Poslovni broj: Kž-195/2023-4

 

Poslovni broj: Kž-195/2023-4

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Kolenko, predsjednice vijeća te Igora Pavlica i Rajka Kipkea, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženog R. R., zbog kaznenog djela iz čl. 233. st. 2. u vezi st. 1. Kaznenog zakona (Narodne novine broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18 i 126/19 i 84/21, dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi oštećenika kao tužitelja M. i. V. d.d., podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj: K-358/2017-40 od 28. rujna 2022., na sjednici 13. ožujka 2024.

 

 

p r e s u d i o    j e

 

              Odbija se žalba oštećenika kao tužitelja M. i. V. kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

 

 

Obrazloženje

 

1.              Općinski sud u Varaždinu presudom poslovnog broja: K-358/2017-40 od 28. rujna 2022. optuženog R. R. oslobodio je optužbe za kazneno djelo protiv imovine, pronevjerom iz čl. 233. st. 2. u vezi stavka 1. KZ/11 (sud prvog stupnja pogrešno je naveo broj "Narodnih novina" 80/22.).

 

1.1.              Na temelju čl. 149. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj: 152/08, 76709, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19. i 80/22 - dalje ZKP/08 - sud prvog stupnja propustio je navesti brojeve Narodnih novina 126/19., 80/22., a pogrešno je naveo broj Narodnih novina 130/20.) oštećeni kao tužitelj obvezan je nadoknaditi troškove  kaznenog postupka u paušalnom iznosu od petsto kuna / šezdeset šest eura trideset šest centa i troškove iz čl. 145. st. 2. t. 1 – 5. ZKP/08,  nužne izdatke optuženika te nužne izdatke i nagradu njegova branitelja.

 

1.2.              Na temelju čl. 158. st. 2. ZKP/08 oštećenik je s imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu.

 

2.              Protiv te presude žalbu je podnio oštećenik kao tužitelj M. i. V. d.d. po opunomoćeniku P. D., odvjetniku, iz svih razloga propisanih čl. 467. ZKP/08 s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, a podredno da se pobijana presuda ukine te predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3.              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4.              Žalba nije osnovana.

 

5.              Prije svega, ovaj žalbeni sud primjećuje da se oštećeni kao tužitelj M. i. V. d.d. (dalje u tekstu, skraćeno: M.), premda uvodno ističe da žalbu podnosi "iz svih razloga propisanih čl. 467. ZKP/08", sadržajno žali prvenstveno iz žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s time da je ovaj žalbeni sud povodom žalbe oštećenika kao tužitlja, a sukladno ovlaštenju iz čl. 476. st. 1. ZKP/08, ispitao pobijanu presudu po službenoj dužnosti te nije utvrdio da bi prvostupanjski sud ostvario neku od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka taksativno navedenih u čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08, niti da bi na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon (čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08).

 

7.              Ostvarenje žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, žalitelj u bitnome nalazi u tome što je prvostupanjski sud obranu optuženika neosnovano ocijenio kao vjerodostojnu i istinitu, pri čemu iz svjedočanstva ispitanih svjedoka izdvaja samo one dijelove koji se mogu interpretirati u njegovu korist, dok zanemaruje iskaze svjedoka koji potvrđuju navode iz optužnice. Pritom žalitelj smatra da je obrana optuženika sagrađena na hipotetskim mogućnostima koje prvostupanjski sud neosnovano ocjenjuje kao logične i dokazane.

 

Što se tiče iskaza svjedoka koje prvostupanjski sud po mišljenju žalitelja zanemaruje, prvenstveno se ističu iskazi svjedoka N., M. i ostalih iz kojih je vidljivo da je optuženik dolaskom na inkriminirano radno mjesto skroz promijenio svoje ponašanje te ga opisuju kao arogantnog i autoritativnog. S time u svezi ističu se i iskazi svjedoka iz kojih proizlazi da je optuženik radnike oštećenika bez zadrške odvodio s radnog mjesta kako bi obavljali poslove na njegovoj nekretnini, što doduše nije predmet optužbe, ali ukazuje kako se isti ponašao prema društvu te kakav utjecaj je u njemu imao, a što mu je i omogućilo da počini inkriminirano kazneno djelo.

