 31. srpanj 2012.

- 54,37 kn koja teče od dana 31. kolovoz 2012.

- 51,54 kn koja teče od dana 30. rujan 2012.

- 49,91 kn koja teče od dana 31. listopad 2012.

- 47,90 kn koja teče od dana 30. studeni 2012.

- 45,40 kn koja teče od dana 31. prosinac 2012.

- 42,09 kn koja teče od dana 31. siječanj 2013.

- 40,58 kn koja teče od dana 28. veljača 2013.

- 38,28 kn koja teče od dana 31. ožujak 2013. -

35,62 kn koja teče od dana 30. travanj 2013. -

32,43 kn koja teče od dana 31. svibanj 2013. -

30,05 kn koja teče od dana 30. lipanj 2013.

- 27,84 kn koja teče od dana 31. srpanj 2013.

- 25,66 kn koja teče od dana 31. kolovoz 2013.

- 23,51 kn koja teče od dana 30. rujan 2013.

- 20,85 kn koja teče od dana 31. listopad 2013.

- 18,41 kn koja teče od dana 30. studeni 2013.

- 15,94 kn koja teče od dana 31. prosinac 2013.

- 8,17 kn koja teče od dana 31. siječanj 2014.

- 5,36 kn koja teče od dana 28. veljače 2014.

- 2,11 kn koja teče od dana 30. ožujka 2014. do 31.srpnja 2015.g. prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 % poena, a od 01.kolovoza 2015.g. do isplate sa zakonskom kamatom po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena.

III. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike smanjenja otplate glavnog duga uslijed povećanja kamatnih stopa odnosno za povećanje anuiteta isplatiti tužitelju ukupan iznos od 409,24 kn s kamatom koja teče od dana 30.03.2014..g. do 31.srpnja 2015.g. prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 % poena, a od 01.kolovoza.2015.g. do isplate sa zakonskom kamatom po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena; sve do konačne isplate.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

II. Nalaže s tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 7.987,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

Pred ovim sudom dana 6. lipnja 2019. godine zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da su stranke dana 2. svibnja 2017. godine sklopile Ugovor o kreditu broj 418- 50-4075091, koji je solemniziran kod javnog bilježnika. Temeljem tog ugovora tuženik da je odobrio tužiteljici namjenski kredit za adaptaciju u iznosu od 18.982,03 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Navodi da je ugovorena kamatna stopa od 5,20 % godišnje, bez posebnog ugovaranja i pregovora tuženik da je jednostrano za sebe pridržao pravo za vrijeme trajanja ugovora primijeniti promjenjivu kamatnu stopu i način obračuna i naplate u skladu s jednostranim internim odlukama banke. Protivno ugovoru i otplatnom planu, temeljem jednostranih odluka tuženika, tužiteljici da su povećani anuiteti radi protupravnog povećanja kamate te da je tužitelj naplatio veći iznos od onog kojeg je bio ovlašten naplatiti temeljem pravnog posla koji je sklopljen među strankama. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi da su ništetne te da su iznosi naplaćeni temeljem tih odredbi radi povećanja kamatne stope naplaćeni temeljem djelomično ništetnog pravnog posla. U historijatu tužbe tužiteljica se poziva i na sudsku praksu, odluke Europskog suda sa pozitivnim propisima te spor radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12. Navodi da predmetni kredit nije konvertiran i da je u cijelosti otplaćen. Radi svega navedenog tužiteljica postavlja zahtjev na isplatu iznosa od 1.312,80 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika koji vrijedi na dan plaćanja i to sa kamatama koje teku na pojedinačne mjesečne iznose koji tvore glavnicu od dospijeća do isplate. Potražuje iznos od 310,82 CHF na ime razlike smanjenja otplate glavnog duga uslijed povećanja kamatnih stopa odnosno za povećanje anuiteta, sve sa zateznim kamatama, ujedno potražuje i naknadu parničnog troška od tuženika.

U svom odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio zahtjevu tužiteljice, predlaže da sud isti odbije kao neosnovan. Uvodno ističe prigovor mjesne nenadležnosti naslovljenog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Navodi da je u ovom sudu za suđenje nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište. Osim toga, prema članku 70. ZPP-a, da stranke mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda. Upravo takav sporazum da su stranke ovog postupka i sklopile, a što je vidljivo iz članka 12. Ugovora o kreditu broj 418-50-4075091, kojim su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika. Ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda R. H. posl. br. Pž-7129/2013, od dana 13.06.2014. godine u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza razloga. Naime, navedena presuda da je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takva zaštita se pruža na općenitoj razini, te se njome štiti: „… kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obavještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku…“. Dakle, predmetnom presudom Visokog trgovačkog suda R. H. da je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud R. H. da nije u predmetnom postupku utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. U vezi s navedenim pod prethodnom točkom, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj da je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu. Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane JB Z. M. Š., pod brojem OV-7660/07, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, da je jasno kako je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Tuženik ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja. U konkretnom slučaju da se radi o zahtjevu za povrat navodno stečenog bez osnove, a na koji zahtjev se primjenjuje zastarni rok od 5 godina, a što znači da je u konkretnom slučaju u cijelosti nastupila zastara. Tužba radi zaštite kolektivnih interesa da nije i ne može se smatrati tužbom vjerovnika prema dužniku, već da je riječ isključivo o zahtjevu za donošenjem deklarativne odluke da li su određenim postupanjem prava potrošača povrijeđena ili ne, niti se udruga potrošača može smatrati vjerovnikom u kontekstu citirane odredbe ZOO-a. Do prekida zastare u konkretnom slučaju da može doći isključivo podnošenjem upravo ove tužbe, i to pod pretpostavkom da zastara već nije nastupila.

Dana 9. rujna 2021. godine, nakon što je sud proveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem, tužiteljica je uredila svoj tužbeni zahtjev, kako glavni, te je postavila i podredni tužbeni zahtjev, koji je u biti identičan glavnom, ali je iskazan u kunama. Tuženik se usprotivio i ovako uređenom tužbenom zahtjevu, navodi da je tužiteljica djelomično povukla tužbu smanjenjem zahtjeva te potražuje naknadu parničnog troška po tom dijelu.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka dana 2.svibnja 2007.godine sa svom pripadajućom relevantnom dokumentacijom te vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije dipl.oecc M. Z..

Stranke su popisale parnični trošak.

Glavni tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan, podredni zahtjev je osnovan. Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 2.svibnja 2007.godine sklopljen predmetni Ugovor kreditu s valutnom klauzulom na iznos od 18.,982,03 CHF, SA rokom otplate od 3.975,00 CHF s rokom otplate u 84 mjeseca, da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan dospijeća. Nije sporno ni da su stranke odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorile početnu ugovornu kamatnu stopu od 5,20 % godišnje te da je odredbom tog čl. određeno da je kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Nadalje, nije sporno ni da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit.

Među strankama je sporno da li su odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene ugovorne odredbe, a što bi ih činilo ništetnim, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu stečenog bez osnove u visini razlike između početno ugovorene kamatne stope i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog perioda. Istaknut je i prigovor zastare.

Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je tuženik pod 4) R. A. d.d. Z.-u ovoj parnici tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31.

prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud R. H. svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi H. saveza udruga za zaštitu potrošača-P. protiv sedam banaka, a

među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99,

88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (NN broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

Stoga je sud zaključio da se s tužiteljem, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

To, nadalje, znači da je odredba čl. 2. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora ništetna, jer je odredba o ugovornoj kamati nepoštena, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (NN broj

35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), te odredbe čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP).

Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bio dio odredbe iz čl. 2. kojom je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama kreditora ocjena je suda da Ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa u visini od 5,20%.

S obzirom da je odredba Ugovora o kreditu, sadržana u čl. 2. koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, ništetna to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a. Drugim riječima, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad početno ugovorene kamatne stope od 5,20%, a temeljem odredbe čl. 323. st.

1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbi Ugovora o kreditu koje sud drži ništetnima.

Nadalje, prema mišljenju ovog suda odredbe ZZP-a treba shvatiti i tumačiti na način da potrošač odnosno tužitelj može potraživati isplatu odnosno tražiti povrat isplaćenog temeljem odredbe koja je utvrđena ništetnom po bilo kojem pravnom institutu, a ne samo radi naknade štete koja mu je nastupila.

Što se tiče istaknutog prigovora mjesne nenadležnosti od strane tuženika, vezano za ugovorenu mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta tuženika iz predmetnog Ugovora o kreditu, za navesti je da su stranke zaista ugovorom o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u sjedištu tuženika, međutim, prigovor mjesne nenadležnosti ovaj sud je odbio vezano za primjenu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, prema stavu ovog suda prorogacijska klauzula također je nepoštena odredba jer nije bila predmet posebnog pregovaranja između stranaka (što je općepoznata činjenica) te je ista protivna načelu savjesnosti i poštenje te uzrokuje znatnu neravnotežu među strankama i to na štetu tužitelja koji bi s obzirom na mjesto stanovanja, u slučaju vođenja postupka pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, bio izložen povećanim troškovima, što je protivno načelu ekonomičnosti postupka. Nadalje, predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je u S., u tuženikovoj P. S., dakle,

kako je ovaj spor proizašao iz ugovora sklopljenog u S., mjesno bi, ponovno, za suđenje bio nadležan ovaj sud. Radi svega navedenog ovaj prigovor tuženika je odbijen od strane suda.

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještaku za knjigovodstvo i financije dipl. oecc M. Z. na okolnost postojanja razlike utvrđenja više plaćenog radi razlike između početno ugovorene kamatne stope i svake promijenjene kamatne stope, pojedinačno po anuitetima, odnosno razlike između obračuna kamate u prvobitnom otplatnom planu i kamate u otplatnim planovima nakon promjene kamatne stope.