 

Nadalje, žalitelj smatra da prvostupanjski sud kada uzima kao moguće i logično da je optuženik kršio propisanu proceduru nabavke roba i usluga zbog potrebe hitnosti postupanja, a što sve opravdava činjenicom da se procedura i ranije kršila, nije imao u vidu mjeru, odnosno da je frekvencija kršenja procedure u vrijeme kada je optuženik obnašao inkriminirane poslove bila deseterostruko veća od one koju su svjedoci opisivali kao realnu, pri čemu se posebno upire na iskaz svjedoka B. u dijelu gdje navodi da je do narudžbi hitne naravi ranije dolazilo vrlo rijetko.

 

Također u žalbi se upire i na iskaz svjedoka S. iz kojeg proizlazi da je optuženik imovinu društva koristio za svoje potrebe te na iskaz svjedoka K. iz kojeg proizlazi da je optuženik više puta uhvaćen u situaciji da svoj položaj koristi s ciljem pridobivanja koristi za sebe, a na što je tijekom 2012. bio upozoren, nakon čega je takva njegova aktivnost kratkotrajno prestala, da bi za par mjeseci ponovno eskalirala.

 

Naposljetku, u žalbi se ističe da je optuženik po struci električar, a što se povezuje s rezultatima provedenog vještačenja po vještaku B. I. iz kojeg proizlazi da se inkriminirani elektromaterijal koristi i u domaćinstvu, a što je optuženiku s obzirom na struku zasigurno bilo poznato, pa ne može isključiti mogućnost da je inkriminirani materijal bio instaliran na nekoj drugoj lokaciji, žalitelj smatra da je prvostupanjski sud trebao to istražiti i naložiti vještačenje na toj drugoj lokaciji.

 

Što se pak tiče kredibiliteta inventurnog zapisnika, žalitelj smatra da sud prvog stupnja propušta uočiti kako su njegovi potpisnici u svojim svjedočkim iskazima doduše neodlučni oko proceduralnih pitanja njegovog sastavljanja, ali se svi slažu s njegovim sadržajem.

 

Žalitelj smatra da iz svega gore navedenog nedvojbeno proizlazi da je optuženik počinio terećeno kazneno djelo te je eventualno upitan samo njezin obujam.

 

8.              Suprotno žalitelju, prvostupanjski sud je na temelju pažljive, kritičke i sveobuhvatne analize svih izvedenih dokaza i to kako samih za sebe, tako i u međusobnoj povezanosti, izveo pravilan zaključak da u ovom slučaju nije na pouzdan i izvjestan način dokazano da bi optuženik počinio kazneno djelo za koje se tereti.

 

8.1.              Vezano za ključnu žalbenu tvrdnu prema kojoj je prvostupanjski sud rezultate dokaznog postupka jednostrano i pogrešno cijenio u korist optuženika, prije svega valja primijetiti da je sukladno jednom od temeljnih načela kaznenog postupka propisanog u odredbi čl. 3. st. 2. ZKP/08, teret dokaza u postupku utvrđivanje krivnje optuženika na tužitelju, osim ako zakonom nije drugačije propisano, a o kakvoj iznimci se u ovom slučaju ne radi.

 

Imajući dodatno u vidu i načelo nevinosti propisano čl. 3. st. 1. ZKP/08 prema kojem je svatko nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo do mu se pravomoćno sudskom odlukom ne utvrdi krivnja, optuženik nije dužan s izvjesnošću dokazati ključne navode iz svoje obrane, već je dovoljno da ih učini logičnim, životnim i razumno mogućim.

 

Nasuprot tome, slijedom prethodno istaknutih načela kaznenog postupka, ovlašteni tužitelj je dužan na izvjestan način uvjeriti sud o postojanju odlučnih činjenica koje tvore bitna obilježja kaznenog djela za koje se optuženika tereti u optužnici.

 

8.2.              Polazeći od navedenih načela, po stavu ovog žalbenog suda, a suprotno žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski sud je slijedom rezultata dokaznog postupka pravilno zaključio da žalitelj nije na izvjestan način uvjerio sud o postojanju odlučnih činjenica koje tvore bitna obilježja kaznenog djela za koja se optuženika tereti u optužnici, dok se s druge strane obrana optuženika ne može isključiti kao logična, životna i razumno moguća te potkrijepljena drugim dokazima.

 

8.3.              Tako prvostupanjski sud prije svega pravilno uočava da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je optuženik u kritično vrijeme, doduše zaobilazio propisanu proceduru nabave robe i materijala, ali i da se radilo o uobičajenoj praksi, koja je djelomično čak bila i formalizirana (u svezi čega prvostupanjski sud upućuje na slučaj poslovne suradnje sa trgovačkim društvom M.

 

Žalitelj takva utvrđenja ne osporava, ali smatra da prvostupanjski sud pritom ispušta iz vida da je frekvencija kršenja procedure u vrijeme kada je optuženik obnašao inkriminirane poslove bila deseterostruko veća od one koju su svjedoci opisivali kao realnu, pri čemu se posebno upire na iskaz svjedoka B. u dijelu gdje navodi da je do narudžbi hitne naravi ranije dolazilo vrlo rijetko.

 

Nasuprot tome, sud prvog stupnja pravilno uočava da iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da je u kritično vrijeme postojala realna hitnost u postupanju glede nabavke materijala i usluga, budući da je oštećeno trgovačko društvo u to vrijeme imalo veliki broj investicija koje su podrazumijevale veći broj mjesta na kojima je naručena roba i materijal mogao biti utrošen.

 

8.4.              Nadalje, prvostupanjski sud pravilno ocjenjuje nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje za računovodstvo i financije, a koji dokaz zbog njegove neupitne stručnosti, uvjerljivosti i utemeljenosti na svim relevantnim dokazima i podacima koji prileže u spisu, vjerodostojnim iz kojeg proizlazi da se kroz materijalno i financijsko knjigovodstvo ne može utvrditi da je nezakonitim postupanjem optuženika, odnosno naručivanja mimo propisanog procesa nabave došlo do štete za društvo s obzirom da je sva sporna roba evidentirana u poslovnim knjigama društva ili kao rashod održavanja ili povećanje vrijednosti imovine društva.

 

S time u svezi, sud prvog stupnja dodatno uočava da se nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvene vještakinje između ostalog bazira i na podacima sadržanim u zapisniku posebne inventurne komisije, a vjerodostojnost kojeg dokaza se slijedom iskaza ispitanih svjedoka, koji su sudjelovali u njezinom radu, ukazuje kao upitna.

 

Vezano za takvo utvrđenje, žalitelj smatra da sud prvog stupnja propušta uočiti kako su potpisnici navedenog inventurnog zapisnika u svojim svjedočkim iskazima doduše bili neodlučni oko proceduralnih pitanja glede njegovog sastavljanja, ali su se svi slagali sa njegovim sadržajem.

 

Suprotno žalitelju, prvostupanjski sud pravilno uočava da iz iskaza svjedoka  - članova posebne inventurne komisije i potpisnika tog zapisnika, proizlazi suprotan zaključak. Tako svjedok B. Z. u svom iskazu navodi da nije sastavljao nikakvu tabelu niti mu je poznato tko je na kraju sastavio zapisnik, već se samo provjeravala dokumentacija koju su im dali D. K. i R. V., s time da optuženik nije bio prisutan radu komisije, niti mu je omogućeno da u njemu sudjeluje. Svjedok J. M. pak navodi da nije sudjelovao u radu komisije, već mu je samo rečeno da treba hitno potpisati jer nema vremena da se to još jednom provjerava, a kakve njegove navode potvrđuje i ranije spomenuti svjedok B. Z., decidirano navodeći u svom iskazu da J. M. nije s njim radio inventuru i popis robe jer se u to vrijeme nalazio na godišnjem odmoru.

 

Nadalje, svjedok S. S. navodi da nije bio predsjednik komisije u ovoj izvanrednoj inventuri, ističući da je tu nešto krivo proizašlo ili je krivo napisano, budući da on fizički nije popisivao robu za koju je retroaktivno izrađena dokumentacija, već je samo prema dostavljenom dopisu sastavio tablicu. Svjedok F. B. navodi da mu nije poznato da li su vršene kakve provjere na konkretnom mjestu utroška robe, dok svjedok T. Š. iskazuje da nije vršio nikakve provjere ni usporedbe. Isto tako iskazuje i svjedok V. K. navodeći da u sklopu komisije nije osobno vršio nikakva mjerenja, preglede, niti je utvrđivao nedostatke. Svjedok M. N. pak u svom iskazu izrijekom navodi: "Morao sam popisati da nešto nedostaje". Svjedok B. Z. je u svom iskazu dodatno naveo kako je on doduše provjeravao dokumentaciju koju su mu dali D. K. i R. V., ali nije sastavljao nikakvu tabelu, niti mu je poznato tko je na kraju sastavio komisijski zapisnik.

 

Na temelju takvih iskaza, prvostupanjski sud pravilno uočava da navedeni svjedoci, premda su potpisali zapisnik, nisu utvrđivali stvarno stanje "nedostajuće robe", a kako bi to proizlazilo iz samog zapisnika, već su samo potpisali ranije izrađene i prezentirane im podatke, a što sasvim suprotno žalbenim tvrdnjama, kojima se sugerira da su navedeni svjedoci u svojim svjedočkim iskazima doduše bili neodlučni oko proceduralnih pitanja glede njegovog sastavljanja, ali su se svi slagali s njegovim sadržajem i po stavu ovog žalbenog suda, upućuju na nevjerodostojnost tog dokaza.

 

Uz to, sud prvog stupanja pravilno uočava da iskazi navedenih svjedoka ujedno izravno opovrgavaju navode svjedoka R. V., a osobito svjedoka D. K. (naime, taj svjedok je u svom iskazu izrijekom naveo kako odgovorno tvrdi da su svi članovi komisije temeljem lista iz naloga izašli na teren gdje su mjerenjem i brojanjem utvrdili stvarno stanje) iz kojih bi proizlazilo da su svi oni osobno na licu mjesta utvrđivali stvarno stanje, a kako se to navodi i u samom zapisniku.

 

8.5.              Što se pak tiče žalbenih navoda glede nalaza i mišljenja vještaka B. I., prvostupanjski sud pravilno uočava da iz rezultata tog vještačenja doduše proizlazi da dio materijala koji je podignut nije ugrađen u hali zatvorenih konstrukcija (a što se ističe u žalbi), međutim, vještak nije mogao isključiti da je taj materijal utrošen na nekoj drugoj lokaciji oštećenika kao tužitelja, odnosno da se nalazi u nekom od glavnih ili priručnih skladišta društva.

 

Povezujući takvo mišljenje vještaka s prethodno izloženim rezultatima dokaznog postupka, posebice ranije izloženim rezultatima financijsko knjigovodstvenog vještačenja te dokazima koju upućuju na nevjerodostojnost zapisnika inventurne komisije, prvostupanjski sud, a suprotno žalitelju, s pravom smatra to što prema rezultatima vještačenja dio inkriminiranog materijala nije ugrađen u hli zatvorenih konstrukcija, nije dostatno za izvjestan zaključak da je optuženik upravo tu količinu uzeo i zadržao za sebe.

 

8.6.              Što se pak tiče žalbenih navoda koji upiru na iskaze svjedoka koji govore o tome da se ponašanje optuženika dolaskom na inkriminirano radno mjesto skroz promijenilo - postao je arogantan i autoritativan te na  iskaze svjedoka iz kojih proizlazi da je optuženik radnike oštećenika bez zadrške odvodio s radnog mjesta kako bi obavljali poslove na njegovoj nekretnini, što doduše nije predmet optužbe, ali po mišljenju žalitelja ukazuje kako se isti ponašao prema društvu te kakav utjecaj je u njemu imao, a što mu je i omogućilo da počini inkriminirano kazneno djelo te da je tijekom 2012. već bio upozoren na inkriminirano postupanje, riječ je o činjenicama – indicijama, koje kada se sagledaju u svijetlu ranije izloženih rezultata dokaznog postupka i po stavu ovog žalbenog suda, same po sebi kao niti u povezanosti s drugim dokazima, ne tvore tzv. zatvoreni krug indicija koje na izvjestan način upućuju na zaključak da je optuženik počinio predmetno kazneno djelo u svezi čega valja ponoviti  da je sukladno odredbi čl. 3. st. 2. ZKP/08, teret dokaza u postupku utvrđivanje krivnje optuženika na tužitelju.

 

Žalitelj upire i na iskaz svjedoka I. S. iz kojeg proizlazi da je optuženik koristio imovinu društva za svoje osobne potrebe, međutim, valja primijetiti da je taj svjedok govorio samo o dvjema bocama pod talkom koje je tijekom 2012. po nalogu D. odvezao na kućnu adresu optuženika, dok se isti u optužnici tereti da je odobrio ukupno 171 nalog za nabavu robe i materijala u iznosu od najmanje 132.163,65 kuna, a koja roba i materijal nisu utrošeni u poslovanju društva, tako da niti iskaz tog svjedoka, a slijedom svega prethodno izloženog, ne dovodi u razumnu sumnju pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda da u ovom slučaju nije na pouzdan i izvjestan način dokazano da bi optuženik počinio kazneno djelo za koje se tereti.

 

8.7.               Slijedom svega navedenog žalba oštećenika kao tužitelja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

9.              Budući da žalba oštećenika nije osnovana, a kako ovo vijeće nije utvrdilo da bi sud prvog stupnja ostvario neku od povreda iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Varaždinu 13. ožujka 2024.