U pisanom nalazu i mišljenju od 6.kolovoza 2021.godine sudski vještak Z. navodi da je temeljem cjelokupne dokumentacije za zaključiti da je utvrđena razlika između obračunatih vrijednosti u planu otplate od strane tuženika i kamate iz ugovora, odnosno da je više plaćena kamata u iznosu od 1.319,16 CHF (6.970,50 kn) i više obračunata glavnica u iznosu od 409,24 kn.

Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, tuženik je prigovorio ovom vještvu, navodi da je isto bespredmetno te da predstavlja samo dodatni trošak i odugovlačenje postupka. Navodi da nije suglasan sa nalazom i mišljenjem u dijelu koji se odnosi na izračun preplaćenih iznosa odnosno razlike iznosa plaćenih temeljem ugovora o kreditu te iznosa izračunatih za slučaj da se kamata ugovorena kao promjenjiva nije mijenjala.

Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka Z. kao stručno, logično i uvjerljivo, nije bilo potrebe za izvođenjem daljnjih dokaza u ovom postupku, vještvo je u cijelosti obrazloženo.

Nakon dostave pisanog nalaza i mišljenja sudskog vještaka tužitelj je uredio glavni tužbeni zahtjev i postavio podredni, na isplatu u kunama, na što je ovlašten. Dakle, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice prema izračunu razlike više obračunatih anuiteta radi ugovaranja valutne klauzule u CHF te razlike više obračunate kamate temeljem primjene promjenjive kamatne stope u odnosu na prvo ugovorenu kamatnu stopu u zatraženoj visini od ukupno 6.970,50 kn te iznos od 409,24 kn na ime razlike smanjenja otplate glavnog duga uslijed povećanja kamatnih stopa odnosno za povećanje anuiteta, dakle, podredni zahtjev postavljen u kunama je u potpunosti prihvaćen, zajedno sa zatraženim kamatama, te je odlučeno kao u izreci presude. Naime sud nije prihvatio glavni tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži isplatu preplate u CHF protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika koji vrijedi na dan anuitetnih plaćanja, jer je tužiteljica uplate tuženiku na ime svakog pojedinog mjesečnog anuiteta konačno vršila u kunama i to po tečaju na dan dospijeća, pa tako i ovih iznosa koje je više platila nego što je trebala na ime kamata. Kako je tužiteljica izgubila novac u kunama, odnosno više platila tuženiku u kunama, to je valjalo prihvatiti podredni tužbeni zahtjev tužiteljice koji je u kunama i postavljen, jer je ta preplata u kunama utvrđena od strane sudskog vještaka na dan dospijeća svakog pojedinog mjesečnog obroka odnosno anuiteta. Dakle, glavni tužbeni zahtjev je odbijen, dok je podredni prihvaćen ka osnovan, zahtjev je i postavljen u skladu sa nalazom i mišljenjem sudskog vještaka Z..

Na dosuđeni iznos glavnice tužiteljica je zatražila isplatu zatezne kamate koja teče od kraja svakog mjeseca za mjesečnu ratu zbroj kojih čine dosuđenu glavnicu, po Ugovoru o kreditu koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni iznos radi povišenja ugovorene kamatne stope, što je sud u cijelosti prihvatio.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Prema ocjeni ovog suda tuženik je potraživao od tužitelja iznose anuiteta Ugovora o kreditu obračunate prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta te uvećane za kamatu koja je obračunavana primjenom promjenjive kamatne stope znajući da se radi o primjeni nepoštenih ugovornih odredbi i stoga ništetnih pa tužiteljici zatezna kamata na svaki pojedini iznos razlike zbog primjene valutne klauzule u CHF i radi više naplaćene kamate od početno ugovorene pripada od dana uplate odnosno stjecanja od strane tuženika, pri čemu je kamata određena pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

Što se tiče istaknutog prigovora zastare čitavog zahtjeva, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.) trebalo je u cijelosti prihvatiti i ocijeniti da je u ovoj parnici tužba od 6.lipnja 2019.godine podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa da je prigovor zastare tuženika neosnovan.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00,

88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe u iznosu od 750,00 kn; zastupanja na ročištima održanim dana 17.lipnja 2021.godine i 27.travnja 2022.godine u iznosu od po 750,00 kn, sastava podnesaka od dana 3.svibnja 2021.godine i 9.rujna 2021.godine u iznosu od po 750,00 kn; 25% PDV-a u iznosu od 937,50 kn; trošak vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn, sudske pristojbe tužbe u iznosu od 400,00 kn i sudske pristojbe presude u iznosu od 400,00 kn; što ukupno zbrojeno daje iznos od 7.987,50 kn, koliko je na ime naknade parničnog troška tuženik obvezan isplatiti tužiteljici. Preostali trošak tužiteljici nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka.

U Splitu, 9. lipnja 2022. godine

S U D A C

Julijana Ponoš v.r.

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se odluka objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava odluke obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se odluka objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se odluka objavljuje smatra se da je dostava odluke obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika